Problem “fairness doctrine” ili principa nepristrasnosti.
Proteklih decenija, američka praksa poznata pod nazivom “fairness doctrine” ili u slobodnom prevodu princip nepristrasnosti, postala je jedan je od postulata novinarstva u nastojanju da se ponude uravnoteženi stavovi i mišljenja u cilju postizanja objektivnosti i tačnog izvještavanja, odnosno nepristrasnosti.
Termin je uvela američka regulatorna agencija Federal Communications Commission davne 1949. godine, koja je zahtijevala od vlasnika licenci za radijsko i TV emitiranje programa da javnost upoznaju sa različitim stavovima o kontroverznim pitanjima od javnog interesa u cilju poštenog i uravnoteženog izvještavanja.
Američka agencija za medije je ovu praksu napustila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća iako je iz službenih dokumenata ukinuta tek 2011. godine, kada su američki mediji pisali da je “konačno mrtva i pokopana”.
70-ak godina od uvođenja ove prakse, živimo u vrijeme kada je informacija a i dezinformacija oružje, u vrijeme kada je kontroverznih vijesti sve više, a netolerantni ispadi su sve brojniji. Stoga je vrijeme da se uvriježene novinarske prakse revidiraju. Godine prakticiranja učinile su svoje i u Sjedinjenim Državama i u Evropi, a danas ova praksa sve manje doprinosi nepristrasnom, poštenom i uravnoteženom izvještavanju jer novinarski prioritet ne bi trebala biti ravnoteža već istina.
Nema ništa fer u tome što se daje podjednak medijski prostor i žrtvi i zločincu, jer se tako zločincu omogućava platforma za promoviranje vlastitih ideja i eventualne ideologije, a to je samo jedan primjer u kojem pravilo “nepristrasnosti” proizvodi veću trenutnu i buduću štetu. Objektivno izvještavanje treba biti zasnovano na utvrđenim činjenicama a utvrđivanje činjenica i stanja stvari jesu obaveza, odgovornost i posao novinara jer su oni medij između čitateljstva i činjeničnog stanja stvari a ne arbitar između dvije strane. Za to postoje druge instance.
Često se pod parolom da obje stane “imaju pravo” čini velika šteta oštećenoj strani a usluga drugoj strani. U borbi istine i laži, kojoj u medijskom prostoru, lokalnom i globalnom, svjedočimo svaki dan, laž je uvijek na dobitku naročito kada joj se omogući status ravnopravne strane u sporu.
U velikom broju slučajeva pokazalo se da “fairness doctrine” nije nimalo fer. A i danas smo svjedoci da brojni novinari i redakcije smatraju da profesionalno obavljaju svoj posao tako što objema stranama daju podjednak medijski prostor, oslobađajući tako sebe od profesionalne i moralne odgovornosti, a sve na osnovu principa “nepristrasnosti”.
Novinari bi trebali biti pristrasni kada je istina u pitanju. Činjenica i istina su cilj novinarstva a ne praktično statiranje u čitavom procesu koju ukida smisao samog medija i žurnalizma gdje svaka “strana” može po želji i potrebi razvijati vlastiti narativ, ideologiju a mediji zapravo postaju puke platforme, svima, bez da daju nužan i nepristrasan uvid u istinu u čijem otkrivanju trebaju djelovati samostalno, a principe nepristrasnost ostaviti za pokušaje uticaja, naprimjer, politike, novca, ili nekog drugog interesa, na samo izvještavanje.