Časna riječ u zemlji čudesa, drugi dio
Promjene u poimanju prirode jezika, koje su se odvijale u proteklim milenijima, ujedno odražavaju i promjene u našem odnosu prema Riječi. Negdašnje strahopoštovanje i neupitno vjerovanje u njenu natprirodnu moć zamijenilo je instrumentalističko gledište prema kojem je jezik komunikacijska alatka za postizanje različitih, pragmatski definiranih, ciljeva. Koncept „date riječi” tako poprima nova obilježja a razlika između etičkog i strategijskog aspekta obećanja postaje sve izraženija.
Prvobitno, dati riječ za čovjeka je značilo založiti svoje vlastito biće, svoju čast koja ga vezuje za božansko porijeklo i čija će besprijekornost i čistota odrediti karakter njegovog boravka u posmrtnoj vječnosti. Otuda je „težina” date riječi naglašavana navođenjem zaloga kojim se jamči njeno ispunjenje, ili se priziva božanska sila u svojstvu svjedoka i kontrolnog organa u provođenju obećanja. Tako dajemo „časnu riječ” ili se, ukoliko je u očima onoga kome dajemo obećanje naša čast upitne prirode, zaklinjemo u ono što se smatra najdragocjenijim, poput života naših najbližih, zdravlja, sreće i sl. Invokacija Božjeg imena, tamo gdje ono nešto znači, svakako spada u formulacije koje naglašavaju izuzetnu ozbiljnost zakletve, od pradavnih vremena do modernog doba u kojem je to često dio teksta službene prisege.
Razvojem teorije prava, apstraktne kategorije poput časti, bivaju iskazane i regulirane u terminima ugovora, obligacija i sporazuma, a za posljedice njihovog nepoštivanja nije trebalo čekati na izlazak pred lice Gospodnje.
Čak je i mitološki svijet ispunjen primjerima pogažene riječi, neizvršenih obećanja i neispunjenih zavjeta. Takav čin, kako nas uvjeravaju grčki epovi, po pravilu priziva nemesis, pravednu božansku odmazdu, za koju će se u slučaju krivokletstva pobrinuti Horkos, demon zadužen za sankcioniranje onih koji ne drže do date riječi. Prema Ksenofonu, „Onaj koji se lažno zakune ne vrijeđa (hybrízei) samo ljude nego i bogove koji su svjedoci svake prisege” („Memorabilia” 4.4.19). Grčka riječ hybrízei obuhvata mnogo širi raspon nepočinstava nego što nam to sugerira prevod „vrijeđati”. Ona uključuje i značenja ponižavati, ismijavati, ponašati se arogantno, bahato ili oholo, pa čak i činiti svetogrđe, što nam donekle predočava u kojoj je mjeri u drevnoj Grčkoj nepoštivanja obećanja, ma u kakvoj formi ono bilo dato, smatrano neoprostivim grijehom. Takav čin nije bio samo duboko nemoralan nego je predstavljao i bogohulan odnos prema božanskom uređenju svijeta, te je bio razumljiv i prihvatljiv svaki oblik retribucije za nepoštivanje nepovredivosti i bespogovornosti date riječi. Tragični rasplet neispunjenog obećanja i iznevjerene lojalnosti nezaobilazan je motiv mitološke građe: od Jasona i Medeje ili Tezeja i Arijadne, do nordijskog mita o Lokijevoj izdaji aesirskih bogova (da se zadržimo samo u okvirima zapadnih kultura).
Moguće je da su bogovi zaista beskompromisni kada je u pitanju čin izdaje, ali epove su spjevali ljudi (preciznije: muškarci) i u njih je često ugrađeno prešutno razumijevanje, ako ne i odobravanje, strategijske upotrebe zavjeta kojim će se relativizirati svaki čin pogažene riječi i nelojalnosti, pogotovo kada se radi o obećanjima romantične prirode. Odisej je slavljen uprkos njegovim vrludanjima sa Kalipsom i Kirke dok je vjerna Penelopa tkala i čekala, a Enej je poštovan jer je slijedio svoju dužnost iako je ranije uvjerio Didonu da će ostati uz nju u Kartagi. „Boys will be boys”. Taj povišeni nivo fleksibilnosti i tolerancije u prosuđivanju neispunjenog obećanja nalazimo čak i u „muškim stvarima”, kao što je zavjet odanosti kralju: Ahil je heroj mada je u kritičnom trenutku otkazao poslušnost Agamemnonu. Još indikativniji je slučaj pristranosti pjesnika kada je sudbina karizmatičnog epskog junaka određena izborom između dviju lojalnosti. Najpoznatiji je slučaj Prometeja koji se opredjeljuje za pomoć ljudima iznevjerivši interese bogova i samog Zeusa, čiji je bio podanik još od vremena kada se uz njega borio protiv vlastitih predaka, „starih” Titana. Za svoju izdaju Prometej je kažnjen, prema Eshilu, tako što je okovan za stijenu i osuđen da se njegovom jetrom zauvijek gosti golemi orao. Kasniji pjesnici (npr. Pindar i Apolodor) pobrinuli su se da Herkul umlati grabljivu ptičurinu i oslobodi Prometeja kao najvećeg dobročinitelja ljudskog roda. Prema pjesnicima tog vremena, izgleda da se Zeus nije želio miješati u taj proces nedvosmislene rehabilitacije. Da ne bismo Eshila predstavljali kao pjesnika kamenog srca, koji je Prometeja prepustio njegovoj zloj sudbini, treba spomenuti da je „Okovani Prometej” (Promētheus Desmōtēs) samo prvi i jedini sačuvani dio trilogije posvećene tom legendarnom i čovjekoljubivom Titanu. Dva izgubljena nastavka, „Oslobođeni Prometej” i „Prometej Vatronoša” (Promētheus Lyomenos, Promētheus Pyrphoros) po svemu sudeći su sadržali priču o Herkulovom oslobodilačkom poduhvatu. Njega Prometej kriptično najavljuje, pred kraj prvog dijela trilogije: „Jer žena postoji koja će roditi sina jačeg od oca, koji će jednoga dana svrgnuti Zeusa s prijestolja” (1007-1011), što svjedoči da je Eshil bio ne samo majstor serijala (o čemu nam govori njegova u cijelosti sačuvana trilogija „Orestija”) nego i vješte upotrebe teasera koji će držati publiku u neizvjesnosti i nagađanju o mogućem nastavku i konačnom raspletu.
Grčka mitologija čuvena je po istovjetnosti odnosa koji vladaju među bogovima i onih među smrtnicima. Sve karakterne manjkavosti ljudi u podjednakoj mjeri su prisutne i među bogovima koji upravljaju sudbinama smrtnika. Prema Ksenofanu iz Kolofona, osnivaču elejske filozofijske škole, „Homer i Hesiod bogovima pripisuju sve ono što je među ljudima sramotno i za osudu: krađu, preljub i međusobno obmanjivanje.” Jedina razlika je u tome da olimpski besmrtnici raspolažu moćima koje njihove nepodopštine čine nesamjerljivo dramatičnijim od ljudskih (što je, metaforički, vjeran iskaz političke zbilje današnjice).
Tako je i sam Zeus, vrhovnik među bogovima, u grčkoj mitologiji predstavljen kao neumorni manipulator kada su u pitanju zavjeti i obećanja. Taj paradoks je utoliko izraženiji imamo li na umu da je jedno od njegovih počasnih imena bilo Zeus Horkios („Zeus od zakletve”) koji se starao da data riječ bude poštovana, a krivokletnici, prekršitelji zavjeta ili obećanja, budu primjereno (i drastično) kažnjeni. No, „Sila Boga ne moli”, pogotovo kada je ona u rukama najvišeg od njih.
Kada stvari sa datom riječju tako stoje na Olimpu, kako li je tek u „dolini suza” smještenoj u njegovom podnožju? Možda je najprimjerenije odgovor potražiti u bogatoj arhivi povijesnog pamćenja, počevši sa stranicama posvećenim kolonijalnoj ekspanziji evropskih imperija u 16. stoljeću.
Dok je u postojbini kolonizatora status date riječi već uveliko bio oblikovan višemilenijskim iskustvom da je put u kajanje popločan obećanjima kojima se vjerovalo, u domorodačkim zajednicama obećanje je (još uvijek) počivalo na povjerenju i predstavljalo neupitni regulativni princip univerzuma.
Bilo bi nedopustivo pojednostavljenje predstavljati cjelokupan proces pokoravanja američkog kontinenta kao trijumf prevarantskog duha konkvistadora i njihovih nasljednika nad lakovjernim autohtonim narodima, ali bi bila počinjena još veća greška kada bi se taj faktor podcijenio.
Nije sporno da su značajnu ulogu odigrali i nesporazumi proistekli iz kulturnih razlika („kolizija svjetonazora”) među učesnicima pregovora i „dogovora”, na čemu insistira istoričar Matthew Restall, jedan od najvećih znalaca kolonijalne latinoameričke istorije, u svojoj knjizi „Sedam mitova o španskom osvajanju” (Seven Myths of the Spanish Conquest). No, podjednako ostaje činjenica da su osvajači vrlo brzo razumjeli kako te „nesporazume” pretvoriti u oružje (weaponize) i kroz stoljeća svoga širenja tu tehniku efikasno koristili gdje god im se ukazala prilika. Nasuprot „pregovarača”, premazanih svim mastima kojih su se dočepale evropske kolonijalne imperije tokom međusobnih ratovanja i mirenja, nalazili su se predstavnici plemenā koje je Bartolomé de Las Casas, španski istoričar i misionar, u svome spisu iz 1542. godine „Kratki izvještaj o pustošenju Novog svijeta” (Brevísima relación de la destrucción de las Indias), opisao kao „narod najbezazlenije vrste, u potpunosti lišen pokvarenosti i dvoličnosti.“ Ukratko: idealan partner za političke pregovore.
Od 19. stoljeća usmene dogovore i obećanja („časna riječ!”) zamijenili su formalniji oblici sporazuma koji su ostavili pisani trag. Zahvaljujući tome danas imamo znatno potpuniju sliku tehnologije kolonijalnog beščašća, pa i uvid u dimenzije genocida koji je nerijetko pratio proces surove eksploatacije domorodačke populacije, otimanja njihove zemlje i prisvajanja prirodnih bogatstava. Tim su rukopisom ispisane najmračnije stranice kolonijalne istorije Britanije, Francuske, Španije, Portugala, Belgije, Nizozemske, Njemačke, kao i država nastalih tim putem (npr. Sjedinjenih Država, Kanade, Australije, Brazila i sl.).
Postojanjem pisanih sporazuma otpočela je era zloupotrebe domorodačkog nerazumijevanja ključnih kategorija njihovog sadržaja, zahvaljujući čemu se stvarao privid legaliteta otimačine. Nekada čak ni to. U Australiji britanska imperija nikada nije sklopila nikakav sporazum, ni usmeni ni pismeni, sa aboridžinskim starosjediocima. Jedini pokušaj da se nasilnom prisvajanju zemlje da kakva-takva pravna forma predstavljao je sporazum koji je u junu 1835. godine, potaknut evropskim pravnim običajima, sklopio doseljenik John Batman sa Wurundjerijima, pripadnicima naroda Kulin. Prema tekstu ugovora, kojeg su nezgrapnim krstićem „potpisale” plemenske starješine, Batmanu je ustupljeno 2.500 km2 zemlje u zamjenu za ćebad, odjeću, sjekire, noževe i brašno. Sporazum je poništio, dva mjeseca kasnije, guverner australijskog New South Walesa, upravo oblasti gdje su 47 godina ranije prispjeli prvi bijeli doseljenici, otpočevši time kolonizaciju kontinenta koji je kralj George III prethodno proglasio za „ničiju zemlju” (terra nullius). Takvu brzu reakciju vlasti nije izazvao poriv da se zaštite domorodačka prava, nego potreba da se jasno stavi na znanje da trgovinu zemljom jedino može obavljati britanska imperija, jer njoj pripada sva teritorija Australije. Do dana današnjeg, uprkos brojnim sudskim postupcima koji vode u tom pravcu, u Australiji još uvijek ne postoji nikakav formalan sporazum kojim bi se regulirao odnos države i (preostalog) autohtonog stanovništva.
„Sporazumi” sklopljeni između osvajača i predstavnika starosjedilačkih naroda i plemena, koji su uveliko olakšali nesmetano zaposjedanje novih teritorija, funkcionirali su u najvećoj mjeri zahvaljujući tome da je ideja „vlasništva” nad zemljom u lokalnim kulturama bila potpuno neshvatljiva. Za svaki slučaj, da se neko ne bi dosjetio šta bi to zapravo moglo značiti, „pregovarači” bi se ponekad pobrinuli da pravi smisao bude lost in translation. Waitangi sporazum (1840) je trebao biti osnovom za partnerstvo novozelandskih Maora i britanskih kolonizatora, ali je njegova formulacija u engleskoj verziji bila različita od one koja je predata Maorima na njihovom jeziku. Naravno, svi pravni sporovi, koji se i danas vode, rješavaju se tako što se „važećom” smatra samo engleska verzija.
Moderno doba sa sobom je uvelo i promjene u metodima efikasnog potčinjavanja slabijih. Dominacija nad njima po pravilu se više ne izvodi vojnom silom nego korporacijskim kapitalom i sredstvima neokolonijalizma, a prava vlasnika nacionalnih resursa potisnuta su pravima investitora. Tamo gdje su korporacijske ambicije ograničene već postojećim regulativima, svejedno da li na međudržavnom ili „unutarnjem” planu, na snagu stupaju instrumenti njihove demontaže. To je posebno uočljivo kada se radi o pravima starosjedilaca koji obično predstavljaju najbespomoćniji segment populacije.
Najčešće je u pitanju nepriznavanje legitimiteta predstavnika ugroženog naroda. Za primjer može poslužiti konflikt kanadskih vlasti sa pripadnicima naroda Wet’suwet’en povodom gasovoda koji kompanija Coastal GasLink želi provesti kroz njihovu teritoriju, ili činjenica da u Australiji ne postoji mehanizam kojim bi se glas starosjedilaca čuo pri donošenju odluka od značaja za njihov život. U nekim slučajevima taj glas je naprosto ignoriran čak i kada se oslanja na već postojeće sporazume (npr. u SAD gdje se naftovod Dakota Access Pipeline postavlja preko zemljišta koje je dodijeljeno pripadnicima plemena Lakota i Dakota i sporazumom iz 19. stoljeća dobilo status rezervata), ili se takvi sporazumi proglašavaju nevažećim kako bi se neometano eksploatiralo ranije zaštićeno područje (npr. u Brazilu gdje je, unatoč ustavnim odredbama, velikim korporacijama odobrena eksploatacija drveta, rudarenje, krčenje šume za potrebe poljoprivrednih kompanija i sl.). U pravilu – onog trenutka kada se pokaže da neka oblast pruža mogućnost visokoprofitabilne zarade, zaboravlja se na sve preuzete obaveze ili obećanja teritorijalne zaštite kao i prava domorodačkih naroda. Još 1868. godine, sporazumom iz Fort Laramieja pripadnicima indijanskog plemena Lakota garantirano je vlasništvo nad područjem Black Hills. Šest godina kasnije, tu je otkriveno zlato, rezervat su preplavili kopači zlata, a američka vlada je zaratila sa lokalnim Indijancima da bi 1877. godine bila provedena i formalna konfiskacija čitave oblasti. Cijela priča se tako može smjestiti u jednu rečenicu: „Dali su riječ, a uzeli sve ostalo.” Stoljeće kasnije, nakon 1.200 tona zlata izvađenog u rudnicima Black Hillsa, američki Vrhovni sud proglasio je 1980. godine da je konfiskacija bila nezakonita. Oni dobrog sluha sigurno su mogli čuti uzdah silnog olakšanja koji je prekrio hiljade indijanskih grobova nastalih usljed nepovoljnog odnosa vrijednosti zlata i date riječi.
Kursna lista „masti i časti” određuje i karakter zbivanja u oblasti međudržavnih odnosa. Ne tako davno, nakon pada Berlinskog zida, američki državni sekretar James Baker uvjeravao je sovjetsko rukovodstvo da se NATO ni za centimetar neće širiti na istok. Deceniju kasnije, Sjevernoatlantskom paktu pristupile su Češka, Mađarska i Poljska, da bi ih potom 2004. godine slijedile Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija, uskoro Albanija i Hrvatska, te konačno Crna Gora i Makedonija. Mada Bakerova uvjeravanja nikada nisu bila formalizirana sporazumom, sovjetska strana je vjerovala, u skladu sa boljom praksom tradicionalne diplomacije, u nepovredivost date riječi dok je strana koja je dala svoja obećanja računala na još učestaliju praksu tradicionalne diplomacije tj. da riječ nema nužno i obavezujući karakter i vrijedi shodno okolnostima.
To izigrano povjerenje postalo je jedno od opravdanja ruskog prisvajanja Krima 2014. godine i kasnije invazije na Ukrajinu (uz njenu „denacifikaciju”, „demilitarizaciju”, „zaštitu genocidom ugroženog ruskog stanovništva”, „istorijskog prava Rusije na ukrajinsku teritoriju” i „osiguranja” netom samoproglašenih Narodnih republika Donjeck i Lugansk). S druge strane, kao rezultat te „specijalne vojne operacije”, NATO savezu su smjesta pristupile Finska i Švedska.
Sama Ukrajina mogla bi priložiti i svoje vlastito svjedočanstvo da je put u kajanje popločan obećanjima kojima smo vjerovali. Budimpeštanskim memorandumom o jamstvima sigurnosti iz 1994. godine, Ukrajina je predala svoje cjelokupno nuklearno naoružanje Rusiji. Sa gotovo 2.000 strategijskih nuklearnih projektila, fizički smještenih u Ukrajini nakon raspada Sovjetskog Saveza, ova zemlja je posjedovala treći najveći nuklearni arsenal tog vremena u svijetu. U zamjenu za to, Ukrajini su date političke garancije njenog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, čije su poštivanje jamčile zemlje potpisnice: Rusija, SAD i Velika Britanija. Sa poznatim ishodom.
Unilateralna „povlačenja” iz ranije postignutih sporazuma omiljena su forma kreiranja privida o legitimitetu pogažene riječi, koju najčešće prati prigodna reinterpretacija „slova i duha” obavezujućeg dokumenta. Ono što se najčešće ispostavlja kao razlog takvog čina svodi se na to da je već samo pristupanje sporazumu predstavljalo provizornu odluku, akt „kupovine vremena”, ili da su se „stekle takve okolnosti” kada je probitačnije osloboditi se ranije formalno preuzetih obaveza. Na taj način bismo mogli okarakterizirati neke od najpoznatijih slučajeva: „sporazumni raspad” Sporazuma iz Osla iz devedesetih godina, kojim su se Izrael i Palestina obavezale na uzajamno priznanje i izgradnju mirovnog puta, povlačenje Sjeverne Koreje 2003. godine iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i sl.
Eskalacijom autoritarnog stila u upravljanju državom, sve je češći slučaj da se novoformirana vlada ne smatra dužnom da preuzima državne obaveze definirane sporazumima sklopljenim od strane neke prethodne administracije.
U novije vrijeme, za prvog Trumpovog predsjednikovanja, Sjedinjene Države su se 2017. godine povukle iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama potpisanog dvije godine ranije (i ponovo se priključile 2021. godine kada se na čelu države našao Biden). Iste godine SAD su unilateralno odustale i od sporazuma s Iranom po kojem se on obavezao na demilitarizaciju i ograničenje svog nuklearnog razvoja u zamjenu za ukidanje dotadašnjih ekonomskih sankcija, koje su ponovo uvedene 2018. godine.
Sposobnost zaboravljanja ranije datih garancija, obećanja i svečanih zavjeta, potpisanih ili nepotpisanih, kao i relativizacija njihovog obavezujućeg karaktera i principa na kojima počivaju, realno predstavljaju sastavni dio kompleta alatki diplomacije („To su moji principi, a ako vam ne odgovaraju, nema veze – imam ja i drugih”).
Na to opominje Zajednička kinesko-britanska deklaracija iz 1984. godine kojom se, za period od pola stoljeća, pod parolom „Jedna zemlja, dva sistema” jamčio široki raspon građanskih sloboda i autonomija Hong Konga kada on 1997. godine postane dijelom Narodne republike Kine. Na prvi pogled, krilatica o pluralizmu sistema unutar granica iste države mogla je podsjećati na relativni uspjeh Augsburškog mira kojim su pola milenija ranije unutar Svetog Rimskog Carstva okončani sukobi između rimokatolika i luteranaca. Tada je utemeljen princip „Čija zemlja, njegova religija” (Cuius regio, eius religio), pa su i katolički kraljevi iz dinastije Habsburga i protestantski prinčevi okupljeni Šmalkaldskim savezom mogli propisivati svojim podanicima kojoj će se vjeri prikloniti. Moglo im se, jer Sveto Rimsko Carstvo nije bila centralizirana, nacionalna država u modernom smislu, nego konglomerat u čijem su sastavu bila raznorazna vojvodstva, kneževine, grofovije i markgrofovije, biskupije, carske opatije i slobodni carski gradovi, gospodstva, itd. Nominalno, njihovi upravitelji su bili podanici Carstva, ali su na svojoj zemlji posjedovali autoritet vlastodršca. Partijskom rukovodstvu iz Beijinga nije promaklo da je moderna Kina, međutim, visoko centralizirana država u kojoj se tačno zna čija je zemlja, te je toj činjenici daleko primjerenije načelo „Čija zemlja, njegov i sistem”. Tako je okončana bajka o „dva sistema pod istim krovom” kojom se, vjerovatno, u trenucima razbibrige i danas uveseljavaju članovi Centralnog komiteta.
nastaviće se