Vidovdane, ljubavi moja
Politička konfiguracija Balkana doživjela je tektonski poremećaj: pobjedom četničkih i pročetničkih partija u Crnoj Gori osnažena je ideja umanjene “Velike Srbije”. Umjesto nekadašnjeg sna Vojislava Šešelja o državi utvrđenoj tenkovima JNA na liniji razgraničenja Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, na sceni je projekat “Srpskog sveta” Šešeljevog nasljednika Aleksandra Vučića, u četvorouglu Beograd-Banja Luka-Podgorica-Sjeverna Mitrovica, sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao vladinim resorom zaduženim za operacionalizaciju projekta.
Nije puno trebalo čekati da se vidi kako izgleda taj izmaštani “srpski svet” u Crnoj Gori. Već nekoliko sati nakon proglašenja izbornih rezultata to su saznali pljevaljski Bošnjaci Emir Pilav i Sanjin Raščić: prvi je sjedio sa ocem u bašti jednog pljevaljskog kafića kada se zaustavilo jedno od vozila iz kolone, okićeno srpskim i četničkim znamenjima – obojica su fizički napadnuti, a Emir je pomoć morao zatražiti u Hitnoj pomoći; Sanjina su slavljenici “slobode” (po Dritanu Abazoviću, jednom od lidera pobjedničke koalicije) izvukli iz njegovog auta, prebili i takvog ostavili na ulici. U Beranama je, nakon što su u predizbornoj kampanji osvanuli grafiti na kućama tamošnjih Bošnjaka “Jebem li vam majku tursku”, izborna pobjeda proslavljena kamenovanjem Vakufske kuće; u Bijelom Polju, nakon što je lokalni pop uoči posljednjeg Božića najavio mogućnost “krvavih badnjaka”, kolone slavljenika Dritanove “slobode” zaustavljavaju se ispred bošnjačkih kuća i uriniraju, uz pozive domaćinima na selidbu; u Tuzima, gradiću blizu Podgorice nastanjenom većinski malisorskim Albancima, prodefilirala je kolona automobila poput kolona nekadašnjih povratnika sa dubrovačkog i ratišta u Bosni i Hercegovini, a slično je bilo i u Ulcinju. Desetine demoliranih ureda procrnogorskih stranaka u više gradova, te radnji, poslovnih prostora i automobila, kao i hiljade prijetnji, uvreda i poniženja koje trpe građani Crne Gore koji ne dijele oduševljenje izbornim rezultatom – o tome se i ne govori i niko ih i ne registruje.
Kako je ovih dana i noći pripadnicima manjina u Crnoj Gori znaju samo oni koji su bili u istom statusu u vrijeme učvršćivanja (zločinima i progonima) Republike Srpske. Ima jedna potresna priča Irfana Horozovića objavljena u Danima 1994. godine. U njoj opisuje užasavajući strah dok u svom banjalučkom stanu osluškuje bat koraka koji se približavaju njegovim vratima – a onda i olakšanje kada se taj odlazeći turobni zvuk utišava. Dok nisam pročitao taj opis mislio sam, iz sarajevskog iskustva artiljerijskog ubijanja grada, da je zvijuk dolazećih granata najužasniji mogući zvuk…
Ipak, nikome u Crnoj Gori danas nije teže nego Crnogorcima, posebno onima koji bolje poznaju historiju svoje države. Oni su svjesni da bi rezultat ovogodišnjih izbora mogao biti svojevrsna repriza Podgoričke skupštine (“Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori”), asambleje lažnih narodnih predstavnika, održane krajem novembra 1918. godine. Na njoj je donijeta odluka o ujedinjenju Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića. Crna Gora je srpskom okupacijom nestala, uvedena je vojna uprava i policijski sat; ukinuta je autokefalna viševjekovna Crnogorska pravoslavna crkva a sve njene crkve, objekti i imovina zaposjednuti su od Srpske pravoslavne crkve; sve do 1925. godine crnogorski patriote-komiti su pružali i vojni otpor puno nadmoćnijim srpskim okupatorima. O njihovim stravičnim zločinima čak i nad ženama i djecom crnogorskih rodoljuba sve donedavno se malo znalo, govorilo šapatom, a obilje historijskih izvora je bilo neistraženo. Sve do kampanje masovnih litija, u organizaciji mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija (Rista) Radovića, koje su odisale već poznatom četničkom, velikosrpskom ornamentikom zaodjenutom u svetosavlje, izgledalo je da je referendumom 2006. godina trajno izborena nezavisnost crnogorske države.
Nekoliko dana uoči izbora sa prijateljima sam večerao na Cetinju. Viševjekovni oreol ključnog toponima bogate crnogorske historije ovaj grad je demonstrirao i 1991. i 1992. godine, kada su dobrovoljci iz Crne Gore odlazili “na Dubrovnik”, vraćajući se sa televizorima, frižiderima i ostalom tehničkom robom opljačkanom u krvavom pohodu po dubrovačkom zaleđu, Konavlima i Cavtatu, te iz Foče i drugih bh. gradova blizu granice sa Crnom Gorom. Nemoćni da učine više, Crnogorci su odbranili svoju i čast Cetinja: sa gradskog trga danima i noćima su se orile dvije pjesme: “Sa Lovćena vila kliče oprosti nam, Dubrovniče” i Montenova “Sarajevo, ljubavi moja”. Nakon večere sa radošću sam prihvatio prijedlog domaćina da pođemo na piće u kafić u glavnoj cetinjskoj ulici, koji je vlasništvo sina pokojnog Boba Bogdanovića. (A on je ključni čovjek junačkog otpora Cetinjana krvavim četničkim pohodima na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu; lik o čijem sam patriotizmu i hrabrosti slušao puno priča, prežaliti ne mogu što ga nisam upoznao.) Elem, Bogdanovićev kafić nije radio, iako je upravo te večeri na Cetinju obilježavana 110. godišnjica obnove Kraljevine Crne Gore. Naš domaćin je predložio da svratimo na piće u obližnji kafić. Ušli smo i u kafiću zatekli samo grupu pripitih mladića. Stali smo uz šank, na po jednu “s nogu”, ali smo izišli prije nego što smo ispili piće. Naime, ubrzo nakon našeg dolaska mladići koje smo zatekli promijenili su žanr muzike koja se do tada slušala: praćen njihovim urlikanjem, iz zvučnika se razlegao “Vidovdan”, etno-narodnjački veoma dopadljiva pjesma, koja je vremenom postala himna Srba koji pate za izgubljenim Kosovom. Možda se ne bi dogodilo ništa od onoga čega smo se pribojavali, ali smo još prije kraja pjesme napustili kafić. Ja i ostali gosti smo bili zbunjeni, a naš domaćin nas je nemušto pokušao uvjeriti da su nas pripiti momci tek prijateljski provocirali. Tada sam se sjetio razgovora koji sam prije dvije godine vodio sa našim cetinjskim domaćinom. U nevjerici sam tražio od njega objašnjenje događaja koji mi je ispričao jedan prijatelj – da su pojedini košarkaši podgoričke Budućnosti prilikom gostovanja na Cetinju od dijela navijača domaćeg tima vrijeđani povicima “Turci”, iako u ekipi nije bilo nijednog igrača iz Turske. Isti prijatelj Cetinjanin mi je objašnjavao da nije iznenađen time, te da je to rezultat djelovanja Srpske pravoslavne crkve na Cetinju – između ostalog i činjenice da je ona otvorila besplatnu narodnu kuhinju, u kojoj se svakodnevno hrani 150 Cetinjana koji nemaju para ni za hranu.
Nakon pobjedničkog rezultata koji je na izborima u Crnoj Gori prije tri dana ostvarila Srpska pravoslavna crkva (da, radi se o njenom brižljivo osmišljenom učešću na izborima kroz tri /pete/ kolone koalicije koje predvode Krivokapić, Bečić i etnički Albanac Abazović), Srpska pravoslavna crkva mi sve više liči na palestinski Hamas. Naime, prilikom boravka u Palestini, u Gazi i na Zapadnoj obali prije desetak godina, otkrio sam da Hamas nije samo militantna, vjerski radikalna organizacija koja je odgovorna kako za organizovani otpor zločinačkom izraelskom režimu tako i za mnogobrojne zločine; Hamas je istovremeno i finansijer bolnica, škola, prihvatilišta za siročad, organizator humanitarnih akcija za stare, siromašne, bolesne… Ko je branio Vladi Crne Gore da ona otvori narodnu kuhinju za najugroženije stanovnike najzapostavljenijeg grada u Crnoj Gori? Ako nije Vlada, jeste Amfilohije – i možda se i tu krije dio objašnjenja rezultata posljednjih izbora: na referendumu o državnoj nezavisnosti Crne Gore 2006. godine samo 13,6 procenata Cetinjana je bilo protiv raskida državne zajednice sa Srbijom, dok je na posljednjim izborima čak 28 procenata Cetinjana glasalo za Amfilohijeve stranačke koalicije koje su odnijele tijesnu izbornu pobjedu.
Naravno, kao i Hamas, i Srpska pravoslavna crkva, uz vjersku utjehu i hljeb, narod indoktrinira i svojom interpretacijom dalje, ali i bliže historije. Čini to često i bezočnim falsificiranjem historijskih činjenica: ilustrativan je primjer višestruko javno iznošenje stava patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, koji je rekao da je položaj njegove crkve u Crnoj Gori “teži nego pod Turcima”, a da je položaj srpskog naroda u Crnoj Gori – o, Bože, zar se i to može – gori nego “u Pavelićevoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj”?!
nastavit će se…