Fišer: Budućnost tunikata i perspektive jedne metafore

Iz skladišta pripovjedačkog materijala

Sve što čovjeka odvaja od životinje ovisi o sposobnosti da se opažajne metafore svedu na shemu, da se time sliku rastvori u pojam.”

F. Nietzsche: “O istini i laži u izvanmoralnom smislu”, (1873)

“Metaforički govoreći, mi smo zatvorenici vlastitih metafora“, duhovito primjećuje Richard Buckminster Fuller, u svakom pogledu fascinantni renesansni mislilac 20. stoljeća. I doista, tvrdnja da je naše mišljenje jezički posredovano podrazumijeva da je ono, po svojoj prirodi, metaforičko.

Ne mislimo, pritom, na metaforu u onom uskom smislu kako smo o njoj učili na časovima književnosti – kao centralnu retoričku figuru oko koje gravitiraju srodne jezičke alatke poput poređenja, alegorije, parabole i sl. Umjesto takvog gledišta, gdje je ona tek jedno od komunikacijskih sredstava koje nam jezik stavlja na raspolaganje, metaforu možemo posmatrati u onom duhu u kojem je njena priroda postala središnjim mjestom filozofijskih i lingvističkih istraživanja u proteklom stoljeću, prepoznata kao esencijalno obilježje jezika uopšte i temeljni modus mišljenja.

Karakter metafore, njena moć i sveprisutnost, objašnjivi su iz vrlo različitih uglova.

Zainteresirani čitalac neće pogriješiti ako iz obilja izvrsnih studija i knjiga koje se u najširem smislu bave tim pitanjem, odabere one koje su imale najveći uticaj u javnosti: “Metafore po kojima živimo” (Metaphors We Live By, 1980.) lingvista i filozofa Georgea Lakoffa i Marka Johnsona i “Ja je neko drugi: Tajni život metafore i kako ona oblikuje način na koji vidimo svijet” (I Is an Other: The Secret Life of Metaphor and How It Shapes the Way We See the World, 2011), američkog publiciste i književnika Jamesa Gearyja.

Metaforu uobičajeno prevodimo kao preneseno značenje (od grčkog metapherein, “prenijeti”, ne samo u doslovnom smislu već i onom u kojem govorimo o “prenosu prava” ili “prenosu vlasništva” sa jednog subjekta na drugi) i taj prenos dešava se u diskursivnom univerzumu daleko češće i višeslojnije nego što bismo pomislili prisjećajući se školskih zadataka koji su zahtijevali da uočimo i označimo metafore u nekom priloženom tekstu.

Na to nam skreće pažnju, između mnogih drugih, i lingvista Steven Pinker: “Pogledajte bilo koji pasus i ustanovićete da paragraf u sebi sadrži pet ili šest metafora. Ne radi se o tome da govornik pokušava biti poetičan, nego naprosto jezik funkcionira na taj način.” S takvim se viđenjem slaže i njegov kolega po pozivu (i žestoki protivnik u teorijskim raspravama) George Lakoff: “Naš svakodnevni konceptualni sistem, preko kojeg mislimo i djelujemo, po svojoj je prirodi fundamentalno metaforičan”. Marshall McLuhan je svoje gledište izrazio još sažetije: “Sve su riječi, u svakom jeziku, metafore.”

Šta to znači?

Koji red ranije, pojam metafore smo definirali ukazujući na njegovo etimološko porijeklo u značenju prenosa, u doslovnom ali i nedoslovnom smislu. Na razlici doslovnog i figurativnog značenja počiva samo biće metafore, i kroz ta dva suprotstavljena aspekta ona je razumijevana još od začetaka (ne samo zapadne) filozofijske misli.

U jednoj od brojnih formulacija za metaforu se kaže da spaja pojmove koji pripadaju različitim konceptualnim domenima, gdje se jedan koristi kako bismo iskazali nešto relevantno o drugome. U primjerima se rado koriste stihovi iz Shakespeareove komedije “Kako vam drago”, gdje Jaques svoj govor o prirodi čovjeka počinje metaforom “Cijeli svijet je pozornica”. Ovdje je subjekat tvrdnje “svijet”, a ideja “pozornice” nam sugerira njegova svojstva, te strukturu metafore možemo posmatrati analogno relaciji subjekta i predikata. Različiti teoretičari preferiraju različite tehničke termine kojima označavaju ove dvije relacijske komponente, no najčešće se koriste “osnovni sadržaj” ili “tenor” (od latinskog tenēre, držati, nositi) i “prenosnik” ili “sredstvo” (svijet – pozornica).

Proces metaforizacije, kojim jedna riječ zadobiva novo značenje (ili se koristi u prenesenom značenju tamo gdje nedostaje bolje jezičko rješenje) u tolikoj je mjeri prisutan da, paradoksalno, biva gotovo neprimjetan. Jedno istraživanje pokazalo je da u svakoj minuti govora prosječno koristimo šest metafora, odnosno da ćemo na svakih dvadesetak riječi koristiti neku riječ u njenom nedoslovnom smislu.

Svaka metafora je proizvod jezičke invencije, sposoban da “sadrži najveći stepen istinitosti u najmanjem mogućem prostoru”, kako je definira američki književnik Orson Scott Card. Još je Aristotel smatrao umijeće kreiranja lucidnih metafora najvećim dostignućem ljudskog duha. Transpozicija značenja iz jednog domena na drugi podjednako je prisutna ne samo u temeljima jezika poetike nego i znanosti – čak i matematike koju mnogi smatraju, zbog njene formalne prirode, neprijemčivom i otpornom na uticaj metaforičkog mišljenja.

Uspješnu metaforu prepoznajemo istovremenim doživljajem začudnosti i svojevrsnog poetičkog ili duhovnog otkrovenja. U svijetu mema, takva metafora se viralno širi komunikacijskim prostorom da bi konačno, gubeći time svoju svježinu, postala “mrtvom metaforom”, urasla u jezički idiom u formi fraze. Nekoć davno, izraz da neko ima “zlatno srce” predstavljao je metaforičko mapiranje domena metalurgije na domen anatomije koje danas ni ne zapažamo. Konotacije atributa “zlatno” obuhvataju i značenja dragocjenog, plemenitog i sl. kao što i riječ “srce” označava karakter i duševnost čovjeka a ne tek organ u središtu kardiovaskularnog sistema. Stoga je teško zamisliti da bi ikakva ovozemaljska inteligencija frazu o “zlatnom srcu” interpretirala u duhu podatka da srce sadrži 0,02% zlata.

Efektna metafora (kao i direktno poređenje, kojeg od metafore razlikuje prisustvo riječi “kao” ili “poput”) ovisi o kontekstualnoj transparentnosti smisla pojmova koji se dovode u vezu. Najmanje problematične su metafore koje se oslanjaju na univerzalno čulno iskustvo čovjeka, na njegovu kulturno invarijantnu empirijsku zbilju. Etimologija obiluje tragovima povezanosti apstraktnijih pojmova sa elementarnim, čulima dostupnim senzacijama, kao što npr. “viđenje” postaje sinonimom za kognitivne procese “spoznavanja”, “razumijevanja” ili “shvatanja” (od sanskrtskog korijena vid, “znati”, ali takođe i u značenju “opažati” ili “vidjeti”), te otuda govorimo o uvidu, gledištu i sl.

Engleski spisatelj i reditelj Jonathan Miller naglašava: “Budući da je spoznaja o tome šta nešto jeste u velikoj mjeri stvar otkrivanja na šta ono sliči (tj. kakvo je), najimpresivniji doprinos porastu našeg razumijevanja svijeta predstavlja upotreba sugestivnih metafora.” Razumljivost metafore, međutim, postaje manje izvjesna kada se tenor atribuira sredstvom čije se značenje razlikuje od jedne kulture do druge, asocirajući različite skupove ideja. Taj izazov “semantičke plastičnosti” možda je najuočljiviji u prevodilačkoj praksi, jednoj od civilizacijski najfundamentalnijih (i najpodcjenjenijih!) djelatnosti čovjeka.

U istoj mjeri u kojoj preneseno značenje može otvoriti novu perspektivu u razumijevanju subjekta metafore, te je otuda neprocjenjivo sredstvo u svakom procesu objašnjenja, moguća višesmislenost tog prenosa predstavlja uvijek prisutnu opasnost u pogledu korektnosti interpretacije metaforičkog iskaza. “Metafore su u redu ukoliko pomažu razumijevanju, ali ponekad su i smetnja”, primjećuje Richard Dawkins, čiji upečatljivi znanstveni opus rječito govori o tome koliko su uvriježene metafore otporne na promjenu. Nepažljivo formulirana metafora ne samo da može zamagliti naše razumijevanje, nego ga i uputiti u potpuno pogrešnom, neželjenom smjeru. Još gore, ona može biti zloupotrijebljena upravo sa takvom nakanom. “Metafore su opasne. S metaforama se ne treba šaliti”, upozorava Milan Kundera.

Jedan od najčešćih oblika upotrebe metafora i poređenja nalazimo u karakterizaciji drugih ljudi, gdje neko personalno svojstvo biva dovedeno u vezu sa životinjom za koju vjerujemo da predstavlja otjelovljenje upravo takve, svejedno da li pozitivne ili negativne, osobine. Neko je vrijedan kao mrav ili pčelica, mudar kao sova, spor kao puž, ljut kao ris, šutljiv kao riba, nevin ili umiljat kao janje, uobražen kao paun, vjeran kao pas, tvrdoglav kao magarac, lukav kao lisica, dosadan kao uš, brz ili plašljiv kao zec, smrdljiv kao tvor, hrabar kao lav, spretan kao mačka… zoološko carstvo u tom pogledu predstavlja dragocjen izvor nadahnuća. Jasno je da je “uočeno” karakteristično (ako ne već dominantno) obilježje svake od životinja koje prizivamo u našim retoričkim figurama procijenjeno prema skali ljudskog iskustva i antropocentričkih projekcija, ali sve dok u datoj kulturi postoji konsenzus oko pripisanog svojstva metafora će besprijekorno funkcionirati. Jedna grana lingvistike i semiotike (zoosemija) bavi se upravo izučavanjem metaforičke upotrebe naziva životinja kako bi se denotirale ljudske osobine, razlikujući tzv. dijagnostička obilježja (realna, konkretna i opažljiva) koja asociramo sa određenim životinjama od onih nedijagnostičkih (pretpostavljenih ili pripisanih).

Izuzetno informativna studija Aide Sakalauskaite o upotrebi zoometafora u engleskom, njemačkom i litvanskom jeziku (Zoometaphors in English, German, and Lithuanian: A Corpus Study, doktorska disertacija na University of California u Berkeleyju, 2010) sadrži pregled njihove učestalosti prema vrstama životinja. Životinje koje figuriraju u takvim metaforama i poređenjima grupirane su u: kanide (koji uključuju pse, vukove, kojote, lisice, hijene, šakale i sl.), ptice, insekte, seoske životinje (konji, svinje, ovce, magarci, mazge, ćurke, kokoši, volovi, krave, bikovi i sl.), akvatičke životinje (ribe, žabe, račići i sl.), mačke, glodare (zečevi, kunići, miševi, krtice, štakori, vjeverice i sl.), te konačno – grupu svih ostalih, prethodno neklasificiranih životinja (medvjedi, zmije, puževi, kameleoni, crvi, itd.).

Budući da između tri različita govorna područja obuhvaćena istraživanjem nisu nađene značajnije razlike u zastupljenosti životinja koje govornici koriste u svojim zoometaforama, može se pretpostaviti da uočene preferencije vrijede i za druge kulture u podnebljima sa sličnom faunom.

Očekivano, u metaforama i poređenjima ove vrste najčešće se koriste životinje čije ponašanje i ćud najbolje poznajemo – one koje žive uz čovjeka na poljoprivrednim dobrima posvećenim stočarstvu (41%). Za njima slijede kanidi (13%) i ptice (13%).

Nije nezanimljivo da su neke grupacije životinja primjetno više zastupljene u poređenjima nego u metaforama. Insekti se pojavljuju četiri puta češće u poređenjima nego u metaforama, a glodari dvostruko češće. S druge strane, u metaforama su znatno prisutnije ptice i životinje iz roda mačaka.

Srodna istraživanja izvele su novosadske lingvistice Sabina Halupka-Rešetar i Biljana Radić Bojanić, a slijedeći njihovu metodologiju i njihove mađarske kolegice Katalin Balogné Bérces i Zsuzsa Szamosfalvi. Predmet njihovog interesa nisu bile zoometafore i poređenja uopšte, nego nešto specifičnije područje koje se odnosi na način na koji se imena životinja koriste u oslovljavanju drugih ljudi (što bismo mogli nazvati zoovokativima). Njima se, vrlo slikovito, iskazuje pozitivan ili negativan vrijednosni sud u pogledu izgleda, ponašanja (naročito u vezi sa ishranom i manirima prisutnim tokom jela), inteligencije ili karaktera osobe kojoj se govornik obraća. Pritom “stepen uzrasta” imenovane životinje uveliko određuje njenu vrijednosnu konotaciju: “janje” i “pile” će uvijek iskazivati osjećanja nježnosti, što prestaje biti slučaj kada se mladunčad razviju u “ovcu” (ili još eksplicitnije – “bekana”) i “kokoš”, a usporedbe sa njima poprime pogrdno značenje.

Uprkos bogatstvu zoološkog svijeta tek jedan njegov mali segment koristimo u produkciji metafora i srodnih stilskih figura. Razlog tome je razumljiv: metafora služi kako bi obogatila našu predodžbu o predmetu na koji se odnosi i naglasila neke njegove bitne odlike. U tom smislu sredstvo koje naša metafora koristi mora biti sposobno da dodatno osvijetli njen tenor. To podrazumijeva da naš sagovornik poznaje prirodu onoga što upotrebljavamo u prenosnom značenju i korektno identificira i interpretira atribute koji se tim prenosom dodjeljuju osnovnom sadržaju. U području zoosemije te pretpostavke drastično sužavaju izbor potencijalnih “kandidata za metafore” koje nam pruža raznolikost životinjskog carstva. U njemu poznajemo samo mali broj njegovih stanovnika, mahom po imenu, a tek za poneke od domaćih životinja možemo ponešto smisleno kazati o njihovoj ćudi i ponašanju.

Tamo gdje nam nedostaje provjereno znanje posežemo za fikcijama koje, u našim očima, dobivaju status nedvojbeno pouzdane karakterizacije. Tako će medvjed postati bezazleni brundo, veseljak sa seoskih vašara i proždrljivac krušaka čija je dobroćudnost ovjerena industrijom plišanih medvjedića. Nasuprot njemu, vuk će postati ozloglašeni, krvoločni ubojica, ponajviše kroz dječje priče u kojima neizbježno ima ulogu zlikovca. Takvu reputaciju stekao je još od vremena kada su vukovi predstavljali najveći problem stočarima, ali se lista njegovih žrtava, kroz rekla-kazala predanje, proširila i na ljude. Na kraju, vučji rod je postao najoklevetanija životinjska vrsta, predator koji nema druga posla nego da vreba nemoćne bakice i curice sa korpicom u ruci, uprkos pouzdanim podacima da su njegovi napadi na čovjeka nevjerovatno rijetki, za razliku od onih u kojima je vinovnik debeljuškasti medo. U rehabilitaciji vuka ne pomaže ni znanje da je njegov predak, prije nekoliko desetina hiljada godina, svoj život vezao uz naš i razvio se u vrstu koju danas nazivamo “najboljim prijateljem čovjeka”, te da ta predispozicija i danas postoji u vučjim genima.

U kojoj je mjeri difuzna granica koja razdvaja svijet etabliranih spoznaja od fikcije, kada je ponašanje životinja u pitanju, odlično pokazuje fantazija o noju koji, suočen sa kriznom situacijom, “zabija glavu u pijesak”. Istina je da moždani kapacitet noja nije posebno izražen (njegovo oko je trostruko veće od mozga), ali među izuzetnim svojstvima ove najveće živuće ptice, koja je u stanju satima trčati brzinom od 70 km/h, ima smrtonosan udarac nogom i sl, taktika zatvaranja očiju kao načina izbjegavanja opasnosti (“ako ne vidim ja tebe, ne vidiš ni ti mene”) nikada nije postojala. Legenda o tome najvjerovatnije je nastala među bijelim kolonizatorima Afrike koji su sa sigurne udaljenosti mogli vidjeti noja kako u iskopanoj rupi svoga legla kljunom okreće jaja, održavajući njihovu ravnomjernu temperaturu. Pogrešna interpretacija te aktivnosti sjajno je poslužila kao ilustracija jednog od eskapističkih oblika ljudskog ponašanja i tako je noj našao svoje trajno, mada ničim opravdano, mjesto u zoometaforama.

Kako smo prethodno ilustrirali, u području zoosemije nepoznavanje činjeničnog stanja nije nikakva prepreka da se konstruira metafora projekcijom nepostojećih svojstava na životinje, e da bismo ih onda povratno koristili kao osnovu analogije sa ljudskim ponašanjem. Pritom, nije čak ni nužno da data životinja realno postoji. Takva vrsta metafora će udomiti i brojna mitska bića poput zmajeva, jednoroga, feniksa, vukodlaka, baziliska, grifona i koga sve ne (političke korektnosti radi, izostavićemo sirene, kentaure i minotaure). I pored toga, mogućnost regrutiranja primjeraka životinjskog svijeta u metaforičku službu drastično je sužena našim posvemašnjim nepoznavanjem tog svijeta kao i kombinatoričkim granicama naše imaginacije.

Ponekad, međutim, dogodi se da saznamo nešto o nekom biću što u nama probudi snažan dojam “već viđenog”, nešto vezano za njegovo ponašanje ili karakter što ga neodoljivo preporučuje kao metaforu nekog prepoznatljivog fenomena prisutnog u ljudskoj zajednici. Takvu vrstu otkrića često prati i osjećaj žaljenja da je to biće odsutno iz leksikona zoometafora, gdje je moglo imati značajno i informativno mjesto samo da ga je evolucija smjestila na uočljiviju poziciju.

Tu vrstu doživljaja imao sam prije tridesetak godina, kada sam se prvi put susreo sa opisom stvorenja čiji vas životni put, počevši od njegovog razvoja kao jedinke do “životnog stila” kojeg praktikuje u toku svoga bivstvovanja, navodi da kažete: “Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti”. Moram priznati da je u svemu tome značajnu ulogu imala činjenica da sam u to vrijeme bio posebno senzibiliziran na teoriju i praksu ideologije “krvi i tla” (Blut und Boden) koja je, po ko zna koji put zaodjevena u novo ruho, postala sveprisutnim ključem za razumijevanje svijeta, njegovo tumačenje i ideje o njegovom adekvatnom preoblikovanju.

Za laike u stvarima zoologije i njene taksonomije (među kojima se i sâm nalazim), za sada neće biti od posebnog značaja podatak da biće kojem ćemo posvetiti našu pažnju pripada grupi gospodstvenog imena: “plaštaši” ili “plaštenjaci”. Podjednako se koristi i izraz “tunikati” koji ukazuje na njegovo latinsko porijeklo (Tunicata), a srećemo i naziv “ascidije” po karakterističnoj podvrsti čije ime (Ascidiacea) dolazi od latinizirane grčke riječi askidion kojim se označavala vinska mješina (askos – cijev, kesa, mješina). Za nas su nešto informativnija netehnička imena, preuzeta prevodom engleskog sea-squirt ili njemačkog Seescheide, kao što su “morska štrcaljka”, “morska prskalica”, “morski mlaz/mlaznica” i sl.

Ovih nekoliko naznaka ukazuju na skup asocijacija koje su bile presudne u imenovanju glavnog junaka naše priče: plašt, tunika, vinska mješina, more, mlaz, prskalica… Svijest o njihovoj metaforičkoj upotrebi, međutim, upozorava nas da tako imenovano biće sigurno ne nalikuje na rimskog patricija odjevenog u tuniku koji, opijen vinom, prska sadnice loze na svome imanju uz slikovitu morsku obalu.

U odraslom stadiju razvoja tipični tunikati više liče na biljke srasle sa morskim tlom nego na životinje. Njihov izgled je relativno lako opisati: želatinozni, pokatkada sablasno prozirni omotač (otuda “plašt” ili “tunika”) u obliku cijevi (“mješina”), sa jednim otvorom (sifonom) kroz koji ulazi morska voda i drugim kroz koji se ona, nakon filtriranja hranjivih sastojaka, izbacuje. Njihovo vlastito lelujanje po diktatu morskih struja i vodene mase je jedino kretanje koje poznaju, mada su sposobni i za jedan poseban, “samoinicijativan” čin. Upravo on im je priskrbio naziv morske prskalice: kada je ugrožena i izvađena iz mora na nasilnika će ispaliti mlaz vode. Štaviše, neke će vrste uz vodu izbaciti i cjelokupnu iznutricu, želudac, crijevo i dio rektuma, koji će se, ostavimo li je na miru, bez većih smetnji ubrzo regenerirati.

Činjenica da su tunikati jestivi (dapače, izrazito prisutni u orijentalnoj kuhinji), učinila ih je plijenom “berača” i ljubitelja morskih specijaliteta. Budući da svako vađenje morske prskalice iz njoj prirodnog podmorja neizbježno rezultira opisanom reakcijom, oni koji se tim poslom bave lako su došli do informativnog imena za ovo biće. Ime “morska prskalica/mlaz” donekle prikriva jedan aspekt koji je pomalo neprijatan po žrtvu njene nišanske preciznosti. Naime, mlaz kojim morska prskalica reagira na svaki pokušaj njenog nasilnog preseljavanja, nastao je činom izbacivanja tečnog sadržaja njene utrobe. Nisam siguran da li se ta evakuacija izvodi kroz ulazni ili izlazni otvor morske prskalice. Ukoliko je vodeni hitac ispaljen kroz ulazni otvor onda taj čin možemo opravdano zvati pljuvanjem. Ukoliko je, pak, ispaljen kroz izlazni otvor onda to tako više ne možemo zvati.

Ono što ovo stvorenje čini zanimljivim u metaforičkom smislu ipak nije u njegovom izgledu – okeani i mora prepuni su sličnih cjevastih i vrećastih bića pričvršćenih za tlo, pa čak i njegova prskačka odbrana nije jedinstvena. Ono što jeste karakteristično i jedinstveno za morsku prskalicu jeste sam njen razvoj i sve prateće manifestacije tog procesa. Stoga, umjesto da prosuđujemo o morskom mlazu na osnovu onoga što je on postao ulazeći u svoje “odraslo” ili “zrelo” doba, pratićemo njegov razvoj od samog trenutka rođenja. Pritom ćemo se držati znanstveno ustanovljenih istina i tek povremeno, iz poštovanja prema mogućnosti metaforičke upotrebe elemenata te uzbudljive biografije, glavnom ćemo junaku pripisati intencionalnost, što je zaobilazan način da kažemo da ćemo sugerirati sposobnost razmišljanja i djelanja analognu ljudskoj.

Neke vrste tunikata žive u kolonijama, dok druge preferiraju usamljenički život i drže se na distanci od svojih srodnika. Prve mogu živjeti i nekoliko decenija za razliku od manje druželjubivih čiji životni vijek ne prelazi godinu ili dvije. Upravo njima ćemo posvetiti pažnju jer su u svakom pogledu pogodnije za metaforičku upotrebu; lakše je transponirati svojstva jedinke jedne vrste na drugu, negoli jedne jedinke na čitavu koloniju uzajamno sraslih bića.

Životna priča te vrste tunikata počinje razvojem oplođenog jajašca u biće nalik punoglavcu: sa repićem čijim se praćakanjem postiže sposobnost kretanja u vodi. Tu je i primitivno oko koje to kretanje vodi tako što vizuelnim podacima opskrbljuje rudimentarni mozak (nervni sistem u obliku tzv. cerebralnog gangliona). Njegov zadatak je bazična orijentacija u prostoru koja samom činu kretanja daje smisao. Duž te sitne, par milimetara dugačke larve, uz nervno vlakno proteže se i tzv. notohorda, traka od hrskavičnog materijala nalik kičmi, zahvaljujući čijem postojanju je morska prskalica klasificirana kao član grupe hordata (kojoj pripadaju i autentični kičmenjaci).

Nije neobično da je od samog početka ovo biće prepušteno samo sebi – takva je sudbina brojnih, njemu sličnih stanara mora koji odrastaju bez roditeljske pažnje. Za neku jedinku iz reda tunikata, međutim, vrlo je teško reći da li ima dva roditelja, oca i majku, ili samo jednog u biološkoj funkciji i majke i oca. Oni su, naime, hermafroditi tj. sposobni za samooplodnju budući da posjeduju i muške i ženske reproduktivne organe, odnosno, istovremeno proizvode i jajčane i sjemene stanice (gamete). One se u ogromnom broju rasijavaju tokom mriještenja, uzajamno sreću i oplođuju. Genetska raznolikost vrste obezbijeđena je time što to rasijavanje istovremeno rade i druge jedinke, te do uparivanja dolazi i kroz susrete raznospolnih stanica koje pripadaju različitim jedinkama. Drugačije govoreći: tunikati su lišeni svih trauma vezanih za proces izbora partnera u poslovima produženja vrste. U tom pogledu oni su sami sebi sasvim dovoljni, što temeljito određuje i njihov životni stil.

No, u svome mladalačkom dobu morska prskalica nema vremena da se bavi pitanjima porodične dinamike. U stadiju agilne larve ona još uvijek nije sposobna da se hrani i stoga svu svoju energiju, dok je još ima, mora usmjeriti ka jednom jedinom cilju – da hitno pronađe mjesto gdje će se pričvrstiti i provesti ostatak svog odraslog života. Sve rudimentarne sposobnosti i čula kojima raspolaže u funkciji su tog zadatka, kapitalnog projekta u životu morske prskalice. Sasvim je spekulativne vrste pitanje kako se, pritisnuta vremenom, ona opredjeljuje za neko stanište. Izvjesno je da ono mora biti slobodno, po mogućnosti sa dovoljno okolnog prostora kojim bi morske struje nosile hranjive tvari, na dubini koju preferira plankton predodređen da se jednom nađe na njenom jelovniku.

Kada se prizor kakvog idealnog ili barem prihvatljivog staništa ukaže, sićušna larva ga zaposjeda ukopavši “poput noja” glavu u tlo i okrenuvši stražnjicu ka morskom prostranstvu nad njom. Teren je osvojen i time je u životu morske prskalice okončano njeno rano djetinjstvo. Jednom kada je došlo do epskog spoja krvi i tla počinje kratkotrajni period adolescencije, vrijeme prilagođavanja uslovima života odrasle jedinke. Ta se dramatična metamorfoza odvija u par dana, a ono što se tom prilikom dešava je razlog zašto su tunikati toliko inspirativni za metaforičku upotrebu.

U pravilu sva živa bića svojim individualnim razvojem (ontogeneza) povećavaju stepen kompleksnosti, tj. strukturalne i funkcionalne složenosti. U slučaju morske prskalice dešava se upravo suprotan proces – ona sve manje nalikuje životinji i sve više poprima obilježja biljke. Ova “reverzna evolucija” predstavlja njeno prilagođavanje životnom stilu koji će prakticirati do kraja svoga postojanja, a njegovo glavno obilježje je trajna ukopanost i nepokretnost. Sve što je u stadiju larve služilo kretanju sada postaje suvišno: od “kičme” (notohord) i njenog produžetka u formi pokretnog repa koji je omogućavao kretanje, preko primitivnog oka kojim je to kretanje vođeno, do leđne moždine (moždani ganglion) kojim su sve te radnje upravljane. U stadiju nepokretnosti više nikada neće postojati potreba za njima, ali će zato izgradnja prehrambenog mehanizma postati zadatak od sudbonosnog značaja. Tamo gdje su u stadiju larve postojale primitivne škrge razviće se ulazni i izlazni otvori, sifoni koji će usisavati i izbacivati vodu zadržavajući sve što je dovoljno hranjivo i krupno da vrijedi napora filtracije. Tijelo larve, nekoć nalik punoglavcu, sada će poprimiti oblik vreće, a cjelokupna mašinerija odrasle morske prskalice biće svedena na bazični krvožilni, probavni i reproduktivni sistem. Plašt koji tvori mješinu njenog tijela biće formiran od celuloznih vlakana, tog osnovnog građevinskog materijala biljnog svijeta, koje u ovom slučaju tvori jedna vrsta polisaharida kakvu ne posjeduje nijedna druga grupa životinja.

Budući da sve te preinake od morske prskalice zahtijevaju energiju, koju ona u tom stadiju ne može dobiti ishranom (jer još uvijek nije razvila prehrambeni sistem), jedino što joj preostaje jeste da se posluži zalihama proteina koje već posjeduje, tj. da apsorbira sve suvišne dijelove svoje mladalačke građe. Tim radikalnim činom samoproždiranja (autofagije) tunikati probavljaju svoje oko, rep i primitivnu kičmu. Gozba se okončava time što će pojesti i vlastiti mozak, čije je postojanje nepotrebno za način života koji im predstoji. To će ujedno biti i najizdašniji obrok u postojanju morske prskalice, ali nemajući više ni mozga ni pamćenja ona ga se za života nikada neće prisjetiti sa nostalgijom svojstvenom sladokuscima.

Na opisani način, u svega nekoliko dana, morska prskalica po vlastitoj prirodi odbacuje ne samo sposobnost kretanja tj. postaje sesilna (lat. sedere – posjesti) nego i cerebralnih funkcija te, metaforički govoreći, već u mladosti postaje senilna (lat. senīlis – koji se odnosi na staru osobu, senex).

Svoj bezbrižni život morska prskalica će od sada provoditi u automatskom modu: usisaj, filtriraj, izbaci, sa povremenim rasijavanjem podmlatka. Njeni kolonijalni srodnici još su u većoj mjeri strategijski unaprijedili svoj simplicitas vitae: lišeni su čak i potrebe za mriještenjem jer se razmnožavaju aseksualno – pupanjem.

Ovaj životopis jednog beslovesnog morskog bića obiluje elementima prepoznatljivim u zbilji njegovog 500 miliona godina mlađeg evolucionog potomka, sposobnog da svog dalekog pretka koristi u aluzijama o svojoj vlastitoj prirodi.

Ta priča nas upozorava da ideji o razvojnim stadijima, koji bi nužno podrazumijevali napredovanje, treba uvijek pristupati s velikim oprezom. Evolucija, čak i kada je metaforički koristimo referirajući na sazrijevanje neke jedinke, nije poligon herojskih obrata i transformacija. Njima ne upravlja nikakav kosmički zakon prosperiteta, za koji vjerujemo da svaki razvoj usmjerava ka ostvarenju neupitnih vrlina, kako ih mi razumijevamo.

Život tunikata pokazuje nam da je moguća i razvojna staza regresije. Trasirana zahtjevima adaptacije ona se pokazuje kao podjednako upotrebljiva strategija preživljavanja, čak i kada postoje pretpostavke za jedan drugačiji put. Morska prskalica se razvija vođena imperativom ekonomije utroška energije, minimizirajući svaki napor na račun oportunih okolnosti i prilagođavajući svoju tjelesnu građu tom cilju. Govoreći jezikom metafore, ona svoju budućnost vidi u činu ukorjenjivanja, u ideji da je tlo ekstenzija njenog bića u istoj mjeri u kojoj je njeno biće ekstenzija tla. Realizacija tog “otajstva povezanosti” (mysterium coniunctionis) podrazumijeva odbacivanje svega što je u njegovoj izvedbi suvišno. Jednom kada se ukopa u morsko dno, pričvrsti na stijenu, korito broda ili dok kakvog pristaništa, morska prskalica postaje beskičmenjak, stvorenje razriješeno svih “identitarnih obilježja”, istovremeno i polno i bespolno, oslobođeno čak i najprimitivnije forme viđenja i mišljenja – tog suvišnog tereta življenja koji je konačno pretvoren u jednokratan obrok. Daljnje postojanje morske prskalice lišeno je bilo kakve inicijative, fatalistički predato ćudima viših sila. Ona nema potrebu tragati za hranom jer će hrana, bude li sreće, sama pristići nošena morskim strujama. Nema niti nagon za pronalaženjem “srodne duše” jer i sama sebi umije osigurati potomstvo, a svako drugo zbližavanje sa pripadnicima vlastite vrste ne donosi joj nikakvu korist a obećava samo stambene i prehrambene probleme.

Tako tunikati otjelotvoruju do savršenstva dovedenu samoživost ispunjenu blaženim neznanjem: zaogrnuti dostojanstvenim plaštom ali ljigave teksture, lišeni vlastite kičme i mozga koje su prožderali kao suvišne, nesposobni za bilo kakvo opažanje, sami sebi dovoljni, nedefiniranih personalnih obilježja, posvećeni isključivo probavi onoga što im u blizinu nanesu više sile, doživotno posjednuti na istom mjestu, sa samo jednim umijećem očuvanim na razini refleksa – spremnošću da opljunu svakog ko uznemiri njihov metabolizam.

Ukratko – u svijetu savremenog čovjeka i metafora koje on koristi, tunikatima predstoji svijetla budućnost.

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame