Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Lakoća kojom su evropske imperije svijetom proširile svoju dominaciju u mračnom periodu kolonijalnog porobljavanja, najčešće se tumači isticanjem nekoliko uzajamno povezanih faktora. Na prvom mjestu su, nezaobilazno, vojna nadmoć oslonjena na superiorno naoružanje (poput čeličnih mačeva, baruta i vatrenog oružja, konjice i sl.) i strategija razvijana kroz stoljeća permanentnog ratovanja. Infrastruktura i logistika koje su evropskim osvajačima stajale na raspolaganju, kao što su brodogradnja i bogato iskustvo moreplovstva, omogućile su stalno i efikasno snabdijevanje jedinica materijalom i ljudstvom. Uz vještinu ratovanja bijeli osvajači su kroz vlastitu istoriju naučili dragocjenu lekciju o tome kako potencijalnog neprijatelja pretvoriti u „saveznika“. To umijeće, divide et impera, koristili su gdje god je to bilo moguće, nepogrešivo primjenjujući pragmatiku načela po kojem je „neprijatelj moga neprijatelja moj (privremeni) prijatelj“. Takva taktika omogućila je Hernánu Cortésu da pokori aztečko carstvo angažirajući druga, suparnička mezoamerička plemena da se bore za račun španskih konkvistadora. Jednom kada je nekoć moćno Montezumino carstvo palo, Cortés se s lakoćom pobrinuo da njegovi dojučerašnji saveznici nauče lekciju koju do dana današnjeg, širom svijeta, odbijaju razumjeti lokalni kolaboratori slatkorječivih porobljivača.
Mada je neupitan značaj motivacije onih koji se brane od najezde osvajača, ne treba zanemariti i motivaciju ovih potonjih: od nezasitne pohlepe do svijesti o nekažnjivosti za počinjena (ne)djela. Jedino što se kroz istoriju mijenjalo jeste ideološki okvir koji je učesnicima pružao ne samo psihološko opravdanje za svoje postupke, nego i vjerovanje u časnu obavezu njihovog provođenja. U vrijeme sverastućeg merkantilizma vjerske institucije su regrutirale buduće osvajače idejama o „božanskom pravu na osvajanje nevjerničke teritorije“ i „misiji civiliziranja zaostalih naroda“ koja će žiteljima donijeti blagostanje i sreću jednom kad im se otvore oči, a pogotovo kada se sklope. Kasnije, sa dobom zrelog i razuzdanog korporativnog kapitalizma, te ideje su samo preodjevene u nove fraze o „humanistički nadahnutoj dužnosti da se potlačenima donese sloboda“ u „misiji demokratizacije“ društava koja su u tom pogledu uskraćena. U oba slučaja karakteristična je odlučnost oslobodilaca da svoje štićenike po svaku cijenu utjeraju u sretnu budućnost. U tom poslu plemeniti krajnji cilj opravdava sva sredstva jer „nema kajgane bez razbijenih jaja“. Pritom, razbijač jaja je spreman da pretrpi sve duševne boli zbog postupaka na koje ga njegov prosvjetiteljski metod primorava („ovo će mene da boli više nego tebe“), dodatno ojađen bešćutnom neuviđavnošću onih za čije dobro sve to poduzima („jednog dana bićeš mi zahvalan na ovome“).
Ukoliko pokoravanje nije izvodivo dinamikom Blitzkriega, konačno „prevaspitanje“ se može obavljati na duže staze, kroz postepeno nametanje obrazaca koji vode u identitarni kolaps kulture starosjedilaca. Mada je proces nešto dugotrajniji, u konačnom ishodu je višestruko isplativ.
Konačno, bijeli osvajači su sa „starog kontinenta“ na nove teritorije donijeli i zlo na koje su sami bili relativno otporni – evroazijske zarazne bolesti. Lokalna populacija na njih nije imala nikakav stečeni imunitet, pa su boginje, ospice, gripa, tifus, hripavac i difterija obavile najznačajniji dio posla u satiranju narodā zatečenih u pohodu kolonizatora. Zaraze su pristigle, donesene trgovačkim brodovima, čak i prije nego što su prve osvajačke snage prispjele u novootkrivena područja. U nekim krajevima stopa mortaliteta u domorodačkim zajednicama dosegla je čak 90% čime su čitave civilizacije zbrisane s lica zemlje. Takva sudbina snašla je početkom 17. stoljeća stanovnike obalnog pojasa američkog sjeveroistoka (New England), čak nekoliko godina prije nego što su prispjeli prvi evropski doseljenici, koji se tradicionalno vole nazivati „hodočasnicima“ (Pilgrims).
Nema dvojbe da su „puške, mikrobi i čelik”, kako je svoju znamenitu knjigu o kolonijalnim pohodima evropskih osvajača nazvao američki znanstvenik i istoričar Jared Diamond (Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies), od izuzetne važnosti u objašnjenju nezadrživosti tog poduhvata. Ipak, u sjenci njihove „opipljivosti” ostaje značaj društvenih, kulturnih, političkih i ideoloških faktora (poput ustrojstva socijalne hijerarhije, njenih institucija, religije i sl.), a upravo su oni imali odlučujuću ulogu u pripremi terena za nesmetano istrebljenje zatečenih starosjedilačkih zajednica. Najubitačnije oružje među njima, koje bismo s pravom mogli nazvati sredstvom masovnog uništenja, nije počivalo na oštrici mača ili dalekometnosti puščanog zrna. Takve inovacije u tehnologiji ubijanja sasvim izvjesno su bile zastrašujuće domorodačkim ratnicima, ali one su bile sasvim pojmljive. Za Azteke je čelični mač bio savršeniji potomak njihovog primitivnog oružja od drveta, kamena ili vulkanskog stakla u istom smislu u kojem je puščani projektil bio potomak koplja ili strijele. Način njihove proizvodnje i funkcioniranja bio je nedokučiva tajna, ali oni su po svojoj prirodi pripadali poznatoj slici svijeta – njihovo postojanje tu sliku ni na koji način nije dovodilo u pitanje.
Jedno drugačije i po konačnom ishodu daleko smrtonosnije oružje koje su bijeli osvajači sa sobom donijeli i neumoljivo koristili, bilo je ne samo nevidljivo i neopipljivo, nego i nepojmljivo jer je protivrječilo iskustvu svijeta na koje su se sve primitivne zajednice oslanjale. Ono je, u njihovim očima, bilo onkraj svijeta i zakonitostī koje njime upravljaju. Bila je to riječ, ili preciznije: data riječ. Još preciznije: izigrana riječ.
Riječ-dvije o Riječi
Mada je danas davanje riječi asocirano sa sjednicama i moderatorskom funkcijom koju obavlja predsjedavajući, ovdje je u pitanju idiomatska fraza koja znači obećanje, tj. zakletvu, zavjet, prisegu, jamčevinu, garanciju, obavezu – ovisno o formalnim obilježjima okolnosti pod kojima se obećanje daje. Neke od ovih riječi etimološki sadrže u svojoj osnovi upravo sam čin izricanja (obećanje, zakletva, zavjet), a neke naglašavaju namjeru tj. posezanje za nečim ili vezanost uz to (prisega, jamčevina, obaveza).
Jasno je da se ovdje pojam riječ ne koristi u njenom striktno lingvističkom smislu, gdje ona označava osnovnu jezičku jedinicu. Njeno prošireno značenje odražava drevnu fasciniranost čovjeka čudesnim činom imenovanja, kojim se predmetna i jezička zbilja uzajamno prožimaju. Sposobnost da čak i svoje misli postavi kao predmet vlastitog mišljenja čovjek je još od pradavnih vremena doživljavao kao misterij koji ukazuje na sveprisutnu smislotvornu moć riječi. Otuda, na početku svega bijaše riječ, kako govori mito-poetičko predanje brojnih kultura.
Staroegipatski bog Ptah stvara svijet tako što ga izgovara, dok moćni Toth, bog mudrosti i pisma, održava poredak svijeta (Ma’at) posredstvom jezika. U hinduističkoj tradiciji svijet je začet zvukom, svemoćnim primordijalnim slogom „Om/Aum”, a vedska učenja, koja čine temelje brahmanizma, su śruti – ono što se mora čuti i reći, a ne pročitati ili napisati. Svijet nije stvoren tako što je napravljen – on je ispjevan i izrečen. Otuda i Vāk, boginja govora, presonificira kosmičku silu a ne tek jedno od božanstava hinduističkog (vrlo gusto naseljenog) panteona. Ona prethodi svijetu, kojeg stvara i oblikuje izgovarajući ga, kako sama saopštava u „Himni boginji” (Devi sukta, Rgveda 10.125), tom najstarijem spisu vedskog korpusa.
Motiv stvaranja svijeta kroz čin govorenja ili pjevanja podjednako nalazimo i u vjerovanjima koja srećemo od sjevernoameričkih Indijanaca plemena Hopi ili Lakota do polinezijskih Maora. Kosmogonijska moć Riječi prisutna je i na samom početku temeljne knjige judeo-hrišćanske tradicije: „I Bog reče: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost.” (Postanak, 1:3). U istom duhu proces stvaranja svijeta predočen je i u starozavjetnim Psalmima (33:6): „Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše” („Tō logō tou Kyriou hoi ouranoi esterēōthēsan).
Ipak, najekspliicitniji i najpoznatiji iskaz te ideje nalazi se u prvim stihovima Ivanovog evanđelja: U početku bijaše Riječ (En archē ēn ho Logos). Grčki termin Logos ovdje figurira u punom rasponu svojih značenja – od riječi ili govora, do smisla, načela ili zakona. Da ne bi bilo zabune u pogledu odnosa Stvoritelja i Riječi, naredni stihovi pojašnjavaju: „i Riječ bijaše u Boga i Bog bijaše Riječ.”
Otuda, Riječ je od iskona bila razumijevana ne kao alatka kojom nešto označavamo, znakovna ili vokalna etiketa, nego djelotvorna sila koja posjeduje transformativnu moć posredovanja između haosa i kosmosa (reda), biće koje obuhvata i duh i materiju. U hebrejskom riječ dabar znači istovremeno i riječ i stvar, ono što ima svoju supstancu, težinu (na šta nas podsjeća sintagma „teška riječ”) i proizvodi posljedice.
U tradicionalnim kulturama dati riječ značilo je obavezati se, dati sveti zavjet čiji je zalog bila individualna ili kolektivna čast i identitet. Za pripadnike usmenih kultura, gdje su socijalne norme, istorija i običaji prenošeni i podučavani pripovijedanjem, izrečena Riječ je imala snagu zakona, a njeno nepoštivanje podrazumijevalo je spiritualne posljedice, a katkada i one opipljivije prirode. Gubitak časti zbog prekršene riječi nezaobilazna je literarna tema još od vremena antičkih heroja pa sve do srednjevjekovnog kulta viteštva. Još u većoj mjeri je prostor ljudske imaginacije naselio motiv magijskih sila kojima upravlja riječ, začet u osvitu drevnih kultura. Poznavati „istinsko ime” nečega značilo je imati dominaciju nad njim. Upravo u tom smislu biblijska Knjiga postanja (2:19) govori: „Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime.”
Ime je shvaćeno kao sama suština identiteta, a poznavati ga značilo je vladati njegovom unutarnjom prirodom. Još u staroegipatskoj mitologiji sve što postoji ima ren, svoje „istinsko ime”, a tajna upravljanja natprirodnim bićima, bogovima ili demonima, bila je u tome da se sazna i (is)koristi njihov ren. Svoje su pravo ime čak i sami bogovi, iz istog razloga, držali u tajnosti od drugih „kolega po zanatu”. Da u tome nisu baš uvijek bili uspješni saznajemo u mitu o Isis, boginji magije i mudrosti, koja je od boga sunca Ra stekla neizmjerne moći tako što je iznudila da joj on povjeri svoje pravo ime. Mistici kabalističke tradicije su vjerovali da ispravno izgovoreno Božije ime (Shem HaMephorash, tetragramaton YHWH, čije je izricanje prema tradiciji bilo najstrožije zabranjeno) donosi božanske moći, a prema hrišćanskoj demonologiji invokacija imena zlog duha, koji je zaposjeo nečije tijelo i duh, predstavlja tešku artiljeriju u naoružanju svakog egzorciste. Kasnije, metaforički govoreći, upravo će „imenovanje demona”, a otuda i uspostavljanje kontrole nad njim, postati ključ različitih oblika psihoterapije.
Mutatis mutandis, izgovaranje imena bića koje otjelovljuje zlo može ga prizvati u svijet neopreznog brbljivca što je razlog postojanja tabua koji tu vrstu nesmotrenosti zabranjuju. Ukoliko je neizbježno da se o takvom zloduhu govori, onda se u preventivne svrhe koristi njegovo „ne-pravo ime” ili se na njega posredno referira nekom bezbjednom frazom („Onaj čije se ime ne smije spominjati”). Da je u pitanju običaj znatno stariji od Harryja Pottera govori nam podatak da i grčki i latinski jezik poznaju izraze istog značenja (lat. nomen nefandum, gr. árrēton ónoma).
Iz takvog tla izrasla su i narodna predanja i bajke u kojima glavni junaci nadmudre ili poraze zle nadnaravne spodobe tako što otkriju njihovo pravo ime i time ih stave pod svoju kontrolu: od njemačkog Rumpelstiltskina, engleskog Tom Tit Tota, do ruskog Kuzme Skorobogatog. Savremeni pisci fantastike prigrlili su ideju o moći poznavanja istinskog imena i ugradili je u svoja djela: veliki J.R.R. Tolkien u Silmarillion i Gospodara prstenova, njegova briljantna učenica Ursula Le Guin u ciklus Zemljomorje, Patrick Rothfuss u Ime vjetra, Terry Pratchett u Disksvijet, itd.
Vjerovanje da postoji intrinzička veza riječi i onoga što ona označava, da jezik u svome biću posjeduje performativnu moć, naziva se naturalističkim i na njemu počiva magijska slika svijeta. Prema njoj imena stvari sadrže suštinu njihove prirode, riječi su božanske emanacije i njihovo izricanje uspostavlja dominaciju nad onim što je imenovano.
No, kako to zna biti u povijesti, svaki razvojni tok se u nekom trenutku rascijepi na odvojene ogranke koji se vremenom sve više udaljavaju jedan od drugog. Već sama ideja istinskog ili pravog imena koje poznaju samo posvećeni, indicira postojanje onog koje je neistinsko i arbitrarno, na riječi kojima se služimo u svakodnevnom komuniciranju. Takav pristup fenomenu riječi i jezika, označavamo kao konvencionalistički. Prema njemu, riječi su rezultat konvencije i ne postoji nikakva inherentna veza između označitelja i označenog, ona je sasvim proizvoljna. Drugim riječima, svako ime je „pravo“ ukoliko ga na isti način i u istom smislu koriste svi pripadnici komunikacijske zajednice. Promjena riječi za neku stvar neće dovesti do promjene u prirodi onoga što se njom označava. Konvencionalistički pristup jeziku precizno iskazuje Shakespeareova Julija pitajući se šta nam neko ime uopšte govori i konstatirajući da bi „ono što zovemo ružom i pod drugim imenom mirisalo jednako slatko” (What's in a name? That which we call a rose by any other name would smell as sweet.). Kažu da je balkonske sanjarije Julije u pragmatičnom tonu balkanskih realija iskazao negdašnji „sin svih naroda i narodnosti” (kojeg se većina roditelja promptno odrekla čim se ukazao konjunkturniji posinak) riječima: „Možeš ti četku zvati kravom, ali ona mlijeko dati neće”.
U zapadnoj kulturi rascjep između jezičkih naturalista i konvencionalista počinje – a gdje drugo? – u drevnoj Grčkoj. U 4. stoljeću p.n.e. Platon u svome spisu Kratil daje raspravu između Kratila i Hermogenesa, u kojoj prvi zastupa stav o magijskoj vezi riječi i kosmičkog ustrojstva dok drugi zagovara ideju o jeziku kao komunikacijskom sredstvu formiranom putem konvencije. Sokrat, koji moderira dijalog, u svojoj arbitraži mudro zauzima kompromisan stav. On dopušta božanski posredovanu povezanost imena sa suštinom onog označenog, ali istovremeno ukazuje na razvojnu prirodu jezika i, barem djelimičnu, zasnovanost na sporazumu među njegovim korisnicima.
Kod Aristotela, utemeljitelja zapadne nauke, nije bilo mjesta dvoumljenju oko prirode jezika: riječi su simboli ili znaci koji predstavljaju misli, a jezik je dogovorno utvrđen sistem sporazumjevanja. Njegova funkcija nije u zazivanju božanskih sila ili izazivanju magijskih efekata nego leži u jasno artikuliranom i logički konzistentnom saopštavanju misli i predstavljanju zbilje. Riječi su alatke komunikacije a ne nadnaravnih sila.
Od kasnijih evropskih mislilaca koji su se bavili pitanjem suštine jezika Platonovo viđenje naslijedili su stoici (npr. Hrizip i Kleant), ponajviše zahvaljujući svome vjerovanju u logos kao sveprisutni kosmički princip, dok sv. Augustin u osnovi slijedi Aristotelov put.
Slična razilaženja zbivala su se i među filozofima i lingvistima drugih kultura, te ćemo – inkluzivnosti radi – spomenuti samo neke od njih. U Indiji, kolijevci lingvistike, „boje naturalista“ branili su sljedbenici filozofskih pravaca Mīmāṃsā (Kumārila Bhaṭṭa) i Vyākaraṇa (Bhartr̥hari). U arapskom svijetu to su bili, među ostalim, Ibn Sīnā i Sībawayh, a kod kineza Konfucije (Kǒngzǐ) i Hsün Tzu (Xunzi). Njima suprotstavljene konvencionaliste u Indiji su predstavljali pripadnici logičke škole Nyāya i mislioci budističke tradicije (Dignāga, Dharmakīrti), u arapskom svijetu al-Jāḥiẓ i al-Tawḥīdī, u Kini Chuang Tzu (Zhuangzi) i Mo Tzu (Mozi). Dakako, u svakom od tih podneblja impozantnu većinu velikih mislilaca bilo bi teško jednoznačno odrediti kao bliske ovom ili onom usmjerenju.
U stoljećima koja su uslijedila glavnu riječ o Riječi preuzimala je nauka, a mističke intuicije zamijenila je lingvistička analiza. U modernom vremenu zadnja utočišta naturalističkog poimanja jezika zadržana su još samo u rijetkim tribalnim kulturama, a uvid u život i vjerovanja tih zajednica omogućavaju nam da bolje razumijemo brojne fenomene vlastite svakodnevnice tradirane još od pradavnih vremena.
Prije 60 godina publikovana je „Divlja misao“, vjerovatno najpoznatija studija o značenju i funkciji imenovanja u primitivnim kulturama. U ovom kapitalnom djelu Claude Lévi-Strauss, začetnik strukturalne antropologije, dovodi u pitanje vjerovanje o navodnoj iracionalnosti primitivnih kultura i razvija ideju o imenovanju kao sredstvu klasifikacije: „Imenovati znači klasificirati, a klasificirati znači uspostaviti strukturu”. Otuda, davanje imena nije samo pripisivanje oznake nego je dio procesa kojim se ono označeno simbolički integrira u sistem značenja zahvaljujući kojem poimamo svijet. Imenovati nešto znači smjestiti ga u naš idejni prostor i dovesti ga u vezu sa drugim elementima te strukture, učiniti ga dijelom poznate zbilje. „Prva logička operacija koju čovjek mora obaviti kako bi mogao misliti jeste da podijeli kontinuum iskustva, raščlani ga i razdijeli na diskretne jedinice… Imenovanje je način na koji kulture segmentiraju i pripitomljuju stvarnost”.
U nekim tradicionalnim kulturama kojima se Lévi-Strauss bavio, pripadnik zajednice biva prihvaćen i prepoznat kao njen punopravan dio tek kada mu je dodijeljeno lično ime. Ono ga vezuje za identitetski relevantne odrednice – njegovu porodičnu lozu i totemsku pripadnost, a u širem smislu i cjelokupnu kosmološku strukturu poznatog svijeta.
Riječ tako postaje most između materijalnog i simboličkog svijeta, a ta metafora nam može poslužiti kako bismo naglasili da je promet preko tog mosta dvosmjeran. Smjestimo li natprirodne sile u domen simboličkog, razlika između naturalističke i konvencionalističke perspektive mogla bi se posmatrati i kao razlika u značaju koji pridajemo nekom od smjerova tog saobraćaja.
Bilo bi pogrešno vjerovati da ideja o Riječi koja kreira Stvarnost pripada prošlosti i praznovjerju predznanstvenog doba. Ona je samo oslobođena mitološkog nasljeđa, ali je djelotvorni aspekt riječi ostao u središtu istraživačkog interesa.
Na koji način jezik oblikuje naše misli, a otuda i poimanje svijeta na koji se one odnose, ukazivali su još prije jednog stoljeća u svojim antropološko-lingvističkim studijama Edward Sapir i Benjamin Whorf. U istom periodu razvoj psihoanalize postavio je u prvi plan proces dovođenja potisnutih emocija ili traumatskog iskustva „do riječi”, označivši time jedno novo poglavlje u razumijevanju odnosa riječi i iskustvene zbilje. Uočavajući vezu govora i djelatnog čina, filozofi J.L. Austin i John Searle posvetili su pažnju tzv. performativima, izričajima u kojima se izgovorenom riječju nešto čini, a ne naprosto opisuje ili konstatira. Takav govorni akt proizvodi posljedice u zbilji u onom smislu u kojem to čini fraza kojom matičar proglašava brak sklopljenim, iskaz „Otpušten si!” kojim poslodavac okončava nečiji radni odnos, a svečano obznanjeno otvorenje („Ovim proglašavam…”) čini neku manifestaciju „službeno postojećom”. Dapače, mi svakodnevno govoreći činimo stvari. Jedna od kategorija Austinove klasifikacije performativa obuhvata tzv. behabitive (termin kojeg je Austin izveo iz glagola „to behave”, ponašati se) kojima iskazujemo stavove i osjećanja u odnosu na druge. Riječi isprike, kajanja, čestitanja, dobrodošlice, zahvale, osude, saosjećanja i sl. odražavaju naše aktuelne stavove, emocije ili vrjednosne procjene. Tako izričaji „Žao mi je!” ili „Ispričavam se!” po sebi predstavljaju sam čin žaljenja ili isprike, manifestiran frazom koja ima društveno usvojenu ritualnu funkciju na isti način na koji rukovanje predstavlja čin pozdravljanja. Za razliku od behabitiva, uvijek usidrenim u trenutak u kojem se događaju, komisivi su govorni akti kojim se referira na neki budući čin, preciznije – na namjeru (intenciju) da se nešto učini ili poduzme („to commit”, obavezati se). Komisivi ne ukazuju na namjeru, plan ili obećanje, oni upravo jesu akti obećanja, namjere, zavjeta, zakletve, prisege, jamčevine, garancije – čin preuzimanja obaveze da će se neka aktivnost dogoditi. Mada, formalno govoreći, komisivi tipično počinju nekim od iskaza obećanja („Garantiramo isporuku najkasnije do…”, „Obećavam da ću ti pokloniti…”, „Zaklinjem se da ću vjerno…” i sl.) u kolokvijalnom govoru i odgovarajućem kontekstu iskazuju se i jednostavnim deklarativnim rečenicama u budućem vremenu i prvom licu („Poslaću ti primjerak…”, „Dogovoriću ti sastanak sa…”), u nekoj bezličnoj formi („Radovi će biti okončani do…”, „Potpisnik će obezbijediti da…”) ili čak u obliku imperativa („Smatraj to riješenim!”).
nastaviće se