Mračnija strana propagande, peti dio
Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“
Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
Kao i u slučaju artefakata koje počinju iz komercijalnih razloga kreirati poduzetnici, računajući na tržište gladno noviteta u etabliranom trendu, tako se i identifikacijski simboli počinju sami formirati kada se jednom uspostavi dovoljno velika i koherentna socijalna grupa. U okruženju koje je preplavljeno „identifikacijskim porukama“ razvija se kompleksna struktura novih značenja i novog jezika čije poznavanje, za svaku jedinku, postaje preduslovom njene socijalne prihvatljivosti. Jedno od prvih i najvećih svjedočanstava o ideološkom programu transformacije jezika i njegovim posljedicama ostavio je istočnonjemački filolog Victor Klemperer svojom studijom iz 1957. godine “LTI – Jezik Trećeg Rajha: Zabilješke jednog filologa” (LTI – Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philologen) u kojoj izučava jezik nacizma, odnosno, način na koji promjene u jeziku dovode do promjena u svjetonazoru. Jezik nacizma, prema Klempereru, nije rezultat nacistički orijentiranog duha – taj duh nastaje upravo iz jezika kojeg takva politička praksa promiče. Ta ideološka kontaminacija uma ne dešava se preko noći, donošenjem novog ukaza kojim se reguliraju jezička pitanja. Radi se o procesu koji postepeno prodire u biće jezika a otuda i svijest njegovih korisnika – procesu čije širenje je Klemperer promatrao kroz 12 godina nacističke vladavine: “Riječi mogu biti poput malenih doza arsenika: progutaju se neopaženo, čini se da nemaju učinka, ali onda, nakon nekog vremena, ipak nastupa toksička reakcija.”
Ideja o tome da jezik ima odlučujući uticaj na formiranje svjetonazora njegovog korisnika danas se najčešće naziva “lingvističkim relativizmom” i vezuje se za istraživanja američkog antropologa i lingviste Edwarda Sapira i njegovog učenika Benjamina Leeja Whorfa, provedena dvadesetih godina prošlog stoljeća. Mada nikada nisu zajednički objavili niti jedan naučni rad, bliskost njihovih gledišta dovela je do toga da se danas o lingvističkom relativizmu govori kao o “Sapir-Whorfovoj hipotezi”, kako ju je 1954. godine prozvao Harry Hoijer, još jedan od uticajnih Sapirovih studenata. U isto vrijeme njemački lingvista Leo Weisgerber razvija radikalniju verziju Sapir-Whorfove hipoteze, tzv. “lingvistički determinizam”, prema kojoj svaka jezička zajednica mapira svijet riječima koje joj stoje na raspolaganju u njenom jeziku. Između svijeta riječi i gramatičkih struktura, sa jedne strane, i vanjskog, objektivnog svijeta sa druge, nalazi se “jezički međusvijet” (sprachliche Zwischenwelt) koji posreduje u interakciji empirijskog svijeta i naših ideja o njemu. Usvajanjem maternjeg jezika i njegovim ovladavanjem, prema učenju lingvističkog determinizma, mi nesvjesno preuzimamo i karakteristične kategorizacije i strukture specifične za taj jezik, što rezultira time da jezički različite zajednice imaju različito “viđenje svijeta”.
Za propagandistu, čak i ukoliko je učenje o jezičkom relativizmu samo djelimično opravdano, intervencija u biće postojećeg jezika čini se bogomdanom mogućnošću da se “okolnim putem” stvori plodno tlo na kojem će uspijevati ideje koje bi se inače teško primile. Način kojim, prema Weisgerberu, “oslovljavamo svijet” (Worten der Welt), postaje središnjim interesom svake strukture moći koja teži kontroli javnog mnijenja. Pogon proizvodnje eufemizama predstavlja jednu od prvih prepoznatljivih instalacija u industriji jezičkog prilagođavanja kolektivne svijesti ideološkim potrebama nekog političkog programa. Kako se to odvijalo u vrijeme Trećeg Rajha na potresan način je pokazao Victor Klemperer, a o tome kako se takva djelatnost nastavila u izvedbi drugih režima, u drugim kulturama i sa drugim ideološkim ciljevima, stoji nam na raspolaganju bogata dokumentarna građa.
Vjerovanje da je kontrola jezika ključ društvene transformacije podjednako je prisutno među pobornicima vrlo različitih ideoloških opredjeljenja. Par nasumično odabranih slučajeva može pomoći u izoštravanju naše sposobnosti da uočavamo takve intervencije. Na primjer, drugom polovinom prošlog stoljeća svoju politiku aparthejda južnoafrička vlast je međunarodnoj javnosti nudila upakovanu u ideju “odvojenog razvoja” (separate development). Na toj je sintagmi insistirao njen autor, nepokolebljivi rasista, glavni arhitekta aparthejda i južnoafrički premijer od 1958. do 1966. godine Hendrik Verwoerd. Kao simpatizer nacizma u vrijeme Drugog svjetskog rata Verwoerd je dobro poznavao umirujuće efekte dobro odabranih eufemizama, posebno kada oni imaju prizvuk stručne terminologije. Kada fraza “poseban tretman” (Sonderbehandlung) postane zamjena za precizniju odrednicu “likvidacija u gasnoj komori”, a “konačno rješenje” (Endlösung) istisne tačniju formulaciju “istrjebljenje naroda”, onda je korisnik takvog jezika skloniji da zbivanja u svijetu oko sebe posmatra kao pospremanje kuće koje se sastoji od niza tehničkih, etički bespogovornih operacija. Sve dok “odlazak” i “evakuacija” (Abgang, Evakuierung) maskiraju smrt, a “otpuštanje” (entlassen) likvidaciju, prljava zbilja poprima jezičku sterilnost. U istom duhu i u isto vrijeme, na dalekom istoku “dobrovoljačke radne jedinice” (teishintai) zvučale su daleko prihvatljivije od “otetih žena interniranih za seksualno iskorištavanje”, itd.
Pokušaji da se jezik koristi kao oružje (language weaponization) u preoblikovanju kulture koja ga koristi nisu vezani samo sa totalitarnim ambicijama vlastodržaca. Sapir-Whorfova hipoteza ujedno predstavlja i obećanje da je relativno bezbolnom intervencijom moguće ukloniti pogubne stereotipe koji se reproduciraju svojom jezičkom prisutnošću. Takav je projekat već decenijama aktivan u formi kultivacije tzv. “političke korektnosti” u prostoru javnih komunikacija. Izvorno, sintagma political correctness pojavila se prije gotovo jednog stoljeća i ukazivala je naprosto na to da neko izlaganje ne sadrži nikakve ideološki problematične momente, tj. “da je na partijskoj liniji”, da predstavlja pravilno doktrinarno gledište. U tom je smislu Harrison George, vođa američkih komunista, u svome stranačkom glasilu 1932. godine iskazao podršku programu Ujedinjene farmerske lige ali i svoje rezerve u pogledu njegove razumljivosti: “Proučili smo program, ali smo ubijeđeni da bi ga malo koji farmer ikada razumio. Naravno, politički je ‘korektan’ do zadnjeg slova.” Tako je “politička korektnost” ušla u rječnik fraza kojima se ocjenjuje karakter nekog političkog stava, sa stanovišta ideološke ortodoksije koja njegovu ispravnost potvrđuje ili odbacuje. U širu upotrebu, u smislu konformiranja sa dominantnim političkim uvjerenjem, fraza je ušla 1934. godine kada New York Times, izvještavajući o kontroli medija u nacističkoj Njemačkoj, u tekstu naslovljenom “Lična sloboda nestaje u Reichu” piše: “Svi novinari moraju imati dozvolu da bi se bavili svojim pozivom, a takve dozvole se izdaju samo čistim ‘arijevcima’ čiji su stavovi politički korektni.” Poslije rata, u istom smislu, fraza je upotrebljavana u opisu stanja u Sovjetskom Savezu, no u narednih par decenija izgubila je ironičku intonaciju i počela se koristiti u doslovnijem smislu, označavajući stavove ili postupke koji su dosljedni proklamiranim političkim uvjerenjima. Na konvenciji radnika američke automobilske industrije 1964. godine, predsjednik Lyndon B. Johnson se obraća učesnicima riječima: “Ovdje sam kako bih vam rekao da ćemo poduzeti sve što mora biti učinjeno, ne zato što je to politički korektno, nego zato što je ispravno.”
U narednih četvrt stoljeća “politička korektnost” postaje sastavnim dijelom emancipacijskih inicijativa i pokreta zapadnog svijeta, poprimajući značenje blisko današnjem. Sada već prepoznata po skraćenici “PC”, ideja političke korektnosti podrazumijeva napor da se izgradi inkluzivni jezik koji ne bi jačao i tradirao postojeće stereotipe izrasle na praksi diskriminacije, marginalizacije ili omalovažavanja socijalnih grupa definiranih rasnim, etničkim, ili spolnim obilježjima, njihovom seksualnom orijentacijom, političkim ubjeđenjima, socio-ekonomskim statusom i sl. Filozof Dan Moller, sa Univerziteta Maryland, “političku korektnosti” vidi kao pokušaj uspostavljanja normi govora i/ili ponašanja koje, oblikujući javni diskurs, treba da zaštite ranjive, marginalizirane ili istorijski viktimizirane skupine, tako što oblikuju javni diskurs. To podrazumijeva i inhibiranje onih formi govora i drugih oblika društvenog signaliziranja (social signaling) čija je funkcija da ispolje mržnju i bijes, budu uvredljive, atakiraju na nečiji osjećaj samopoštovanja, i sl.
U tom smislu, zahtjev za političkom korektnošću postaje ekstenzijom imperativa poštivanja ljudskih prava, iskazanog u mediju jezika javnih komunikacija.
Devedesetih godina pitanje “političke korektnosti” dospijeva u središte ne samo akademskih diskusija već i medijske svakodnevnice. Svoja stanovišta gorljivo iskazuju pobornici i protivnici, entuzijasti i skeptici – PC postaje temom polemika, debata, medijskih komentara, ozbiljnih istraživanja, ali i sredstvom da se diskusije od substancijalnog značaja premjeste na teren ispitivanja da li su izrečeni stavovi iskazani na “prihvatljiv način” neovisno o njihovom sadržaju. U podjednakoj mjeri zastupnici kako liberalnih tako i konzervativnih gledišta na terenu političke korektnosti nalaze novo bojište od vitalnog značaja za promoviranje ili denunciranje neke ideološke platforme. Načelno pohvaljujući intencije pobornika kulture političke korektnosti, tadašnji predsjednik SAD uspostavlja “službenu liniju odbrane” argumentom koji je i danas prisutan ne samo među onima koji se zalažu za status quo, već i onima koji pristaju uz iste ciljeve za koje se zalažu PC aktivisti, ali sumnjaju u djelotvornost jezičke alhemije u njihovom ostvarenju. U svome obraćanju na Univerzitetu Michigan, George H.W. Bush 1991. godine iznosi svoje viđenje: “Pojam političke korektnosti raspalio je kontroverze širom zemlje. I premda taj pokret proizlazi iz hvalevrijedne želje da se uklone ostaci rasizma, seksizma i mržnje, on stare predrasude zamjenjuje novim”. Nije pobliže objasnio koje su to nove predrasude, na koji se način one manifestiraju i kakvim posljedicama vode, ali je pokrenuo lavinu rasprava koje će potrajati još decenijama.
Tri decenije kasnije Oscar Pérez de la Fuente, španski filozof sa madridskog univerziteta, taj problem rekapitulira na sljedeći način: “PC može uvesti novu ortodoksiju koja oslobađa od starih predrasuda, ali, za kritičare PC-a, ova nova ortodoksija je sama po sebi novi oblik predrasuda s novim žrtvama.” Njegov italijanski kolega Lorenzo Magnani, u svome tekstu “Politička korektnost između mudrog stoicizma i nasilnog licemjerja”, ukazuje na empirijske razloge otpora javnosti prema obligatornom usvajanju kodificiranog politički korektnog jezika. “Izvedene moralne agende veliki dio javnog mnijenja često smatra proizvoljnim, apstraktnim, licemjernim i neopravdanim osporavanjem standardne semantike prirodnih jezika različitih skupina“.
O intenzitetu tog tematskog izazova govore podaci o učestalosti fraze political correctness u američkim knjigama i periodici, koja se u vrlo kratkom vremenskom periodu, početkom devedesetih godina, udesetostručila.
Duhovna klima u kojoj se jezičko preispitivanje političke korektnosti tako eksplozivno proširilo, koincidira sa porastom interesa za filozofijske poglede koji pozivaju na analizu funkcioniranja institucija moći, odnosa teksta i značenja, i sl. Paradoksalno, ali hipersenzitivizacija na uočavanje jezičkih nijansi koje se mogu interpretirati u ideološkom ključu nerijetko proizvodi efekte koji su upravo suprotni proklamiranim ciljevima borbe za jezik inkluzivnosti i svjetonazor koji bi iz njega trebalo da proistekne. Fokusiranost na jezičku formu lako može zamagliti ono što je sâm komunikacijski sadržaj. Kao i svaki jezik, tako se i „politički korektan“ jezik uči, a govornikovo umijeće da se njim koristi nikako ne znači da on zastupa ideje koje korespondiraju sa intencijama zagovornika upotrebe takvog jezika. Drugačije rečeno, politički korektnim jezikom moguće je zastupati i stanovišta koja su mizogina, rasistička, šovinistička i sl. Kada je jednom savladan kôd „politički korektnog“ komuniciranja, sama jezička forma postaje svojevrsnom ideološkom legitimacijom govornika, a to je isprava koja se sa lakoćom krivotvori. Ritualizacija „političke korektnosti“ vodi do paroksizma u kojem se gubi ne samo svaki trag izvorne ideje o jeziku kao instrumentu oblikovanja našeg svjetonazora, već i primarne svrhe jezika kao temelja komuniciranja među ljudima. Često se čini dovoljnim da se neki element svakodnevnog govora proglasi suspektnim sa stanovišta političke korektnosti, da bi smjesta uslijedila gotovo refleksna reakcija njegove „korekcije“. Nerijetko, ona se probije do razine formalne regulative te postaje u nekoj mjeri obavezujućom, čak i kada ta novopropisana riječ proizvodi drugu vrstu problema.
U Kanadi je, tako, naziv „Eskim“ danas tretiran kao pogrdan, nabijen rasističkim konotacijama i u svakom slučaju nepreporučljiv u javnoj upotrebi. Sličan tretman on ima i u SAD, barem u sjevernom dijelu zemlje. Taj trend je otpočeo prije pola stoljeća, održavanjem Prve konferencije Inuita polarnog kruga. Okupljeni 1977. godine u Barrowu, na Aljasci, delegati inuitskog naroda iz Sjedinjenih Država, Kanade i Grenlanda formirali su Inuitsko cirkumpolarno vijeće (Inuit Circumpolar Council, ICC) koje je 1980. godine donijelo povelju koja definira Inuite kao “autohtone pripadnike inuitske domovine, one koje Inuiti smatraju pripadnicima svog naroda, a koji uključuju Inupijate, Yupike sa Aljaske, Inuite, Inuvialuite iz Kanade, Kalaallite sa Grenlanda i Yupike iz Rusije.” Time je oficijelno odbačena upotreba naziva “Eskim” i zamijenjena imenom “Inuit”. U ostatku svijeta, Eskimi su ostali Eskimi, poznati i onima koji ih nikada nisu vidjeli po brojnim proizvodima nazvanim po tom imenu: od frižidera i pribora za pecanje, do ribljeg ulja, slatkiša i sladoleda. Bilo kako bilo, politička korektnost navela je i neke proizvođače da se odluče na najteži potez u svome poslovanju – da promijene naziv već etabliranog brenda. To je učinio Dreyer’s Grand Ice Cream sa svojim svjetski poznatim proizvodom “Eskimo Pie”, koji je svoju enormnu popularnost dobio još 1922. godine nakon prikazivanja znamenitog dokumentarnog filma “Nanook sa sjevera”. Ista sudbina zadesila je i novozelandske bombone “Eskimo Lollies”. Kanadski fudbalski klub “Edmonton Eskimos” je 2021. godine, nakon više od 70 godina od njegovog osnivanja, promijenio ime u “Edmonton Elks”.
Pa šta je problem sa Eskimom? Da li je komercijalna eksploatacija tog imena povrijedila nečija osjećanja? To ne bi bio rijedak slučaj, kao što je to prije dvadesetak godina iskusila subotička fabrika slatkiša “Pionir” koja je ušla na američko tržište sa svojim najpoznatijim proizvodom – bombonama “Negro”. Zaludu je bilo objašnjenje da “Negro” nema veze sa crnačkom populacijom i da je proizvod imenovan po njegovom izumitelju (Pietro Negro) koji je još 1922. godine, u tadašnjoj fabrici Dreher, razvio recepturu za popularnog “odžačara vašeg grla”. U Americi, visoko osjetljivoj na uvrjedljiva imena za rase i narode, “Negro” je naprosto riječ čija javna upotreba obećava niz nezaboravnih iskustava.
Razlog otpora prema etnonimu “Eskimi” leži u tome da su ga u upotrebu uveli i koristili kolonizatori koji su zaposjedali oblasti krajnjeg američkog sjevera. Jasno je da njima rasistički pogled na zatečenu starosjedilačku kulturu nikako nije bio stran, ali samo ime “Eskim” po sebi nema derogatorno značenje – u pitanju je egzonim (ili ksenonim). Egzonimima se nazivaju imena geografskih područja, grupa ljudi ili naroda, jezika ili dijalekata i sl. koja su ustaljena izvan datog područja, naroda ili jezičke zajednice na koju se odnose. Nasuprot tome, endonim (ili autonim) je ime koje koriste za sebe, svoj jezik i teritoriju, sami članovi te zajednice. Netehničkim jezikom rečeno – iz perspektive člana zajednice egzonim je strano ime, a endonim domaće. Tako su Njemačka (u našem jeziku), Germany (u engleskom), Allemagne (u francuskom), Németország (u mađarskom), Doitsu (u japanskom) itd. egzonimi za zemlju čiji je endonim – Deutschland.
Šta “Eskim” tačno znači nije pouzdano utvrđeno osim što je izvjesno da riječ ne označava stanovnika zemlje Eskimije? Neki su sugerirali da bi riječ mogla dolaziti od latinskog excommunicati, izopšteni, jer starosjedioci kanadskog arktika nisu bili hrišćani. Prema Centru za starosjedilački jezik Aljaske (Alaska Native Language Center) sa univerziteta u Fairbanksu, riječ dolazi od francuskog esquimaux što bi značilo “oni koji pletu krplje za snijeg”. Ives Goddard, lingvista sa Smithsonian instituta, ukazuje na mogućnost da riječ sa takvim značenje zapravo dolazi od izvornog awassimew/ayassimew/ayas̆kimew iz Innu-aimun (ili Montagnais) jezika. Neki, opet, vjeruju da “Eskim” dolazi od askawa u značenju “sirovo meso”, odnosno od askamiciw ili askipiw (“koji jede nešto sirovo”). Mada je neosporno da eskimska dijeta uključuje sirovu ribu, ova posljednja interpretacija izazvala je posebno nezadovoljstvo savremenih dijagnostičara političke nekorektnosti jer je u njoj prepoznata namjera kolonizatora da starosjedioce prikažu kao barbarska, poludivlja plemena.
“Politički korektno” rješenje, koje je ponudilo Inuitsko cirkumpolarno vijeće, slijedi preferenciju starosjedilačkih naroda da budu nazivani onako kako nazivaju sami sebe, tj. odgovarajućim endonimom. Pošteno! Nažalost, zamjena “Eskima” sa “Inuitom” je ne samo nepraktična već i “politički još nekorektnija”. Etnonim “Eskimi” obuhvata distinktne narode i nemoguće ga je svesti na samo jednu grupaciju među njima. Uvažavajući tu činjenicu lingvisti koriste termin “eskaleutski jezici” (ili eskimsko-aleutski). Aleutska grana, sa brojnim dijalektima, govori se na Aleutskim i Pribilof otocima, dok eskimsku čini grupacija jezika Yupika (zapadna i jugozapadna Aljaska i oblast Čukotka u Rusiji) i Inuita (sjeverna Aljaska, Kanada i Grenland). Prozvati Inuitima sve one koji su ranije bili obuhvaćeni kolektivnim imenom “Eskimi”, za mnoge od njih značilo bi ne samo odbijanje da se zovu imenom koji sami za sebe koriste, nego i pripisivanje pripadnosti etnosu kojem ne pripadaju. Kako duhovito primjećuju John Lloyd i John Mitchinson u svome bestseleru “Knjiga opšteg neznanja” (The Book of General Ignorance) “nazvati Inuitom jednog Kalaallita na Grenlandu, Inuvialuita u Kanadi, ili Inupiata, Yuplita, i Alutiita na Aljasci, bilo bi isto kao kada bismo sve crnce zvali ‘Nigerijcima’ ili sve bijelce ‘Nijemcima’”. Sličan ironijski odmak iskazuje jedan komentator teorija o porijeklu riječi “Eskim”, ističući da pletenje krplji nikako nije specifična vještina Inuita jer to čine gotovo sva plemena kanadskih indijanaca: “Za pripadnika naroda Kri (Cree) zvati Inuite ‘oni koji pletu krplje’ bilo bi isto kao da Nijemci Francuze zovu ‘oni koji nose cipele’.”
U pogledu inkluzivnosti, “Eskim” se čini sretnijim izborom, ali po kriteriju “sumnjivog istorijskog porijekla” proglašen je politički nekorektnim. Ukupna populacija Inuita i Yupika je oko 180.000 ljudi. U Kanadi živi njih oko 65.000, u SAD 54.000 i na Grenlandu 52.000. Ali, ni među njima nisu svi podjednako entuzijastični u pogledu kanadske inicijative „paninuitizma“. Kada je već ideja da se svako zove vlastitim imenom, neki starosjedioci Aljaske bi radije da budu zvani „Inupiaq“ ili „Yupik“, Inuiti sa Grenlanda preferiraju „Kalaallisut“, stanovnici ostrva Kodiak sebe nazivaju „Alutiiq“, vrlo srodan narod sa juga poluostrva Kenai smatra da bi njihovo korektno ime moralo biti Sugpiaq, dok je za stanovnike Aleutskih i Pribilof ostrva umjesto imena „Aleuti“ jedini ispravan naziv „Unangax̂”.
Ukratko, kada se pokrene pitanje „ispravke“ politički nepodobnih elemenata jezika, vrijedi prisjetiti se izreke koja kaže da smo slobodni izabrati što god želimo ali nismo slobodni od posljedica tog izbora.
Primjer jezičko-političkih putešestvija „Eskima“ na sjevernoameričkom kontinentu odnosi se tek na jednu riječ. „Uređivanje“ jezika shodno aktuelnim političkim mjerilima korektnosti ili rodoljublja ponekad zadire i u mnogo šira područja leksike i gramatike, gdje pristajanje uz novoproklamirane standarde na prvom mjestu smjera ideološkom legitimiranju korisnika a ne unapređenju ili olakšavanju komunikacije među njima. Srećom, biće jezika pokazuje zavidnu otpornost na normativne intervencije koje umanjuju njegovu sposobnost da proizvodi interpersonalno razumijevanje, te periodične jezičke pomodnosti obično imaju ograničen rok trajanja.
Kada je prije tri decenije Glenn C. Loury, tada rukovodilac “Instituta za istraživanja rasnih i društvenih podjela” pri bostonskom univerzitetu, ispitivao relaciju između političke korektnosti i autocenzure (“Autocenzura i javni diskurs: Teorija ‘političke korektnosti’ i srodnih fenomena”) za njega je najfunkcionalniji pristup političkoj korektnosti pružala definicija prema kojoj je riječ o “implicitnoj društvenoj konvenciji o ograničavanju javnog izražavanja, koja je na snazi u određenoj socijalnoj zajednici”. U međuvremenu, ta implicitnost je sve više blijedila, ustupajući mjesto eksplicitno propisanim normama i sankcijama za one koji ih se ne pridržavaju. Pritom, čin “ograničavanja” javnog izražavanja, koji obuhvata obeshrabrivanje ili zabranu upotrebe određenih oblika govora (kako je to uobičajeno sa, recimo, govorom mržnje), razvio se u čin “obaveze” upotrebe propisanih jezičkih formi. Otpor takvoj vrsti prisile, koja po mnogo čemu podsjeća na slične poduhvate u domenu “higijene jezika” bliske totalitarnim režimima, učinio je kanadskog psihologa Jordana Petersona svjetski poznatom ličnošću (koja je ujedno i značajno podigla kriterije i standarde javnih debata).
Pitanje “političke korektnosti” u javnim komunikacijama isuviše je složeno i ozbiljno da bi bilo brzopleto okvalificirano. Podjednako je teško prosuđivati o efektima strogog nadzora nad formalnom političkom besprijekornošću jezika u javnoj upotrebi, budući da ne postoje empirijska istraživanja koja bi dala nedvosmislen odgovor o tome. Bilo bi vrlo informativno znati da li su, naprimjer, pažljivo navođenje oba moguća roda vršilaca neke radnje ili nosilaca funkcije, ili oba roda trećeg lica ličnih zamjenica (npr. “sjednicu vodi predsjednik/predsjednica komisije, a ukoliko je on/ona spriječen/spriječena tu će dužnost preuzeti njegov/njegova zamjenik/zamjenica”), i sl. doveli do mjerljivih promjena u stavovima i ponašanju relevantnim za pitanja diskriminacije među polovima. Sasvim je jasno da je povišena pažnja koju obraćamo na takve stvari rezultirala sviješću o tome šta je društveno poželjna forma komuniciranja, ali to još uvijek nije odgovor na pitanje da li ona utiče, i u kojoj mjeri, na sistem stavova koji upravljaju našim ponašanjem. Pritom, pod “ponašanjem” ne podrazumijevamo samo postupke koji su vidljivi oku javnosti, već i one koji čine sastavni dio nečije privatnosti, u ovom slučaju – naša personalna uvjerenja o stvarima značajnim za pitanja rodne jednakosti.
Sfera javnog, sa stanovišta propagande, samo je tranzitno područje za ulazak u nečiju privatnost. Masa koja čini javnost predstavlja medij koji olakšava takav prodor zahvaljujući mehanizmima grupne dinamike, no krajnji cilj je da određeni skup stavova bude usvojen na personalnom nivou i postane djelatnom silom koja upravlja individualnim postupcima. U masovnim kampanjama kojima sa mobilizira cjelokupna javnost, propagandist zaposijeda prostor javne riječi i uspostavlja jezik prilagođen vrlo specifičnom narativu. On treba da konformira svako individualno mišljenje sa onim koje se u javnom prostoru pojavljuje kao „politički korektno“, odnosno – da rastvaranjem granice između privatnog i javnog svaku deliberaciju učini izlišnom. Komentirajući Klempererova opažanja o jeziku Trećeg Rajha (LTI), Nicholas O’Shaughnessy u svojoj knjizi “Kako prodati Hitlera: Propaganda i nacistički brend” (Selling Hitler: Propaganda and the Nazi Brand) ukazuje da je jezik takve države na prvom mjestu javan i performativan, formiran kao “ekstrovertirani jezik auditorijuma”. Ta “polu-histerija jezika fermentiranog u atmosferi ekstatične paranoje” rezultira jezikom čija je osnovna svrha “de-individuacija i stvaranje statista za masovnu aklamatorsku državu, a ne građana za građansku državu.” Danas su relativno rijetki režimi, poput Sjeverne Koreje, koji su uspješno izveli na državnom nivou takvu fuziju javnog i privatnog narativa. Glavna smetnja u tome leži u neizvodivosti apsolutne medijske kontrole: cijena presijecanja svih kanala informiranja koji nisu pod direktnom kontrolom vlastodršca (propagandiste) isuviše je visoka da bi mogla potrajati duže vrijeme – osim ukoliko je totalitarni režim koji je provodi spreman da plati bilo koju cijenu, uključujući i samouništenje, kako bi se “do gorkog kraja” održao na vlasti.
Kodificirani oblik “politički korektnog” narativa zazire od varijacija, jer svako odstupanje od propisanog kanona otvara prostor za novo tumačenje. Iz tog razloga on ima tendenciju da petrificira ograničeni broj fraza, slogana i ključnih riječi, a njihovo neprekidno recikliranje u motivacijskom smislu postaje kontraproduktivno. Pored toga, stalna promjena okolnosti, koja prati sva društvena zbivanja, zahtijeva prilagođavanje pratećeg jezika propagande što sa svoje strane traži iznalaženje alternativnih retoričkih rješenja. Potrebu za takvom promjenom agitacijskog vokabulara uočili su još 1935. godine komunisti okupljeni na Sedmom kongresu Kominterne u Moskvi. Tada je, u svome izvještaju o radu Izvršnog komiteta, njemački komunista Wilhelm Pieck (kasnije prvi predsjednik Istočne Njemačke) skrenuo pažnju na potrebu promjene partijskog jezika koji je ranije uspješno korišten u političkoj agitaciji radnika i seljaka. Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj politička slika Evrope se temeljito promijenila. Suočen sa ratnom opasnošću Sovjetski Savez se morao povezati sa potencijalnim zapadnim saveznicima, istim onim kapitalističkim zemljama čije je uništenje godinama zazivano u boljševičkoj propagandi. Istovremeno, militantna revolucionarna propaganda sve je manje uspijevala da privuče mase te je Kominterna usvojila odluku da partijska retorika preuzme “blaži ton”, tačnije – da se mora izbjegavati upotreba „sektarijanskog jezika“. Jedan od prvih dokumenata u kojem se elaborira koncept “jezika kao oružja” bio je izvještaj “Odbora za neameričke aktivnosti”, kojeg je formirao Predstavnički dom američkog Kongresa kako bi se SAD mobilizirale u borbi protiv rastuće komunističke prijetnje u periodu zahuktalog hladnog rata. Izvještaj iz 1959. godine, naslovljen “Jezik kao komunističko oružje”, sadrži transkript konsultacija u kojima je ekspert Odbora, Stefan T. Possony, izložio svoje viđenje strateških ciljeva Sovjetskog Saveza tog vremena. Possony je već u to vrijeme bio jedan od najeminentnijih američkih stručnjaka za nacionalnu sigurnost, a osamdesetih godina, za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Reagana, bio je jedan od rodonačelnika “Strateške odbrambene inicijative” (Strategic Defense Initiative) poznatije po popularnom nazivu “Program zvjezdanih ratova”.
U svome svjedočenju pred Odborom za neameričke aktivnosti Possony tumači odluku o promjeni “politički korektnog” jezika, donesenu na Sedmom kongresu Kominterne: “To jednostavno znači da komunistička poruka treba biti izražena riječima koje pozitivno odzvanjaju u ušima javnosti. Komunizam se mora maskirati u nešto poput demokratskog liberalizma ili patriotskog nacionalizma. Moraju se izbjegavati uvredljivi i lokalno nepoznati pojmovi.”
Tako je dotadašnja retorika, impregnirana frazama nepomirljivog antagonizma, podvrgnuta tretmanu jezičke kozmetike. Klasične marksističko-lenjinističke kategorije na koje se oslanjao sovjetski agitprop i koje su na zapadu izazivale duboko podozrenje, nestale su iz “zvanične upotrebe” i bivaju zamijenjene prihvatljivijim eufemizmima: klasni rat, diktatura proletarijata, revolucija i revolucionarni terorizam, postaju “reforma”, “preobražaj”, “oslobađanje”, “polaganje temelja socijalizma”, “antifašizam”, i sl.
Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća tema jezika u funkciji oružja ulazi u društvene nauke, ponajviše nakon pojave knjiga kao što su Georgea W. Kellinga “Jezik: ogledalo, sredstvo i oružje“ (Language: Mirror, Tool, and Weapon), Dwighta Bolingera “Jezik – napunjeno oružje: Upotreba i zloupotreba jezika danas” (Language – the Loaded Weapon: The Use and Abuse of Language Today), i „Manipulacija ljudima pomoću jezika“ (La manipulación del hombre a través del lenguaje) Alfonsa Lópeza Quintása.
“Naoružavanje jezika” – u formi uvođenja fraza posebnog značenja, neologizama, eufemizama, itd. – predstavlja tek jedan oblik njegove upotrebe u indoktrinaciji javnog mnijenja i kreiranja jezičkog ambijenta u kojem najbolje uspijeva masovna mobilizacija javnosti. No, čak i “goloruki jezik”, po svojoj prirodi ima moć takvog uticaja, pod pretpostavkom da je kultiviran na nivou vrhunskih retoričkih sposobnosti, o čemu je ranije već bilo govora. “Od svih talenata kojima je obdaren čovjek, nijedan nije tako dragocjen kao što je to dar govorništva”, rekao je jedan od najvećih oratora prošlog stoljeća, britanski ratni premijer Winston Churchill. Navodno je John Kennedy izrekao vjerovatno najbolji komentar Churchillovih govora iz tog vremena: “On je mobilizirao engleski jezik i poslao ga u boj.” Da se ne radi samo o nadahnutom umjetniku riječi, već podjednako i pera posvjedočila je Nobelova nagrada za književnost koja mu je, nakon dvije prethodne nominacije, konačno dodijeljena 1953. godine “za majstorstvo povijesnog i biografskog opisa kao i za briljantno govorništvo u odbrani uzvišenih ljudskih vrijednosti”.
Na sreću kreatora propagandnog materijala, pisaca slogana i govora, nije potrebno biti književni velikan da bi se u tom poslu postigao željeni cilj, a on definitivno nije u stvaranju trajnog nadahnuća i nezaboravnog duhovnog doživljaja. Tamo gdje će u dušu i svijest čitaoca ili slušaoca veliki literata provaliti nezadrživom silinom orkana, propagandista se ušuljava neprimijećen i ostavlja za sobom poruke sa što prikrivenijim tragovima porijekla, sa ambicijom da im njihov recipijent pripiše vlastito autorstvo.
Već spomenuti zazor od varijacija, koji prati svaku kodifikaciju političke korektnosti, ne znači da će promotori takvih komunikacija tematski uniformirati javni diskurs do te mjere da on postane lišen raznolikosti neophodne u pokretanju individualnog interesovanja i angažiranju vlastitog mišljenja. Privid mogućnosti izbora najčešće se stvara kreiranjem alternativa unutar jednog te istog okvira. Upravo su stanovišta koje taj okvir predstavlja ono što je središnji interes propagandiste, sve unutar njega ima mali ili nikakav značaj. Da li je po biblijskom predanju Svevišnji stvorio svijet za 7 ili 6 dana (jer je sedmi dan bio posvećen odmoru te ništa nije “stvarano”) predstavlja pitanje oko kojeg javnost zainteresirana za program stvaranja svijeta može sporiti, opredjeljivati se za ovo ili ono viđenje, no svaki izbor nužno će podrazumijevati prihvatanje da je na djelu bio akt Stvoritelja. Kao prizemniji primjer mogla bi poslužiti rasprava da li vojnu intervenciju nad susjednom zemljom treba izvršiti vazdušnim desantom, pješadijskim prodorom ili na neki treći način – sve dok je ideja invazije neosporna, sva su domišljanja o njenoj izvedbi podjednako „politički korektna“. Slično, raznolikost stavova o tome da li skup ličnih i posvojnih zamjenica, npr. u engleskom jeziku, treba proširiti zamjenicama u trećem licu jednine uvođenjem rodno inkluzivnih „They/them/theirs”, ili “Ze/hir/hir”, ili “Per/per/pers”, ili “It/it/its”, pokazuje postojanje opcija i mogućnost izbora, no svaki od njih proizlazi iz “politički korektnog” vjerovanja da je takvo gramatičko proširenje potrebno i poželjno.
Razmatranje raznolikih aspekta jezika u službi propagande zahtijeva da se, barem u najgrubljim crtama, spomene područje lingvističke pragmatike – znanstvene discipline koja izučava o čemu sve ovisi (ispravan) prijenos kontekstualnog značenja u određenoj komunikacijskoj situaciji, odnosno, na koji način interpretiramo značenje iskaza ovisno o namjerama i ulozi sagovornika.
Da bismo donekle precizirali o čemu je riječ prisjetićemo se drugih, poznatijih grana lingvistike. Za razliku od semantike (koja proučava značenje na nivou riječi, fraza, rečenica ili još većih diskurzivnih cjelina) i sintakse (koja predstavlja temelj gramatike i analizira na koji način kombiniranjem riječi tvorimo smislene rečenice specifičnog značenja), ili semiotike (jako pojednostavljeno govoreći – nauke o znacima ili simbolima koji nose ili konstituiraju određeno značenje), lingvistička pragmatika se bavi pitanjem značenja u jeziku kakav koristimo u svakodnevnim, “životnim” komunikacijama. Pragmatika posmatra jezik kao ljudsku aktivnost, kao praktični čin u kojem uzajamno razumijevanje učesnika u dijalogu uveliko ovisi o kontekstu kojeg definiraju okolnosti, stvarima koje se podrazumijevaju, kao i drugim elementima koji nisu neposredno prisutni u sadržaju same komunikacije.
Od kraja 19. stoljeća, kada su lingvisti zainteresirani za filozofiju jezika počeli sistematski razmatrati pitanja jezičke pragmatike, ova se oblast razgranala u niz istraživačkih disciplina. Kognitivna pragmatika izučava mentalne procese koji se odvijaju tokom komunikacije, te otuda istražuje i najrazličitije oblike poremećaja u govoru i uzroke njihovog nastanka. Interkulturalnu pragmatiku interesiraju svojstva komunikacije među pripadnicima različitih kultura i jezika, uključujući i proces učenja novog jezika (međujezička pragmatika). Sociolingvistika analizira razlike u komunikaciji među članovima iste jezičke skupine, nastale usljed njihove pripadnosti različitim socijalnim grupama. Značajnu granu lingvističke pragmatike predstavlja teorija relevantnosti, čiji su okvir definirali Dan Sperber i Deirdre Wilson svojim radovima iz 1986. i 1995. godine. Ova teorija polazi od pretpostavke da se na osnovu primljenih podražaja (koji ne moraju nužno biti diskursivnog karaktera) identificiraju informacije relevantne za razumijevanje značenja saopštenog iskaza. Time smisao iskaza biva nadopunjen signalima koji ukazuju na pozadinski kontekst (kao što su npr. namjere sagovornika), a relevantnost se odnosi na odnos saopštenih informacija i onih koje taj kontekst podrazumijeva. Posebna područja interesa lingvističke pragmatike određena su istraživanjem specifičnih fenomena od značaja u procesu komunikacije. Svako od njih prepoznatljivo je po terminima kao što su „govorni čin“, relevantnost presupozicija, itd. Ovdje nas, međutim, najviše zanima koncept „implikature“.
Prema lingvisti Jacobu L. Meyu, izučavanje jezika odvija se kroz dvije uzajamno neovisne oblasti. U jednoj jezik je posmatran kao proizvod čovjeka, dok se u drugoj pojavljuje u dimenziji njegove upotrebe, kao sredstvo kojim se čovjek služi, što takođe uključuje figurativna i skrivena značenja prisutna u konverzacijskoj praksi. Najizraženiji oblik takve komunikacije predstavljaju tzv. konverzacijske implikature, a o njima možemo misliti koristeći izraze i idiome koji su nam zasigurno bliži: “čitanje između redova”, “podtekst” i sl. Zbog toga što ukazuju na (impliciraju) nešto drugo u odnosu na ono što je stvarno, eksplicitno izgovoreno, konverzacijske implikature se još nazivaju i neartikuliranim konstituentima konverzacije. To što je neartikulirano odražava intenciju govornika, njegove namjere, stavove, želje i osjećanja. Činjenica da su neizgovoreni ne čini ih epifenomenom od drugorazrednog značaja. Upravo suprotno. Postoji izreka da je najvažnija stvar u komunikaciji “čuti (i) ono što nije izrečeno”, i ta je vještina brižljivo kultivirana kako među paranoicima tako i profesionalnim diplomatima.
Riječ „implikatura“ (kao i njene posestrime: logička „implikacija“, informatička „aplikacija“ ili životna „komplikacija“), derivirana je iz latinskog glagola plicare, u značenju „umotati“, „uviti“. Tako i naš izraz da neko govori „uvijeno“ jasno ukazuje na svijest o postojanju implikature, odnosno – da kod govornika postoji namjera da se nešto saopšti tako da to ne bude direktno i nedvosmisleno (eksplicitno) iskazano („Ko razumije shvatiće“).
Britanski filozof Paul Grice je 1967. godine na Harvardu održao predavanje, objavljeno 1975. godine pod nazivom “Logika i konverzacija”, u kojem je prvi put izložio koncept konverzacijske implikature. Kako bi ilustrirao da aktuelna konverzacija nije naprosto slijed jasnih propozicija povezanih pravilima monotonijske logike, Grice navodi sljedeći primjer:
Pretpostavimo da A i B razgovaraju o zajedničkom prijatelju C koji sada radi u banci. A pita B kako se C snalazi na poslu, a B odgovara, Oh, valjda sasvim dobro; dobar je sa svojim kolegama i još nije bio u zatvoru. Na ovom mjestu A bi se mogao zapitati šta je B implicirao, šta je sugerirao ili šta je mislio rekavši da C još nije bio u zatvoru. Odgovor bi mogao biti bilo koji, od toga da je C vrsta osobe koja će vjerojatno pokleknuti pred iskušenjem koje donosi njegovo zanimanje, do toga da su njegovi kolege zapravo vrlo neugodni i podmukli ljudi, i tako dalje… Mislim da je jasno da je sve što je B implicirao, sugerirao, mislio, itd., u ovom primjeru, različito od onoga što je B rekao, a to je jednostavno bilo – da C još uvijek nije u zatvoru.
Kao što realistična konverzacija ne slijedi protokol idealnog jezika, ona isto tako nije ni sekvenca uzajamno nepovezanih opaski jer time ne bi bila smislena. Konverzacije predstavljaju “barem u nekom stepenu, kooperativni napor; i svaki učesnik u njima prepoznaje, u nekoj mjeri, zajedničku svrhu ili skup namjera, ili barem uzajamno prihvaćen smjer”.
“Kooperativni princip” koji regulira nesmetano i transparentno odvijanje konverzacije, Grice formulira, slijedeći Kanta, kroz četiri maksime vezane za Kvalitet (saopštavaj istinu: ne govori ono za šta vjeruješ da je neistinito ili ono za šta nemaš odgovarajuće dokaze), Kvantitet (budi informativan: neka tvoj prilog konverzaciji bude onoliko informativan koliko to zahtijeva svrha razgovora), Relaciju (budi relevantan: drži se bitnog) i Manir saopštavanja (budi jasan i razgovjetan: izbjegavaj opskurne izraze i dvosmislenost, budi sažet i pristojan).
Kako je već to slučaj sa maksimama, principima, nalozima i pravilima, stvari postaju zanimljive kada se oni ne poštuju. U slučaju Griceovog kooperativnog principa, učesnik u razgovoru može: (1) poštovati preporučene maksime (što je pretpostavka svakog konstruktivnog razgovora), (2) zanemariti neku od njih korištenjem izraza koji eliminira ili ublažava njene posljedice, stavljajući takvo ograđivanje na znanje svome sagovorniku, (3) otvoreno se izrugivati određenoj maksimi, uz punu svijest sagovornika o toj ironijskoj distanci, ili je (4) svjesno prekršiti, čime zapravo ignorira princip kooperacije a da njegov sagovornik to ne zna. Sa izuzetkom tog posljednjeg slučaja, pretpostavka je da svi učesnici u konverzaciji poštuju princip kooperacije, čak i ako to nije transparentno na osnovu onoga što je doslovno izrečeno. U takvom slučaju, kada je za razumijevanje sagovornika potrebno “pročitati” šta je saopšteno iza onog doslovno izrečenog, govorimo o “konverzacionim implikaturama”, komunikacijskim sredstvima koja “pridodaju značenje skriveno iza semantičkog značenja riječi” (Jenny Thomas, “Značenje u interakciji: uvod u pragmatiku“).
Mogli bismo do unedogled navoditi primjere konverzacijskih implikatura, kao najubojitije stilske forme zajedljivosti u svakodnevnim interpersonalnim okršajima, ali nas ovdje prevashodno interesira njihova upotreba u kontekstu odnosa sa javnošću, a otuda i diskursa karakterističnog za propagandu.
Tipičan model takve konverzacijske implikature – kada je iskaz artikuliran na taj način da dopušta određenu interpretaciju, tj. implicira neku tvrdnju, ali je ne izriče na eksplicitan način – nalazimo u retoričkoj formi “plauzibilne opovrgljivosti” (plausible deniability).
Prije nego što razmotrimo šta se i na koji način želi time postići, uočimo da se pojam “plauzibilno” danas ne koristi na način kako su ga nekoć upotrebljavali govornici latinskog jezika. Za njih, plausibilis je bilo ono što je vrijedno pohvale, tj. pljeska, aplauza (ad + plaudere). Danas, ukoliko nešto, npr. objašnjenje nekog fenomena ili događaja, označimo plauzibilnim, time iskazujemo da ono djeluje kao prihvatljivo ili uvjerljivo, odnosno da je moguće ili bi moglo biti tačno. Modalnost koju nalazimo u takvom određenju (moguće je, moglo bi biti tačno, itd.) nas upozorava da bi ono što je “plauzibilno” podjednako moglo biti “nemoguće”, ili malo vjerovatno, ili netačno. O istinosnom (veridičkom) statusu plauzibilne tvrdnje ne znamo ništa, jedino što imamo jeste naš subjektivni doživljaj, procjena “prihvatljivosti”, osjećanje da nešto “zvuči kao moguće”.
Frazu o plauzibilnom poricanju, osporavanju ili opovrgavanju u javni promet uvela je CIA šezdesetih godina prošlog stoljeća. U toj interpretciji “plauzibilna opovrgljivost” označavala je postupak filtriranja “neprijatnih informacija” čiji je cilj da one, kroz institucionalne komunikacije, ne dospiju do viših funkcionera jer bi to ove učinilo formalno odgovornim. Sve dok ne postoji pravno neosporan dokaz da su šefovi bili upoznati se onim što njihovi podčinjeni rade, odgovornost završava sa počiniteljima i ne doseže do njihovih nadređenih. Otuda dolazi i jedna od definicija koja plauzibilnu opovrgljivost određuje kao “sposobnost ljudi, obično viših funkcionera u formalnom ili neformalnom lancu zapovijedanja, da poreknu znanje ili odgovornost za radnje koje su počinili članovi njihove organizacijske hijerarhije.”
U međuvremenu, iz razumljivih razloga, praksu posezanja za “plauzibilnom opovrgljivošću” prigrlile su sve institucije (u zemljama funkcionalne demokratije) koje su osjećale potrebu da zaštite “više ešalone egzekutivne moći” od potencijalne odgovornosti i pravnih reperkusija. Danas, kako stvar opisuje ugledni “Blackov pravni rječnik” (Black’s Law Dictionary), “…plauzibilno poricanje u stvarnom svijetu može obuhvatati (i obuhvata!) stvari poput slabo prikrivenih prijetnji, lažnih oglasa, seksualnog uznemiravanja, uhođenja, diskriminacije pravno zaštićenih personalnih obilježja poput rase, dobi, spola i seksualne orijentacije, kao i mnoštvo drugih slučajeva.” Savremena upotreba plauzibilne opovrgljivosti nema samo preventivnu funkciju, kakvu je imala u svojim nježnim godinama, već postaje pouzdanim sredstvom „kontrole štete“ (damage control) za ono što je rečeno ili učinjeno. „Političari su poznati po korištenju jezičkih igara koje im omogućuju da na različite načine saopštavaju ili poriču kontroverzne tvrdnje”, ukazuje Adam Hodges, sociokulturalni lingvista sa univerziteta u Coloradu. Kada žele provjeriti da li potencijalno problematičan stav, tema ili pristup problemu, proizvodi pozitivnu reakciju javnosti i podiže stepen njihove popularnosti, političari će “pustiti probni balon” (trial-baloon) gdje će ključni stav biti prezentiran u formi implikature. Ukoliko je javna reakcija pozitivna, on će u narednoj instanci biti formuliran na nedvosmisleniji, eksplicitniji način. Desi li se da on izazove talas negodovanja, njegova interpretacija može biti plauzibilno dovedena u pitanje (“Gdje sam ja to rekao!?”), a cijela afera eksploatirana kao “zlonamjerno učitavanje onoga što govorniku ni u primisli nije bilo”, “imputacija”, “kleveta”, “pokušaj blaćenja” i sl. Takav manevar Norma Mendoza-Denton, antropologinja sa univerziteta UCLA, u svome radu “Predstava se mora nastaviti: hiperbola i neistina u Trumpovom nastupu” (The Show Must Go On: Hyperbole and Falshood in Trump’s Performance, uvodni tekst u zborniku Language in the Trump Era: Scandals and Emergencies) naziva “reaktivnim obratom” (reactive reversal). Budući da ono što je implikacijom nagoviješteno nije i eksplicitno iskazano, interpretacija je prepuštena javnosti a govornik je lišen svake odgovornosti za način na koji će neko razumjeti “šta je pisac htio reći”.
Jedan od svježijih primjera upotrebe konverzacijske implikature u toj funkciji predstavlja poznata, stalno ponavljana tvrdnja bivšeg američkog predsjednika Trumpa da će SAD izgraditi zid duž američko-meksičke granice i da će Meksiko snositi njegove troškove. Taj zid je postao zaštitnim znakom njegove predsjedničke kampanje i simbolom MAGA pokreta, i teško je reći da li je pristalice u ekstatično stanje više dovodila pomisao o samom zidu ili o tome da će račun podmiriti Meksiko. Kada se, na kraju, račun od 11.000 miliona dolara pojavio na stolu američkih poreskih obveznika, Trump je “pojasnio stvar” sugerirajući da su neki brzopleto donosili vlastite zaključke. Naime, oni su “čuli ono šta on nikada nije rekao” jer u svojoj naivnosti i neinformiranosti ne razumiju kako stvari idu u ozbiljnim državničkim poslovima (ili su naprosto priglupi): “Očigledno… nikada nisam mislio da će nam oni napisati ček. Rekao sam da će oni platiti za njega. I hoće. Platiće ga kroz USMCA (United States-Mexico-Canada Agreement).” Tako je implikacija iz propagandne kampanje da će Meksiko, a ne građani SAD, direktno platiti troškove podizanja zida zamijenjena novom implikacijom (!) po kojoj će Trumpova državna administracija nekako namiriti troškove kroz nove trgovinske ugovore sa Meksikom.
Čak i kada su sporne stvari doslovno izrečene (verbatim) bogatstvo jezika dopušta da se inkriminirajuća „doslovnost“ ospori kao zlonamjerna interpretacija retoričke figure ili čak „očigledne šale“. Ova potonja varijanta do te mjere je često korištena da se za nju, među zapadnim novinarima, ustalio ironično intonirani naziv „bez šale, šala“ (joke-no-joke), a Trumpova praksa takvog objašnjavanja prozvana je kao „rutina šale bez šale“. Po povratku sa singapurskih pregovora sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom, u intervjuu za Fox News, američki predsjednik je okitio sjevernokorejskog vođu Kim Jong-una epitetima poput „vrlo, vrlo pametan“, „žilav“, „čvrst“, „zabavan“, „izvrsan pregovarač“, „čovjek sjajne ličnosti“, „vrlo strategičan momak“, „jako nadaren čovjek“ i sličnim pohvalama dostojnim takvog velikana i šampiona civilizacijskog progresa. Tom je prilikom Trump ilustrirao hvalevrijedne običaje u Kim Jong-unovom okruženju: „On je poglavar zemlje. I mislim da je snažan poglavar. Nemojte da se iko zavarava da nije tako. Kada on govori njegovi ljudi sjede i slušaju, htio bih da i moji ljudi tako rade.“ Spomenuvši da je njegov singapurski sagovornik nedavno otpustio trojicu svojih generala, Trump je otkrio prostor za duhovitost u činjenici da engleska riječ to fire može da znači i „otpustiti“ i „pucati“, pa je to otkriće podijelio sa gledaocima Fox Newsa opaskom „fired je možda baš zgodna riječ“, aludirajući na to da su visoki oficiri bili ne samo otpušteni nego i strijeljani.
Kako ovi komentari o tome kako „čvrsti vođa“ treba da vodi zemlju nisu prošli nezapaženo, na konferenciji za štampu, na traženje novinara da razjasni šta je time mislio, Trump je objasnio stvar: „Šalio sam se. Vi ne razumijete sarkazam. Za koga vi radite? Za CNN?!!“
Ukratko, prema Normi Mendoza-Denton: “Ideja je u tome da se riskira, da se dođe do krajnjih granica kako bi se vidjelo koliko se daleko može ići bez posljedica, a kada se to pokaže povući se u plauzibilno poricanje, neupućenost u stanje stvari, ili ‘samo sam se šalio’.”
Postoji više aspekata iz kojih je propagandna upotreba konverzacijske implikature zanimljiva. Po svome karakteru, ovaj oblik neeksplicitnog saopštavanja kao da ne odgovara osnovnom interesu propagandiste: da recipijent usvoji i interiorizira gledišta i stavove sadržane u njegovim porukama. Za tako nešto čini se neophodnim da poruka bude jasno iskazana, što implikatura po svojoj definiciji nije. S druge strane, sposobnost recipijenta da prepozna prisustvo implikacije, čak i ukoliko nije u stanju da odgonetne njen precizan sadržaj, ima psihološki značajan učinak. “Neodgonetnuti” sadržaj pobuđuje pažnju, on ukazuje na postojanje onih kojima je sasvim jasno o čemu je tu riječ te pokreće inicijativu recipijenta da se i sam preciznije obavijesti. Time on postaje aktivnim učesnikom u procesu akvizicije propagandne poruke. Implikatura ne mora biti “kognitivno razriješena” da bi bila efikasna – ona cilja u određenom pravcu, ali ne nužno na precizno određeno mjesto. Brojne fraze signaliziraju prisustvo implikature. Možda najčešća među njima je fraza “mi dobro znamo…” (ili neki od njenih varijeteta) koja mobilizira mehanizme grupne dinamike. Njom se istovremeno saopštava postojanje nespecificiranog homogenog kolektiviteta (“mi”), podstiče identifikacija recipijenta sa njim (njegova “prirodna pripadnost”), ukazuje na zajedničko obilježje svih njegovih članova (svijest i znanje o nečemu), a ujedno sugerira pozicija onih koji nisu “mi” tj. kolektivitet kojeg čine “oni” i na koje će biti, u različitim nijansama određenosti, referirano u nastavku fraze. Invokacijsku frazu “mi dobro znamo…” možemo dopuniti sa “…koji su njihovi ciljevi”, “…kuda to vodi”, “…ko stoji iza njih”, “…šta bi oni uradili kad bi im se pružila prilika”, “…kako sa njima treba”, “…kako taj problem riješiti jednom za sva vremena”, i sl. Svaki od tih komplemenata ima formu pitanja na koja kolektivitet “mi” ima odgovor. Privlačnost ove figure leži u njenoj “otvorenosti”, moći da apsorbira sve moguće interpretacije i odgovore na izloženo pitanje uključujući i protivrječne. Dovoljno je da se recipijent prepozna kao dio kolektiviteta i njegovo lično tumačenje na šta se zapravo pitanje odnosi, kao i viđenje rješenja tako postavljenog problema, automatski postaju ispravni i tačni. Otuda je primjena implikature djelotvoran agens u kreiranju ne samo kohezije grupe već i korpusa stavova koji upravljaju ponašanjem njenih članova.
U okolnostima kada propagandista nema slobodu da zagovara u eksplicitnom obliku skup stavova koji može biti sankcioniran, implikatura je od neprocjenjivog značaja jer je može zaštititi “plauzibilna opovrgljivost”. Ne postoji pravno prihvatljiv postupak kojim bi se utvrdilo da je neko, govoreći o pripadnicima neke manjine (rasne, vjerske, nacionalne, itd.) riječima “znamo mi kako treba sa njima!” mislio išta drugo osim onog šta on tvrdi da je imao na umu – da je neophodno zajednički jačati društvene mehanizme za provođenje i poštivanje deklaracije UN o ljudskim pravima i formirati klubove prijateljstva gdje bi se prikazivali filmovi o životu Mahatme Gandhija, Martina Lutera Kinga i Nelsona Mendele. Zar bi, uopšte, moglo biti išta drugo?