Osmi izvještaj “Uskladiti ili zatvoriti”, koji je nedavno objavila mreža nevladinih organizacija Bankwatch, Aarhus centar i Centar za životnu sredinu, pokazuje da su termoelektrane na ugalj samo u prošloj godini emitovale 196.940 tona sumpor-dioksida, trinaest puta više od dozvoljenog u Bosni i Hercegovini.
Dok BiH bilježi neplaniran pad proizvodnje električne energije iz uglja, Sekretarijat Energetske zajednice već vodi postupke zbog nezakonitog rada termoelektrana, a Mehanizam EU-a za prilagođavanje ugljika na granicama (CBAM) povećava troškove izvoza i smanjuje profitabilnost termoelektrana na ugalj. Ozbiljna prekretnica za zemlju koja se istorijski oslanjala na ugalj i sagorijevanje fosilnih goriva definisana je brojnim izazovima: pitanjem zaštite zdravlja i životne sredine, pitanjem opstanka ljudi i zajednica gdje rade rudnici i termoelektrane, pitanjem usklađivanja sa globalnom zelenom tranzicijom.
Čista energija je ključni alat u borbi protiv klimatskih promjena i u smanjivanju emisija ugljen-dioksida (CO2) i sumpor-dioksida (SO2). Ostavi li se po strani pitanje ekološke svijesti i uticaja na izrazite klimatske promjene, čista energija i dalje je ekonomska i zdravstvena nužnost. Investiranje u vjetroelektrane, solarnu energiju i energetsku efikasnost jedan je od najozbiljnijih načina da se obezbijedi energetski suverenitet, bez nepotrebnog trovanja stanovništva i životne sredine.
Nažalost, to u Bosni i Hercegovini nije argument broj jedan. U ovoj zamršenoj situaciji, sumnjivi investitori povezani sa strukturama moći prepoznali su priliku da upregnu svoje klijentelističke mreže u bogaćenje nauštrb interesa zajednice. Tako su počele invazije na rijeke sistemima minihidroelektrana ili hidroenergetskim megaprojektima, kao i na plodno poljoprivredno zemljište sistemima vjetroelektrana i solarnih farmi. Riječ je pretežno o privatnim inicijativama investitora koji bi konačnu energiju mogli bez problema da izvoze u cijelosti, što bi značilo da društvenu svojinu koriste za privatni profit.
Kada bi se pošto-poto morao postići makar konsenzus vlasnika “postrojenja” solarnih farmi s jedne strane i ratara, voćara i poljoprivrednika s druge, u igri bi bili agrofotonaponski sistemi. Prostorna integracija koja bi dala optimum za “prinose” obje strane zahtijevala bi tada brojne kompromise. Porasli bi troškovi instalacije za solare, pažljiv odabir mehanizacije koštao bi obje strane, a izbor kultura i usjeva pao bi na minimum. Kada bi vlasnici solarnih panela i pristali da plaćaju bitno veću cijenu instalacije i mehanizacije za svoje solarne parkove na plodnom poljoprivrednom zemljištu, i kada bi poljoprivrednici pristali da ne siju žitarice, ne uzgajaju krompir, pasulj, mahune, kupus, kulture koje traže izuzetnu osunčanost, bilo bi to opet u korist isključivo jedne strane. Osim kada bi se izrazito ozbiljno i predvidljivo moglo upravljati sistemom osunčanosti i hlada, pa bi svi akteri bili na većem gubitku. U tu priču bi se onda morale uključiti država, entitet, kanton, lokalna zajednice, sa ozbiljnim subvencijama za dvije suprotstavljene strane.
U Bosni i Hercegovini situacija je vidno drugačija. Opšti konsenzus vladajućih već je postignut: što vlasnici solarnih parkova zamisle, to i dobiju. Zamisle li da svoje solarne farme grade na plodnom poljoprivrednom zemljištu koje je, na primjer, nacionalizovano pedesetih godina i nikada vraćeno stvarnim vlasnicima, odmah će se razmatrati davanje zemlje u koncesiju na pedeset godina. Slijedi prodaja zemljišta po cijeni poljoprivrednog, procijenjenog na otprilike 1,5 eura po kvadratu. Onda ih još vlast časti i troškovima konverzije zemljišta u građevinsko koje ne moraju platiti, jednokratnom koncesionom naknadom koju ne moraju platiti i pedesetogodišnjom koncesionom naknadom koju će plaćati minimalno – ako i toliko… Ko dobija, a ko gubi, više je nego jasno.
Baš takav slučaj desio se u Podnovlju kod Doboja u Republici Srpskoj. Gradska uprava Doboja prodala je zemljište još dok je bilo predmet sudskog spora. Uradila je to kao da je stvarni vlasnik zemljišta, umjesto Zemljoradničke zadruge. Firma Etmax iz Banjaluke kupila je zemljište po nerealno niskoj cijeni, potom ispregovarala da se ono podijeli na 104 pojedinačne parcele kako bi izbjegla obavezu ishodovanja koncesije, a onda je – bez svih građevinskih dozvola i bez ekološke dozvole – krenula na teren. Ljudi su ustali protiv toga, blokirali gradilište, tražili pomoć policije. Vrhovni sud Republike Srpske osporio je prodaju zemljišta Etmaxu, inspekcija je potvrdila da dozvola nema, Tužilaštvo BiH formiralo je predmet i provodi istragu. A šta radi investitor? Traži, potajno, radnike koji će postavljati panele, za dnevnicu nešto veću od 60 eura. Zbog zaštitne opreme i rizičnog posla, mještani i aktivisti pretpostavljaju da se radi o kadmijumskim panelima, sve češće zabranjenim u EU-u.
– Da je na snazi zakon o restituciji imovine, slučaj bi bio potpuno drugačiji. Veliki dio zemljišta, koji je dodijeljen u Podnovlju, bio bi u stvarnom vlasništvu i tu bi bilo nemoguće graditi. A potpuno bi drugačija priča bila i da je na snazi rješenje pitanja državne imovine. Ovako, apsurdno je misliti da političke strukture koje stoje iza ovih investitora ipak žele da riješe problem tako da se ljudima vrati nacionalizovano zemljište, pa da ga onda oni koriste protiv interesa moćnika i investitora – kaže Miljan Kovač, istraživački novinar, izvršni urednik Impulsa, portala koji je otkrio problem.
On kaže da je Pravobranilaštvo BiH započelo aktivnosti u vezi sa zaštitom državne imovine. No, to je tema o kojoj vlasti Republike Srpske ne žele da čuju jer državna imovina za njih – ne postoji.
Spor se vodi oko 180 hektara plodnog poljoprivrednog zemljišta, a mještani ističu da se radi o plodnim parcelama koje je decenijama koristila lokalna zadruga. Gradnja solarnih panela na ovoj lokaciji direktno ugrožava poljoprivredu i stočarstvo od kojih stanovništvo živi, a sasvim moguće i bunare seoskog vodovoda i čistu vodu za piće. Dodatno, prema odlukama Ustavnog suda BiH, javno poljoprivredno zemljište smatra se državnom imovinom, što znači da entiteti i lokalne zajednice njime ne mogu slobodno raspolagati niti ga prodavati investitorima bez saglasnosti na državnom nivou.
– To je potpuno isti mehanizam širom zemlje. I ne samo da je isti mehanizam, nego su to povezani investitori sa kriminalnim namjerama. Ako se radi o Etmaxu, on istu praksu provodi širom zemlje. Riječ je o firmi koja je u dvije ili tri godine nakon registracije pokrenula projekte vrijedne gotovo pola milijarde maraka, uz potpuno netransparentnu vlasničku i finansijsku strukturu, bez dokaza o porijeklu imovine. Očito je da politika, i lokalna i entitetska, izlazi u susret investitoru, da se zakoni zaobilaze i da se vlast ponaša onako kako investitoru odgovara. To izaziva sumnju da vlast upravo stoji iza tih kompanija – ističe Kovač.
Slična je situacija i u Nevesinju, na jugu zemlje, u kome Kovač inače živi. Došlo je do ozbiljnog sukoba između iste kompanije koja planira solarnu farmu u Podnovlju i lokalnog stanovništva, iz istog razloga. Stanovnici Nevesinja su se masovno i odlučno pobunili protiv pretvaranja plodnih hiljadu i sto hektara polja u farmu solarnih panela. U masovnoj građanskoj peticiji skupili su preko pet hiljada glasova, što je više od broja glasača u toj opštini na izborima za različite nivoe vlasti.
Skupština opštine Nevesinje pokušala je da raspolaganje imovinom ranije upisanom na poljoprivrednu zadrugu i planinsko dobro direktno riješi Prostornim planom opštine za dvadesetogodišnji period. Nakon pobune stanovništva, lokalni parlament je jednoglasno glasao protiv izgradnje solarnih elektrana na poljoprivrednom zemljištu, u vodozaštitnim zonama i naseljenim mjestima. Time je, makar privremeno, spriječeno uništavanje poljoprivrede, ratarstva, voćarstva i stočarstva, kao i moguće zagađenje jezera Alagovac u čijem slivu su i vode polja na kojima je prvobitno planirana instalacija solarnih farmi.
Srđan Kovačević, poljoprivrednik i stočar iz Žiljeva kod Nevesinja, u porodičnom domaćinstvu s bratom i ocem drži pet krava i tridesetak ovaca. Proizvode i krompir na parceli koja je nešto manja od hektara. Druga porodična gazdinstva raspolažu s mnogo većim stočnim i poljoprivrednim fondom. Samo donje selo u Žiljevu na ispaši ima osamdeset krava i oko šest stotina ovaca. Riječ je o zemljištu koje je planirano za solarne panele.
– Mi hoćemo da koristimo to zemljište. Neki od nas bi uzeli po stotinu, dvije stotine, tri stotine hektara zemljišta. Mnogo mladih domaćina bi tu zemlju uzelo pod zakup, ali to opštinske vlasti ne daju. Od toga zemljišta možda je oko stotinu hektara neobradivo, u smislu oranja i zasada, samo u mom okruženju. Preko osamdeset posto te zemlje, koja je namijenjena za solare, je izrazito obradivo. Jednog domaćina opština je odbila čak deset puta, toliko je puta išao i tražio da mu se da da obrađuje zemljište – priča Kovačević.
Plodno zemljište na Kovačicama nekada je moglo da proizvede voća za čitavu državu, kaže naš sagovornik. Klinci su preskakali ograde, dolazili do voćke, prodavali voće i od toga su se plaćali izleti i ekskurzije, sjeća se. Sada kada hoće da poravnaju to zemljište, Kovačević kaže da u svom bližem okruženju zna barem tri domaćina koji bi zajednički mogli da iznajme sve zemljište.
– Kada bi se uradio taj megalomanski projekat – iako su odbornici donijeli odluku da se to ne radi – samo bi ispiranje sa potencijalnih kadmijumskih panela ugrozilo Alagovac, Nevesinjsko polje, a to znači i čitav grad. Umjesto toga, ta se zemlja mora dati poštenim i čestitim nevesinjskim domaćinima, pogotovo zemlja na Zlacu i u Kovačicama, najplodnijim platoima na ovom području – govori Kovačević.
On podsjeća da ljudi u tom području žive od stočarstva, ratarstva, voćarstva, pčelarstva, poljoprivrede, snabdijevajući dobar dio Hercegovine. Krtola je prošle godine dobro rodila i cijena je bila izuzetna, kaže, a povećala se ozbiljno i prodaja traktora i drugih mašina.
U ovoj situaciji našli su se i mještani Stepena, kod Gacka. Prema pisanju lokalnog hercegovačkog portala Direkt, priča o solarnoj elektrani počela je 2023., kada je Ministarstvo energetike i rudarstva raspisalo poziv za dodjelu koncesije za izgradnju solarne elektrane na 204 hektara pašnjaka u državnom vlasništvu. Gubitak pašnjaka za mještane Stepena značio bi direktno ugrožavanje opstanka, pa su lokalnom parlamentu uputili inicijativu da to zaustavi. Na posebnoj sjednici parlamenta odbornici su jednoglasno podržali zahtjeve mještana i zatražili od Vlade RS da odustane od koncesije. No, ministarstvo je nastavilo s procedurom, uprkos zahtjevima mještana i važećoj prostorno-planskoj dokumentaciji. Kako je potvrdio za Direkt resorni ministar Petar Đokić, “postupak je okončan, a vlada je donijela rješenje o dodjeli koncesije”. Sada je, kaže ministar, u pripremi potpisivanje ugovora. Iako je rok za to istekao prije više od mjesec dana.
Nalaženje rješenja za državnu imovinu, čak i uz diplomatske i političke opstrukcije, uz nalaženje rješenja za restituciju svakako bi bilo od pomoći. To ne bi isključilo poštovanje važećih zakonskih odredbi i intervencija nadležnih tijela za nadzor provođenja zakona, što je u ovom slučaju konkretan problem. Ipak, zloupotrebe rupa u zakonu, pravne nedosljednosti, nedorečenosti legislative u drugom su redu pravog problema: odmah iza institucionalnog oportunizma, feudalnog i despotističkog raspolaganja društvenom svojinom i javnim dobrom. Hoće li građani moći stati u kraj tome?