Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Diogen Laerćanin, dragocjeni izvor naših saznanja o životu filozofa stare Grčke, pripisuje Hilonu Spartancu, jednom od sedam mudraca sa kojima počinje grčka filozofija, izreku da o mrtvima ne treba govoriti loše (ton tethnēkóta mē kakologeîn). U 15. stoljeću talijanski teolog i helenista Ambrogio Traversari preveo je tu misao na latinski, nakon čega se ona proširila, u različitim varijantama, zapadnom kulturom. Već je sam Traversari prilagodio svoj prevod hrišćanskom svjetonazoru, prebacivši izvorni naglasak sa onoga što ne treba činiti na ono što treba: “O mrtvima treba samo dobro govoriti” (De mortuis nil nisi bonum dicendum est). U nekim kulturama/jezicima udomaćila se originalna formulacija (npr. engleski, francuski, španski, turski), druge su slijedile duh latinskog prevoda (njemački, hebrejski), a ponegdje su obje u ravnopravnoj upotrebi (talijanski). Arapska verzija ove misli, koju nalazimo u Al-Sidžistanijevoj kompilaciji hadisa, navodi da o pokojnicima treba isticati samo njihove vrline a suzdržavati se od spominjanja njihovih mana. Kako ne bi bilo dileme oko toga šta učiniti ako nam na um ne pada baš ništa dobro što bismo mogli reći (a da bude istinito), neke varijante ove maksime preporučuju da je onda najbolje uopšte ne govoriti (mađarski, ruski). U našem jeziku, koji odražava duh sklon neumjerenosti, široko je prihvaćeno da o mrtvima treba govoriti “samo najbolje”, što i danas izaziva nedoumice kada ne postoji činjenično stanje na koje bi se takva egzaltirana slatkorječivost oslonila.
Mogli bismo dati i drugačiji pristup prevodu Hilonove upute da se „ne govori loše“, koji bi bio manje uglađen i književno uobličen, ali svakako bliži diskurzivnom univerzumu lokalne svakodnevnice. Budući da u našoj kulturi postoji obilje riječi i izraza koji označavaju različite moduse takvog “nepoželjnog govora”, možemo birati između klevetati, ogovarati, ocrnjivati, grditi, vrijeđati, psovati, olajavati, opanjkavati i slično. Čini se, ipak, primjerenijim osloniti se na grčki original, tačnije – na glagol kakologeō koji se uobičajeno prevodi kao “govoriti loše (o nekome)”. Ovu složenicu čine riječi kakós (u značenju loše ili zlo) i legō (govoriti, kazivati), slično konstrukciji pozajmljenice kakofonija (Gr. kakophōnía, od kakós i phōnē: neskladan, loš zvuk). Među lingvističarima su podijeljena mišljenja o porijeklu pridjeva kakós. Jedni smatraju da on dolazi iz indoevropskog korijena kakka- ili kak- u već navedenom značenju loš, zao, opak, pokvaren i sl. Drugi, koji nas ovdje više zanimaju, dopuštaju mogućnost da riječ ima onomatopejski izvor, iz kojeg dolazi i indoevropski korijen, a kojim se označava nešto loše i nečisto. Prepoznajemo je i u našem glagolu kakati, u značenju… hmm… obavljanja defekacije (naročito ako je njen vršitelj malo dijete), kao i imenici kāka, što je rezultat te radnje.
I nije tako samo u našem jeziku! Uz brojne druge slavenske jezike ta osnova prisutna je i u riječima istog značenja i u romanskim jezicima (francuski, talijanski, španski, portugalski) kao i germanskim (njemački, engleski, nizozemski, švedski, norveški, danski). Uvažavajući te činjenice, čini se opravdanim Hilonov nalog iskazati u vernakularnom duhu: “(P)o mrtvima ne treba srati”.
Sama izreka sročena je kao etički imperativ kojim se štiti čast onoga koji više nije u stanju da se brani ili opovrgne tvrdnje drugih. Time se konformira sa društvenim konvencijama koje zahtijevaju poštovanje mrtvih, očuvanje digniteta javnog diskursa i izbjegavanje konflikta. Ujedno, shodno vjerovanju, odlaskom „na onaj svijet“, pokojnik biva razriješen svih ovozemaljskih grijeha i poroka, a njihova procjena se sada nalazi u rukama Svevišnjeg. No, gdje je pravilo, tu su i izuzeci.
Pitanje “selektivnog pamćenja”, kada se radi o djelu i karakteru pokojnika, tematizirali su istoričari, publicisti i etičari argumentirajući u korist stava da poštovanje mrtvih ne smije biti na štetu istine o njima, pogotovo kada se radi o značajnim javnim ličnostima. Mada je ovaj amandman Hilonove misli nesporan, upitna je njegova primjenjivost. Izricati neistinu o nekome svakako je za osudu, ali stvari su malo kompleksnije kada je u pitanju prešućivanje istinitih neprijatnosti, samjeravanje značaja pozitivnih i negativnih elemenata nečijeg života i procjena njihove relevantnosti u formiranju cjelovite javne slike o liku i djelu pokojnika. Razdvajanje privatnog od javnog još u većoj mjeri usložnjava takvo prosuđivanje: brojne su ličnosti koje su počinile grandiozna djela mada su privatno bile izrazito problematične, kao i one koje su u svome životu, dostupnom javnosti, mogle biti uzor vrline ali su počinile i bestijalna nedjela. Danski reditelj Thomas Vinterberg je u svome filmu “Još jedna runda” (“Druk”, 2020) to ilustrirao ogledom koji na svojim učenicima provodi gimnazijski profesor istorije. U tom eksperimentu učenicima su ponuđeni profili tri političke ličnosti sa zadatkom da se na osnovu tih opisa opredijele za koga bi glasali.
„Prvi kandidat je djelomično nepokretan zbog dječje paralize. Ima visoki krvni pritisak, anemičan je i pati od niza ozbiljnih bolesti. Laže ako mu to odgovara i o politici se savjetuje s astrolozima. Vara svoju suprugu, strastveni je pušač i pretjeruje s martinijima.
Broj 2: Ima višak kilograma i već je tri puta izgubio na izborima. Patio je od depresije i preživio dva srčana udara. Nemoguće je sarađivati s njim, neprestano puši cigare. Svake večeri, prije spavanja, popije nevjerovatne količine šampanjca, konjaka, porta, viskija i uzme dvije tablete za spavanje.
Broj 3: Visoko je odlikovani ratni heroj, prema ženama se odnosi s poštovanjem, voli životinje, ne puši i pokatkada popije pivo.”
Problem razdvajanja privatnosti (pogotovo kada su probrana samo neka obilježja) od cjelokupnosti javnog djela razotkriva se izborom učenika koji se jednoglasno izjašnjavaju u korist trećeg kandidata. Time su otpisali Franklina D. Roosevelta i Winstona Churchilla, a svoje povjerenje poklonili Adolfu Hitleru.
Psihološki problem sa kojim se suočavamo, mnogo češće nego što bismo priznali, sadržan je u našoj sklonosti da projiciramo vrijednosni sud o specifičnom aspektu neke ličnosti na sve druge, nama nepoznate elemente vezane za nju. Oduševljeni smo koloritnom raznolikošću svijeta ali u stvarima vrijednosne klasifikacije preferiramo crno-bijelu tehniku. Na djelu je tzv. halo efekat, vrsta kognitivne pristranosti koja se manifestira uopštavanjem dojma o nekoj osobi (najčešće pozitivnog) bez uvida u njena ostala obilježja. Dobar u jednoj stvari mora biti dobar i u svemu ostalom! Nažalost, takva koincidencija vrlina je ekstremno rijetka, a najsigurnije sredstvo za sprječavanje razočaranja i malodušnosti, koju donosi otkriće mračnih strana ljudi koje poštujemo i volimo, leži u disciplini podsjećanja na krilaticu retoričara Seneke Starijeg kojom je, navodno, upozoravao svoje prezahtjevne savremenike da “niko nije bez mane” (Nemo sine vitio est).
Da je to istina govore nam biografski detalji mnogih velikana različitih oblasti ljudskog stvaralaštva, od znanosti do umjetnosti. U vremenu savremenih medija potraga za “skeletima u ormaru” popularnih ličnosti (posebno iz svijeta zabave) poprimila je razmjere kolektivne opsesije. Što je više neko opažan kao neporočan i uzoran, to je veća potreba da se na svjetlo dana iznese neka njegova tamna mrlja. Ni na šta blato ne prijanja čvršće nego na bjelinu netaknutog platna.
Kroz istoriju se često pokazivalo opravdanim biti oprezan sa brzopletom adoracijom kojom su mase znale obasipati novodolazeće poglavare jer ih je pratio dobar glas. Brojne su krunisane glave i velikodostojnici koji su dočekani sa reputacijom kultiviranih, progresivnih, velikodušnih ljudi ili produhovljenih reformista, da bi (između ostalog) ostali zapamćeni kao bešćutni tirani ili amoralni nitkovi; od Ferdinanda I Napuljskog ili pape Ivana XII na zapadu, do imperatora Sun Haoa i imperatorice Wu Zetian na dalekom istoku.
Još češći su slučajevi psihopata koji su do trenutka raskrinkavanja bili naprosto “dobri susjedi”, samozatajni čovjekoljupci, altruisti i velikodušni aktivisti predati naporu da se svijet učini boljim. Serijski ubojica Ted Bundy, koji je sa ovog svijeta otpremio tridesetak ljudi, važio je za šarmantnog, obrazovanog džentlmena, uvijek spremnog da priskoči drugima u pomoć, pa je čak i radio kao dobrovoljac u telefonskoj službi za pomoć nesretnicima koji razmišljaju o samoubojstvu (suicide hotline). John Wayne Gacy, “ljubazni susjed” koji je organizirao okupljanja i druženja ljudi iz iste četvrti i neumorno zabavljao dječicu kao “Klovn Pogo”, silovao je i ubio više od trideset dječaka i mališana prije nego što je sa njegovog lica uklonjena klovnovska maska. Brižni bolničar Charles Cullen, hvaljen u bolnicama u kojima je radio kao istinski posvećenik svog humanog zanimanja, otposlao je desetine svojih nemoćnih pacijenata tamo gdje ih nikakva nevolja više neće snaći. O hiljadama sličnih ali manje poduzetnih čudovišta, koji su tek tu i tamo dali oduška svojim patološkim nagonima, svakodnevno čitamo na stranicama senzacionalističke štampe uz neizbježne komentare o nevjerici onih koji su ih “poznavali”.
Ne treba puno mašte da bismo uvidjeli do koje je mjere nezahvalan posao karmičkog procjenjivanja nečijeg života, čak i kada bismo zanemarili složenost odnosa između javnog i privatnog i koncentrirali se samo na djela koja su utjecala na sudbinu šire društvene zajednice. Kako bismo to argumentirali možemo izvesti ogled sličan onom iz Vinterbergovog filma, predočivši dva “životna rezimea”.
Prvi pripada čovjeku koji je na bivšim stovarištima otpada izgradio stambena naselja za siromašne gdje su se mogle udomiti hiljade beskućnika. Finansirao je izgradnju bolnica, škola, sportskih terena i parkova, sponzorirao razvoj infrastrukture i podizao crkve u marginaliziranim zajednicama u kojim je živjela sirotinja. Inicirao je raznovrsne građanske akcije, pokrenuo radio program za omladinu, formirao sportske klubove, na fudbalskim terenima dijelio novac siromasima i predstavljao model filantropskog poduzetništva. Bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu (“težak” 30.000 miliona US$) o čijem životu su pisane knjige, snimani filmovi i televizijske serije. Na parlamentarnim izborima postao je zamjenski član predstavničkog doma iz redova Liberalne stranke, čije je osnivanje i rad izdašno pomagao. Njegovoj sahrani prisustvovalo je više od 25.000 ljudi, a i danas ga mnogi zemljaci smatraju svetačkim likom dobročinitelja.
Drugi životni profil obilježava beskrupuloznog poglavara kriminalnog podzemlja, “kralja kokaina” koji je organizirao i proveo ubojstva stotina policajaca, sudaca, novinara i političara, među kojima tri predsjednička kandidata i jednog glavnog državnog odvjetnika. Procjena ukupnog broja onih koji su životom platili što su se našli na putu njegovoj organizaciji ili nisu “ispunili očekivanja” doseže desetine hiljada ljudi. Jednog svog neprijatnog konkurenta eliminirao je tako što je postavio bombu u avion kojim je ovaj putovao, usmrtivši pritom i stotinjak nevinih putnika. Poslovne poteškoće i personalne probleme rješavao je minirajući automobile, sudove i javne institucije ili brutalnim likvidacijama koje su obavljali probrani i za to talentirani egzekutori. Repertoar torture koju je i lično provodio na svojim žrtvama fascinirao bi i najiskusnijeg inkvizitora, a pregovaračke metode u odnosima sa državnim funkcionerima i moćnicima obogatio je vrlo ubjedljivim postupkom “srebro ili olovo” tj. uzmi mito ili popij metak.
U oba slučaja radi se o istom čovjeku, Pablu Escobaru poznatom pod nadimkom “Gazda” (El Patrón), šefu zloglasnog kolumbijskog kartela Medellín. Pa sad ti vidi, Hilone!
Ovaj drastični primjer dovoljno govori o nužnom oprezu sa kojim valja pristupiti procjeni nečijeg životnog djela, jer nalog da se govori “samo dobro”, izostavljajući sve ostalo, lako poprima karakter vrhunskog cinizma, pa čak i implicitnog odobravanja onoga o čemu se ne govori. Utoliko nam postaje razumljivije upozorenje istoričara, kada je riječ o ljudima čija su nedjela ostavila duboke ožiljke u javnom životu, da neke stvari ne mogu i ne smiju biti prešućene čak ni u posmrtnim govorima.
Srećom, svijet u kojem živimo mahom je ispunjen ljudima poput nas samih, svjesnim razlike između zla i dobra i sklonim ovom potonjem. Oproštajni i pohvalni govori (eulogije, gr. eû – dobro, logía – govor), najčešće izrečeni u prisustvu ožalošćenih u tužnim trenucima konačnog rastanka, dio su univerzalnog kulturnog nasljeđa koje ljudski rod baštini otkada je čovjek razvio sposobnost da saopštava svoje misli i osjećanja. Eulogije su, najvjerovatnije, izvorno bile upućivane preminulom, shodno vjerovanju da on svojom smrću nije naprosto iščezao već je samo preselio u neku drugu ravan vječnosti, ali je njegov duh još uvijek prisutan u ovozemaljskoj zbilji, barem za neko vrijeme. Pokojniku su se obraćali njegovi najbliži srodnici i prijatelji ne samo da bi izrekli svoju tugu nego i zahvalnost za sve dobro koje je učinio i po kojem će ga pamtiti. I danas u mnogim kulturama svijeta ceremonija posljednjeg rastanka uključuje riječi upućene onom koga više nema. Ponegdje, običaj je da se njegova trajna prisutnost naglasi tako što će se u periodu bdijenja, koji prethodi sahrani, u društvu pokojnika prirediti okupljanje svih najbližih koje će po svome duhu podsjećati na vesela druženja koja su pratila njegov život – uz piće, pjesmu, pošalice i prisjećanja na sve nekoć počinjene ludosti.
Vremenom, direktno obraćanje se sve više transformira u govor o pokojniku. Njega će držati oni koji se smatraju najpozvanijim da to učine, a sadržaj njihove besjede biva u sve većoj mjeri upućen prisutnima, a sve manje preminulom. Konačno, sa širenjem društvenih mreža, svakome postaje dostupno da formulira svoj posljednji pozdrav, da javnosti saopšti svoje uspomene, iskaže vlastito mišljenje i osjećanje ili komentira tuđe. “Demokratizacija” eulogije omogućila je da dođu do riječi svi koji osjećaju potrebu da se na svoj način oproste od onih koje su voljeli i poštovali, podijelivši sa drugima dio svog personalnog i dragocjenog iskustva. Takva sloboda, dakako, ima i svoje naličje. S jedne strane to su kakologije ispunjene riječima mržnje i potrebom da se lik pokojnika i/ili njegovih poklonika temeljito oblati. S druge, nalazimo kvazieulogije u kojim riječ o okončanom životu neke poštovanja vrijedne ličnosti služi kako bi se sam autor, u očima čitalaca, pozicionirao u njenoj blizini i bio barem djelimično obasjan svjetlošću njenih zasluga i vrlina, ili barem iskoristio tu priliku da bi ukazao na vlastita postignuća. Ovaj žanr autopromocije stilski je prepoznatljiv po preferenciji kolektivnog subjekta “mi” (kojim se obavlja aproprijacija javnog priznanja upućenog drugom) ili isticanju relacije “saborca”, “saradnika”, “saputnika”, “istomišljenika” i sl. u predstavljanju odnosa govornika i ličnosti kojoj posvećuje svoje riječi.
Ipak, vjerujem da je iskustvo tužnih oproštaja ogromne većine nas ograničeno na ulogu utihnulih posmatrača, najčešće uronjenih u intimnu i u svakom pogledu nepatvorenu kontemplaciju sazdanu od nečujnih riječi, slika i osjećanja. To je uvijek obraćanje drugome koje, u nedostatku sagovornika, poprima oblik rudimentiranog, čak karikaturalnog dijaloga. Pokatkada, međutim, zagledani u ništavilo – da parafraziramo Nietzschea – budemo zatečeni trenutkom kada nam ta praznina uzvrati i zagleda se u nas, ispunivši nam biće dubokom i ledenom tišinom.
Ne znam šta se drugima događa u tim trenucima. Nagađam, ubijeđen da postoje univerzalna obilježja ljudskosti, da je ono što mogu prepoznati u sebi u sličnoj formi prisutno i u njima. Vjerujem da riječi poštovanja, nježnosti i ljubavi upućene onima koji više nisu tu ne izviru iz običajnog naslijeđa, kao dio kodificiranog rituala koji mehanički slijedimo. Doživljavam ih kao izraz ljudske potrebe za unutarnjim mirom kojeg donosi iskazivanje onoga što je ranije bilo zatomljeno i podrazumijevano. One su potvrda da čak i ukoliko sami ne posjedujemo neku divljenja vrijednu vrlinu još uvijek možemo da je prepoznamo u drugome i odamo joj priznanje, potvrđujući time da ona, u nekoj nerealiziranoj formi, boravi i u nama. Zakašnjelost tog čina neizbježno budi osjećaj krivnje i kajanja, kao odjek stoičke izreke da “mrtvima slava ne treba” (Mortuis non prodest gloria). Žal zbog onoga što je ostalo neizgovoreno kada je bilo vrijeme da se kaže, predstavlja jedno od centralnih mjesta još u djelima grčkih tragičara. Čini se da je usud svakog čovjeka da se u nekom trenutku suoči sa pitanjem nad kojim su lamentirali i junaci Sofokla, Euripida i Eshila: “Zašto to nisam rekao ranije?”
Možda ovdje treba biti malo precizniji, čak i po cijenu zamjerke poklonika političke korektnosti spremnih da prihvate i sve nesuvislosti koje ona nerijetko zahtijeva. Iskustvo, potvrđeno brojnim istraživanjima, pokazuje da navedeno pitanje neuporedivo češće prati muškarce nego žene. Žene su generalno sklonije iskazivanju emocija, što je rezultat niza bioloških, psiholoških, socijalnih i kulturnih faktora. To je naročito uočljivo kada su u pitanju pozitivne emocije (poput sreće, ljubavi, nježnosti, saosjećanja, radosti) i tzv. unutarnja osjećanja (zabrinutost, tuga, stid, strah, osjećaj usamljenosti, depresije, krivice, itd). Muškarci su, opet, spremniji iskazati “eksteriorizirane” emocije, usmjerene na vanjski objekat (ljutnja, agresija, frustracija, prezir, ponos, nestrpljenje, iritacija i sl). U situacijama kada se nađu u prilici da iskažu emocije sa čijom artikulacijom nemaju značajnije iskustvo, radije će odustati od toga racionalizirajući takav postupak pretpostavkom da se one “podrazumijevaju”.
Nemuštost u ekspresiji pozitivnih osjećanja u direktnoj komunikaciji prisutna je čak i među članovima obitelji, a pogotovo u relaciji sa najbližim (najčešće istospolnim) prijateljima.
Kako objasniti da smo spremni sa lakoćom drugima uputiti najstrašnije uvrede ali smo istovremeno tako obazrivi da nam se ne omakne kakva riječ priznanja – da smo uvijek spremni uputiti kritiku ali škrti na pohvali, kako kažu da je govorio stoik Seneka. Čak i kada pokazujemo znakove pažnje prema drugima, zašto nas „više brine da nekoga ne uvrijedimo, nego što nas muči ako ga propustimo pohvaliti” (La Rochefoucauld)? I konačno: kako to da sve te inhibicije, barem nakratko, iščezavaju tek na mjestu nečijeg vječnog počinka?
Vjerovatno je da bitan dio odgovora leži u našoj prirodi, gdje je na primordijalno egocentričko jezgro prislonjen tek tanki sloj evolucijom razvijene društvenosti koja počiva na brižnosti o drugima, na ideji altruizma? Da li pohvalu upućenu drugogome doživljavamo, u relativnom smislu, kao potencijalnu opasnost po vlastiti prestiž, a kritiku drugih kao unapređenje ili barem fortifikaciju svoga statusa? Oduzimamo li od vlastite vrijednosti ako odajemo priznanje vrlini prepoznatoj u drugome? Postajemo li sami vredniji ukoliko je drugome osporimo? Možda to objašnjava zašto se riječi pohvale, naklonosti i ohrabrenja izgovaraju sa lakoćom samo kada ih izriče onaj koji je već pozicioniran na socijalno etabliranoj višoj „hijerarhijskoj razini“ (npr. učitelj u odnosu na učenika, šef u odnosu na svog potčinjenog) ili je pozvan da saopštava vrjednosne sudove od javnog značaja (npr. recenzent nečijeg djela u odnosu na autora), ali su primjetno odsutne u privatnosti interpersonalnih odnosa.
Svi pamtimo trenutke naše djetinje zbunjenosti kada smo po prvi put bili dovedeni u grobljansku tišinu rastanaka od onih za koje nam je rečeno da su „otišli“, da ih nema više, da su se preselili na neko bolje mjesto… Pamtimo nerazumljive govore i obrede, mukle i uznemirujuće jecaje, odjek grumena zemlje koji dobuju po površini drveta, neobjašnjivu potrebu odraslih da borave na takvom tužnom mjestu. Kasnije, sve će se to samo od sebe razjasniti. Još kasnije – cijelu vječnost kasnije – i sami ćemo biti predmet nečijeg nevinog čuđenja.
Pitanje “Zašto to nisam rekao ranije?” sačekalo me u životnoj dobi u kojoj sposobnost začudnosti već uveliko počinje iščezavati, prepuštajući svoje mjesto praznini rezignacije.
Da jesam iskazao ono što nisam, da li bi se nešto bitno promijenilo, da li bi značaj nečijeg prisustva u mome životu postao cjelovitije obuhvaćen, naš odnos postao još dublji, sadržajniji i bogatiji? Ne znam, ali sam siguran da ne bih imao taj osjećaj osujećenosti kakav me godinama prati pri pomisli na neke meni bliske i veličanstvene ljude kojih više nema.
U rijetkim prilikama, kada sumorne neizbježnosti razgovor dovedu na tu temu, svojim značajno mlađim prijateljima diskretno sugeriram da ne počine istu grešku, da ne čuvaju svoju rječitost samo za trenutke iritacije, razjarenosti i konflikta. Da učine ono što se tako rijetko čini, da bez ikakvog formalnog razloga, ne čekajući neku specijalnu prigodu, iskažu toplinu svojih osjećaja prema bliskom sagovorniku.
Istina, vrijeme može tu bliskost pokazati iluzornom i neutemeljenom, razotkriti da je naš doživljaj drugoga bio zapravo oslonjen na naša priželjkivanja, da smo svoj odnos prema nekome oblikovali kroz zablude koje su iščezle čim su se ukazale okolnosti da nam dotada skrivene strane nečije ličnosti postanu bjelodane. Pa šta!? Ljudi nisu agregati nepromjenjivih zadatosti. One bi bile svojstvene svijetu minerala, ali ne i duševnih bića u procesu neprekidnih promjena koje mogu voditi u bilo kojem pravcu. Udaljavamo se od onih koji su nam nekoć bili jako bliski, razvijamo afinitete prema nekima spram kojih smo ranije osjećali neku vrstu podozrenja.
Znači li to da naš odnos prema bliskim ljudima treba biti definiran stalnim mjerenjima uzajamne udaljenosti, beskrajnim testiranjima i provjerama čiji će konačni rezultat biti izrečen tek u prisustvu pogrebnika? To bi bio tužan život, kojim se unaprijed odričemo aspiracije da postanemo bolji nego što smo bili i odbijamo mogućnost da je takva promjena moguća i u drugima.
Sve češće uhvatim sebe u trenucima koje opisuje Quintilian u “Odgoju govornika” (Institutio Oratoria 9.2.30) navodeći postupak kojim pripisujemo riječi odsutnoj, umrloj ili zamišljenoj osobi i potom odgovaramo na njih (sermocinatio). Iznosimo njihove misli kao da ih oni sami izgovaraju, a “…katkad nam je dopušteno i da vodimo razgovor sami sa sobom, ponekad odgovaramo i u ime drugih osoba; pa nam je čak dopušteno bogove s neba i mrtve prizvati, pa i gradovima i narodima dati glas.”
Vodim razgovore koji su se trebali dogoditi a nisu, izgovaram nekoć prešućene riječi, pokatkada se i sam začudim nepredvidivim zaokretima u dijalogu, iznenađujućim komentarima, vlastitim ili sagovornikovim reakcijama… Sa nekima mi se dešava da ulazim u rasprave koje se nisu vodile kad im je bilo vrijeme. Drugima pokušavam izreći koliko mi znači to što su bili dio moga života i šta se u njemu, njima zahvaljujući, promijenilo. Treći se pojavljuju tek kao nepokretna osviještena prisutnost, zaustavljena u bezvremenom sjećanju. No, svi oni su dio lanca transformacija koje su dovele do onoga što prepoznajem kao tačku vlastite sadašnjosti. U njoj se sabire ono što sada jesam, ono u čemu vjerujem da postoji barem neki oblik vrline ili onog čega se čovjek ne treba sramiti. Na tome sam im zahvalan i žalim što im tu zahvalnost nisam nedvosmisleno iskazao. Možda sam i sām, nesvjestan toga, sličan trag ostavio u nekom drugom, možda bih potaknut tim saznanjem uložio više napora u njegovanju svojih prijateljstava…?
Oni kojima odajemo poštovanje našim će priznanjem biti ohrabreni da istraju, kao što ćemo i sami, takvim činom drugih, biti otporniji na izazove malodušnosti. Već ranije spominjani filozof Seneka, u prvom od njegovih “Moralnih pisama” prijatelju Luciliju (Epistulae Morales, 1.5), naglašava da “dobro koje netko učini treba biti pohvaljeno kako bi drugima služilo kao primjer” jer, prema Ciceronu, takvi primjeri “podstiču druge da slijede vrlinu” (De Officiis 1.109). Prema misliocima antike, i vrlina i porok imaju “zarazna” obilježja, jer se prenose sa jednog čovjeka na drugog i naš izbor s kim ćemo prijateljevati odrediće i kakva ćemo ličnost sami postati. Međutim, šta ako nemamo puno izbora ili je filter naših kriterija takav da nas osuđuje na osjećaj osamljenosti, na rezignaciju koja u konačnici – posmatrajući načela ponašanja koja definiraju postupke drugih – dovodi u pitanje našu vlastitu “normalnost”?
Potreba za “srodnom dušom” je od pamtivijeka u središtu gregarnog poriva čovjeka. Već samo saznanje da takva duša postoji, čak i ukoliko je izvan horizonta našeg neposrednog okruženja i predstavlja statističku rijetkost, pruža nam izvjesnost da naš vlastiti svjetonazor nije tek devijacija, abnormalnost koju treba korigirati konformiranjem sa dominantnom većinom.
Gotovo svi mitovi o postanku svijeta govore o trenutku kreacije nakon kojeg se svijet pojavljuje kao savršeno uređena, harmonična cjelina. Iz tog stanja kreće istorija koja nas dovodi do trenutka sadašnjice kroz proces urušavanja tog prvobitnog reda, sverastućeg haosa i vjerovanja da će nekim čudesnim događajem ono prvobitno stanje biti restaurirano. Nisu mi poznati kosmogonijski mitovi koji sudbinu čovjeka posmatraju i na koji drugi način nego tako da je prvi čin njegovog postojanja predstavljalo “zlatno doba”, nakon kojeg su stvari krenule, ljudskom krivnjom, tragičnom stranputicom. Sve nakon toga sažeto je u misao Edwarda Gibbona, koji ponavlja Voltairovu ideju, da je istorija “tek nešto malo više od registra zločina, ludosti i nesreća čovječanstva”.
Zašto je ideja o postojanju nekog pradavnog, početnog “zlatnog doba” toliko ukorijenjena u ljudsku potrebu da razumije smisao svijeta koji nastanjuje? Zašto je ona ključna za postojanje kolektivnog vjerovanja u mogućnost izgradnje boljeg svijeta, a otuda i sretnijeg života svakog od njegovih stanara?
Odgovor u najvećoj mjeri leži u tome da vjerovanje u takav početak podrazumijeva ono što se u logici naziva “egzistencijalnim importom”. Zamisao boljeg svijeta predstavlja samo konstrukciju ideja, poput ideje jednoroga ili zmaja koji iz svoga ždrijela riga vatru, no u tom konstruktu nema ničega što bi ukazivalo da je on i zbiljski ostvariv, da ima svoje postojanje i izvan ljudske imaginacije. Ideja o “Zlatnom dobu” daje tu izvjesnost: da je bolji svijet moguć i ostvariv, jer je već jednom postojao.
Jednom prilikom, opraštajući se od dragog i bliskog čovjeka učešćem na promociji knjige posvećene njegovom životu, govorio sam upravo o tom aspektu njegovog značaja u mome životu.
Sa svim svojim manama, čije je postojanje i sam volio isticati, u mojim očima on je predstavljao taj “egzistencijalni import” za tvrdnju da je moguć odvažniji, časniji, promišljeniji život – beskompromisan u odbrani načela ljudskog dostojanstva i odgovornosti, ali istovremeno ispunjen razumijevanjem za slabosti drugih ljudi i strpljenjem da se podnosi poražavajuća sporost istorijskih promjena.
Danas žalim što je to ostalo neiskazano kada je za tako nešto bilo vremena i prilike, odgođeno za neko prekasno „sutra“, uspavano pretpostavkom o postojanju prešutnog uzajamnog razumijevanja. Mada sam siguran da to vjerovanje nije bilo neutemeljeno, teško mi je sebi protumačiti porijeklo svoje suzdržanosti od njegovog iskazivanja. I nije to bilo prvi put, a bojim se ni posljednji, da me neobjašnjiva bojazan od izricanja privrženosti i radosti koje u meni izaziva nečije postojanje, dovela do tačke u kojoj više nema mjesta nadoknadi propuštenog.
Ako je svijet ispunjen vrlinom ujedno i svijet sretnijeg življenja onda je ohrabrenje njenih nosilaca najmanje što možemo učiniti kako ne bismo svoje bivanje završili u očaju o kojem potresno govori Shakespeare svojim znamenitim 66. sonetom:
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi,
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.
I zlatna odličja o pogrešnom vratu,
I savršenstvo u blatnom bešćašću,
I djevice silom predane razvratu,
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost smatraju prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati,
Od nje me tek ljubav može sačuvati.