Vjerski ideali moralnog ponašanja često su ograničeni na članove skupine, a iste te ideale ponekad prati direktna mržnja prema drugim vjerskim skupinama.
Nedavna studija, koju je vodio psiholog Will Gervais, potvrdila je da širom svijeta vladaju ekstremne moralne predrasude prema ateistima. Utvrđeno je da na svim kontinentima postoji uvjerenje da su osobe koje su počinile neki nemoralan čin – čak i kad se radi o nekim ekstremnim krivičnim djelima poput serijskih ubistava – vjerovatno ateisti.
Iako je sada po prvi put dokazano da je ovakav stav prema ateistima globalan, ovakvi rezultati gotovo da i ne iznenađuju.
Podaci prikupljeni tokom ankete u vezi s ovom temu pokazuju da Amerikanci manje vjeruju ateistima nego ijednoj drugoj društvenoj skupini. Za većinu političara odlazak u crkvu često je najbolji način prikupljanja glasova, a deklariranje osobe kao nevjernika vrlo lako se može pokazati kao političko samoubistvo. Uostalom, nijedan član američkog Kongresa nije se otvoreno deklarirao kao ateista. Od svih članova Kongresa samo jedan se nije vjerski izjasnio, odnosno nije naveo svoje vjersko opredjeljenje – ali i dalje negira da je ateista.
Šta je, dakle, razlog za takve ekstremne predrasude? Šta je stvarni dokaz o postojanju veze između religije i morala?
Kakav je odnos religije i morala?
Velike svjetske religije se, bez sumnje, bave temom moralnog ponašanja. Mnogi, dakle, pretpostavljaju da je vjersko opredjeljenje dokaz nečije vrline, ili čak i to da ljudi ne mogu biti moralni ukoliko nisu vjernici.
Međutim, obje su ove pretpostavke problematične.
Za početak, etički ideali jedne religije mogu se članovima druge religije činiti nemoralnim. Na primjer, u 19. su stoljeću mormoni poligamiju smatrali moralnim imperativom, dok su je katolici smatrali smrtnim grijehom.
Štoviše, vjerski ideali moralnog ponašanja često su ograničeni na članove skupine, a iste te ideale ponekad prati direktna mržnja prema drugim vjerskim skupinama. Na primjer, Martin Luther, jedan od osnivača protestantske crkve, 1543. godine objavio je raspravu pod naslovom O Židovima i njihovim lažima, u kojoj je govorio o antisemitskim osjećajima koji su među različitim vjerskim skupinama stoljećima bili uobičajeni.
Ovi primjeri također pokazuju kako se vjerski moral može mijenjati i kako se mijenja ako prati promjene u društvenom okruženju. Posljednjih godina nekoliko anglikanskih crkava revidiralo je moralne poglede kako bi se dopustila kontracepcija, omogućilo ženama da vode vjersku službu i pristalo na davanje blagoslova za sklapanje istospolnih bračnih zajednica.
Razlika između vjerovanja i ponašanja
U svakom slučaju, religioznost nije čvrsto povezana s teologijom. Odnosno, uvjerenja i ponašanje vjernika nisu uvijek usklađeni sa službenim doktrinama vjere. Vjerska ubjeđenja imaju daleko praktičnije i intuitivnije tendencije. To je ono što znanstvenici koji se bave studijama vjere nazivaju “teološka nekorektnost”.
Budizam, na primjer, zvanično je religija u kojoj nema bogova, ali većina budista ipak Budu tretira kao božanstvo.
Sličan primjer: katolička crkva žestoko se protivi kontracepciji, ali velika većina katolika koristi kontracepciju. Teološka nekorektnost je, zapravo, među vjernicima postala prije norma nego izuzetak.
Iz tog razloga je sociolog Mark Chaves ideju da se ljudi ponašaju u skladu s vjerskim ubjeđenjima i zapovijedima nazvao “podudaranošću zabluda”.
Ova proturječnost između vjerskih ubjeđenja, stavova i ponašanja mnogo je širi fenomen. Na kraju krajeva, komunizam je ideologija jednakosti, ali komunisti nisu nimalo manje sebični.
Šta je, dakle, stvarni dokaz postojanja veze između religije i morala?
Prakticiraju li ljudi ono što propovijedaju?
Jedna sociološka studija na ovu temu dala je prilično intrigantne rezultate.
Kada istraživači zamole ljude da opišu svoje ponašanje i stavove, vjernici tvrde da su oni veći altruisti, da imaju više suosjećanja prema drugima, da su iskreniji, civiliziraniji i velikodušniji u odnosu na osobe koje nisu religiozne. Čak i u slučaju blizanaca onaj blizanac koji je religiozniji sebe je opisao kao velikodušniju osobu.
No, ako se uzmu u obzir primjeri stvarnog ponašanja – ove razlike uopće ne postoje.
Istraživači su se bavili različitim aspektima moralnog ponašanja, od davanja dobrovoljnih priloga, preko varanja na ispitima i pomaganja nepoznatim ljudima u nevolji, do anonimne saradnje među potpunim strancima.
U klasičnom eksperimentu poznatom kao Studija dobrog Samarićanina istraživači su pratili ko će pomoći povrijeđenoj osobi koja leži u jednoj sporednoj ulici. Utvrdili su da religioznost ne igra nikakvu ulogu u ponašanju ljudi, čak i onda kada su sudionici u eksperimentu htjeli dati poučak o paraboli o dobrom Samarićaninu.
Ove rezultate potvrdile su i brojne laboratorijske i terenske studije. Ukupno gledano, rezultati su jasni: bez obzira kako definiramo moralno ponašanje, vjernici se ne ponašaju moralnije od ateista iako vrlo često tvrde suprotno (u što su vjerovatno i ubijeđeni).
Kada i gdje religija ima utjecaja
S druge strane, dokumentirano je da religijsko podsjećanje na moral utječe na moralno ponašanje.
Studije provedene među američkim kršćanima, na primjer, pokazuju da su ispitanici nedjeljom davali više dobrovoljnih priloga i da su gledali manje porno filmova. Međutim, sve su to nadoknadili svojim aktivnostima tokom radnih dana. Studije su pokazale da, u prosjeku, nema velikih razlika između ponašanja sudionika u istraživanju bez obzira da li se radi o vjernicima ili ateistima.
Slična studija provedena u Maroku pokazala je da lokalno stanovništvo daje više novca u dobrotvorne svrhe u momentu kada se začuje ezan. Međutim, efekat ezana je kratkotrajan: broj donacija se povećava u nekoliko minuta nakon svakog poziva na molitvu, a nakon toga se opet smanjuje.
Brojne druge studije pokazale su slične rezultate. U vlastitom radu sam utvrdio da ljudi postaju velikodušniji i spremniji na saradnju kada se nađu u nekoj bogomolji.
Zanimljivo je da nivo religioznosti neke osobe nema mnogo utjecaja na rezultate ovih eksperimenata. Drugim riječima, pozitivni utjecaji religije zavise od situacije, a ne od vjerskih ubjeđenja.
Vjera i poštivanje zakona
Pokazalo se da ni sva vjerska ubjeđenja nisu jednaka. Nedavna studija, koja je obuhvatila nekoliko različitih kultura, pokazala je da oni koji boga vide kao moralno biće koje može kazniti vjernika imaju tendenciju da budu nepristrasniji i da manje varaju prilikom poslovnih i ekonomskih transakcija. Drugim riječima, ukoliko ljudi vjeruju da njihov bog uvijek zna šta oni rade i da je spreman kazniti one koji ne poštuju pravila – ponašaju se bolje i očekuju da se i drugi tako ponašaju.
To vjerovanje da postoji neki vanjski izvor pravde nije karakteristično samo za religiju. Vjerovanje u pravnu državu u obliku efikasnog državnog aparata, pravednog sudskog sistema i pouzdanih policijskih snaga, također je preduslov moralnog ponašanja.
Ukoliko imate snažnu pravnu državu, broj vjernika se smanjuje, kao i nepovjerenje prema ateistima.
Zajednička evolucija Boga i društva
Naučni dokazi tvrde da ljudi, pa čak i naši majmunski srodnici, imaju urođene moralne predispozicije, koje su često sastavni dio filozofije vjere. Hoću reći da je religija odraz a ne uzrok tih predispozicija.
No, razlog zašto se religija pokazala tako uspješnom tokom ljudske povijesti leži upravo u njenoj mogućnosti da iskoristi tu moralnu intuiciju, svojstvenu ljudskoj vrsti.
Povijest pokazuje da nadnaravna bića nisu uvijek bila sasvim moralna. Bogove u antičkoj Grčkoj nije zanimala ljudska etika. Kao i većini lokalnih božanstava koje poštuju toliki lovci i kolekcionari modernoga doba, njima je samo stalo da se održi ritual i da se prime darovi, a ne da li ljudi lažu jedni drugima ili varaju li supružnike.
Prema tvrdnjama psihologa Are Norenzayana, vjerovanje u moral bogova pojavilo se kao rješenje za problem saradnje među velikim skupinama.
Rano društvo sastojalo se od malih skupina čiji su se članovi oslanjali na nečiju reputaciju kad bi odlučivali s kim da se povežu. No, kada su naši preci počeli živjeti u trajnim nastambama, i kada se povećao broj članova skupine, među strancima se sve ćešće odvijala interakcija. Kako su ljudi znali kome vjerovati?
Odgovor je ponudila religija tako što je uvela vjerovanje u sveznajuće i svemoćne bogove koji kažnjavaju one koji krše moralne zakone. Kako je ljudsko društvo raslo, tako su i ova vjerovanja bila učestalija. A zbog nepostojanja efikasnih sekularnih institucija, strah od Boga imao je ključni značaj za uvođenje i održavanje društvenog poretka.
U takvom društvu iskrena vjera u postojanje natprirodnog posmatrača bila je najbolja garancija moralnog ponašanja; ona je javnosti davala signal da se društvene norme poštuju.
Danas imamo druge metode za osiguranje moralnosti; ali ovo evolucijsko naslijeđe i dalje je dio nas. Iako statistički podaci pokazuju da ateisti počine manje zločina od uobičajenog prosjeka, opće rasprostranjene predrasude prema njima – kao što je pokazala naša studija – predstavljaju intuitivan stav, koji se gradio stoljećima, pa ga je možda zbog toga tako teško prevazići.