Vjerovatno nijedna životinja nije značajnija za ljudsku povijest od konja. U različitim kulturama i zajednicama neke druge životinje su svetije, ali opet ukupno gledano konji su bili najbliži i najdugovječniji saputnici ljudi. Divili su im se pjesnici, spominjale ih svete knjige kao simbol snage, ljepote, moći i žudnje. Ta simbioza čovjeka i konja možda se najbolje vidu u mitologiji u kojoj su oni postajali jedno, srastajući u Kentaura, polučovjeka i polukonja.
Tehnološka revolucija u 20. stoljeću suštinski je izmijenila način na koji čovjek putuje, ratuje i privređuje. Konji su bili istinske žrtve napretka, njihova uloga prvo je postala sporedna pa potom i nikakva. Automobili su bili brži, kamioni su mogli kopnom prevesti nemjerljivo više tereta, konjica, koja je hiljadama godina bila najcjenjeniji rod vojske, svela se na ukras i ceremonijal. Posljednji odbljesak i konačna potvrda promjene bilo je divljenje, posebno u socijalizmu, njegovoj svetosti traktoru. U Livnu i njegovoj okolini nepotrebne konje, sada skupi i malokorisni teret koji je valjalo hraniti, ljudi su prosto počeli puštati u divljinu, najčešće na visoravan Kruzi iznad Livna, odnosno podno Cincar planine.
U vrijeme kada se čini da je čovječanstvo na jednoj novoj tehnološkoj prekretnici koju donosi vještačka inteligencija, priča o konjima kao gubitnicima prethodnog tehnološkog skoka moćna je opomena i podsjetnik na svu kompleksnost promjena koje razvoj donosi. Konje su zamijenili automobili, tenkovi i traktori na kojima su jednako jahali ljudi. Svaki prethodni skok uvijek je bio podređen čovjeku koji je postajao brži, jači, bolji. Sada se po prvi put čini zamislivim da u nekom sljedećem skoku čovjek doživi sudbinu konja i bude odbačen kao skupi i malokorisni podsjetnik na minula vremena. Jezivija je samo pomisao da bi to vjerovatno bilo pravedno, s obzirom na ljudsku povijest.
***
Udaljavajući se od ljudi odbačeni livanjski konji postajali su divlji, kretali se u krdima i opstajali. Što su bili dalje od čovjeka i čovjek od njih postajali su brojniji, od jedva stotinjak do više od hiljadu u posljednjih 20-ak godina. Na žalost konja, čovjek im se ponovo približio. Prvo kao zainteresirani posmatrač, diveći im se i hraneći ih, po pravilu iz najbolje namjere. Vremenom su konji postajali sve pitomiji dopuštajući ljudima da im prilaze sve bliže. Strah i nepovjerenje, mehanizmi koji su konje štitili, tako su vremenom nestali.
Danas su livanjski divlji konji žrtva, osim sve češćih suša, i tog ponovnog zbližavanja sa čovjekom. Lovokradice im prilaze sve bliže i jednostavnije, sve češće ih ubijajući kako bi se okoristili mesom. Dronovi koji im sve češće lete iznad glava plaše ih i tjeraju u bjekstvo pa u sve češćim stampedima sve više konja zadobija lomove i druge fatalne povrede. Kada se na sve to doda haotičan bosanskohercegovački sistem u kojem vlasti ne brinu odveć ni o ljudima a kamoli o konjima, crne prognoze o sudbini divljih konja iznad Livna postaju sasvim izvjesnije.
***
Najveći broj ljudi i danas ima posebno sentimentalan odnos prema konjima, dokaz koliko se čovjek sporo mijenja i koliko i danas u sebi nosimo sjećanja na neka daleka vremena i prostore. U Livnu mnogi nastoje pomoći konjima i iznaći sistemsko rješenje kako bi se ta ljepota i turistički potencijal zaštitili.
Ivica Ištuk počeo je obnavljati stari izvor vode Drulj koji bi u sušnim mjesecima mogao koristiti i divljim konjima, ali i stočarima. Prije nego je krenuo, prijatelju Iliji je kazao šta mu je namjera. I čovjek me je samo upitao: Treba li ti još ruku, da ti pomognem? U sveopćoj kulturi brbljanja u kojoj svi o svemu mogu govoriti ovo treba li ti još ruku ustvari je podsjetnik da treba djelovati. Jer Marks je bio upravu: Svijet nije dovoljno opisivati, treba ga mijenjati.
***
Dokumentarni film Livanjski divlji konji – između slobode i nebrige autorski je projekat novinara Vanje Stokić i Ajdina Kambera. Do sada je prikazan u Livnu, Doboju i Sarajevu. Film je u Kvartovskom kinu Grbavica u Sarajevu pogledalo 150 gledalaca, mnogi ostajući da čuju i razgovor koji je uslijedio poslije projekcije. To je impresivan broj za jedan nezavisni dokumentarni autorski projekat. Film će nastaviti svoj život na festivalima, posebno organiziranim projekcijama u drugim gradovima da bi na kraju bio dostupan na internetu. Zato je smisleno ovdje se zaustaviti i pustiti film da živi svoj život.
Ono što ne treba ostaviti neiskazanim jeste jedno ogromno poštovanja koje mnogi imaju za Vanju i Ajdina i za novinarstvo kakvim se bave. To je novinarstvo koje pokušava biti glas onih koji najčešće glasa nemaju ili im je utišan da se jedva čuje. Izbjeglice iz dalekih krajeva koje lutaju po bosanskim vrletima, bolesni koje dodatno muči kompleksni administrativni sistem, napušteni, zanemareni… Istina je da Vanja i Ajdin nisu jedini koji se tim temama bave. Ali nikada nisam sreo nekoga ko na tako osjećajan način gradi veze sa ljudima i zajednicama. Nije dovoljno izvijestiti, treba pokušati pomoći. Jer svijet, znaju to, nije dovoljno opisivati, treba ga mijenjati. To neminovno znači da novinar ne može ostati neutralan. Niti treba, reći će vam. Tako, na jedan čudesan način, film o konjima ustvari postaje film o novinarstvu.