Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Ludost, gospodine, obilazi oko svijeta, kao sunce ona sjaji svuda”
Prvog aprila prije 67 godina, britanski BBC je svoj udarni informativni program „Panorama“, pregled novosti koji je tada svakog ponedjeljka pratilo čak 10 miliona gledalaca, završio kratkim, trominutnim prilogom o izuzetno izdašnoj berbi špageta u Ticinu, u južnoj Švicarskoj. Za taj nesvakidašnji događaj trebalo je zahvaliti ne samo neobično toplom vremenu nego i činjenici da je konačno istrijebljen špagetni žižak koji je ranijih godina pričinjavao goleme štete na plantažama duž pitoresknog Luganskog jezera.
Prilog je pratio glas voditelja, Richarda Dimblebya, koji je predstavljao otjelovljenje ozbiljnosti i profesionalnosti na kojima je BBC izgradio svoju svjetsku reputaciju. Njegov autoritet najbolje potvrđuje činjenica da je riječ o novinaru koji je nekoliko godina ranije (1965.) prenosio krunisanje kraljice Elizabete II, a kasnije i sahranu britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla (1953). Riječima jednog od savremenika, u svijetu medija Dimbleby je “imao takav gravitas da je na njemu mogao ploviti i nosač aviona.”
Ležernim tonom, kakav priliči lakšim vijestima i zanimljivostima koje se ostavljaju za sami kraj emisije, Dimbleby je popratio zanimljivu televizijsku reportažu o poljskim radovima švicarskih plantažera:
„Posljednje dvije sedmice marta tjeskobno su vrijeme za uzgajivače špageta. Uvijek postoji mogućnost kasnog mraza koji, iako u potpunosti ne uništava usjev, uglavnom šteti okusu i ugrožava postizanje najviših cijena na svjetskim tržištima. Ali sada su te opasnosti prošle i žetva špageta napreduje.
Uzgoj špageta ovdje u Švicarskoj, naravno, ne dostiže ogromne razmjere talijanske industrije. Siguran sam da su mnogi od vas vidjeli slike golemih plantaža špageta u dolini rijeke Po. Za Švicarce, međutim, to je više obiteljska stvar.“
Nakon prizora berbe i sušenja netom ubranih špageta na toplom alpskom zraku, objašnjenja kako se postiže njihova začuđujuće podjednaka dužina („rezultat dugogodišnjeg strpljivog rada uzgajivača koji su uspjeli proizvesti savršene špagete“) prilog završava scenom rustikalne svetkovine:
“Sada još samo žetvu treba obilježiti tradicionalnim obrokom. Iz ovih boccalina nazdravlja se novom urodu, a potom dolaze konobari noseći svečano jelo. To su, naravno, špageti – ubrani u rano jutro, osušeni na suncu i tako svježi doneseni iz vrta na stol u svome najboljem stanju. Za one koji vole ovo jelo, nema ničega što se može mjeriti sa pravim, domaćim špagetima iz vlastitog vrta.”
Ideju za ovu prvoaprilsku ujdurmu dao je kamerman “Panorame” Charles de Jaeger, čija je šaljivdžijska reputacija već bila dobro poznata njegovim kolegama. Još na početku svoje karijere bio je poslan u Vatikan kako bi napravio intervju sa Papom Pijom XII, no pokazalo se da je čak i za jedan BBC vrlo teško dobiti termin za razgovor. Kada mu je konačno sekretar Svete stolice zadužen za odnose sa javnošću saopštio da je Njegova Svetost spremna da ga primi narednog utorka poslijepodne, De Jaeger je spremno uzvratio: “Lijepo, no da li je on čovjek od riječi?”
Uočivši da 1. april 1957. godine pada u ponedjeljak, na dan kada je “Panorama” na programu, svoju ideju da se BBC pričom o berbi špageta kolektivno našali sa višemilionskim gledateljstvom saopštio je scenaristi Davidu Wheeleru, te su obojica izložili tu zamisao uredniku emisije Michaelu Peacocku. Budući da je De Jaeger po nekom drugom zadatku svakako trebalo da putuje u Švicarsku, odlučeno je da sa dodatnim budžetom od 100 funti realizira i taj prilog. Pritom je dogovoreno da se ideja o ovoj “programskoj subverziji” ne širi dalje, iz straha od moguće reakcije uvijek budnih administratora izraženih afiniteta prema kreativnim birokratskim intervencijama.
U saradnji sa Švicarskim turističkim uredom pronađena je lokacija na Luganskom jezeru, gdje su se unajmljene djevojke u narodnim nošnjama penjale ljestvama kako bi “brale” pregršti poluskuhanih špageta obješenih o grane stabala. Snimljene su živopisne scene sušenja netom uzbranih plodova na suncu, nakon kojih je slijedila “tradicionalna svetkovina” krunisana bogatom gozbom.
Reakcije javnosti učinile su ovu benignu prvoaprilsku prevaru najčuvenijom među brojnim drugim, ikada provedenim u javnim medijima. Lavina poziva redakciji “Panorame” i upita o nabavci mladica “špagetnog drveta” svjedoči o moći i neupitnom kredibilitetu koji je televizija uživala u očima javnosti tog vremena. Istine radi, pasta je na britanskom otočju u to doba još uvijek bila rijetkost (“egzotična delikatesa”, kako je špagete nazvala uprava BBC u svome saopštenju upućenom iste večeri gledaocima), no podjednako je činjenica da su se varijacije priče o “berbi špageta” ponavljale i decenijama kasnije u prvoaprilskim programima televizija raznih zemalja širom svijeta, sa podjednakim uspjehom.
U kojoj je mjeri bilo nepojmljivo da bi prilog “Panorame” bio išta drugo osim vjerno prenesene zanimljivosti iz “šarenog svijeta”, dovoljno govori da je u njegovu autentičnost povjerovao i sam generalni direktor BBC, sir Ian Jacob. Jednom od svojih zamjenika povjerio se da je nakon emitiranja priloga posegao za enciklopedijom i na svoje zaprepaštenje otkrio da znamenita Encyclopedia Britannica čak ni ne spominje špagete. Širinu svoga duha dokazao je time da je De Jaegeru poslao čestitku: “Berba špageta je bila izvrsna ideja, odlično snimljena i montirana. Tema je, na ovaj ili onaj način, izazvala veliko oduševljenje. Zaista vam puno hvala.”
Priča o berbi špageta nikako nije prva podvala kojom je Prvi april obilježen u sredstvima javnog informiranja, ali jeste najpoznatija upravo zbog renomea medijske kuće koja je u tome poslužila. Istorija dokumentirane upotrebe medija u izvedbi takvih pošalica seže stoljeća unazad. Krajem marta 1848. godine londonski Chat je štampao pozivnice sa kojima su zainteresirani građani Prvog aprila mogli prisustvovati “tradicionalnom kupanju lavova” koje će se upriličiti kod čuvene Bijele kule (White Tower). Takva svetkovina “priređivana” je i kasnije, mada se lokacija kupališta mijenjala. Zabilježeno je da je još 1856. godine pučanstvo pozvano da dođe, istim povodom, kod (nepostojeće) Bijele kapije (White Gate). Lakovjernost uzvanika, koji su stvorili neviđene gužve, donekle opravdava činjenica da su još od 13. stoljeća (sve do 1834. godine) divlje zvijeri zaista bile držane u londonskom Toweru, da bi u 18. stoljeću to postala jedna od velikih atrakcija velegrada.
Prvi april predstavlja svojevrstan neformalni praznik širom svijeta. U mnogim jezicima označava ga naprosto sam datum, ali u nekim ima i svoj specifičan naziv koji ukazuje na praksu njegovog “obilježavanja”. U većini slučajeva, to je “Dan luda” ili “Dan budala” (zasada ćemo zanemariti razliku između njih): April fool’s day, giorno dello sciocco, narrentag, dårens dag, день дурака... čime se ukazuje na prirodu centralne ličnosti tog dana: lakovjernika kojeg će obmanjivač prikladno namagarčiti. U nekim kulturama, međutim, naivnost prevarenog nesretnika nije prepoznata kao znak nedostatka inteligencije ili problema u mentalnom razvoju, nego kao obilježje čiste duše i nevinosti. U Španiji se i 28. decembar i 1. april nazivaju „Danom nevinih“ (día de los Inocentes). Isprva, dan šala bio je prvi od njih, no vremenom se prihvatio običaj proširen Evropom da se to čini prvog dana aprila, pa su na kraju oba postala danom pošalica. Nešto je teže objasniti vezu između duhovitih smicalica i 28. decembra, dana kojim se obilježava „pomor nedužnih“, dječaka mlađih od dvije godine čiju je smrt, prema Evanđelju po Mateju (2:16-18), naredio judejski kralj Herod Veliki. U susjednom Portugalu, Prvi april je prozvan po počinitelju nepodopština, a ne po njegovoj žrtvi, kao „Dan lažljivaca“ (dia da Mentira), dok je u Galiciji to, najdirektnije govoreći, „Dan prevare“ (día dos enganos). Konačno, ne ulazeći u detalje, u nekim zemljama je taj dan asociran sa životinjama koje je lako „uloviti“ (barem u rano proljeće) ili ih ne odlikuje, prema narodnom vjerovanju, izražena inteligencija: u zemljama frankofonog govornog područja, ali i Italiji i Turskoj, sa ribom (Poisson d’Avril, Pesce d'aprile, Nisan Balığı), u Škotskoj sa kukavicom (Gowkie Day), itd.
Da dan kada svako svakoga pokušava prevariti ne predstavlja samo izazov za duhovitost i dosjetljivost nego i za logičko mišljenje, pokazuje sjećanje američkog logičara Raymonda Smullyana:
Moj susret sa logikom desio se u mojoj šestoj godini. Ovako je to bilo: prvog aprila 1925. ležao sam obolio od gripe, prehlade ili već nečega. Ujutro je moj deset godina stariji brat Emil ušao u sobu i rekao: „E pa, Raymonde, danas je Prvi april, i ja ću te prevariti kako te niko nikada nije prevario!“ Čekao sam ga cijeli dan da me prevari, ali to se nije desilo. Kasno uveče majka me upitala zašto ne idem na spavanje, a ja sam odgovorio: „Čekam da me Emil prevari“. Majka se okrenula Emilu i rekla: „Emile, smjesta da si prevario dijete!“ Emil se onda okrenuo prema meni i uslijedio je sljedeći dijalog:
Emil: Dakle, očekivao si da ću te prevariti, jel'da?
Raymond: Jesam.
Emil: Ali to nisam učinio, je li tako?
Raymond: Nisi.
Emil: A ti si očekivao da ću to uraditi, zar ne?
Raymond: Jesam.
Emil: Dakle, prevario sam te, je li tako?
Sjećam se da sam ležao u krevetu dugo vremena nakon što je svjetlo ugašeno pitajući se da li jesam ili nisam bio prevaren. S jedne strane, ukoliko nisam bio prevaren onda nisam dobio ono što sam očekivao, odnosno – bio sam prevaren. To je bio Emilov argument. Ali podjednako se može reći da, ukoliko sam time bio prevaren, onda sam dobio upravo ono što sam očekivao, pa otuda – kako sam to bio prevaren? Dakle, jesam li bio prevaren ili nisam?
Kako je baš Prvi april postao dan društveno prihvatljivog egzerciranja manje ili više upitne duhovitosti na tuđi račun? Pouzdanog odgovora nema, što znači da postoji obilje hipoteza od kojih bi neka mogla biti tačna ali je vjerovatnoća da se to nedvojbeno pokaže zanemarivo mala. Čini se da je takva situacija primjerena karakteru samog praznika jer pruža mogućnost da njegovo objašnjenje i samo bude dijelom prvoaprilske smicalice. Takvu je priliku 1983. godine iskoristio profesor emeritus Joseph Boskin, istoričar na College of Arts & Sciences bostonskog univerziteta, koji je između ostalog držao predavanja o medijima i društvenim promjenama. Njemu se povodom Prvog aprila obratio reporter uglednog Associated Pressa Fred Bayles (danas i sâm profesor žurnalistike na istom univerzitetu) sa molbom da kaže nešto više o istorijskom porijeklu tog praznika. Boskin je spremno improvizirao priču o Prvom aprilu koji se obilježava još od vremena Rimskog carstva i vladavine imperatora Konstantina. Tada je, prema autoritativnom tvrđenju uglednog istoričara, grupa dvorskih luda i zabavljača uvjerila Konstantina da jednog među njima imenuje za “jednodnevnog kralja”. Izbor je pao na lakrdijaša po imenu Kugel, koji je smjesta po “preuzimanju dužnosti” proglasio da se Prvi april ubuduće mora slaviti kao dan šale i veselja. Već samo ime “Kugel” (naziv poslastice iz jevrejske kuhinje, poznate i kao “lokšen”, tada vrlo popularne u New Yorku) trebalo je izazvati sumnju u svakom novinaru koji sa nužnom dozom opreza pristupa tvrdnjama svojih izvora. Međutim, Bayles je bio fasciniran pričom koju je AP spremno plasirao medijima i tako je rođena jedna od brojnih verzija (pouzdano fiktivnih) o porijeklu Prvog aprila. Unatoč činjenici da je nekoliko dana kasnije AP otkrio da je i sam bio prikladno namagarčen i obznanio da se radi o prvoaprilskoj šali, pripovijest o “kralju Kugelu” i danas se ponegdje navodi kao “provjerena činjenica”.
Većina istraživača koji su se ozbiljnije pozabavili pitanjem porijekla prvoaprilskih šala sugerirali su vezu sa proljetnom ravnodnevnicom i za nju vezanim svetkovinama, redovno obilježavanim karnevalskim raspoloženjem, još od vremena rimskih Hilarija u čast Kibele (Cibele), majke svih bogova. Drugi su rješenje potražili u konfuziji nastaloj nakon što je 1564. godine francuski kralj Charles IX naredio da se nova godina obilježava 1. januara (nakon čega je 1582. uslijedila i velika reforma uvođenjem Gregorijanskog kalendara). U mnogim krajevima – što zbog informacijske izoliranosti, što zbog tvrdoglavosti i starih navika – nova godina je, na tradicionalan način, i dalje proslavljana od 25. marta do 1. aprila a ne 1. januara. Sa “neupućenim provincijalcima” koji su u svojim svetkovinama kasnili tri mjeseca, navodno su zbijane šale posljednjeg dana njihovog slavlja, što je preraslo u rasprostranjen običaj.
Ovaj scenario bio bi znatno vjerovatniji da još 1561. godine, flamanski književnik Eduard de Dene nije napisao komičnu poemu o plemiću koji prvog aprila šalje svoga slugu da obavi niz nemogućih zadataka, uz poduku da na taj dan ne treba vjerovati da su oni stvarni (“budala ste ukoliko vjerujete u ono što vam neko kaže na dan prvog aprila”).
Mada ne znamo istorijsko porijeklo prvoaprilskih pošalica i prevara, znamo ponešto o njihovom karakteru. Čini se da su mahom pripadale kategoriji tzv. “praktičnih šala”, odnosno, podrazumijevale su neku vrstu fizičke aktivnosti ili sredstva kako bi se žrtva šale dovela u neprijatnu (za posmatrača “smiješnu”) situaciju. Cilj praktične šale, u idealnom slučaju, nije ponižavanje i viktimizacija drugoga, ona teži tome da izazove smijeh i veselje koje bi uključilo podjednako i izvođače i one koji su joj podlegli. U širem smislu, praktične šale se posmatraju kao ritualni oblici jačanja društvenih spona podsticanjem osjećaja individualne smjernosti. Teorijski govoreći i zanemarujući šta o toj teoriji ima reći onaj preko čijih se leđa poradilo na jačanju te društvene kohezije.
Sudeći po dostupnim izvorima, omiljeni scenario je podrazumijevao situaciju u kojoj bi lakovjernik bio upućen da obavi nešto što je po svojoj prirodi neizvodivo (tzv. “Fool’s errand”, “Narren Besorgung”, “une course folle”, ili naprosto – budalaština). Galicijska izreka da je Prvi april “dan kada magarci idu tamo gdje ne treba “ (O 1 de abril van os burros onde non deben de ir) nedvosmisleno ukazuje na široku popularnost takvog oblika zabave.
Vremenom, naglasak na praktičkom aspektu prevare se gubio, te je postalo dovoljno da žrtva šale naprosto “povjeruje” u istinitost neke grandiozne tvrdnje i da ta njegova lakovjernost bude evidentna (samom šaljivdžiji i ostalim saučesnicima). Nepisana pravila nalažu da prevara mora biti smjesta razotkrivena, tj. da nečija lakovjernost neće dovesti do nepopravljivo pogubnih posljedica. Sličan kodeks ponašanja vrijedi i za praktične šale, iako su u tom slučaju rubna područja prihvatljivosti znatno elastičnija. Načelno, podrazumijeva se da će žrtva blagovremeno shvatiti da je bila prevarena, da poduzete radnje neće prouzrokovati značajniju materijalnu štetu ili fizičku povredu, i sl. Tako će kanta sa vodom postavljena na dovratku poluotvorenih vrata studentske spavaonice biti tretirana sa izraženijom tolerancijom nego što bi to bila ista “mokra šala” priređena mladenki na vratima matičnog ureda, podjednako kao što bi to bilo nečije slanje “po ćevape” na krivu adresu u bližem susjedstvu u poređenju sa njegovim upućivanjem u drugi grad gdje navodno treba da potpiše dokument o preuzimanju bogate ostavštine dotada nepoznatog srodnika.
Po njihovom sadržaju verbalne prvoaprilske obmane bismo mogli klasificirati u one koje “donose dobru vijest” (a razotkrivanje njihove lažnosti proizvešće razočaranje i potrebu preispitivanja razmjera vlastite naivnosti) i one koje bi, da su istinite, izazvale stanje panike ili osjećaj nesreće (te se njihovo razobličavanje doživljava sa neizmjernim olakšanjem i radošću). U oba slučaja očekuje se da počinilac, uz svoje glumačke sposobnosti, posjeduje barem rudimentarne tragove moralne odgovornosti. Podjednako je preporučljiva i sposobnost tačne procjene tuđeg osjećaja za humor, jer greške u tom području mogu rezultirati uzvratnom praktičnom pošalicom čiju humornu stranu odlično poznaje osoblje svake traumatološke klinike.
I konačno: ko je taj obmanuti, prevareni, nasamareni, namagarčeni, izigrani, taj lakovjerni, naivni, tupavi, glupavi, maloumni, neobaviješteni lik kojem je suđeno da tog dana bude izrađen, preveslan i nasukan na radost i smijeh svih koji su sa grobnom ozbiljnošću spremni takvim biti svakog drugog dana osim onog prvog u mjesecu aprilu?
Nema jezika siromašnog u izrazima koji pejorativno obilježavaju ljude čiju razboritost i inteligenciju drugi smatraju inferiornom. Ipak, vjerujem da je žrtvu prvoaprilskih smicalica najpriličnije nazvati Ludom, kako to činimo govoreći o dvorskim ili seoskim ludama. Istina, u upotrebi su i verzije koje koriste riječ budala, no ta izvorno arapska riječ (bädāl), koja je preko turskog jezika prispjela i u naš, u lokalnoj je upotrebi bliska riječi glupan (“Idiot”, veliki roman Fjodora Dostojevskog, u turskom prevodu nosi naziv “Budala”), što promašuje bitno obilježje prvoaprilske lude. To je na prvom mjestu osoba čije razumijevanje svijeta i ponašanje oblikuju njena naivnost i lakovjernost, a ne duhovna tupost. U izvornoj, arapskoj upotrebi, riječ je sadržala konotacije koje su se u drugim jezičkim okruženjima izgubile. Budalu, naime, nije određivala glupost ili neki oblik mentalne retardiranosti, nego nesposobnost da se svijet opaža na način kako to čine ostali, tačnije – sklonost da se stvari miješaju, zamjenjuju, čime je svijet budale, sa stanovišta tzv. normalnih ljudi, “nerazumno zbrkan”. Otuda, riječ badal ujedno je značila i zamjenu, onoga koji zamjenjuje stvari, ali i dobrog, duhovnog i bogobojaznog čovjeka. Kada su u pitanju riječi koje se odnose na nečiju duhovnost i razboritost, nije rijetkost da je jedna te ista riječ izvorno nosila dva vrijednosno suprotna određenja, od kojih jedno često postane u toj mjeri dominantno da se drugo u svakodnevnoj upotrebi izgubi.
Poigramo li se riječima koje koristimo kako bismo obilježili ljude bizarnog i neobjašnjivog ponašanja, primijetićemo tragove prigušenog zazora koji “normalni” imaju od takvih čudaka, tragove slutnje da oni, u svojoj ludosti, možda imaju uvid u nešto što je nama nedostupno, da vide svjetlost nekog smisla koji ostaje prikriven našoj normalnosti. Bliskost riječi “blesav” i “bljesak” (vezana za sanskrtsku osnovu bhlāś, u značenju blistanja, sjaja ili svjetlucanja), riječ “munjen” koja ukazuje na udar munje (a otuda i “opaljen”, “trknut”, “udaren” i sl.), sugeriraju neki pradavni uvid da u dnu svake ludosti obitava neka vrsta nama nedostupne šamanske moći. Motiv “mudre lude” (Wise fool, Sage imbécile, Weiser Narr) u raznim varijacijama, susrećemo kroz istoriju najrazličitijih kultura i njegov je značaj toliki da “Rječnik istorije ideja” Philipa P. Wienera uključuje ogled Waltera Kaisera “Mudrost Lude” (Wisdom of the Fool). O značaju ove trope u književnosti možemo se uvjeriti uvidom u djela literarnih genija poput Shakespearea, Cervantesa ili Erasmusa Roterdamskog, da navedemo samo neke iz perioda renesanse. Savremenu vizuelnu predodžbu tog lika u značajnoj mjeri kreirali su veliki slikari tog doba, poput Boscha, Holbeina mlađeg i Breughela. Potonji je svoju “Svetkovinu luda” čak i popratio sljedećim riječima: “…Tupana ima u svim narodima, čak i ako na glavi ne nose kapu lude… Ipak, postoje i lude koje se mudro ponašaju i razumiju pravi smisao ludosti. Jer oni koji svoju ludost u sebi nose, svojom će ludošću najbolje razumjeti suštinu stvari.”
Ovo prizivanje Erasmusove “Pohvale ludosti” može nas podsjetiti na najznamenitijeg među onima koji su “razumijevali suštinu stvari”, velikog Sokrata, koji je svojim savremenicima najvjerovatnije izgledao kao opsjednut čovjek, mada je svojom razboritošću izazivao opšte divljenje.
U “Odbrani Sokratovoj”, Platon navodi riječi svoga učitelja koji govori o unutarnjem glasu (daimōnion) koji ga upozorava na pogreške koje bi mogao počiniti, ali mu nikada ne govori šta treba poduzeti. O Sokratovom neobičnom ponašanju, uz Platona govore i Ksenofont i Aristofan. Osim po “božanskom glasu” koji mu se obraćao, Sokrata su savremenici pamtili i po stanjima katatoničkog stupora u koja bi zapadao tokom razmišljanja, doimajući se poput osobe u dubokom transu. Slijedeći raspoložive istorijske izvore Osamu Muramoto, neurolog sa oregonskog Univerziteta za zdravstvene nauke, napisao je zanimljivu studiju (Solving the Socratic Problem – A Contribution from Medicine) o mogućim neurološkim uzrocima Sokratovog ponašanja, postavljajući hipotezu da je veliki antički filosof bolovao od epilepsije temporalnog režnja. Ogroman ugled koji je Sokrat uživao u drevnoj Atini zacijelo ga je poštedio poruga zbog njegovog bizarnog ponašanja (i statusa lude kakav je pratio Diogena iz Sinope, utemeljitelja kiničke škole klasične grčke filozofije). No, iz istog razloga, shvaćen sa tragičnom ozbiljnošću kojom svaka oligarhija tretira one koji ugrožavaju njenu poziciju, bio je osuđen na smrt 399. g.p.n.e.
Sokrat je tek najznamenitiji među onima čiji se životni habitus nije uklapao u mjerila normalnosti većine. Na njegovu nesreću, njegova mudrost nije davala prostora tome da bude naprosto proglašen ekscentričnom ludom čista duha.
U renesansnoj ikonografiji Lude, tu duševnu bistrinu možda ponajbolje predstavlja karta “Luda” koju nalazimo u špilu tarota. Još od njegove najstarije verzije, dvorskog kompleta napravljenog sredinom 15. stoljeća (Visconti-Sforza), lik lude (Il Matto) je kroz sve pučke verzije proizvedene jeftinom štampom zadržao neka neizmijenjena zajednička obilježja. Eksplozijom interesa za ezoteriju i hermetizam nastale su stotine različitih kompleta karata gdje je simbolička interpretacija značenja svake od njih podjednako preuzimala tradicionalne elemente prethodnih verzija, ali ih i nadograđivala novim. Taj proces istovremenog preuzimanja i nadogradnje konvergirao je u pravcu koji nam najslikovitije predočava verzija Lude sa početka 20. stoljeća, u izvedbi Pamele Colman Smith, po instrukcijama britanskog istraživača ezoterijske i okultističke tradicije Arthura Edwarda Waitea.
Ovdje nam je ta interpretacija značajna prevashodno zbog njenog poetičkog sadržaja koji nam približava jedno drugačije viđenje karaktera Lude, blisko onom koje bismo mogli prepoznati u njenoj prvoaprilskoj manifestaciji.
Ovdje piktoralna prezentacija ideje Lude naglašava njenu benignost, naivnost i nevinost (u skladu sa razlikom u odnosu na riječ “Ludak”, koja konotira mračne, patološke strane ličnosti). Predstavljena je kao lik neopterećen posjedovanjem, onaj koji “sve svoje sa sobom nosi” (omnia mea mecum porto), bez predrasuda otvoren svijetu. Otuda, Luda predstavlja ishodišnu tačku svakog iskustva čijim će stjecanjem prazna stranica duha (tabula rasa) postati ispisana sadržajima koje to iskustvo sobom donosi (tabula inscripta).
Sposobnost Lude da svijet posmatra sa samopouzdanjem i neupitnim povjerenjem upravo je ono što je u očima drugih čini suspektnom. U njima ona izaziva potrebu da takva ekscentričnost bude kažnjena; prevarom, obmanom, postavljanjem neispunjivog zadatka, bilo čime što će je podučiti opakoj prirodi “realnog svijeta” – svijeta koji ne dopušta prostor slobode u kojem se kreće svaka ludost. Prvi april je dan koji pruža priliku da se održi takva lekcija svakome ko nije na oprezu kakav zahtijeva svakodnevnica: podozriv i pripravan da blagovremeno prepozna i preduhitri sve ono što je i sam spreman učiniti drugima.
S druge strane, to je ujedno i dan kada možemo prigrliti vlastitu ludost i sa radošću prihvatiti mogućnost da barem nakratko budemo ono što smo nekad bili – bolji no što ćemo ikada kasnije biti.
O takvom stanju duha, u kojem prebiva “neobičan um”, sa neizmjernom nježnošću govorio je godinu dana prije De Jaegerove farme špageta pjesnik Grigor Vitez. Svoje stihove o životu Antuntuna uputio je ponajviše onima kojima razumijevanje svijeta Lude nije niti strano niti neobično. U jesen 2020. godine Antuntun se udomio i na stranicama ovog portala, što je dobra prilika da ovaj tekst okončamo prigodnom prazničkom posjetom.