Poglavlje 36
Sontag je režirala Čekajući Godota 1993. godine, tokom druge posjete Sarajevu. Još sedam puta će se vraćati u Bosnu prije kraja 1995, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum u zrakoplovnoj vojnoj bazi u Ohiju. Sporazum je okončao opsadu, ali je podijelio Bosnu na enklave stvorene „etničkim čišćenjem”, i učinio da zemlja ekonomski stagnira i politički bude nemoćna. Tokom godina opsade, Susanin život će biti neodvojiv od Bosne, a njene herojske akcije nastavit će se potpuno bez publiciteta koji je imao Godot.
Svaki put je donosila smotuljke i smotuljke njemačkih maraka, neslužbene bosanske valute, skrivene u odjeći, i onda ih je dijelila piscima, glumcima i humanitarnim udruženjima. Donosila je pisma u mjesto odsječeno od svijeta u kojem pošta nije radila, i na odlasku vraćala odgovore. Osvojila je nagradu Montblanc de la Culture Arts Patronage 1994. godine i posvetila je, a novčani dio dala, Sarajevu. Pokušala je otvoriti osnovnu školu za djecu koja zbog rata nisu mogla pohađati nastavu; neprestano je javno govorila braneći bosansku borbu u Evropi i Sjedinjenim Državama; vršila pritisak na prijatelje na visokim položajima da pomognu ljudima da izađu iz Sarajeva.
Kada je Atki Kafedžić odbijena viza u Američkoj ambasadi u Zagrebu, ona je podigla slušalicu. „Daj mi pola sata, a onda se vrati u ambasadu”, naredila joj je Susan. Vizu je, ne treba ni reći, Atka dobila a kasnije će Susan pomoći cijeloj Atkinoj porodici, njih četrnaestero, da započnu novi život na Novom Zelandu. Preko kanadskog PEN-a, pomogla je pjesniku Goranu Simiću, njegovoj supruzi Ameli, i njihovoj djeci da dođu do Kanade. „Susan je čak organizirala zabavu za doček”, rekla mi je Ferida Duraković – a Feridi, koja je u ratu zatrudnjela, Susan je donijela brda vitamina i lijekova za trudnice. Pomogla je i Hasanu Gluhiću da izbjegne u Sjedinjene Države, pošto ga je ugrožavalo to što je bio njen vozač tokom pripreme Godota: „[islamski] Fundamentalisti su bili protiv nje i protiv komada”, napisao je u izjavi uz zahtjev za azil u Sjedinjene Države.
Dana 3. januara 1994, došao sam kući i zatekao svoju suprugu u suzama i djecu kako drhte od straha. Na vratima moje kuće bile su ispisane riječi „izdajnik“ i „heretik“. Na poslu, sam sutradan na radnom stolu našao papirić na kojem je pisalo: „Gluhiću, sjeti se šta se desilo Salmanu Rushdiju. U islamskoj Bosni nema mjesta za ljude kao ti”.
U Susaninom arhivu su dokazi o više od dvije godine energičnih nastojanja da izvuče Gluhića. Pisala je svima, od senatora Daniela Patricka Moynihana, koji je i sredio da on dobije dozvolu kao neko čiji je ulazak u zemlju predstavljao javni interes, do Little Red School House, privatne škole u New Yorku, moleći ih da prime Gluhićevu djecu. I našla mu je posao kod Annie Leibovitz.
—
„Ne bih vjerovao da to nisam vidio”, rekao je John Burns. „Susan je postala nevjerovatno popularna. Ona je to činila s nevjerovatnom lakoćom i bez traga superiornosti”. Pašović ju je poznavao i izvan Bosne i razumio da je na mjestima poput New Yorka, njoj trebalo da drži izvjesnu distancu. „Nije joj se moglo prići, ali to je bio njen način filtriranja”, rekao je. „Ovdje je tog stava nestalo. Bila je jednostavno normalna, i ljudi su se za nju vezivali”. Jedan od simbola njene normalnosti bio je odbijanje da nosi pancirni prsluk. Tu gestu pamte desetine Bosanaca, za koje je to predstavljalo diskretan način naglašavanja da je jednaka, njenu spremnost da se izlaže istim rizicima – da bude ubijena, da bude osakaćena – s čim su se oni suočavali svaki dan. Mirandi Spieler, koja je u to vrijeme radila za nju u New Yorku, „opisala je kako joj se dopala misao da bi na nju mogli pucati. Govorila je o tome kako bi joj u izvjesnom smislu to bilo uzbudljivo, činjenica da je mogla umrijeti”.
Ferida Duraković se sjeća intenzivnog druženja i mnogih pozitivnih osjećanja koje je rat u njima budio:
Donijela bi piće i mi smo vodile divne razgovore, a jedno od glavnih pitanja koje bi mi postavljala bilo je: „Kakav je osjećaj živjeti pod opsadom? Jesi li razočarana, jesi li depresivna?” Ja sam joj rekla: ‘Nikad u svom životu – a bilo mi je tada trideset i šest godina – nisam bila ovako živa. Osjećam se divno. Želim živjeti, želim pisati, želim dočekati zoru, želim upoznavati ljude. Gladna sam toga’. A ona mi je rekla: ‘Jako zanimljivo jer sam i ja, kad sam dobila rak, prvi put pomislila kako je život divan'”.
Kasia Gorska je vidjela promjenu koju je kod nje izazvalo Sarajevo. „Kada se vratila, bila je puna energije. Zračila je snagom zato što je bila tamo, u središtu tih događaja.“
Godine 1994, usred rata, počela je pisati roman U Americi, koji je, kad je objavljen 2000. godine, posvetila „mojim prijateljima u Sarajevu“ – i „cijela je knjiga bila puna Sarajeva, puna energije iz Sarajeva”, rekla je Duraković. „Ona je ovdje bila živa”.
Ali kao što su je ljubav i uspjeh i novac činili nesretnom i neljubaznom, i ova njena novostečena svrha u životu će postati gorka. Njena osuda intelektualaca koji nisu stali na stranu Bosne otuđila ju je od istih onih ljudi koje je pokušavala pridobiti. Ako njen aktivizam jeste bio inspirativan, ona je to činila prijekorno upirući prstom, što je bilo šteta pošto se analiza koju je iznijela 1995. godine nije mogla osporiti:
Individualizam, i njegovanje sebe i svog privatnog blagostanja – što je iznad svega ideal „zdravlja“ – vrijednosti su koje će intelektualci najprije prihvatiti. („Kako možeš provoditi toliko vremena tamo gdje ljudi stalno puše?“, neko je ovdje, u New Yorku, upitao mog sina, pisca Davida Rieffa, u vezi sa njegovim čestim putovanjima u Bosnu.) Previše je očekivati da intelektualna klasa bude imuna na trijumf konzumerističkog kapitalizma. U eri shoppinga, intelektualcima, koji su sve samo ne marginalni i siromašni, mora biti teško identificirati se sa onima koji imaju manje sreće u životu.
Poput mnogih koji su svjedočili užasima, njoj je ta iskustva bilo teško izbaciti iz glave. Teško joj je bilo i da bude s ljudima „koji ne žele znati ono što ti znaš, ne žele da im govoriš o patnjama, zbunjenosti, strahu i poniženjima stanovnika grada iz kojeg si upravo došla”, napisala je 1995. „Ustanoviš da su jedini ljudi sa kojima se ugodno osjećaš oni koji su i sami bili u Bosni. Ili u nekoj drugoj klanici.” Sve je to bilo savršeno razumljivo. Ali postat će manje razumljivo kada ju je dvije godine kasnije ista analiza navela da drugim intelektualcima kaže, i to jasno da ne može jasnije, da zavežu.
Nemate pravo na javno mišljenje izuzev ako ste bili tamo, i doživjeli, iz prve ruke i na terenu i znatan period vremena, tu zemlju, rat, nepravdu, štagod, o čemu govorite.
Bez toga znanja i neposrednog iskustva: šutnja.
Ali zar čovjek nije imao pravo osuđivati opsadu Sarajeva a da nije lično doživio to „štagod“ koje je opsada podrazumijevala? Zar nije bilo ničega što se moglo naučiti o svijetu iz književnosti ili filma ili fotografije – iz umjetnosti?
—
Onda su se stvari oteli kontroli. „Sve što je rekla o Bosni bilo je divljenja vrijedno”, rekao je Stephen Koch. „Njeno ponašanje je pritom bilo nepodnošljivo. Zato što, ako nisi i sam otišao u Sarajevo, ti si očito bio moralno inferiorno biće. A ona je to vrlo jasno stavljala do znanja, gotovo s prezirnom nadmenošću.” Potreba za moralnom nedodirljivošću koja ju je u prošlosti navodila da koketira s upitnim političkim ciljevima sada je kod nje izazvala ponašanje koje je vrijeđalo ljude kojima je inače bila draga i koji su joj se divili.
Njen stav se znao graničiti sa komičnim, napisao je Terry Castle, koji ju je sreo na „na glavnoj ulici Palo Altoa, sa svim onim buticima”.
Sontag je na sebi imala ono što je bio njen zaštitni znak – kostim intelektualne dive: ogromni crni top i široke crne svilene pantalone, uz nekoliko egzotičnih, lepršavih šalova. Stalno ih je namještala ili kao kakva carica zabacivala preko jednog ramena, zastavši tu i tamo da povuče dim cigarete ili izbaci iz sebe seriju pušačkog kašlja.
(Čuveni Sontag „look“ uvijek me podsjeti na scensku didaskaliju u komadu Blithe Spirit: „Ulazi madam Arcati, sa svojim barbarskim nakitom”) …
Pričala mi je o opsadi i kako joj je neka Jugoslavenka s kojom je otišla u sklonište zatražila autogram, mada su bombe padale oko njih. Hvalila je očitu inteligenciju te žene („Naravno, Terry, pročitala je Ljubavnika vulkana i, poput svih Evropljana, silno se divila knjizi”) i svoju vlastitu hladnokrvnost. Onda je naglo zastala i upitala me, ozbiljnog izraza lica, jesam li ikad morao izbjegavati snajpersku vatru. Rekao sam: ne, nažalost nisam. Istog trena je krenula – energično, pognute glave od jednog butika do drugog, u bijelim tenisicama, sve dolje niz ulicu do prodavnice skupog namještaja i sladoledarnice Baskin-Robbins. Pet ili šest zbunjenih prolaznika zastalo je da je gleda kako komično ulijeće i izliječe i diže glavu, pokazujući na imaginarne snajperiste na krovovima i mašući meni da je slijedim.
Ali išla je čak i dalje od te nesvjesne komedije. Na jednoj zabavi u New Yorku, ponašala se tako da je Salman Rushdie primijetio taj rascjep u njenoj ličnosti.
Zaista su bile dvije Susane, dobra Susan i loša Susan, i dok je dobra Susan briljantna i duhovita i odana i prilično veličanstvena, loša Susan je mogla biti surovo čudovište. Jedan mladi službenik agencije Wylie rekao je nešto o bosanskom sukobu što se Susani nije dopalo i loša Susan je zagrmjela iz nje, a mladom Wyliejevom agentu je zaprijetila opasnost da bude živ progutan.
Richmond Burton je vidio kako se to ponašanje, nekad rezervirano samo za Annie, prelilo na sve njene kontakte, onaj „kompleks mučenice“ u kombinaciji sa spremnošću da zlostavlja ljude.
„Njeno strpljenje se jednostavno istrošilo”, rekao je on, „i to je bilo na neki način vezano za Sarajevo. To ju je nekako sasvim obuzelo. Sve je bilo još jedna prilika da se priredi scena. A ti pomisliš: Ne čini to, Susan. I ona bi to ipak učinila.”
Počela je o sebi govoriti na grandiozan način:
Šta god da bih radila, koji god bih poziv odabrala, znam da to ne bi bilo iz sebičnih motiva. Da sam postala ljekarka, radila bih u velikoj bolnici – ne bih imala privatnu praksu, sjedila u ordinaciji i gledala ljude kako dolaze sa svojim blesavim problemima, i zarađivala mnogo novca. Ne, ja bih radila u velikoj bolnici sa sirotinjom.
„Desilo se nešto i ona je sebe u vezi s angažmanom u Sarajevu vidjela skoro kao heroinu sposobnu za veliku žrtvu”, rekao mi je Burton. „Ja sam je čak čuo kako, razgovarajući telefonom, sebe poredi s Jovankom Orleankom.”
—
Godine tokom i nakon njenog angažmana u Sarajevu postale su zlatno doba priče o Susan, čija protagonistkinja sebe nije bila u stanju vidjeti kako je vide drugi.
Žena koja je sebe vidjela kao Jovanku Orleanku bila je ista ona žena koja je pojela toliko kavijara u restoranu Petrossian na Pedeset i osmoj ulici, da je, kako veli Larry McMurtry, „desetkovala tu vrstu”. On se obogatio na seriji filmova i bestselera, a Susan je koristila prednosti njegove sretne sudbine. Jedne večeri je njegov let iz Washingtona kasnio i, kad je došao u restoran, šef sale mu je saopćio da je gospođa Sontag već otišla i da mu je ostavila papirić: račun za bogatu večeru s kavijarom i u nekoliko slijedova, kojom se Susan počastila.
Greg Chandler, njen novi asistent, svjedočio je brojnim izljevima bijesa.
Jedan se desio u ljeto 1995, kada je morala ići u Madrid radi španskog izdanja Ljubavnika vulkana. Mrzila je što mora ići. Prije putovanja, dala mu je ogromnu kutiju sa kovanicama iz cijelog svijeta koje je decenijama sakupljala i dala mu uputu da izdvoji pezete. Kada je on konačno završio, Susan je pregledala njegovu trijažu i zapazila jedan franak. Mahala je njime ljutito: „Ovo je franak!”, viknula je. „Ovo je franak! Šta da radim, jebi ga, sa frankom u Španiji?” Pobjesnila je i onda uzela kovanice i razbacala ih po sobi.
„Ja sam ih pokorno pokupio”, rekao je Chandler, „i osjećao se kao Christina Crawford”.
—
„Odabrao sam da što je moguće manje pišem o svojim odnosima s majkom u posljednjoj deceniji njenog života, ali dovoljno je reći da su oni često bili napeti”, priznao je David. Čak i ljudi u Susaninoj pratnji koji nisu voljeli Davida ili im je bio odbojan slagali su se da je on bio u nemogućoj poziciji, kao što je pokazao i njegov angažman u Bosni. Godine 1995. objavio je knjigu Slaughterhouse: Bosnia and the Failure of the West (Klanica: Bosna i neuspjeh Zapada), osudu „međunarodne zajednice“: onih na koje su Bosanci mislili šaleći se sa „čekajući Clintona“. Knjiga se bavila mnogim od pitanja jezika koje je Susan postavila u Vijetnamu. „Francuzi su bili ‘francuski kolonisti’; Amerikanci jesu ‘imperijalistički agresori'“, ona je tada napisala. Sada je David napisao da su „Četnici bili fašistički agresori u najstrožem smislu te riječi, a odbrana Sarajeva je bila herojska”. Njih dvoje su imali nekih zajedničkih interesa, ali Davidov je rad bio novinarski, a ne rad estete, mnogo više ukorijenjen u realnu politiku nego bilo šta što je Susan mogla napisati.
Iz Davidove perspektive, Susanin angažman u Bosni bio je čudan. To je dijelom bilo zato što je on sam nju tamo doveo, a dijelom zato što ona nije nedvosmisleno podržavala ono što je pisao.
U januaru 1993, Annie je organizirala krstarenje Nilom za Susanin šezdeseti rođendan. Među gostima je bio Howard Hodgkin, koji je dao svoje slike kao ilustraciju knjige „Tako sada živimo”, i njegov partner Antony Peattie kaže: „Kritizirala je [Davidovo] pisanje, njegove veze, njegov život”. Hodgkin je vidio „kako ga ona verbalno sasijeca u korijenu, kad god bi joj se ukazala prilika. Zaista je bila jako gadna”.
U Bosni, David je otkrio svoju misiju. Kad je sreo bosanske izbjeglice u Njemačkoj, osjetio je „najsnažniji osjećaj potrebe koji sam ikad kao pisac doživio… i sjeo u avion za Zagreb”. Suočen s užasom i nepravdom bosanskog rata, on jedva da je bio u stanju pričati o bilo čemu drugom. Kad se vratio u New York, pokušao je druge ubijediti da pođu u Sarajevo: „Pozvao sam na desetine ljudi, ali jedina osoba koju sam privolio bila je moja majka!” Ona je bila svjesna problema koje je Davidu donijelo njeno prisustvo. Javno mu je davala prednost. „Neću pisati knjigu zato što mislim da u ovom porodičnom biznisu mora biti podjele rada – on piše knjigu”, objavila je za vrijeme svoje prve posjete Sarajevu. Dvije decenije ranije, Paul Thek je osudio „uspostavu dinastije Sontag u američkoj književnosti”. Sada je ona i dalje smatrala da je pisanje njihov „porodični biznis.“ Isprva se pokušala držati po strani „zato što je mislila da je to Davidova priča”, rekao mi je Haris Pašović, „ali kasnije je bilo neizbježno da i ona piše o tome”. David je jednostavno rekao: „To obećanje ona nije mogla održati”.
Čak i prije nego što će ona doći, znao je da će, bude li se ona angažirala, „njena uloga neizbježno zasjeniti moju”, tako mi je rekao i objasnio.
Bio sam ponosan na ono što sam uradio u Bosni. Radio sam uglavnom na sjeveru, u Banjoj Luci, pod srpskom okupacijom i oko logora – koji su tih dana bili strašno mjesto. Izlagao sam se ogromnim fizičkim rizicima i skupo platio svoju spremnost da to činim (bio sam teško ranjen, i skoro sam umro u jesen 1992. blizu Zenice, u srednjoj Bosni). A Bosna je bila moja borba – možda jedina u koju sam ikada bio potpuno uvjeren.
Ali morao je odabrati. „Šta je bilo važnije, pažnja koju bi Sarajevo dobilo s mojom majkom, koja bi preuzela tu moju bosansku borbu i krenula u akciju, ili moj vlastiti ego i ambicija? Bosna je bila beskrajno važnija od moje želje da me ne zasjeni vlastita majka.“ David je pazio da Susan oda priznanje za ono što je postigla u Sarajevu, ali ono što je bilo dobro za Bosnu, nije obavezno bilo dobro i za njihov odnos.
Mi smo se otuđili, ali nismo prekinuli kontakt. Još uvijek smo se viđali i ima momenata u dnevnicima gdje ona piše, prije Bosne, o tome da sam joj nedostupan, da sam manje s njom. Nije to bilo kao mitski Torov malj: Bosna se desila i sve se među nama promijenilo. Ali nije pomoglo.
Ona je to znala – „osjećala se kao da krade Davidov grom”, povjerila se svojoj sestri – ali se pokazala, kao što je tako često bio slučaj, nesposobnom da učini nešto emocionalno korisno iz nečega čega je možda intelektualno bila svjesna. Čak i sedam godina nakon kraja opsade, pripremajući svoju posljednju knjigu, Regarding the Pain of Others (Povodom bola drugih), napisat će svome prijatelju Paolo Dilonardu:
David mi zamjera, jako mi zamjera, što radim ovu knjigu. Za njega, to je nastavak izdaje koja je počela sa člankom „Čekajući Godota u Sarajevu”, jer je on 1993. godine od mene tražio da ga ne napišem, nakon što sam obećala NYRB da ću im napisati. Sinoć u japanskom restoranu Honmura An: „Zar ne možeš meni ostaviti taj jedan djelić svijeta kao moju temu?“ Odnosno, rat. Kada sam mu rekla: ali to je nastavak moje knjige O fotografiji, on je odgovorio: ovdje se radi o historiji, i o ratu, a ti nemaš pojma o historiji. Sve što znaš saznala si od mene, itd. Ti si u krivolovu u mom lovištu.
Srce me boli zbog toga. Ali ja sada ništa ne mogu učiniti.
—
Ništa što mogu učiniti: ta fraza poništava ono pitanje o korisnosti koje je Sarajevo postavljalo. Koja je svrha? „Umjetnost je tu da te učini osjetljivijim i humanijim ljudskim bićem”, rekla mi je njena bosanska prijateljica Senada Kreso. „Umjetnost te može rasplakati, može te učiniti sretnim, može te rastužiti, ali ne može pomoći”. Umjetnost, sama po sebi, nije mogla okupiti vojske koje je Sarajevo tražilo. Ali, kao što pokazuju mnogi Susanini odnosi – sa sobom, sa drugima – umjetnost nije čak uvijek mogla ni čovjeka učiniti čovječnijim.
„Kako čovjek treba živjeti?”, upitala je svoj dnevnik na vrhuncu opsade. „Veliko pitanje ruske književnosti 19. stoljeća. Ja živim pod okriljem ruske književnosti 19. stoljeća”. Sontag se uvijek okretala književnosti, umjetnosti, da joj pomogne da nađe odgovor na to pitanje. Umjetnost je nudila uzor solidarnosti. Ali estetizirati znači iskrivljavati, tvrdila je cijelog svog života. A njen vlastiti život ilustrira tu tezu jednako elokventno kao i sve u njenom djelu. Da li metafora produbljuje čovjekov odnos prema realnosti – ili ga, nasuprot tome, kvari i okužuje? Drugim riječima: Može li ti Dostojevski pomoći da se slažeš sa vlastitim sinom?
Ovo je ona tvrdila 2002. godine, opisavši „ulogu književnosti same“ kao sredstva „da se prošire naša saosjećanja; da obrazujemo srce i um; da stvorimo unutarnjost; da osiguramo i produbimo svoju svijest (sa svim njenim posljedicama) o tome da drugi ljudi, ljudi drugačiji od nas, zaista postoje”. Ipak kad saznaš kakav je bio njen život u posljednjim godinama, vidiš da umjetnost ne može osigurati tu svijest. Pošto nije po prirodi bila empatična, nema te metafore koja može pomoći, i nema tog književnog znanja – jer, ko ga je imao više od nje? – koje može zamijeniti sposobnost da vidiš druge.
Godinama nakon što se povjerila da nije „jako oštroumna kada su drugi ljudi u pitanju, o tome šta misle ili osjećaju”, nakon što je rekla: „sigurna sam da sam empatična i intuitivna”, ona još uvijek empatiju nije naučila.
Ako su priče o Susan u tim godinama govorile o njenoj nesvjesnosti, one su također, sve više, govorile o surovosti. Nije mogla podnijeti čak ni najdelikatniju intervenciju i izbjegavala je bliskost kada su prijatelji pokušavali da joj priđu, kao što je to njena asistentica Karla Eoff učinila jednog dana, dok joj je pomagala da se spakira za putovanje. Zabavljale su se u stanu kao što su to radile i ranije, i Karla joj je, u nadi da će potaknuti ozbiljan razgovor, rekla: „Susan, tako je lijepo što si mi se vratila.“ Na to je Susan uzvratila:
„Idem samo na par dana.“ A ja sam rekla: „Ne govorim o tome. Jedan dio tebe nestane i ja vidim pravu Susan – ne dovoljno često, a ona mi zaista, zaista nedostaje. Jednostavno je bolno biti u blizini one druge Susan.“ Ona je odgovorila: „Ne znam o čemu pričaš!“, a onda je ustala i otišla.
„Ona nije imala stalnih prijatelja“ sredinom devedesetih, rekla je Miranda Spieler. „Bila je prilično izolirana”. Dana 27. januara 1996, s knjigom Loebove Grčke antologije otvorenom na njegovom stolu, Brodski je umro u New Yorku. Bio je to težak gubitak. „Potpuno sam sama”, Susan je rekla Marilù Eustachio. „Nemam nikog s kim bih razgovarala, nikoga s kim bih razmijenila svoje ideje, svoje misli”. Brodski je bio jedan od nekolicine ljudi kojeg je prihvatala kao superiornog. A sada je on otišao.
—
U knjizi O fotografiji, pisala je o tome „koliko je postalo moguće da fotograf, u situacijama kad bira između fotografije i života, izabere fotografiju.“
Sada je i ona odabrala svoju vorholiziranu ličnost, nasuprot onome što je smatrala ciljem Cioranovog djela, „sačuvati svoj život da se ne pretvori u objekat, u stvar”. I sve je više komunicirala sa drugim osobama koje su bile na sličan način estetizirane. Leon Wieseltier je ostao zapanjen jedne večeri čuvši da se upravo družila sa Debbie Harry, pjevačicom grupe Blondie. „Ušla je u taj univerzum gdje znaš Micka Jaggera, ali ne i Stonese. To je ona lista probranih. Svi su ti veliki prijatelji, a niko nikog ne poznaje.”
U tom univerzumu, ako si dovoljno slavan, za tebe više ne važe pravila koja obavezuju običnog čovjeka. Ali u zamjenu za tu slobodu, čovjek je morao izabrati fotografiju – sliku – ne život; a to je, mlada Sontag je napisala u Dobročinitelju, svojevrsna smrt.
Njega više nema: ostario je, paraliziran od stalnog zurenja oka javnosti, zamrznut. Sada je sasvim slavan. Svi se smiju njegovom podrugivanju jer on nikog ne može uvrijediti. Ono što je činio pretvorilo se u poze.
Susanina sljedeća knjiga, koju će početi pisati 1994. godine, govori o ženi koja je bez bola ili dvojbi zauzela oko javnosti, „sasvim slavna”.