Ljeto je obilato rodilo voćem. Ne sjećam se kada je zadnji put bilo ovako; potreban je samo dodir i plod se od peteljke odvoji. U dvorištu sam, zagledan u stablo ove jabuke. Puhnem li u krošnju, odozgo će poletjeti čitave pregršti i skoturati se pod moje noge.
Prethodnih godina ovakva su ljeta donosila povratak naše dijaspore; sad će se i oni makar na jedan mjesec, vratiti doma.
Kući.
Ali, ovo je ljeto lišeno dijaspore. Ljeto bez svijeta. Potpuna praznina.
M. sam upoznao sada već davne 1998. Iz rodnog Trebinja prešla je u Švedsku, i šest godina dockan ona se prvi put primiče Bosni. Formativne godine već je proživjela, pa su i njene vještine savršeno usklađene sa skandinavskim temperamentom. Stoji pod ovim stablom i lice prinosi plodu. Kao da se mrvicu čudi. Hoće da omiriše zavičaj, i svaki put kada to čini, ona pronalazi opravdanje za dvoje iz raja prognanih. „Jabuci se ne može odoljeti“, rekla je, posežući prstima za sočnim plodom.
To je moje prvo sjećanje na nju; vitka ženska figura protegnuta u sjeni ovoga stabla. Odmah je privukla pažnju, a uskoro se posve zbližila s mojim tadašnjim drugom. Poslije je otišla bez pozdrava, pitao sam je o tome, pa je rekla da se ona nikad ne oprašta, jer to je siguran znak da će se ponovo vratiti.
Od onda tri puta su dozrijevale jabuke, a nje nije bilo da se pod krošnjom čudi. Vratila se četvrte godine, pa su njih dvoje uhvaćeni za ruke prošli ovim ulicama. Pitao sam: gdje si se zagubila u prethodnom vremenu, a ona je vršak brade naslonila na rame i rekla da je zadnje tri godine provela u Južnoj Americi s dečkom iz Čilea, ali da njihovo voće ne miriše po hercegovačkom jugu.
Raskinula je tu vezu, vratila su u Malmo, tamo je njen dom, a nešto kasnije doputovala je ovdje, jer hoće da se sabere i posve oslobodi prethodnih godina. Dva dana poslije obnovila je vezu s mojim drugom, a kad je ponovo odlazila, povela i njega. Pet godina živjeli su skupa, putovali svijetom i povremeno navraćali, svaki put drukčiji i s novim saznanjima. A onda je ona od nekog vremena počela ismijavati ovdašnje vrijednosti, a on sve više postajao umiljato mače koje prede pod njenim nogama. To da se ona ne može uskladiti sa ovdašnjim folklorom mogao sam razumijeti, ali da on negira sebe od jučer, e, preko toga već nisam mogao preći, pa sam mu neke stvari izgovorio u lice. Uzvratio je istom mjerom, baš se jedio, da bi me na kraju smjestio na početak i u okvire pećine, „ondje ti je mjesto“, rekao je.
Poslije su otišli i više ih nisam viđao. Zaboravio sam to drugarstvo. Nisu mi nedostajali. A onda se ona u ljeto 2015, ponovo javila. Piše da joj iz štampe upravo izlazi knjiga pa bi željela znati može li se promocija upriličiti u ovom gradu. Ona dolazi za pet dana. Kontaktirao sam drugove i oni su prihvatili prijedlog.
Promocija je protekla u veseloj atmosferi, a i njeni stihovi privukli su pažnju. Poslije smo svi skupa pošli na mirno mjesto uz Bunu i ondje do kasno razgovarali.
Pamtim da je tu noć spomenula Refika Ličinu, jednom je sjedila u njegovom društvu. Tih, usamljen čovjek.
Sljedećih nekoliko dana stanovala je kod mene, u sobi prepunoj knjiga i s pogledom na zvonik. Noć uoči odlaska poželjela je znati šta se ustvari dogodilo između nas dvojice, pa sam joj i o tome pričao bez uvijanja.
Ako se posve umirim još mogu osjetiti tišinu te noći. Nijednu riječ nije izustila, samo je nijemo gledala put mene.
Otišla je na svoj uobičajen način. Iskrala iz kreveta i tiho za sobom pritvorila vrata.
Nismo se oprostili. I to je čitava priča.
Sve rjeđe se viđamo. Sve manje razgovaramo.
Nešto se promijenilo.