Nakon šutnje

Posljednjih dana intezivirao sam rad na svom novom rukopisu; htio bih ga završiti u tekućoj godini. Ali, kako se rukopis primiče svome kraju, tako raste i moje uzmicanje od istog. Šta je to? Oklijevam napisati završno poglavlje misleći o čemu još nisam pošutio.

Moj drug Adnan Žetica za vrijeme jedne popodnevne kafe rekao je: „Iza šutnje su planine“. Ima on taj običaj izgovoriti misao koja opustoši svaki pokušaj novog dijaloga. Zbog dubine te rečenice, zbog onog što se iza nje skriva, neko smo vrijeme za stolom proveli u šutnji. Posmatramo kišu. Onda je u njegovom kaputu zazvonio telefon pa je morao otići. Pamtim taj kaput. Gledam za njim. U pepeljari dogorijeva žurno ugašena cigareta.

Njegovo desno rame blago se propinje u odnosu na ostatak tijela.

Gdje sam ga prvi put vidio?

I onda ova slika. Kasna jesen. Obojica stojimo iznad kabura u koji će leći tijelo mrtvog mladića. Osamnaest godina, a već mu se izbrojali koraci. Nakon dženaze izgubio sam ga iz vida. Mnoštvo je prikrilo tijelo pa nisam vidio njegov potiljak potonuo u crni, džumhurovski đubretarac.

Deset je godina od onda prošlo. Iskoračalo se vrijeme što znači da se meni prošlost vraća u slikama.

Sad posmatram druga u odlasku i mislim: o čemu ćemo šutjeti za budućom kafom? U kakav ćemo ponor nijemo zuriti?

Adnan Repeša

Repeša: Dva sjećanja
Nešto se promijenilo

Zubčević: Zvijezda Mira
Krleža: Povratak…
Petanjek: Znakovi života