Fišer: Od izvora dva putića… i jedna priča

Od prakse do teorije propagande, peti dio

Na početku ničega nije bilo. I Bog reče: ‘Neka bude svjetlost.’ I bi svjetlost. I dalje ničega nije bilo, ali se to moglo sada puno bolje vidjeti.”

Od istine i neistine do laži i nelaži
Od vrtnje do izluđivanja 
Sokrat u kabinetu ministra odbrane
Kognitivna disonanca – rascjep mišljenja i djelanja

Do sada smo pod izrazom “poruka” podrazumijevali bilo kakvu formu komunikacije koju propagandista koristi obraćajući se recipijentu, ilustrirajući je primjerima verbalno iskazanih stavova. Dakako, poruka ne mora biti verbalna, niti stav eksplicitno iskazan. Raznovrsnost oblika i karaktera komunikacije koju koristi propagandista predmet je istraživanja mnogobrojnih teorija o mehanizmima uticaja i uvjeravanja, među kojima posebno mjesto zauzimaju one koje razlikuju dva kontrastirana pristupa (Dual Process Approach). Jedan od takvih modela nam može poslužiti kako bismo ilustrirali na koja pitanja propagandista mora odgovoriti prije nego što osmisli način vođenja kampanje, vrstu poruka, kanale i način njihovog plasmana, i sl. Uspješno rješenje dilema te vrste podrazumijeva jasan uvid u karakter ciljne grupacije koja se želi obuhvatiti. Ovdje je riječ o pažljivo dizajniranim kampanjama, koje sistematski pokrivaju različite segmente populacije, a ne o nasumičnoj produkciji različitih formi kojima se preplavljuje prostor javnih komunikacija sa nadom da će neka od njih “pogoditi cilj“. O propagandnim porukama, čak i kada se ne slažemo sa stavovima koje zagovaraju (ili pogotovo tada!), često govorimo iz perspektive pragmatike, kao u slučajevima kada smatramo uspješnom neku komercijalnu reklamu proizvoda za koji, inače, vjerujemo da je izrazito loš. U svijetu ideološke propagande naša lična involviranost čini nas izraženo kritički raspoloženim prema realizaciji poruka koje ne pripadaju našoj zoni prihvatanja, pokatkada u jednakoj mjeri u kojoj smo nekritični prema manjkavostima poruka koje govore “u naše ime“.

Za kakvu vrstu propagandnih poruka ćemo reći da su vješte i uspjele (čak i kada se ne slažemo sa njima)? Neke od njih doživjećemo, iz ovog ili onog razloga, kao “potpuni promašaj“, oličenje onog najgoreg što se može očekivati od takve komunikacije. No, u nečijim tuđim očima, taj isti propagandni uradak biće doživljen sasvim drugačije i u potpunosti će postići svoj cilj.

“Mi“ i “oni“, čak i ukoliko smo istomišljenici u pogledu našeg odnosa prema predmetu propagande, sa stanovišta samog propagandiste pripadamo različitim ciljnim grupama – ono što je djelotvorno za jedne možda nije za druge i obratno. Ta razlika je znatno šira (ili dublja) nego što je pripadnost nekom specifičnom socio-ekonomskom ili kulturnom segmentu društva. Riječ je o tome da na pojedinačnom nivou vrlo različiti putevi vode u kognitivni svijet recipijenta: neki su prohodniji od drugih, mentalne mape kretanja čitljivije, a ono što je za nekoga magistralni put za drugoga je nesigurna staza koju je najbolje izbjegavati. Posao propagandiste sastoji se u tome da prepozna ko preferira koju saobraćajnicu i to znanje iskoristi da bi njom uspješno isporučio svoj propagandni sadržaj, u formi koju izabrana ruta zahtijeva.

Upravo u tim terminima o promjeni stavova govori model “vjerovatnoće elaboracije“ (Elaboration Likelihood Model, ELM) kojeg su osamdesetih godina formulirali Richard Petty i John Cacioppo, kao i vrlo sličan “heurističko-sistematski” model analize uticaja koji je, otprilike u isto vrijeme, razvila Shelly Chaiken (Heuristic-Systematic Model, HSM). Visoki stepen srodnosti ta dva modela (ELM i HSM) omogućuje nam da zanemarimo neke od razlika između njih i posmatramo ih u svjetlu zajedničkih obilježja, karakterističnih za tzv. “dualni pristup“ analizi uticaja.

Oba modela razmatraju dva bazična pristupa koja recipijent može imati razmatrajući neki zagovarani stav. Oni se razlikuju po tome u kojoj mjeri i na koji način će on posvetiti svoju pažnju poruci, odnosno, elaborirati njen sadržaj.

Prvi od njih nazvan je “centralnom rutom” (ELM) ili “sistematskim pristupom” (HSM), koji karakterizira analitičko i promišljeno razmatranje onoga što poruka nudi kao argumentaciju u korist zastupanog stava. U oba slučaja riječ je o visokom stepenu kognitivne angažiranosti recipijenta. Promjena stava nastala takvim pristupom obično je trajnije prirode, proizvodi direktne efekte na ponašanje ličnosti i pokazuje veći stepen otpornosti na djelovanje drugih, konkurentnih stavova.

Drugi pristup predstavlja “periferalna ruta” (ELM) ili “heuristički pristup” (HSM) gdje do promjene stava dolazi kroz spoznajno manje zahtjevne procese: asocijacijama sa sadržajima koji za recipijenta nose izražen pozitivni ili negativni naboj, sugestijama, i sl. Ovdje se uticaj dominantno ostvaruje djelovanjem na emocije i percepciju subjekta promjene, a sa metodima kojima se to najčešće postiže već smo se sreli govoreći o sedam tehnika koje je prije gotovo jednog stoljeća izložio Institut za analizu propagande (IPA). Tako postignuta promjena stava je kratkotrajnija a novoformirano gledište nije značajnije učvršćeno u odgovarajuće vjerovanje i podložnije je naknadnim transformacijama.

Kao i u slučaju teorije društvenog prosuđivanja i ovdje je stepen lične zainteresiranosti subjekta od ključnog značaja u izboru optimalne rute. Angažirani recipijent, za kojeg je zagovarani stav od izraženijeg značaja, motiviran je i spreman investirati veći napor u razumijevanju poruke od koje očekuje činjenice i logički zasnovanu argumentaciju. Kada se zagovarani stav ne odnosi na oblast koju bi recipijent prepoznao kao svoj lični i neposredni interes, njegova spremnost da se “udubi“ u detaljnije razmatranje propagiranog stava biće znatno manja, a činjenični i racionalni temelji na kojima taj stav počiva manje važni. Njegovo opredjeljenje u korist ili protiv zagovaranog mišljenja biće u najvećoj mjeri pod uticajem faktora koji nisu neposredno vezani sa samim sadržajem poruke: privlačnošću ličnosti koja saopštava poruku, duhovitošću ili atraktivnošću poruke, sugestijama koje pokreću poželjne asocijacije i sl. Umjesto detaljne analize validnosti poruke, njenog semantičkog sadržaja, argumentacije i implikacija, naše razumijevanje koristi već postojeće spoznajne strukture, jednostavna pravila i rutine (heuristike) kao što je, na primjer, vjerovanje u istinitost tvrdnji koje izriče neko kome pripisujemo autoritet eksperta, ko je “javna ličnost“ u bilo kojem smislu, itd.

Perifernom/heurističkom rutom propagandista će zarobiti pažnju recipijenta na neko vrijeme, stav sadržan u poruci biće registriran, ali će njegova trajnost i konačni efekat biti manje izraženi. U nekim propagandističkim aktivnostima, međutim, to i nije od posebnog značaja: ukoliko nas poruke skrojene po mjeri našeg senzibiliteta pokrenu da u predstojećim izborima svoj glas damo kandidatu o kojem ćemo već naredne godine misliti sve najgore, ta “naknadna pamet“ biće problem nekog drugog propagandiste, u narednom izbornom ciklusu.

Dualni model uticaja nam predočava dilemu sa kojom se propagandista suočava u kreiranju poruka koje treba da dovedu do promjene stavova u ciljnoj populaciji. Sa jedne strane postoji potreba da te promjene budu interiorizirane, da sadržaj poruke ne bude naprosto “konstatiran“ nego postane dijelom sistema vjerovanja recipijenta i integriran u korpus svih ostalih stavova koje on zastupa. No, ukoliko njegova individualna računica kognitivne ekonomije ne nalazi opravdanje (motivaciju) za investiranje mentalnih resursa u proces razumijevanja argumenata na koje poruka računa, njen sadržaj nikada neće dospjeti na svoje odredište – ona je naprosto “prezahtjevna“. Uz sve to, ciljnu populaciju kojoj se propagandista obraća čine pojedinci čije sklonosti sistematskom ili heurističkom mišljenju variraju od jednog ekstrema do drugog. Kada god se sretnemo sa porukom za koju ne možemo vjerovati da bi mogla uticati na bilo koga ko je “zdrave pameti“ i elementarno upućen u stanje stvari, poruku koja je u našim očima prozirno obmanjujuća, jeftina, neukusna, i šta već ne, dobro je prisjetiti se da ona možda i nije upućena nama i da je put do našeg odobravanja trasiran negdje drugdje, gdje nas čeka poruka prilagođena našim kriterijima prihvatljivosti. To istovremeno znači da poruka koja je izazvala naše zgražanje može biti vrlo efektna kod primaoca čiji je profil adresant imao u vidu pri njenoj kreaciji.

Za propagandistu, izbor medija kroz koji će poruka biti upućena pruža određeni stepen statističke izvjesnosti o karakteru onih koji predstavljaju njegove “konzumente“. Časopisi ili televizijske emisije zabavnog sadržaja imaju drugačiji profil publike u poređenju sa onim koje su dominantno obrazovnog karaktera, te je za očekivati da će u prvom slučaju biti djelotvornije poruke koje koriste perifernu rutu i računaju na heuristički pristup recipijenta, dok će u potonjem veće efekte proizvesti poruke koje se oslanjaju na njegovu pretpostavljenu sklonost ka sistematskom mišljenju.

Kao dobar primjer za različite načine saopštavanja jednog te istog sadržaja možemo naći u tekstovima koji se odnose na svijet nauke i tehnologije – oblasti koje se mnogima čine imunim na propagandističke intervencije. U kolumni o zdravlju u kakvom dnevnom listu ili na popularnom internetskom portalu, tekst o nekom blagotvornom preparatu ili medicinskom tretmanu biće uobličen na sasvim drugačiji način nego u sedmičnom časopisu posvećenom zdravom životu, a pogotovo glasilu namjenjenom onima koji se tom problematikom profesionalno bave ili su dobro upućeni u nju.

Nećemo pogriješiti ako u takvim tekstovima, uz njihovu informativno-obrazovnu namjenu, potražimo i vrlo konkretan komercijalni interes, ali napravićemo ozbiljan previd ako povjerujemo da se time iscrpljuje propagandistički napor u (pre)oblikovanju postojećih saznanja, stavova i vjerovanja javnosti. Često, riječ je o sveobuhvatnim ideološkim ratovima koji mogu otpočeti raspravom o nekom specifičnom znanstvenom pitanju da bi prerasli u sukob suprotstavljenih svjetonazora sa dalekosežnim posljedicama. Tako je, nakon dužeg vremenskog perioda kojeg je obilježila aktivnost evolucionog biologa Richarda Dawkinsa, vjerovatno najistaknutijeg savremenog aktiviste u popularizaciji znanstvenog mišljenja, posebno teorije evolucije, uslijedio protivudar zagovornika tzv. teorije inteligentnog dizajna koji su prethodna uporišta kreacionizma preselili iz teoloških seminara u akademsko okruženje (David Berlinski, Stephen Meyer, David Gelernter i dr.). Njega prati talas knjiga, publikacija, članaka, podkasta, tribina, internetskih foruma i filmova koji obrazlažu učenje o “inteligentnom dizajnu“ univerzuma (tj. o transcendentalnoj sili koja ga je planski stvorila i obdarila svojstvima neobjašnjivim ljudskom umu i na koji drugi način osim kao “čudo“). Na to se učenje oslanjaju konzervativne ideološke izvedenice čiji domašaj dobro ilustrira “dokumentarni“ film Nathana Frankowskog iz 2008. godine “Protjerani: zabranjen pristup inteligenciji“ (Expelled: No intelligence allowed). U njemu je, prema autorima koji su uzeli učešća u njegovoj realizaciji, Darwinova teorija evolucije direktno odgovorna za brojne ovozemaljske strahote počevši od ateizma, fašizma i komunizma do eugenike, nacističkih koncentracionih logora i Holokausta…

Dualni modeli uticaja počivaju na pretpostavci da je proces uvjeravanja najcjelishodnije posmatrati u dimenziji angažiranja racionalnog mišljenja. Njegov značaj u procesu odlučivanja nikako ne može biti precijenjen – već sam pojam razumijevanja nerazdvojno je vezan za ideju razuma. Od 17. stoljeća i monumentalnog filozofskog djela Renéa Descartesa, ratio zauzima centralno mjesto filozofijskog i znanstvenog interesa savremenog doba, i u tom duhu postavljeni su i dualni modeli uticaja na stavove koje smo prethodno naznačili.

Moć rasuđivanja demonstrirao je još u antičko doba Sokrat, navodeći oštroumnim pitanjima neobrazovanog roba da sam dođe do tačnih geometrijskih zaključaka. Ideju da su efekti uvjeravanja najveći ukoliko nam zaključci nisu ponuđeni ili nametnuti već do njih sami dođemo, iskoristio je sedamdesetih godina socijalni psiholog William J. McGuire. Istražujući “Sokratovski efekat”, koji se manifestira selektivnim usmjeravanjem pažnje, tj. mišljenja, stavova i vjerovanja uzajamno vezanih logičkim implikacijama, McGuire je krenuo od činjenice da autonomno izvedeni zaključci formiraju stavove koji su koherentni i konzistentno povezani sa drugim, već postojećim gledištima i znanjima. Eksperimenti koje je proveo pokazali su da se stavovi znatno čvršće konsolidiraju u našoj svijesti ukoliko ih verbalno saopštimo, odnosno, kada iskomuniciramo svaki korak u njihovom nastajanju. Izreka po kojoj nešto razumijemo samo kada smo u stanju to objasniti nekom drugom možda i nije uvijek tačna ali kada je riječ o stavovima (koje ni ne moramo “razumjeti” da bismo ih zagovarali), McGuire je utvrdio da će ih već sam čin njihovog iznošenja ili obrazlaganja učvrstiti u strukturi naših vjerovanja.

U smislu uticaja izloženosti nekom stavu McGuire je poznat i po “teoriji cijepljenja“ (inoculation theory) koja elaborira način na koji se neki stav ili vjerovanje može zaštititi od uticaja i ubjeđivanja koji teže njegovoj promjeni. Kako već sugerira i naziv ove teorije, ona je zasnovana na analogiji sa razvojem otpornosti organizma unošenjem oslabljene varijante potencijalnog patogena. Ideja teorije cijepljenja jeste da već postojeći, poželjni stav može biti dodatno zaštićen time što će se ukazati na očekivane “kontra-stavove“, dati adekvatne odgovore na njih prije nego što oni dospiju do recipijenta i time ga pripremiti da se sa njima efikasnije suoči kada im bude izložen. Dok ova profilaktička forma propagande teži da osposobi recipijenta za otpor neželjenim stavovima, njoj simetrična aktivnost “pripreme“ (priming), o kojoj je već bilo riječi, smjera u suprotnom pravcu – da omogući lakše prihvatanje stavova koji bi potencijalno mogli izazvati otpor.

Posebna snaga pristupa koji se oslanja na “Sokratovski efekat” leži u tome da nam poruka propagandiste ne saopštava nikakvu novu informaciju niti nam sugerira da mu se “vjeruje na riječ”. Umjesto toga, ona usmjerava pažnju na recipijentu već poznate činjenice i ukazuje na logičke veze među njima, koje potom vode određenom zaključku. Ili bi trebalo da vode. Mada to teorijski zvuči ubjedljivo valja razumjeti i iskustvene razloge iz kojih će malodušniji čitalac imati svoje rezerve u pogledu efikasnosti logičkog zaključivanja u procesu uvjeravanja. Taj skepticizam ima svoje opravdanje i to ne samo zbog dokumentarno dokazive sklonosti ljudi da ponavljaju ranije počinjene greške, vjerujući da će iste okolnosti iz nekog razloga proizvesti drugačije posljedice.

O sumnji u gotovo sakrosanktni status koji je pridavan ulozi razuma u procesu odlučivanja i oblikovanja socijalnih spoznaja svjedoči i razvoj tehnika savremene propagande čiji su inovatori izdašno koristili uvid da se razum češće angažira u funkciji opravdavanja donesenih odluka negoli njihovog formiranja. Njihova saznanja o precijenjenosti racionalnih funkcija svijesti u tom domenu, u središte pažnje doveo je portugalsko-američki neuroznanstvenik Antonio Damasio, objavivši 1994. godine rezultate svojih istraživanja u knjizi “Dekartova greška: emocije, razum i ljudski mozak” (Descartes’ Error: Emotion, Reason, and the Human Brain). U ovom djelu, koje danas predstavlja nezaobilaznu referencu u oblasti neurobiologije i kognitivne filozofije, Damasio je ne samo “rehabilitirao” ulogu osjećanja u kritičnim funkcijama svijesti, nego je i pokazao da emocije nisu samo “remetilački faktor” u procesu kartezijanski čiste kognicije već zauzimaju središnje mjesto u njoj. “Dekartova greška” dala je znanstvenu potporu već postojećoj intuiciji o nužnosti preispitivanja stereotipa o ulozi razuma kako u procesima karakterističnim za individualnu tako i socijalnu psihologiju. Tako je godinu dana prije objavljivanja Damasiove knjige, Richard Rorty, najznačajniji moderni predstavnik američke filozofije pragmatizma, u Oxfordu održao predavanje naslovljeno “Ljudska prava, racionalnost i sentimentalnost” (Human Rights, Rationality, and Sentimentality). U njemu je izložio svoje gledište da bi se podrška borbi za ljudska prava morala koncentrirati na sentimentalnu edukaciju, umjesto što se iscrpljuje u vjerovanju da će racionalna argumentacija motivirati javnost u tom pravcu. Za Rortyja, moralni napredak obilježen je proširenjem opsega pojma “ljudi poput nas“, empatijom koju je moguće postići “…manipulirajući osjećajima ljudi na takav način da sebe mogu zamisliti u poziciji prezrenih i potlačenih.“ To podrazumijeva napuštanje ideje da je racionalna argumentacija glavni pokretač društvenih promjena i okretanje resursima imaginacije i književnih narativa, u duhu vjerovanja škotskog prosvjetitelja Davida Humea prema kojem “razum jeste i mora biti jedino sluga strasti“.

Značaj pripovijedanja u uticaju na druge ljude, uvjeravanju i formiranju njihovih stavova, istraživao je sredinom osamdesetih godina američki komunikolog Walter Fisher. Ovaj profesor emeritus sa Annenberg škole za komunikacije (University of Southern California) uveo je narativnu paradigmu u teoriju komunikacije, koja se ponekad naziva i paradigmom narativne racionalnosti. Fisher se opredijelio za pojam “paradigme” (umjesto “teorije”), naglašavajući time da fenomen naracije u kulturi zahtijeva širi okvir razmatranja nego što bi to podrazumijevala neka teorija “naracije kao forme komunikacije”. Prema njegovom određenju, paradigma je “univerzalni model koji traži od ljudi da stvari posmatraju zajedničkom interpretativnom optikom”, dok naraciju definira kao “simboličke radnje (riječi i/ili djela) koje imaju redoslijed i značenje za one koji ih žive, stvaraju ili tumače.“ Takav okvir nam omogućava da komunikaciju posmatramo kao oblik pripovijedanja koje se odvija između naratora i slušaoca, u kojem je od manjeg značaja da ono ima čvrstu argumentacijsku strukturu sve dok je u stanju zarobiti našu pozornost. U tom smislu, naracija se oslanja na moć poetičke imaginacije u mnogo većoj mjeri negoli logičke zadatosti. Kao forma verbalne umjetnosti pripovijedanje je jedna od antropoloških univerzalija – prisutno u svim kulturama kao fundamentalno sredstvo prenosa tradicije, svjetonazora i iskustva. Recepcija, interpretacija i reprodukcija priče predstavljaju umijeća utkana u najranije stadije sazrijevanja svake ličnosti. Otuda, svaki čovjek je na neki način adept pripovjedačke komunikacije, kondicioniran da svijet posmatra kao priču kroz koju prolaze njene glavne i sporedne ličnosti, odvijaju se konflikti, rješavaju kolektivni i individualni izazovi, priču koja ima početak, sredinu i kraj koji svi skupa artikuliraju neki aspekt smisla života.

Prema Fisheru funkcionalnost narativne paradigme počiva na principima vjerovatnoće, koherentnosti i vjerodostojnosti. Princip vjerovatnoće nalaže da slušalac mora biti u stanju doživjeti sadržaj priče kao kontingentan sa njegovim iskustvom svijeta. Sazrijevanjem, to iskustvo će u sve većoj mjeri filtrirati opseg mogućih scenarija, preseljavajući ih iz domena realističkog u sferu imaginarnog, baš kao što vremenom migrira i djetinje vjerovanje u Deda Mraza, vile i čarobnjake da bi u zrelijoj dobi tek povremeno oživjelo u periodima političkih izbora.

Princip koherencije obezbjeđuje smislenost pripovijesti i zahtijeva strukturu, prisustvo prepoznatljivih obrazaca (analogija sa drugim pričama) i uvjerljivost likova. Da bi priča bila prihvaćena princip vjerodostojnosti traži da ona odgovori na zadovoljavajući način na niz pitanja: o stepenu njene faktičnosti, o tome da li su ispričani događaji vjerno saopšteni, o kauzalnim vezama koje objašnjavaju slijed zbivanja i motivacije protagonista, a posebno o pouci (“naravoučeniju“) koju priča nosi i stepenu njene relevantnosti po iskustvo slušaoca.

Parametri koje Fisher navodi kao ključne u procjeni djelotvornosti narativa bliski su onima koje koriste obavještajni analitičari u karakterizaciji informacija od značaja za službe u kojima rade. Tipičan oblik takve kategorizacije poznat je kao “sistem 4×4“. Uveo ga je u toku Drugog svjetskog rata britanski admiral John H. Godfrey, direktor Mornaričke obavještajne službe, koji će kasnije poslužiti Ianu Flemingu kao predložak za lik “M“, šefa MI6 u kojoj i danas na zasluženu penziju čeka njen najčuveniji agent James Bond.

Ovaj format klasifikacije podrazumijeva da svaku informaciju obilježava alfanumerička oznaka koja se sastoji od dva elementa. Prvi od njih karakterizira pouzdanost izvora informacije (iskazanu jednom od četiri slovne vrijednosti) a drugi pouzdanost same informacije (označenu numeričkom vrijednošću u rasponu od 1 do 4). Tako će, u formatu koji koristi i Europol, atribucija izvora informacije biti:

A – Nema sumnje u autentičnost, vjerodostojnost i kompetenciju izvora, ili informacija dolazi iz izvora za koji se u prošlosti pokazalo da je uvijek bio pouzdan
B – Izvor informacije se u većini slučajeva u prošlosti pokazao pouzdanim
C – Izvor informacije se u većini slučajeva u prošlosti pokazao nepouzdanim
X – Pouzdanost izvora informacije se ne može procijeniti.

Sama informacija može biti ocijenjena kao:
1 – Informacija o čijoj tačnosti nema sumnje
2 – Informacija koja je osobno poznata izvoru
3 – Informacija koja nije osobno poznata izvoru ali je potvrđena drugim, već postojećim saznanjima
4 – Informacija koja nije osobno poznata izvoru, niti može biti potvrđena na drugi način

Narativna paradigma tvrdi da se sličan proces kategorizacije, mada ne u toj mjeri pedantan, odvija i u svjesti slušalaca i određuje njihov stepen prijemčivosti (receptivnosti) za informacije ili sugestije sadržane u prezentiranoj priči.

Istorija obiluje svjedočanstvima o moći pripovijesti u motiviranju i pokretanju ljudi. Kao sredstvo uticaja na javno mnijenje, ona je podjednako obilježila neke od najsvjetlijih ali i najmračnijih epizoda savremenog doba – od masovne podrške humanitarnim akcijama pomoći unesrećenim ljudima, do masovne potpore ideologijama koje zagovaraju njihovo istrebljenje.

Ovisno o ciljnoj populaciji i odabranom mediju, pripovijest se može smjestiti u reportažnu “priču o ljudskoj svakodnevnici“ (human interest story), u “ispovijest očevidaca“, u “dokumentarni film“, “istorijsku studiju“, ukratko – u format koji sugerira autentičnost i istinitost a pripovjedača predstavlja kao vjerodostojnog svjedoka. Čak i kada se utvrdi da neka priča predstavlja fabrikaciju skrojenu sa isključivom namjerom da se manipulira osjećanjima i vjerovanjima javnosti, takva spoznaja obično dolazi prekasno da bi imala ikakve korektivne efekte vrijedne pažnje.

U svome odnosu prema onome što je prezentirano kao prima facie svjedočanstvo, suočeni smo sa nimalo lakom odlukom: da li prihvatiti rizik da svoje povjerenje poklonimo priči za koju se može ispostaviti da je lažna, ili da odbacimo kao propagandističku manipulaciju nešto što je zapravo vjerodostojno i istinito svjedočenje o stvarima koje nikoga ne bi smjele ostaviti ravnodušnim.

Za prosječnog konzumenta javno dostupnih informacija, ukoliko je riječ o nečemu što ga ne dotiče i što ne prepoznaje kao svoj gorući interes, ta dilema najčešće ostaje potisnuta u suteren svjesnog odlučivanja. U takvim slučajevima svoj stav o istinitosti i pouzdanosti formiramo na osnovu površnih osjećanja i intuicija sazdanih od asocijacija, impresija, maglovitih i parcijalnih prisjećanja i sličnog “građevinskog materijala“ vezanog za sadržaj informacije ili njen navodni izvor. S druge strane, kada prezentirana priča involvira vrijednosti spram kojih imamo čvrste stavove i izražene emocije, skloniji smo da uđemo u “unutarnji dijalog“ koji će, ovisno o našim opredjeljenjima, prihvatiti ili odbaciti faktičku utemeljenost ponuđenog narativa.

Jasno je da u takvim procjenama nismo u poziciji da analiziramo svaku informaciju i provodimo forenzičko vještačenje svakog ponuđenog dokaza ili svjedočanstva. Čak i kada neko taj zahtjevni zadatak obavi za nas, kao što to čine u stvarima od globalnog interesa organizacije posvećene provjeravanju činjenica (npr. Bellingcat, MBFC news, i sl.) saopšteni nalazi fact-checkera i sami su podložni istoj vrsti (ne)kritičke sumnje ili (ne)odobravanja, te mogu biti tretirani kao “tek jedan od narativa“ čija proliferacija obilježava kulturu kontrafaktualnosti.

Jedan od najeminentnijih političkih aktivista današnjice, Noam Chomsky, s razlogom poziva na oprez kad god iza neke informacije (ili njene provjere) stoji institucija duboko integrirana u mrežu korporativnih interesa. Jedini izuzetak on vidi u medijima od čije pouzdanosti ovisi cjelokupno funkcioniranje te mreže – finansijskim glasilima kao što su Wall Street Journal ili Financial Times. Ipak, Chomsky smatra da su pouzdane informacije danas, u vremenu internetskih komunikacija, dostupnije nego ikada prije, ali njihovi izvori ostaju mahom nepoznati ili neprimijećeni u nepreglednoj masi web stranica i portala čiji je primarni interes u tome da monetiziraju svoju “informativnu funkciju“.

Za razliku od istine, neistina se pojavljuje u raznolikim oblicima na čije specifičnosti ukazuju tehnički termini koji se vezuju za njih. Tako se nenamjerno plasirane netačne informacije nazivaju misinformacijama i najčešće dolaze “iz druge ruke”, kao posljedica nerazumijevanja izvorne informacije ili njene pogrešne interpretacije. Za razliku od njih, dezinformacije se promiču uz punu svijest promotora o njihovoj lažnosti, dok se malinformacijama nazivaju zlonamjerno korištene činjenice smještene u izmijenjeni kontekst kako bi se stvorio lažni dojam o njihovom značenju i smislu.

Sposobnost naracije da oblikuje naše stavove i ponašanje posebno dolazi do izražaja kada se u njenom središtu nalaze protagonisti sa čijom se sudbinom možemo identificirati i prema kojima osjećamo univerzalnu i duboko ukorijenjenu empatiju. Kada je sloj tekstualnosti pritom dokumentiran i audio-vizuelnim sadržajem, efekti mogu poprimiti fascinantne razmjere koje daju za pravo Rortyjevom vjerovanju u transformativnu moć sentimentalne edukacije i osviještenja ideje o “ljudima poput nas”.

Mada nas racionalna analiza upozorava da je u dobu digitalnih informacija sve podložno krivotvorenju, o čemu svjedoči sve rasprostranjenija upotreba vještačkih inteligencija u kreiranju pseudo-dokumentarnih audio-vizuelnih sadržaja (tzv. deepfake), izvjesno je da inicijalna sumnja u autentičnost nekog predočenog svjedočanstva ni u kojem slučaju ne bi smjela prerasti u apriorno cinički stav prema ulozi medija u svakodnevnici savremenog čovjeka.

Svjedočanstvo i njegov prateći narativ

Kada je 2. septembra 2015. godine tragična sudbina dvogodišnjeg sirijskog dječaka Alana (Aylana) Kurdija, čije su beživotno tijelo valovi Mediterana izbacili na pješčanu plažu nedaleko od Bodruma, dospjela u centar pažnje svjetske javnosti, uslijedila je reakcija nezapamćenih razmjera, ponajviše zahvaljujući potresnim fotografijama kojima je popraćena (još jedna!) strašna vijest o sudbini više hiljada nesretnika koje je progutalo more u njihovom očajničkom pokušaju da se dokopaju evropskog tla bježeći iz pakla svojih razorenih domova. Fotografije Nilüfer Demir, mlade fotoreporterke turske novinske agencije Doğan, za nekoliko sati su zadobile ikonički status i proizvele efekte uporedive jedino sa onima koje je decenijama ranije proizveo novinar Associated Pressa Huỳnh Công (Nick) Út, ovjekovječivši juna 1972. godine u Vijetnamu prizor na kojem dominira lik devetogodišnje Phan Thi Kim Phuc dok tijela sprženog napalmom i lica iskrivljenog od bola i užasa, sa grupom vršnjaka pokušava pobjeći iz jednog drugog pakla.

Upravo kao što je Utova fotografija iz 1972. godine pokrenula javno mnijenje epitomizirajući strahote i brutalnost vijetnamskog rata, tako su i fotografska svjedočanstva Nilüfer Demir iza dehumaniziranog jezika statistički iskazanih činjenica razotkrila dramu koja je dotakla srca miliona ljudi širom svijeta.

Izvanredna studija “Kultna slika na društvenim mrežama: brzi istraživački odgovor na smrt Aylana Kurdija“ koju su nekoliko mjeseci kasnije priredili Farida Vis i Olga Goriunova (The Iconic Image on Social Media: A Rapid Research Response to the Death of Aylan Kurdi, Visual Social Media Lab, 2015) predstavlja impresivnu analizu viralnog širenja narativa o izbjegličkoj drami, potaknutog fotografijama Nilüfer Demir. Osamnaest autora ove studije dokumentirali su nevjerovatnu brzinu kojom se, u nekoliko sati, priča o sudbini Alana Kurdija proširila svijetom, žestokim efektima koje je izazvala, ulozi socijalnih mreža u tom procesu (na prvom mjestu Twittera) kao i etičkim pitanjima vezanim za medijsku eksploataciju takvog sadržaja. Svaka od tih tema od neprocjenjivog je značaja u razmatranju različitih aspekata uticaja narativa na javno mnijenje. Jedan od najznačajnijih efekata priče o stradanju očajnika čiji se mali i prenatrpani gumeni čamac prevrnuo na putu prema grčkom ostrvu Kos, bio je u tome da je u medijima, a potom i političkim krugovima, termin “izbjeglice” zamijenio dotada preferirani izraz “emigranti”. Time je obezbijeđena njihova barem minimalna zaštita u zemljama u kojima su, makar privremeno, potražili sigurnost i spas.

Slika mališana u položaju “koji bi mnogi instinktivno prepoznali kao tipičan za spokojnu usnulost”, prizor koji izaziva “prirodnu potrebu da se zaštiti već mrtvo dijete”, kako ga opisuje Mike Thelwall u navedenoj studiji Visual Social Media Lab (VSML), proizveli su trenutačne i dramatične efekte. Narativ ilustriran tom strašnom scenom uključio je i poražavajuće saznanje da su se među drugim utopljenicima našli i mališanov stariji brat, petogodišnji Galib kao i majka Rehana. Sudbina postradalih dovela je u središte pažnje sudbinu svih izbjeglica, eksploataciju njihove nesreće od strane beskrupuloznih krijumčara ljudi kao i bešćutnu reakciju država ka kojima su se izbjeglice zaputile. U Francuskoj je došlo do dramatičnih promjena u stavovima javnosti o nacionalnoj politici odnosa prema izbjeglicama, širom Evrope formirane su nevladine organizacije za njihovo zbrinjavanje i pružanje humanitarne pomoći, dok je u Kanadi, koja je prethodno odbila izdavanje imigracijske vize kojom bi se porodica Kurdi priključila svojim rođacima u toj zemlji, njihova tragična sudbina postala centralnom temom na opštim izborima te godine. Thelwall sa pravom naglašava da je u mnogim zemljama nemalu ulogu u reakcijama javnosti imalo i osjećanje krivnje zbog nacionalne vojne umiješanosti u zbivanja u Siriji, što je dovelo do masovnog iskazivanja osjećanja da bi Evropa trebala učiniti više kako bi pomogla ljudima koji su se našli u istoj situaciji kao i porodica nesretnog Alana Kurdija.

Spomenuta analiza VSML dotiče još jednu oblast koja redovito prati priče sa potencijalom da značajno promijene javnu percepciju nekog fenomena od opšteg značaja. Sama ideja “promjene“ podrazumijeva postojanje barem dva značajno različita gledišta – u najjednostavnijem slučaju možemo govoriti o onom koje je dominiralo u prethodnom periodu i onom koje teži da ga prevlada, a to znači interese i njima definirane političke sile koje nastoje da izmijene socijalnu zbilju i one, njima suprotstavljene, koje teže tome da zadrže prethodno stanje. Kada neki narativ dovede u pitanje takav skup ideja, prva reakcija njihovih pobornika obično je demant i “razotkrivanje” mračnih namjera onih koji stvari žele prikazati u drugačijem svjetlu. Ukoliko se relevantno svjedočanstvo ne može ubjedljivo i efikasno opovrgnuti slijedi operacija “kontrole štete“ (damage control), obično u nekoj formi spinovanja kojom se nastoje minimizirati neželjeni efekti narativa i relativizirati njegov smisao.

Kada je fotografija vijetnamske djevojčice tijela sprženog napalmom osvanula na naslovnim stranicama američke štampe 12. juna 1972, prva reakcija tadašnjeg predsjednika Nixona bila je da sa svojim savjetnikom Haldemanom, kako pokazuju transkripti njihovog razgovora objavljeni trideset godina kasnije, razmotri da li se autentičnost fotografije može osporiti. “Pitam se da li je to namješteno”, izrazio je svoje sumnje Nixon, sa čime se Haldeman smjesta složio istaknuvši da “ljudi ne vole napalm, a ovdje je slika male djevojčice čija je odjeća spaljena.” Vjerodostojnost fotografije ispitivao je i vojni zapovjednik američkih snaga u Južnom Vijetnamu, general Westmoreland, ali NBC i Associated Press su posjedovali i snimke aviona dok istovaraju bombe sa napalmom tako da se odustalo od osporavanja dokumentarnog karaktera fotografije.

Nije bilo moguće negirati ni autentičnost fotografija sa bodrumske obale, te su se interpretatori događaja, zainteresirani da se efekti u javnosti u najvećoj mogućoj mjeri rasprše i usmjere u nekom drugom pravcu, prihvatili posla skretanja pažnje i zamagljivanja onih aspekata priče koji su bili od značaja u preoblikovanju političkih stavova javnosti. U takvu kampanju reinterpretacije događaja uključili su se na prvom mjestu mediji sa jasnim simpatijama za političke stranke, pokrete i organizacije sa anti-imigracijskim programom. Njima su se pridružili i oni kojima nije odgovarao globalni porast javnog zgražavanja nad sudbinom sirijskih i iračkih izbjeglica, a time i svijesti o prirodi krvavih sukoba koji su doveli do egzodusa takvih razmjera. Kampanji su se, iz svog ugla, priključili i sljedbenici ISISa (ISIL, Daesh) sa svojim internetskim stranicama, tvrdeći da su se stradalnici “pretvarali“ da bježe od islamske države dok se, zapravo, radi o ekonomskim emigrantima i profiterima, a udes koji su doživjeli bio je kazna za njihovo izdajničko nepočinstvo. Vezu između ISISa i izbjegličkog talasa u prvi plan su stavili i desničarski mediji ilustrirajući svoje napise fotografijama pobornika ISISa ili Al-Kaide uz tvrdnje da se oni masovno infiltriraju u Zapadnu Evropu pod krinkom izbjeglica i sugerirajući da su zaslužili sve što ih snađe jer su sami inicirali konflikt iz kojeg sada bježe. Konačno, u kampanji su svoje mjesto našli i mediji željni senzacija koje će “otkriti” nešto što je promaklo drugima.

Budući da se sam događaj nije mogao dovesti u pitanje pristupilo se razaranju moralnog supstrata narativa o stradanju porodice Šenu (koja će zbog svog kurdskog porijekla u medijima biti preimenovana u “Kurdi”) i njihovih saputnika. Za to je poslužila činjenica da je njen jedini preživjeli član bio otac Abdulah.

Već dan nakon udesa, na stranici The Muslim Issue (par godina kasnije uklonjenoj sa WordPress portala) najavljena je strategija relativizacije događaja tekstom “Porodica Aylana Kurdija imala je besplatan smještaj u Turskoj, a očeva priča puna je rupa“, čemu se priključio i australski desničarski političar, senator vladajuće Liberalne stranke Cory Bernardi, koji je 7. septembra pred parlamentom ustao protiv predloženog plana da Australija primi još 20.000 sirijskih i iračkih izbjeglica. Tom prilikom obrušio se na proponente te ideje i atmosferu stvorenu objavljivanjem potresnih fotografija ustvrdivši da se tu ne može govoriti ni o kakvoj humanitarnoj krizi, da su postradali prethodno više godina živjeli u sigurnosti koju im je pružila Turska, a da je upravo preživjeli otac porodice Kurdi organizirao cijeli poduhvat kako bi na zapadu mogao popraviti zube.

Nije trebalo dugo čekati da se ovaj spin “odvrti” u svjetskim medijima. Devet dana nakon nesreće Reuters je objavio tekst iza kojeg je stajao, prema istraživanju VSML, bagdadski dopisnik Saif Hameed u kojem je upravo nesretni otac označen kao krijumčar ljudi i organizator avanture sa tragičnim ishodom. Vijest su isti dan prenijele mnoge medijske kuće (ruski RT, The Sydney Morning Herald, Irish Times, The Daily Telegraph, Sky News, The Mirror, itd). Prema nalazima Mike Thelwalla, profesora informatičkih nauka na britanskom univerzitetu u Wolverhamptonu, cilj ove strategije je da se sabotira središnja poruka sadržana u fotografijama stradalog Aylana Kurdija: “Mada bi bilo nemoguće ustvrditi da je on bio išta drugo osim nevine žrtve, priča bi zakomplicirala osjećanja sućuti prema sudbini njegove obitelji, a time potkopala i ukupnu moć slike.”

Još od vremena kada je sredinom prvog stoljeća p.n.e. Oktavijan pokrenuo svoju kampanju usmjeravanja rimske javnosti protiv Marka Antonija, kreiranje izmišljenih, lažnih vijesti (fake news) postalo je sastavnim dijelom repertoara političkih propagandista, ali ne samo njih. U moderno doba bogata kultura tabloida pokazuje da je čitalačka ili gledateljska žeđ za senzacijama pouzdana garancija lukrativnog poslovanja te grane industrije.

Naša prirodna osjetljivost na nesretnu sudbinu nemoćnih, koja se pokazala i u slučaju Aylana Kurdija, razlog je i zašto proizvodnja lažnih vijesti tako rado poseže za svim zamislivim oblicima neke ljudske tragedije, posebno ukoliko se njen narativ fiksira na stradanje djece. Taj motiv redovno je prisutan u tzv. propagandi zvjerstava (atrocity propaganda) kojom se dehumanizira i demonizira aktualni ili potencijalni oponent, najčešće u toku oružanih sukoba ali nerijetko i kao dio pripreme za njih, kao dio paketa koji bi u domaćem javnom mnijenju obezbijedio neophodnu potporu onome što se proklamira kao casus belli.

Tako je 10. oktobra 1990. pred neformalni odbor za ljudska prava Američkog kongresa (United States Congressional Human Rights Caucus) izvedena 15-godišnja djevojčica, tada poznata samo po imenu Nayirah, koja je iznijela potresno svjedočanstvo o tome kako su irački vojnici, nakon invazije na Kuvajt, vadili male bebe iz inkubatora u kuvajtskoj bolnici ostavljajući ih da umru na hladnom podu kako bi opljačkali vrijednu medicinsku opremu i otpremili je u Bagdad. Ova strašna priča, izgovorena od strane mlade volonterke iz bolnice Al-Adan, koja se našla u ulozi očevica bestijalnog zlodjela, bila je konzistentna sa već postojećim izvještajima o situaciji u okupiranom Kuvajtu. Sadržaj njenog četverominutnog svjedočenja uključen je te godine u decembarski izvještaj Amnesty Internationala i sa imprimaturom te organizacije priča o masovnom ubojstvu novorođenih beba (u prvim verzijama preko 300 nedonoščadi u bolnicama Al-Razi i Al-Adan, kao i Porodilištu medicinskog kompleksa Al-Sabah) postala je neizostavnim dijelom slike o divljaštvu iračkih vojnika u Kuvajtu.

Za razliku od brojnih drugih, provjerenih i potvrđenih saznanja, ova epizoda imala je posebnu pokretačku moć zahvaljujući dramatičnoj prezentaciji mlade i uplakane bolničarke, te je postala omiljenim motivom američke administracije i predsjednika Georgea H. W. Busha u pripremama javnosti za oružanu intervenciju koja je uslijedila tri mjeseca kasnije.

Naknadna istraživanja slučaja “beba iz inkubatora” ozbiljno su dovela u pitanje istinitost priče, do te mjere da je Amnesty International u svome izvještaju od 19. aprila 1991. morao saopštiti da ne postoje dokazi koji bi potkrijepili tvrdnje izrečene u njihovom decembarskom izvještaju:

Kako je pokazalo istraživanje Aziza Abu-Hamada, saudijskog saradnika Middle East Watcha, organizacije za borbu za ljudska prava, navedeni liječnik iz kuvajtskog Crvenog polumjeseca koji je isprva govorio o 312 mrtvih beba, pa potom o njih 72, nije bio direktnim svjedokom događaja ali jeste bio uposlenik kuvajtske vlade u izbjeglištvu, smješten u Saudijskoj Arabiji u hotelu Sheraton u Taifu.

U martu 1991. godine, nakon temeljitog istraživanja u Kuvajtu, svoje sumnje u vjerodostojnost priče o inkubatorima iskazao je John Martin, reporter agencije ABC, a njegovom mišljenju da je priča gotovo sigurno lažna pridružili su se i saradnici New York Timesa, BBC-ja, kao i nekolicine drugih medijskih kuća. Washington Post objavljuje izvještaj svog dopisnika Williama Claibornea u kojem se navodi:

Protivrječnost između nalaza istraživača i nezaboravnog svjedočanstva koje je pred kongresnim odborom za ljudska prava izrekla mlada bolnička volonterka Nayirah, o kojoj su detaljniji podaci izostavljeni kako bi se njena rodbina u Kuvajtu zaštitila od reperkusija, razriješena je početkom naredne godine.

U uvodniku “Sjećate li se Nayire, svjedoka za Kuvajt?”, koji je 6. januara 1992. godine napisao za New York Times, izdavač Harper's Magazine John R. MacArthur razotkrio je tajnu svjedoka čije su riječi bile od odlučujućeg uticaja na američki angažman u Zalivskom ratu.

Ispostavilo se da se Nayirah zapravo zove Nijirah al-Sabah, da je član kraljevske porodice i kćerka Sauda Al-Sabaha, od 1981. godine kuvajtskog ambasadora u SAD. Nije trebalo čekati dugo da se saznaju detalji operacije kojom je stvoren fiktivni lik užasnute djevojčice, bolničke volonterke, pred kojom okupatori nemilosrdno prazne inkubatore ostavljajući nemoćne bebe da umru na hladnom bolničkom podu. Cjelokupan projekat pokrenula je organizacija “Građani za slobodni Kuvajt” (Citizens for Free Kuwait), koju je formirala kuvajtska vlada uz blagoslov američke administracije, kako bi aktivirala javno mnijenje u pravcu podrške vojnoj intervenciji. Stvar je predata u ruke profesionalaca kompanije Hill & Knowlton, specijalizirane za odnose sa javnošću, pogotovo u slučajevima kada je potrebno kreirati javnu podršku problematičnim potezima naručilaca.

Za naknadu od preko 10 miliona dolara, u operaciji kojom je rukovodila potpredsjednica kompanije Lauri Fitz-Pegado, Hill & Knowlton je osmislio čitav poduhvat, pripremio izlaganje “mlade volonterke” i obučio je osnovnim vještinama glumačkog zanata koje će demonstrirati tokom izlaganja pred članovima Odbora za ljudska prava i mnogobrojnim novinarima. Kako se kasnije pokazalo, jedan od predsjedavajućih ovog skupa, demokrata Tom Lantos, vrlo dobro je znao da je u pitanju igrokaz čija će uspješna realizacija omogućiti punu potporu javnosti oružanom iskazu američkih naftnih interesa. O produkciji ove predstave rječito govori Martyn Gregory u svome dokumentarnom filmu “Prodati rat” (To Sell a War), kojeg je već decembra 1992. godine emitirao kanadski CBC i za njega dobio niz najprestižnijih svjetskih nagrada, uključujući i Emmy.

Jednom kada je stvar razobličena uslijedile su medijske reakcije u rasponu od manifestacija zakašnjele pameti (npr. kako je engleski jezik, kojim se u svome svjedočenju služila mlada Nayirah, lišen bilo kakvog traga stranog akcenta, i sl.) do vrlo ozbiljnih istraživanja koja su razotkrila dublje slojeve pomno planirane operacije manipuliranja javnim mnijenjem. Njoj je prethodilo nekoliko mjeseci ne baš uspješnih pokušaja propagandista kompanije Hill & Knowlton da potakne simpatije američke javnosti prema Kuvajtu, što nije bio nimalo lak zadatak budući da ni uz najveći napor mašte tu državu nije bilo moguće dovesti u vezu sa vrijednostima demokratije i poštivanja građanskih prava. U dvadesetak visokoškolskih centara organizirani su “Dani upoznavanja sa Kuvajtom” (Kuwait Information Day), nacionalni dani molitve za Kuvajt, štampane su desetine hiljade naljepnica i majica sa sloganom “Sloboda Kuvajtu”, distribuirane nebrojene brošure o ljepotama života u Kuvajtu – sve bez nekih pomena vrijednih rezultata. A onda se 5. septembra 1990. godine na stranicama londonskog Daily Telegrapha pojavio tekst u kojem izbjegli kuvajtski ministar stambene izgradnje Yahya al-Sumait spominje 312 nesretnih beba izbačenih iz opljačkanih inkubatora. Sugestija da porodiljsko odjeljenje jedne bolnice ima više stotina inkubatora prošla je neprimijećena u kontekstu narativa o bešćutnom pomoru nedonoščadi i dva dana kasnije priča je posredstvom Reutersa prenesena na stranice američke štampe. Prema navodima Los Angeles Timesa, svjedoci tog zločina su bili stanovita “Cindy” i njena saputnica “Rudi”, i to je bilo dovoljno da se priča, neprovjerena i ničim potkrijepljena, proširi medijskim prostorom i konačno bude uočena i prigrljena od strane djelatnika Hill & Knowltona. Mjesec dana kasnije, predstavljen je očevidac, “bolničarka-volonterka Nayirah”, a snimak njenog svjedočenja pred neformalnim klubom kongresnih zastupnika uključen je 27. novembra iste godine u prezentaciju namijenjenu Vijeću sigurnosti UN. Dva dana kasnije Vijeće sigurnosti donosi Rezoluciju 678, čime se odobrava vojna intervencija koja će okončati iračku okupaciju Kuvajta. Predsjednik George H. W. Bush koristio je svaku priliku da evocira prizor “beba izvučenih iz inkubatora i razbacanih po podu poput cjepanica”, kako se slikovito izrazio u svome motivacionom govoru jedinicama stacioniranim u Dhahranu.

Mit o inkubatorima prvi je doveo u pitanje publicista Alexander Cockburn, čiji je tekst “Traganje za istinom s obje strane” (Sifting for the Truth on Both Sides) objavljen 17. januara 1991. u onom istom Los Angeles Timesu koji je nekoliko mjeseci ranije uveo tu priču u američke medije. Podnaslov Cockburnovog teksta – “Rat donosi propagandu, osmišljenu tako da zaštiti vladu” – precizno odražava njegov odnos prema pitanju istine u službi političkih ciljeva. Ti su ciljevi, iz perspektive američke administracije, bili postignuti pet dana ranije, kada su tri glasa odlučila da Senat odobri vojnu intervenciju u Kuvajtu. Šest senatora koji su glasali u korist te odluke u svome izlaganju naveli su upravo slučaj beba izbačenih iz inkubatora, što podržava hipotezu o uticaju koji takav narativ ima na američki vojni angažman na Srednjem istoku ili gdje već treba.

Nakon raskrinkavanja “inkubatorske obmane“, mediji su se bacili na istraživanje o detaljima tog poduhvata sa istim žarom sa kojim su ranije, bez ikakvih dodatnih provjera izvora, dali svoj doprinos nečemu što se s pravom smatra jednom od najvećih sramota američkog novinarstva. Neki su pažnju posvetili dugogodišnjoj bliskosti Craig L. Fullera, čelnika lobističke kompanije Hill & Knowlton, i američkog predsjednika koja datira još od vremena kada je George H. W. Bush bio potpredsjednik u Reaganovoj administraciji, a Fuller njegov šef kabineta. Drugi su pokušali dobiti informacije od neposrednih učesnika, a budući da je misteriozna Nayirah postala nedostupna njihova pažnja se usredotočila na navodnog oca, njegovu ekselenciju Sauda Al-Sabaha. Jedino je kanadska televizija uspjela da dobije izjavu u kojoj je kuvajtski ambasador, sa stanovitom indignacijom, obrazložio zašto treba odbaciti spekulacije da je upravo njegova maloljetna kćerka odigrala ključnu ulogu u obmani međunarodnih razmjera: “Da smo htjeli da lažemo ili da preuveličavamo stvari, ne bih koristio vlastitu kćerku za to. Mogao bih lako kupiti druge da to urade.“ Kako je dalji razvoj događaja pokazao, Kuvajt jeste bio spreman da laže i preuveličava, a ambasador u SAD jeste bio spreman da vlastito dijete upotrebi u lobističkom poduhvatu Hill & Knowlton. U jednom od njenih rijetkih kasnijih pojavljivanja u javnosti, Nijirah “Nayirah” al-Sabah je održala 24. februara 2020. predavanje na Američkoj međunarodnoj školi u Kuvajtu, u kojem se ponosno prisjetila svoje uloge “krunskog svjedoka”.

Hill & Knowlton je i dalje jedna od vodećih svjetskih lobističkih firmi neopterećenih ideološkim partikularijama, spremna da svakom klijentu, uz odgovarajuću naknadu, pruži usluge iz svog decenijama usavršavanog repertoara kreiranja javnog mnijenja. Lista klijenata, čije potrebe realizira 11 nacionalnih ureda koje ova kompanija ima širom SAD, u svakom je pogledu impresivna. Tu nalazimo moćne multinacionalne korporacije (kakve su Pepsi i Coca-Cola, Boeing, Kellogg, Motorola, Procter & Gamble, Reebok, Unilever, Wal-Mart, Enron i sl.), finansijske institucije (među kojima čak i Međunarodni monetarni fond kao i kompanije za trgovinu dijamantima), političke organizacije i kampanje (kakva je bila predsjednička kampanja Ronalda Reagana), pa i čitave države (Uganda, Australija, Vijetnam, Turska, Indonezija, Kina, itd). “Depolitizirani pristup” u njihovom poslovanju došao je do izražaja i na nedavnoj konferenciji COP27, koja se održavala u egipatskom ljetovalištu Sharm el-Sheikh. Pažnju međunarodne javnosti koja je popratila ovaj klimatsko-ekološki samit kreirao je upravo Hill & Knowlton, sa kojim su organizatori sklopili ugovor o promociji skupa, na zgražavanje brojnih učesnika koji ne prihvataju logiku po kojoj novac ne poznaje ideološku pristranost. Razlog tog negodovanja ležao je u činjenici da unajmljena agencija za odnose sa javnošću decenijama ima lukrativne ugovore da obezbjeđuje interese upravo onih korporacija čije basnoslovno bogatstvo ovisi o fosilnim gorivima, kao što su Saudi Aramco, ExxonMobil, Oil and Gas Climate Initiative, Chevron i slični. Konferencija o klimatskim promjenama, koju po 27. put organiziraju Ujedinjene nacije (United Nations Climate Change Conference), okupila je impresivan broj svjetskih eksperta, ali i još impresivniji broj lobista zaposlenih na zaštiti interesa industrije bazirane na fosilnim gorivima. Bez ikakve sumnje, to je bio i susret poslovnih kolega iz Hill & Knowltona, raspoređenih na različitim zadacima, čiji su se putevi ukrstili na idiličnoj obali Crvenog mora.

Jednom kada je zakonodavna grana blagoslovila vojnu intervenciju protiv Iraka, predsjednik Bush, bivši direktor CIA, mogao je odahnuti i rekapitulirati ratnohuškačke krivotvorine svoje administracije, od mita o iračkom oružju za masovno uništavanje do mrtve nedonoščadi razbacane po hodnicima opljačkane kuvajtske bolnice Al-Adan: “Sjedinjene Države imaju novi kredibilitet. Ono što mi kažemo važi” (NBC Nightly News, 2. februar 1991).

Narativ potkrijepljen vizuelnim svjedočanstvom o sudbini nemoćnih, pogotovo kada su u pitanju djeca, ima ogromnu i višeslojnu pokretačku moć. Na nju u svojim aktivnostima računaju institucije koje djeluju u okviru Ujedinjenih naroda (UNICEF, WFP, FAO, UNHCR i dr.), kao i brojne humanitarne organizacije i programi formirani na nacionalnom nivou širom svijeta. Trenutna i gotovo visceralna reakcija na takve sadržaje dolazi iz najdubljih slojeva instikta kojim su obdarena sva bića sa višim stepenom kognitivnih sposobnosti, bića o kojima možemo razmišljati u terminima njihove empatije i manifestne duševnosti. Znamenite fotografije bespomoćnog djeteta, zatečenog u olujama nasilja, bezumlja ili prirodnih katastrofa, predstavljaju ne samo vrhunska djela umjetničkog umijeća, nego u sebi sublimiraju narativ koji, po prirodi jezika kojim se suži, nadilazi ograničenja diskurzivne forme. O tome, na svoj način, govori Patrick Farrell čija je fotografija dječaka koji gura blatom pokrivena dječija kolica kroz gradske ruševine učinila da svjetska javnost “doživi” ne samo svu strahotu pustošenja kojeg je za sobom ostavio razarajući orkan na Haitiju 2008. godine, nego i reaktualizira pitanja izbjegličke krize: “Ljudi u SAD su ovlaš prelistavali takve priče. To je poput šuma koji čujete ali ga isključujete iz svijesti. A onda se desi jedno glasno bum! na koje obratite pažnju. Ova fotografija je takve prirode.”

Vrhunska djela takve vrste čak i ne zahtijevaju vizuelni kontekst kao ilustraciju okolnosti nastanka fotografije, o čemu najbolje svjedočanstvo pruža portret afganske djevojčice koju je u izbjegličkom logoru u Pakistanu snimio Steve McCurry. Nakon što se u junu 1985. godine pojavila na naslovnoj stranici National Geographica, lik Sharbat Gule trajno je obilježio jednu epohu, a njen pogled izrekao sve što je vrijedno izricanja o iskustvu bezbrojnih nesretnika koji dijele njenu sudbinu. Sedamnaest godina nakon toga, McCurry se vratio u Pakistan i pronašao Sharbat, koja do tada nikada nije vidjela svoju čuvenu fotografiju. Šta njeno lice, ponovo snimljeno tom prilikom, govori o životu proteklom u međuvremenu, podjednako je izrečeno jezikom za koji ne postoji prijevod.

Značaj izbora emblematičnog lika dobro objašnjava Rick Shaw, direktor najstarijeg međunarodnog programa za promoviranje radova profesionalnih fotoreportera, Pictures of the Year International, koji djeluje u okviru Donald W. Reynolds instituta za žurnalistiku pri Univerzitetu Missouri: “Vjerujem u to da manje znači više. Da je tu više djece, to bi bilo toliko uznemirujuće i zastrašujuće da bi ostalo neregistrirano. Sa jednim djetetom, sve se odmah razumije. To je nešto što će vam godinama kasnije ostati urezano u svijest.”

Ta dugotrajna prisutnost u svijesti nije samo odlika vrhunskih umjetničkih djela, nego i efekat kojem teže stratezi public relations kompanija koje se za svoje klijente staraju o tome da ih javnost doživljava u najboljem mogućem svjetlu. To ujedno upozorava i na potencijal zloupotrebe sadržaja koji pobuđuju “automatsku reakciju”, što je i jedan od osnovnih razloga zašto se u novije doba vrlo kritički gleda na korištenje djece za potrebe političke propagande. Etički problemi vezani za potresne fotografije djece iz nesrećom pogođenih dijelova svijeta predmet su vrlo ozbiljnih rasprava u čijem središtu se ne nalaze samo fotoreporteri, novinari koji izvještavaju iz kriznih područja i urednici u medijima, već i cjelokupna kultura unutar koje oni funkcioniraju.

Nakon terorističkog bombaškog napada na Alfred P. Murrah Federal Building u Oklahomi, u kojem je 19. aprila 1995. uništen i centar za brigu o djeci, fotoreporter Charles Porter snimio je prizor u kojem vatrogasac na rukama nosi beživotno tijelo male Baylee Almon-Kok koja je dan ranije napunila godinu dana. Fotografija je obišla svijet, kao ilustracija jednog bezumnog terorističkog akta, a Porter je za nju primio Pulitzerovu nagradu. No ipak, teško je ne razumjeti i samohranu majku, Aren Almon-Kok, bez čije saglasnosti je fotografija distribuirana svijetom i koja je iskazala svoju bol kada svugdje i svakodnevno vidi fotografije svoga mrtvog djeteta.

O tome kako sličan efekat prizori strahota kojima su izložena djeca mogu imati i na same fotografe govori i sudbina južnoafričkog fotoreportera Kevina Cartera. Dokumentirajući posljedice gladi u Sudanu, 1992. godine, za potrebe programa distribucije hrane Ujedinjenih nacija, snimio je čuvenu fotografiju (treba li reći – nagrađenu Pulitzerom) izgladnjelog djeteta zgrčenog na tlu, iza kojeg je upravo sletio zlokobni lješinar. No, za razliku od Nicka Uta, koji je 1972. godine snimio napalmom sprženu devetogodišnju djevojčicu i odlučio da je po svaku cijenu spasi iz vijetnamskog pakla i omogući joj novi život (i u tome uspio!), Carter je svojom kamerom ovjekovječio strašni prizor te produžio dalje – kao dokumentarista ali ne i akter u jednoj tragediji. Koliko je težak takav odnos prema stvarnosti, koji zahtijeva da se nagoni ljudskosti anesteziraju zahtjevima profesije, kazuje nam i sudbina samog Cartera. Prizori iz Sudana progonili su ga mjesecima kasnije, sve dok nije počinio samoubojstvo ostavivši iza sebe oproštajnu poruku u kojoj kaže: “Progone me živa sjećanja na ubojstva i leševe, na bijes i bol, izgladnjelu ili ranjenu djecu…” Fotografija, objavljena prvo na stranicama New York Timesa, smjesta je pokrenula rasprave o smislu i etičkoj pozadini onoga što je uskoro prozvano “pornografijom siromaštva” čiji je cilj podići tiraž ili gledanost medija koji je koristi.

O srodnoj vrsti pornografije u svojoj posljednoj knjizi eseja “Gledajući bol drugih” (Regarding the Pain of Others), objavljenoj godinu dana prije njene smrti 2004. godine, piše Susan Sontag problematizirajući izražene i rasprostranjene oblike piktoralne eksploatacije nasilja i brutalnosti. Govoreći o različitim aspektima fotografije (ratnog) užasa ona tematski zaokružuje, ali i revidira, svoje oglede o fotografiji koje je započela poznatim esejima objavljivanim u New York Review of Books između 1973. i 1977. godine. Tri decenije kasnije, Sontag piše:

Reklamna priča u slici i riječi

Nenad Fišer