Repeša: Dva sjećanja

Pošao sam kupiti knjigu Srđana Valjarevića. Napolju sitna kiša propada, neću se dugo zadržati u gradu; danas je plan čitati. U knjižaru sam donio kišu u kosi i želju da mirišem knjige. Volim ovo mjesto. S prozora se vide ljepši dijelovi grada. Lipe puštaju cvat, a pod njihovim krošnjama leži Kantarevac. Svaki prolazak pored tog mjesta mene neizostavno vraća u prošlost.

Rasut sam u vlastitoj prošlosti i ondje se davim.

***
Prvo sjećanje. Ljetna je noć već poodmakla, stojim uz ogradu zagledan u bend ispred sebe. U ovoj noći ništa mi više neće trebati. Onda je ogradi prišla žena. Prepoznali smo se, pa sam udaljenost od par koraka sveo na lakat. Moji su prsti po inerciji pošli prema njenom struku i ondje kratko ostali. Moji prsti na njenom tijelu. Sva prošlost u jednom dodiru.

Ova žena i ja jednom smo imali vezu. To je vrijeme prve mladosti, i mi se u njoj nismo upoznali. Razumljivo. Svaka je mladost površna.

Slijepa mladost.

U međuvremenu, oboje smo odande minuli, tamo nas nema, vezali se za druge osobe, a sad oboje stojimo tu. Dugo je nisam vidio, godinama, a sad je pitam:

– Kako si?
– Dobro sam, kaže.

Potom šutimo. Zbog tuđih prstiju na svom tijelu ona osjeća nelagodu i sad kaže: „Kćerka mi je tu“. To bi u ovom trenutku trebalo značiti da je moram osloboditi dodira koji nije prirodan. Posmatramo bend i pjevača u transu, a onda ona kaže: „Ponekad pročitam nešto tvoje i uglavnom mi se ne dopada“.

Njen cinizam od prije dvadeset godina još je tu i živ je. Ona njeguje stare navike. Zbog načina na koji mi se obraća prepoznajem djevojku iz mladosti. Malo joj se toga kod mene dopadalo, a opet smo se neumorno sastajali. Fatalna privlačnost, reklo bi se.

U času dok joj se ništa moje ne dopada, posmatram je. Oslobođeno dugačke kose, njeno je lice stalo u novi okvir.

Sad je ljepša.

Ona je Yoko Ono, a opet je nisam znao voljeti.

Pamtim kad je rekla: „Ne bih se mogla udati za tebe jer si nestalan“.

I dok je pred nama svirao bend, razmišljao sam o rečenici staroj čitavih dvadeset godina. O svojoj nestalnosti. Ima u tome istine, jer uzmičući od ljudi ja branim prostor svoje slobode. Ali ona to ne zna, zato što me nikad nije upoznala.

***
Drugo sjećanje. U jednoj noći nalik ovoj S. i ja smo šetali uz obalu. Smijali se i tako prišli bašti. Dole je pir za mali broj uzvanika, sviraju njih dvoje, pa je S. poželjela stati. Hoće da posluša. Stojimo. Za mikrofonom – žena, i pomislim: oslobođena mene, pustila si glas. U vremenu predviđenom za nas dvoje, ti nisi imala nijedan razlog za pjesmu.

Poslije smo otišli, a S. je rekla: „Bože, kako lijepo pjeva“.

***
Kupio sam Valjarevićevu knjigu i odmah je počeo čitati. U knjizi, jedan muškarac svaku noć dolazi u kafanu i jezikom koji ona ne razumije, udvara se djevojci. Poslije mu ona pruža papir i olovku. On riše žensko tijelo s namjerom da ga u crtežu ogoli. Onda svoj uradak pokazuje djevojci i oboje se smiju.

Oni se bez jezika razumiju. Možda se stignu upoznati.

Eto, zbog ovakvih rečenica volim čitati ovoga pisca. Njegov pripovjedač poseže za praktičnim rješenjima.

On zna crtati.

Adnan Repeša

Nakon šutnje
Nešto se promijenilo

New age
Lijeni Jozo
RegionElle: Monika Herceg