"Nemoj imati djecu", savjet piscu Michaelu Chabonu, prije nego je objavio 14 knjiga i postao otac četvero djece.
Michael Chabon je američki pisac, autor 14 knjiga među kojima su bestseller romani Moonglow i The Amazing Adventures of Kavalier & Clay. U knjizi eseja koja je 15. maja objavljena za Harper Books pod naslovom Pops: Fatherhood in Pieces, Chabon se prisjeća savjeta koji nije poslušao, a koji je dobio na zabavi prije nego je objavio prvu knjigu i prije nego će postati otac četvero djece.
Ljeto prije objavljivanja svog prvog romana, bio sam na literarnoj zabavi, našao sam se nasamo sa piscem kojem sam se divio, na trijemu kuće našeg domaćina uz rijeku Truckee. Ljudi su dolazili i odlazili sa plavim meksičkim čašama za vino i bocama piva, osjetio sam da, iz nekog razloga, imam njegovu pažnju.
“Dat ću ti savjet”, rekao mi je, upozoravajućim tonom.
Rekao sam da bih taj savjet cijenio. Bio sam znatiželjan da čujem šta je imao reći, ne zato što mi je trebao savjet nego kao trag koji će pomoći u razrješenju misterije ovog velikog čovjeka. Doživljavao sam to kao glatku površinu bez pukotina ili tačaka otpora, uz veliku ljubaznost nekoga nenaviknutog na rasipanje znanja. Savjet je možda bio jedini trag koji sam mogao dobiti.
Taj veliki čovjek je rekao da će savjet biti bolan — ili je možda samo tako zvučao — ali je znao o čemu priča i ako sam želio postati romanopisac, morao sam slušati. Čovjek je bio skoro duplo stariji od mene, ali nije bio star. Bio je dovoljno mlad, naprimjer, da je nosio crne chuck-taylorice. Bio je dovoljno mlad da se ironično smije na svoj račun.
“Nemoj imati djecu”, rekao je. “To je to. Nemoj ih imati.” Osmijeh je nestao, ali je trag smiješka ostao u njegovim plavim očima. “To je suština.”
Moje vjenčanje sa budućom bivšom ženom bilo je zakazano za manje od mjeseca; moja knjiga bi izašla u proljeće. Ispostavilo se da je ovaj niz okolnosti, u očima poznatog pisca, bio razlog za uzbunu. Vjenčanje je uredu — ustvari, sve njegove knjige su bile posvećene njegovoj ženi — ali ako nisi pažljiv, ozbiljno rizikuješ da naštetiš svojoj karijeri. Poslije ovog romana, strpljivo je objasnio, pojavio bi se drugi koji treba napisati, a drugi romani su poznati po svojoj težini i zahtjevnosti za razliku od prvjenaca. Nakon te zezancije, ako bih bio srećan i tvrdoglav u prikladnoj mjeri, pokušao bih napisati majstorski treći i četvrti roman, zatim neobični peti pa elegantni šesti, sedmi, koji bi, na neki način, rekapitulirao i zatvorio krug svih prethodnih djela i tako dalje, dok god bi me pratila tvrdoglavost i sreća. Osim ako, naravno, napravim fatalnu grešku kao i drugi mladi pametnjakovići prije mene.
“Možeš pisati odlične knjige”, nastavio je veliki pisac. “Ili možeš imati djecu. Do tebe je.”
Klimnuo sam glavom, razmišljajući kratko o proročanstvu koje sam čuo, o karijeri borbe i trijumfa naslaganih do nebesa poput Babilonske kule, mukotrpna knjiga poslije mukotrpne knjige.
“Nisam nikad tako razmišljao o tome”, priznao sam. Moja buduća bivša žena i ja smo došli do spiska imena za djecu, ali ne dalje od toga. Jesam li trebao odmah zaustaviti ove naše razigrane razgovore, zajedno sa ozbiljnijim koji bi se mogli pojaviti? Ona je bila pjesnikinja sa vlastitim ambicijama.
“Poe, O’Connor. Welty. Niko od njih nije imao djece.” rekao je. Ovaj spisak je, implicitno, uključivao i njega; on je bio južnjak, on i njegova draga, također, nisu imali djece. “Čehov. Beckett. Woolf.”
Pokušao sam izustiti neke kontra-primjere, ali nažalost, onaj koji mi je odmah pao na pamet je bio moj idol, John Cheever, stiješnjen u kući u Ossiningu u New Yorku, sa ožalošćenom ženom i troje djece. Baš sam čitao bilješke njegove kćerke, Susan. Njeno djetinjstvo je bilo kobno iza zatvorenih vrata, a očeva karijera je bila mješavina alkoholizma, srama i prikrivene homoseksualnosti. Njegove kratke priče su se vremenom raspojasale, njegovi romani su bili lažno dostojanstveni kao pijanci koji se trude izgledati trijezni, dok su djeca bila između potrebe da ih otac primijeti i da mu se maknu s puta. Bilo je, u najmanju ruku, diskutabilno, mislio sam, da li ovaj čovjek treba imati djecu. Pitam se kako bi se Susan Cheever osjećala da čuje ovaj prijedlog.
“Zamisli ovako, Michael,” rekao je, pa je zatim skicirao svoju brutalnu logiku: Pisanje je praksa. Što više pišeš, postaješ bolji pisac i više knjiga objavljuješ. Izvanrednost plus produktivnost, to je formula za uspjeh, a vrijeme je koeficijent za oboje. Djeca su, rekao je, poznati lopovi vremena. Onda se postavlja pitanje tema, okolnosti, iskustva; knjige su gladna stvorenja, ako ostaneš predugo na jednom mjestu, one pojedu sve i svakoga u tvojoj blizini. Morao bi stalno biti u pokretu, uvijek naprijed, književni Masai koji predvodi svoje proždrljivo stado romana. Putovanje je, samim tim, bilo nužno i trebao sam mu vjerovati, jer je počeo pažljivo pojašnjavati: Putovanje sa djecom je nešto najgore na svijetu. Kako god, pisci su neumorni ljudi. Ne mogu preživjeti bez sposobnosti da se prihvate posla i pokrenu, kad god i gdje god žele. Pisci bi morali biti neodgovorni, na kraju, prema svemu osim pisanju, oslobođeni od svih obaveza osim one prema broju riječi koji taj dan trebaju napisati. Djeci, suprotno tome, treba stabilnost, dosljednost, rutina i najvažnije, posvećenost. Ukratko, govorio je, djeca su suprotnost pisanju.
“Thomas Mann?” Pokušao sam. Naprezao sam mozak da bih se sjetio nekog velikog pisca koji je bio porodični čovjek, a ne kao Cheever. Moj entuzijazam prema Mannu je nedavno iščezao, ali nikad neću zaboraviti zanos ljeta koje sam, pet godina ranije, proveo penjući se po Čarobnom brijegu.
“Thomas Mann?” rekao je veliki čovjek. Nasmiješio se; upao sam ravno u njegovu zamku. “Thomas Mann se znao zaključavati u sobu! Svaki dan! Satima! Njegovoj djeci je bilo zabranjeno da ga uznemiravaju, uz prijetnju smrću, a to je jedva pretjerivanje. Njegova djeca su njemu bila smetnja. Dok je radio, oni su bili izvor boli. Mislim, zaboravi zavšavanje svoga posla; zar hoćeš da budeš takav otac?”
Na to pitanje je bilo lako odgovoriti. Znao sam kakav sam otac htio biti. Za razliku od svoga oca, bio bih sa svojom djecom kad god bi me trebali, tokom doručka, pomoć oko zadaće, kada bi učili plivati, kuhati, voziti biciklo; kada bi plakali na jastuku. Ja bih bio prisutan u životima svoje djece. Ukratko, moja vrata bi uvijek bila otvorena za njih. Do sad mi nije palo na pamet da ova ambicija možda nije kompatibilna sa praksom pisanja.
“Richard Yates,” rekao je, pripremajući konačni udarac, kao jedan od Hemingwayevih matadora. “Znaš li šta je Richard Yates rekao?”
O ne, mislio sam. Sjetio sam se sumornih i prodornih očiju Yatesa, The Easter Parade i Revolutionary Road (Put oslobođenja) i Eleven Kinds of Loneliness; nema šanse da će ovo biti nešto što nije mračno.
“‘Izgubiš knjigu,’” citirao je ili parafrazirao ili možda čak izmislio, “‘za svako dijete.’”
Smiješio se. Mogao je vidjeti efekat svojih riječi na mene dok sam stajao tu pokušavajući da shvatim koliko bih knjiga mogao izgubiti. Moja buduća bivša žena i ja smo se odlučili za dva imena, jedno muško, jedno žensko. Ovo sugeriše dvije knjige, dvije izbrisane knjige, univerzalni rastvor djece ih je izbrisao. Pretpostavio sam da bih mogao živjeti s tim. Ali šta ako se, poslije prva dva, desi “nesreća”, previše vina popodne, neuspjeh u kontroli rađanja; i šta ako se, ne daj Bože, u trećoj trudnoći ispostavi da su blizanci? Iznenada, u mojoj mašti, držao sam se za osnovu te polusagrađene Babilonske kule, do nožnih zglobova u valu beba i derišta, anti-autor cijele police odličnih romana koje ne bih nikad mogao napisati, bilo koji od njih bi mogao biti moje remek djelo.
“Uredu, Michael, razmisli o tome,” rekao je akcentom putera na toplom biskvitu. Njegov je posao bio završen. Potapšao me po ramenu, zveknuo zadnjim centimetrom Dos Equisa u svojoj boci i vratio se u kuću, uvjeren da je spasio — ili barem istravio — još jedno izgubljeno janje.
Nejasno se sjećam kako sam poslije ispričao ovo svojoj budućoj bivšoj supruzi i našeg ismijavanja njegovog arogantnog samoopravdanja ili možda, žalosnije, stvaranja vrline od nužnosti. Vjenčali smo se, preselili se nekoliko puta pa se razveli. Uspio sam skupiti šaku kratkih priča sa te plovidbe zadovoljstva, mada je drugi roman koji sam pokušavao da sagradim tih godina, zamišljena epika, potonula kao ogromni neplovni drednot. Srećom, nije bilo djece da ih krivim za taj brodolom. Nekoliko godina kasnije oženio sam se ponovo i poslije skoro 25 godina, dok sam se brinuo o četvero djece, uspio sam objaviti četrnaest knjiga.
Da li ih je trebalo biti osamnaest?
Je li kreativna melanholija koja ponekad prolazi kroz mene poslije teške noći za tastaturom, taj osjećaj nailaženja na pogrešnu knjigu, neki način žaljenja za te druge, fantomske romane, one koje su mi djeca ukrala? Činjenica je da ako neko krene crtati po grafu moju opadajuću proizvodnju kratkih priča u zadnje dvije decenije zajedno sa mojom rastućom proizvodnjom djece, rezultat bi izgledao kao mjesto zločina. Ali razlog zbog kojeg skoro nikad ne pišem kratke priče nije taj što su moja djeca vremenski lopovi. Moja djeca su skupa, a kratke priče ne zarađuju dobro. Ne mogu sebi priuštiti da pišem kratke priče.
A ta četiri “izgubljena” romana predviđena teorijom tog velikog pisca prije mnogo godina? Da sam ga poslušao i oduzeo sebi dar djece ili da nikad nisam napisao nijedan roman, rezultat bi na kraju bio isti kakav će biti nakon što sam uradio šta sam želio: Umrijet ću; a svijet će, u svom nasilju i spokoju nastaviti, kroz beskrajnu ravnodušnost svemira, a trebat će obići samo sto krugova oko sunca da nas šest, koji se volimo, postanemo prašina i budemo potpuno zaboravljeni osim hiljade i hiljade romana i kratkih priča koje su napisane u roku naših života. Ako se nijedna od mojih knjiga ne ispostavi kao svijetli ostatak, jer sam dopustio svojoj djeci da mi kradu vrijeme, suze moj put i ograniče moju slobodu, meni je to sasvim uredu. Kada su napisane, moje knjige, za razliku od moje djece, ne čude me, nisu misteriozne. Za razliku od moje djece, moje knjige okrutno ne opraštaju moje slabosti, neuspjehe i mane ličnosti. Najviše od svega, moje knjige, za razliku od moje djece, ne uzvraćaju ljubav. Kako god, ako, za sto godina, moje knjige budu trule i zaboravljene, neću nikad za to znati. To i jeste problem, na kraju, sa ulaganjem u svoje potomstvo: Nikad ne znaš koliko ćeš dugo biti tu da uživaš u njima.
Ovaj tekst iz nove knjige M. Chabona objavljen je prvi put u magazinu GQ.