Mračnija strana propagande, trinaesti dio
Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“
Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici
Propaganda očima pravosuđa
Defetišizacija ekspertnog svjedočenja
Naličje forenzičkog autoriteta
Nelagode ekspertnog kandidata
Okvir za sliku šumskog pejzaža
Čak i kada nam na raspolaganju stoji materijal inkriminirajućeg sadržaja, npr. neki tekst, izjava ili čitav govor, predstoji dokazivanje “van razumne sumnje” da je njegova svrha podsticanje na zločin, tj. da on nema alternativnu interpretaciju. “Jednoznačna interpretacija” je, tradicionalno, specijalitet totalitarnih sistema kojom se sudski malj obračunava sa autorima tekstova i govornicima čija ideološka gledišta ili razumijevanje ideje patriotizma nisu u saglasnosti sa “sudačkim uvjerenjem”. Jednom kada se bogatstvo jezičke ekspresije utjera u okvire doslovnosti, otvaraju se kapije političke arbitrarnosti i represije čije su posljedice nesagledive. S druge strane, mogućnost da se najeksplicitniji pozivi na zločin i njegovo ohrabrivanje predstave kao neshvaćena ili zlonamjerno tumačena stilska figura, nedužna hiperbola, metafora, aluzija, ironija ili ne baš uspješan oblik duhovitosti, otvara prostor ciničkom odnosu prema odgovornosti u domenu javne riječi.
Koliko je osjetljivo pitanje izbora između dva podjednako opasna pristupa pitanju interpretacije (sa jedne strane monopol na jednoznačnu interpretaciju, a sa druge njena neobuzdana relativizacija) ilustrira slučaj Simona Bikindija, renomiranog i veoma popularnog kompozitora i pjevača, direktora plesnog ansambla Irindiro Ballet, koji je ujedno radio i u Ministarstvu omladine i sporta u vladi Rwande. Pred ICTR je optužen, između ostalog, i za svoj doprinos podsticanju genocida na Tutsima, počinjenog u aprilu 1994. godine. Dokazane su njegove bliske veze sa ekstremističkim paramilitarnim jedinicama Interahamwe. Pod vodstvom Roberta Kajuge te su jedinice bile glavni počinitelji genocida nad Tutsima u kojem je stradalo između 500.000 i milion ljudi. Upravo sa njihovog vozila, Bikindi je putem razglasa pozivao Hutue u junu 1994. godine da istrijebe sve Tutsije, ili “zmije” kako ih je nazivao u svome mobilizacijskom govoru. No, takav čin teško da bi se mogao nazvati propagandnom aktivnošću ukoliko pod njom primarno podrazumijevamo aktivnosti usmjerene na promjenu stavova javnosti. Prije se radi o govoru mržnje koji treba da već formirane stavove pretvori u djelatno ponašanje. Bikindijev doprinos u stvaranju stavova koji će dovesti do pokretanja talasa nezapamćenih zvjerstava, tužilac je potražio u njegovoj muzičko-pjesničkoj produkciji.
Za pripremu tog dijela optužnice tužilaštvo je angažiralo Gamaliela Mbonimana, istoričara i emeritusa Nacionalnog univerziteta u Rwandi, i Jeana de Dieu Karangwu, jezičkog eksperta i predavača sa pariškog Instituta za jezike i orijentalne civilizacije.
Predmet njihove analize bile su tri izrazito popularne Bikindijeve pjesme: “Pozdravili smo se” (Twasezereye), “Mrzim Hutue ili Buđenje” (Nanga Abahutu ou Akabyutso) i “Potomci Sebahinzija ili Uzbuna” (Bene Sebahinzi ou Intabaza). U optužnicu je bio uključen i navod da se Bikindi, nekoliko mjeseci prije genocida, konsultirao sa najvišim civilnim i vojnim rukovodstvom u vezi sa tekstovima njegovih pjesama, prije nego što će one postati redovan dio programa ozloglašene stanice “Slobodna radio-televizija hiljadu brda” (RTLM, Radio Télévision Libre des Mille Collines), središta ratnohuškačke propagande u Rwandi. O značaju pjesama u pop-kulturi Rwande, Karangwa kaže: “U kontekstu usmene kulture poput one u Rwandi, pjesma se oduvijek smatrala efikasnim sredstvom u propagandi i poticanju mržnje, posebno od proglašenja nezavisnosti 1962. godine. Pjesmu je lakše zapamtiti nego govor sa istom temom”.
Ovaj jedinstveni slučaj književne kritike u forenzičke svrhe završio je neuspjehom tužilaštva. Unakrsno ispitivanje ekspertnih svjedoka vodio je sam optuženi, Simon Bikindi, kojem je bilo dovoljno da pokaže da postoje i alternativne interpretacije njegovih pjesama, u odnosu na onu koju je ponudilo tužilaštvo. U terminima teorije okvira, analiza koju je ponudilo tužilaštvo pala je na tome što unutar istog semantičkog polja (u konkretnom slučaju onog koji formira jezik Kinyarwanda), funkcionira ne samo okvir univerzalnih značenja nego i okvir značenja karakterističan za specifičnu kulturu. U toku procesa, Karangwa se složio da neka tumačenja izložena u analizi Bikindijevih pjesama dopuštaju i drugačiju interpretaciju, upravo u svjetlu distinkcije između dva navedena okvira.
U decembru 2008. godine Bikindi je osuđen na 15 godina zatvora zbog zagovaranja genocida, ali su kao nedokazane (“van razumne sumnje”) odbačene optužbe da su njegove pjesme imale takav karakter, da je on odgovoran za njihovo širenje na talasima RTLM tokom genocida, da je imao značajnu ulogu u regrutaciji pripadnika paramilitarnih jedinica Interahamwe i lično učestvovao u masovnim likvidacijama u prefekturama Kigali i Gisenyi. U pogledu propagandne funkcije njegovih pjesama sudsko vijeće se diskretno suzdržalo od izricanja apodiktičkog stava, zadovoljivši se konstatacijom da optužnica nije na nesporan način dokazala svoje navode. Ostaje otvoreno pitanje: kako bi takav dokaz, u slučaju literarnog djela, uopšte izgledao?
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za Rwandu jedan istoričar i jedan lingvista prezentirali su svoje nalaze iz oblasti koja se obično naziva “kritičkom lingvistikom”. Taj naziv je, u svojoj knjizi “Jezik i kontrola”, 1979. godine upotrebila grupa renomiranih lingvista i semiotičara (Roger Fowler, Bob Hodge, Gunther Kress) formulirajući lingvističku teoriju akcije koja bi uz retoriku uključivala ekstratekstualne i socijalne dimenzije jezika. Kritička lingvistika upravo polazi od pretpostavke da tekst nije određen samo jezičkim nego i društvenim faktorima, te stoga njena analiza, prema Davidu Birchu, “mora biti intertekstualna, tj. svjesna drugih tekstova koji dovode do ideoloških procesa vezanih za stvaranje i recepciju nekog teksta”. Sličan istraživački okvir nudi i sociolingvistika koja se bavi uticajima svih aspekata društva (od kulturalnih normi, do očekivanja i konteksta) na način upotrebe jezika.
Čini se očiglednim da bi znanstvenici koji se bave kritičkom lingvistikom ili sociolingvistikom bili upravo oni koje bi sud trebao pozvati za vještačenja o elementima tekstualnog sadržaja koji nisu transparentni ukoliko se posmatraju izdvojeni iz konteksta drugih narativa, totaliteta u kojem nastaju i bivaju razumijevani. Forenzička upotrebljivost njihovog znanja, međutim, tek treba da se pokaže, na isti način kao i eksperta u području socijalne psihologije, ali već su sada jasne razmjere problema sa kojima će se suočiti ukoliko se sud odluči na nekritičku primjenu Daubert standarda, izgrađenog i prilagođenog prvenstveno evaluaciji pouzdanosti nalaza tzv. “egzaktnih nauka”.
Ono što istraživanje fluidnog fenomena propagande čini posebno zanimljivim (ukoliko imate sklonost da probleme i sporna pitanja doživljavate kao zanimljivosti) sadržano je u činjenici da ono zahtijeva razjašnjenja velikog broja ključnih kategorija kakva mogu ponuditi jedino druge, izrazito iznijansirane (“mekše”) znanosti. Njima ćemo priključiti i samu filozofiju, ma koliko to učinilo nervoznim svakoga sa sklonostima ka njenom pozitivistički intoniranom razumijevanju. Na isti način na koji zakoni nekog pravnog sistema odražavaju filozofiju prava na kojoj su utemeljeni, tako su i crimina koje to pravo sankcionira juridički definirana na osnovu prihvaćenog, opštijeg razumijevanja njihovog bića. Uz dopušteno pojednostavljenje, kažnjivost nekog djela određuje skup normi i vrijednosti sadržanih u svjetonazoru (“filozofiji”) date kulture, a prepoznavanje i sankcioniranje nekog čina kao realizacije takvog nedjela definirano je na nekom manje ili više izraženom nivou formalnosti i prepušteno institutu sa autoritetom i/ili kompetencijom u takvoj arbitraži. Ovakav rudimentarni “skript” odgovara praksi uređenja društvenih zajednica u širokom rasponu stepena njihove razvijenosti i složenosti – od tribalnih zajednica čijim funkcioniranjem upravljaju nepisani, tradirani zakoni i pravila ponašanja o čijem se provođenju stara plemenski poglavar ili šaman, do modernih društava sa visokorazvijenim pravnim kodeksom, procedurama i institutima njegove primjene. U oba slučaja značajne promjene empirijske zbilje, ali i duha njenog razumijevanja, zahtijevaće reevaluaciju postojećih viđenja i formulaciju novih pravila: neke aktivnosti mogu postati dekriminalizirane, a neke potpasti pod udar zakona (npr. pobačaj, korištenje ranije dozvoljenih psihotropnih supstanci, pripadnost nekoj političkoj organizaciji ili ideološkom opredjeljenju, i sl.).
Zakonodavne revizije potaknute pojavom novih fenomena i procesa, treba da daju odgovor na pitanja koja sežu od “da li je dopustiva bračna zajednica sa pripadnicima plemena koje se netom doselilo na susjednu teritoriju?” do “da li je agitacija za njihovo ‘preventivno istrebljenje’ neprihvatljiva ili poželjna?” Istorija uči da su odluke o takvim pitanjima obično donošene na osnovu analogija sa poznatim situacijama (sličnim “skriptom”) ili derivacijom iz nespornih i opšteprihvaćenih generalnih načela (filozofskih, teoloških, ideoloških, i dr.). No, ukoliko takve mogućnosti nema onda zakonodavcu predstoji posao kojim je drevni atinski mislilac, mudri Solon, stekao svoju besmrtnu slavu – formulirati zakon koji će izdržati test vremena i logičke koherencije, a možda i poslužiti kao uzor zrelog juridičkog razmišljanja u sličnim izazovima budućnosti.
Ma koliko precizno bilo određenje nekog “pravno kažnjivog djela”, još uvijek ostaje otvoreno pitanje da li neko počinjeno djelo korespondira sa tom definicijom u svim bitnim elementima da bi bilo tretirano na zakonom propisani način.
Kada se neki oblik djelovanja okvalificira kao nezakonit, a biće tog nedjela (ili njegovih komponenti) se ne može mehanički podvesti pod već postojeće odrednice, nova i preciznija formulacija zahtijeva konsultaciju sa znanostima koje se bave područjima relevantnim za takav poduhvat. Pravno reguliranje odlaganja radioaktivnog otpada nije poduzeto 1896. godine kada ga je po prvi put proizveo Henri Becquerel, nego stoljeće kasnije, kada je već veliki dio populacije postao životno ugrožen nekontroliranim skladištenjem smrtonosnih nusproizvoda nuklearnih reaktora, medicinskih institucija i istraživačkih laboratorija. U izradi nacionalnih i međunarodnih ugovora o načinu odlaganja takvog materijala i zabrani njegovog istovaranja u dubine okeana (u skladu sa strategijom rješavanja problema njihovim delegiranjem vlastitim potomcima), zakonodavci se nisu rukovodili svojim intuicijama, vjerovanjima ili slutnjama o prirodi problema i karakteru radioaktivnih supstanci, vrstama radioaktivnog zračenja, razlikama između jonizirajuće i nejonizirajuće radijacije, o opasnim i letalnim dozama, njihovom mjerenju, vremenu poluraspada radioaktivnih izotopa, nego su potražili kvalificirano mišljenje nuklearnih fizičara, biologa i zdravstvenih eksperta i ugradili ga u pravno formulirane propise.
Malo drugačije stvari stoje kada je riječ o fenomenima ili objektima čiji “ontološki status” nije jednostavno odrediti. Benignije primjere lako ćemo naći među pitanjima koja se često postavljaju u vezi sa autorskim pravima, a odnose se na samo “biće” onoga što zakon treba da zaštiti, npr. kakvu vrstu entiteta predstavlja “softver”, ili “matematski algoritam”, ili “dizajn” uopšte.
Treba se za trenutak zadržati na očekivanju da je, u principu, asistenciju forenzičke nauke u sudskim procesima moguće podvesti pod rigorozne Daubertove standarde, i da bi u skladu sa njima formirano ekspertno mišljenje bilo ključno u predočavanju “objektivnog stanja stvari” pri donošenju mjerodavnog pravnog mišljenja. Čini se jasnim da je “meka” priroda nauka koje su relevantne za procesuiranje utuživih oblika propagande, takva da brojni Daubertovi zahtjevi, razumni i neophodni u utvrđivanju kredibiliteta nalaza iz domena “egzaktnih nauka”, ovdje ne mogu biti zadovoljeni. Da li fenomeni “opipljive realnosti”, po sebi podrazumijevaju mogućnost njihovog egzaktnog opisa i “objektivnosti” kakva nedostaje opažanjima fluidnih zbivanja u svijetu individualne ili kolektivne psihe? Nije li nesporno da je procjena djelovanja propagandnih poruka na ponašanje mase u neuporedivo većoj mjeri osuđena na subjektivnost procjenjitelja, nego što je to procjena o učincima i efikasnosti neke naprave. Ukoliko je neki fenomen precizno mjerljiv i ako znamo sve sile koje na njega utiču, naša opažanja će biti formulirana kompjuterskom preciznošću. U njoj nema mjesta pukim uvjerenjima “subjektivnog mišljenja”, podložnog individualnim utiscima, sklonostima i psihološkim aberacijama. Da provjerimo to uvjerenje na primjeru samih kompjutera. Njihova pripadnost svijetu “opipljive realnosti” se ne može poreći, te je za očekivati odgovarajuću forenzičku egzaktnost nalaza o njima, možda čak i onog nivoa kojeg zahtijeva Daubertov standard.
Razvoj lukrativnog tržišta personalnih računara doveo je do brojnih sudskih sporova vezanih za rješenja razvijena u jednoj kompaniji koja su promptno “preuzeta” (plagirana, kopirana, klonirana) od strane druge kompanije, takmaca na istom terenu.
U pravilu, tužba oštećene stranke odnosila se na povredu autorskih prava u izradi korisničkog interfejsa (sučelja), tj. načina na koji je izvedena komunikacija korisnika sa operativnim sistemom računara i njegovim aplikacijama. Pojavom grafičkog korisničkog interfejsa (GUI, Graphic User Interface), i koncepta “prozora” (Windows), komuniciranje sa računarom ispisivanjem tekstualnih komandi zamijenio je svijet malih ikonica smještenih u svoje odvojene “tematske zaslone” ili “prozore” kroz koje se sa lakoćom krećemo zahvaljujući mišu, danas svima dobro znanom perifernom uređaju koji, za razliku od svojih bioloških imenjaka, ne prenosi bolesti ali uzrokuje bolove zapešća uzrokovane dugotrajnim i repetitivnim opterećenjem.
Ideju grafičkog interfejsa prva je realizirala kompanija Xerox, pradavne 1973. godine, u nježnim godinama prvih “mikroračunara” veličine pisaće mašine. Računar Xerox Alto (sa dimenzijama ormarića), za koji je taj prvi GUI razvijen, uglavnom je korišten u istraživačkim centrima Xeroxa pa je ovo novo rješenje bilo uglavnom van domašaja pažnje prvih entuzijasta personalnih računara. Jednom među njima, međutim, Xeroxovo rješenje nije promaklo. Kao predstavnik svoje munjevito rastuće kompanije Apple Computer, Steve Jobs je 1979. godine posjetio Xerox PARC, centar računarskog razvoja Xeroxa, gdje mu je bila prezentirana razvojna tehnologija kompanije. Kažu da je Jobs imao izrazito razvijen dar da uoči grumen zlata u pijesku, dar uporediv sa sličnom sposobnošću koja se u stvarima likovne umjetnosti pripisivala Picassu (“Dobri umjetnici kopiraju, veliki kradu”). Bilo to tačno ili ne (i za jednog i za drugog) već 1984. godine Apple je na tržište ponudio svoj model personalnog računara “Lisa”, za kojim je ubrzo uslijedio legendarni MacIntosh – oba sa interfejsom inspiriranim Xeroxovim rješenjem. Kada je uskoro na sličan način u MacIntoshu svoje kreativno nadahnuće potražio Bill Gates, i ugradio ga u Microsoftov operativni sistem Windows, uslijedila je Appleova tužba za povredu autorskih prava, pokrenuta 1988. godine.
To svakako nije bila prva tužba te vrste, ali jeste najznamenitija jer su se oko korisničkog sučelja sučelile ne samo dvije titanske kompanije, već i personalni animoziteti koji su već uveliko postojali između dva bivša saradnika – Gatesa i Jobsa.
Sezonu takvih sudskih procesa, koja traje do današnjih dana, otvorio je 1983. godine mnogo manje poznat spor između Elaine Whelan, vlasnice kompanije Whelan Associates Inc., i Randa Jaslowa iz Jaslow Dental Laboratory Inc. Predmet uzajamnih optužbi bilo je nezakonito prisvajanje računarskog programa za evidenciju klijenata, račune, knjigovodstvo, inventar i ostale funkcije stomatološke klinike. Program pod nazivom Dentalab je 1979. godine za Jaslowljevu kliniku razvila Whelan, ali je Jaslow tri godine kasnije ponudio vlastitu verziju softvera, sada pod nazivom Dentlab, pisanu drugim programskim jezikom i prilagođenu munjevito rastućem tržištu IBM personalnih računara. Sud se po prvi put našao u poziciji da arbitrira o smislu plagijata u svijetu kompjuterskih programa.
Čini se da bi kopiranje moralo biti vrlo egzaktno pokazivo, kao što je to u slučaju tekstualnih plagijata gdje je dovoljno poređenje sadržaja prepisanih stranica sa sadržajem iz originalnog teksta. Na nevolju, nije jednostavno odrediti šta određuje “biće” kompjuterskog programa: njegov “pojavni oblik” tj. način na koji on komunicira sa korisnikom, ili njegov programski kod tj. set programskih instrukcija koji to omogućuje. Jasno je da je “ponašanje” programa rezultat instrukcija, ali takva redukcija u traganju za dokazima o nečasnoj raboti plagiranja ne vodi nigdje. Dva funkcionalno i pojavno istovjetna programa mogu biti napisana u različitim programskim jezicima. Upućeniji čitalac će s pravom primjetiti da “jezičko pitanje” i nije neki poseban problem, na isti način kao što tekst, koji je izvorno napisan na jednom jeziku i plagiran u drugom, i dalje ostaje plagijat, a da je to tako moguće je utvrditi zahvaljujući tome što oba imaju uporediv eidetski smisao i formu njegove artikulacije. Istovjetnost dva muzička djela ne gubi se time što je jedno odsvirano na violini a drugo na fagotu. Ono što stoji iza pojavnog oblika izvedbe je univerzalni jezik notnog zapisa. U računarskom svijetu, univerzalni jezik, na koji će svaki programski jezik i dijalekat na koncu biti preveden, je binarni jezik mašinskih instrukcija koje koristi procesor računara za koji je program pisan. Za razliku od muzičkog primjera, međutim, u svijetu računara isti “pojavni oblik” moguće je proizvesti sasvim različitim sekvencama programskog koda, različitim “rečenicama” koje sačinjavaju kompjuterski program. Drugim riječima, u muzičkoj metafori, međusobno različite partiture rezultirale bi istim akustičkim efektom.
Iz tih razloga, sud se opredijelio za pristup koji odustaje od egzaktne demonstracije plagijata, poređenjem “materijalnih datosti” dva sporna predloška. Usvojen je subjektivan, pragmatski pristup a kao pravni instrument primijenjen je kriterij kakav se koristi u sličnim slučajevima gdje su u pitanju objekti koji se ne mogu reducirati na jednoznačno uporedive parametre.
Njega nalazimo, tipično, u svijetu dizajna kojeg britanska kritičarka dizajna Alice Rawsthorn, pišući za New York Times 2008. godine, efektno predstavlja pitanjem “Šta je to što se opire definiciji ali svugdje postoji?” Već i sama upotreba riječi “dizajn” ukazuje na višeznačnost budući da se može odnositi na dizajnersku djelatnost, na proces dizajniranja, kao i završni proizvod tog procesa.
Odustavši od pravno upotrebljivog određenja “kvintesencijalnog obilježja” softvera, zakonodavac se odlučio da zanemari kako se nešto postiže i posveti pažnju onome što je postignuto, tačnije – manifestacijskim aspektima računarskog programa, njegovom dizajnu. Time je pitanje sličnosti i razlika svedeno na domen “supstancijalno slične strukture i cjelokupne organizacije” programa, koja se ponajbolje manifestira preko korisničkog interfejsa, a pitanje računarskog plagijata formulirano na način na koji se i danas koristi: da li dva poređena softverska proizvoda za korisnika imaju isti izgled i kreiraju isti osjećaj (look & feel).
Mada je ovakvo gledište eminentno estetičke prirode (barem prema razumijevanju estetike kao “nauke o senzaciji i osjećanju”, kako je određuje u svojim predavanjima o estetici G.W.F. Hegel) očigledno je da ono, u pravnoj upotrebi, zahtijeva “opipljiviju”, tehničku formulaciju. Stoga je look & feel korisničkog interfejsa definiran kao sekvenca zaslona tj. monitorskih prikaza (screens) i prezentiranih izbora, njihov grafički aranžman (layout) i način komunikacije sa korisnikom. Takvo određenje obuhvata različite aspekte dizajna koji uključuju “ono što se vidi” (boje, oblici, raspored, tipovi slova, brojeva i znakova, i sl.) kao i “ono što se čini” (izbornici, kućice, dugmad, tekstualna polja, i sl.).
Jasno je da se ovaj kriterij oslanja na “doživljaj” koji korisnik ima u radu sa nekom programskom aplikacijom. Na osnovu njega prepoznajemo sličnosti sa drugim programima iste namjene, primjenjujemo već postojeća iskustva u radu s njima, i možemo koristeći takve analogije sa lakoćom predočiti drugima funkcioniranje i način rada datog programa (“To ti je isto kao Photoshop!”). Ono što, međutim, nije jednostavno uraditi jeste prevesti taj doživljaj u vrijednosti i parametre koji se mogu egzaktno utvrditi i porediti. Američki sudovi su blagovremeno napustili ambiciju da se subjektivna impresija iskaže metrijskim vrijednostima i prihvatili “look & feel” pristup – koji se već pokazao kao funkcionalan kriterij u daleko kompleksnijem svijetu romantičnih veza, pa kako ne bi u stvarima autorskih prava kreatora softvera.
Iako se izraz “look & feel” udomaćio u računarskom žargonu, u tehničkom ili pravnom kontekstu koristi se njegova “službenija” inačica, obično u formi kratice “SSO” (“Struktura, sekvenca i organizacija”), koja ukazuje u kojim se aspektima traži korespondencija “izgleda i osjećaja”. Da je operacionalizacija definicije SSO nezahvalan posao pokazuje i jedno od određenja SSO kao “načina na koji program operira, tj. kontrolira i regulira računar u preuzimanju, prikupljanju, izračunavanju, pohranjivanju, koreliranju i proizvođenju upotrebivih informacija” – što je otprilike podjednako precizno kao i tvrdnja da se SSO odnosi na “način na koji program radi ono što radi”. Podjednako je do neupotrebljivosti uopšteno i dodatno objašnjenje da se SSO odnosi na “elemente računarskih programa koji uključuju format ulaznih podataka, strukture fajlova (datoteka), dizajn, organizaciju i tok programskog koda, prezentirane zaslone ili korisnički interfejs, te redoslijed i sekvence zaslona”. Daleko bi informativnije bilo da je barem specificirano na šta se SSO ne odnosi, no problem i jeste u tome da se look & feel ne da “objektivizirati” na način koji bi zaobišao individualno estetičko prosuđivanje, naš korisnički opažaj i doživljaj.
Od 1986. godine, kada je u sporu Whelan vs. Jaslow ovaj kriterij prvi put formuliran, modusi njegovog tumačenja i primjene mijenjali su se i prilagođavali kako bi se izbjeglo da budu suviše restriktivni ili suviše permisivni. Oba ekstrema obeshrabrivala bi inovaciju: u prvom slučaju onemogućavajući razvoj koji bi se oslanjao na već postojeće temelje, a u drugom stimulirajući kopiranje koje čini izlišnim traganje za novim rješenjima.
Sva burna parničenja softverskih kompanija koja su uslijedila nakon 1986. godine formulirana su u terminima neovlaštenog kopiranja onoga što je look & feel (SSO) nekog proizvoda: Broderbund vs. Unison 1986. godine, Lotus vs. Paperback Software, Lotus vs. Mosaic i Lotus vs. Borland 1987. godine, ranije spomenuti Apple vs. Microsoft 1988. godine, i godinu dana kasnije uzvratna tužba Xerox vs. Apple, pa sve do recentnijih slučajeva poput Google LLC vs. Oracle America Inc. ili tužbi koje je Apple podigao protiv svojih takmaca na tržištu pametnih telefona i kompjuterskih tableta zbog neovlaštenog kopiranja rješenja primijenjenih na iPhone i iPad uređajima.
Odštetni zahtjevi koji ovdje figuriraju dosežu vrtoglave iznose. Konačno, radi se o najmoćnijim korporacijama i njihovim interesima na tržištu planetarnih razmjera. U tom duhu kreću se i naknade za usluge pravnih agencija i savjetnika angažiranih na tom poslu, koje se mjere u desetinama miliona dolara mjesečno. Sudski procesi traju godinama, a ulozi su takvi da se ne žali ni truda ni sredstava da se pronađu „najbolji među najboljim“ čije će znanje i stručnost pomoći da se dobije sudski spor. Predmet svakog od njih, u osnovi, predstavlja utvrđivanje korespondencije između dva egzaktno opisiva artefakta. Na koncu, svi pokušaji da se ti opisi generaliziraju tako da mogu biti formulirani kroz upotrebljive norme završili su na look & feel arbitraži, subjektivnom osjećaju i izgledu. Nije li, stoga, nerazumno očekivati da nalazi vještaka u predmetima utužive propagande moraju konformirati sa kriterijima, poput Daubertovih, kojima nisu u stanju udovoljiti ni analize nekih neuporedivo „opipljivijih“ tvorevina naše „objektivne realnosti“?