"Ne damo se ravnogorskoj fukari!"
Nije dugo trebalo čekati na prve rezultate izborne pobjede Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori: već dan nakon izbora na Osnovnoj školi “Dragiša Ivanović” u podgoričkom naselju Zlatica pored državne zastave sada se vijori i trobojka sa dvoglavim orlom. U Pljevlja je, nakon dramatičnog saopćenja lokalne Islamske zajednice o teroru nad muslimanima, hitno stigao “Albanac četnik”, kako Dritanu Abazoviću tepa beogradski Kurir: pokušao je da umanji podvige lokalnih pristalica svoje pobjedničke koalicije koji su prethodnog dana prebili nekoliko pljevaljskih Bošnjaka, orgijali po gradu sa srpskim i četničkim znamenjima, pjevali četničke pjesme, te su ispred bošnjačkih kuća pozivali uplašene “Turke” da se sele. Pjesnik Matija Bećković je izjavio: “Kad bi Driton Abazović, lider koalicije URA, sutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama.” Matijini poštovaoci u Pljevljima su dočekali “Dritona” kako i zaslužuje: iz bašti restorana i kafića u suncem okupanoj glavnoj ulici odjekivali su aplauzi i čestitke, dok je on kao paun šetao, primao čestitke i fotografirao se sa djecom. Novinarima je dao izjavu u kojoj je objasnio da je došao u Pljevlja radi smirivanja “sukoba”! Najnovijoj perjanici srpske crkve i politike na ocjeni stanja u Pljevljima pozavidjeli bi i glasnogovornici UNPROFOR-a u BiH na početku krvavih četničkih orgija u Bosni. I zaista, kako bi se, osim “sukobom”, drugačije moglo nazvati stanje koje traje već mjesecima u čitavoj Crnoj Gori, a koje je izbornim rezultatima samo eskaliralo: to kad ti se postizborna litija sa četničkim znamenjima zaustavi pred kućom, sprejom napiše poruku “Turcima” da se sele, a onda se i popiša pred vratima dok vlasnik kuće sa porodicom umire od straha i ne usuđuje se ni proviriti iz kuće. A nije da “Dritonov” posjet Pljevljima i njegov apel na smirivanju “sukoba” nisu ispoštovali glasači njegovih koalicionih partnera: još istu noć su demolirali prostorije Islamske zajednice u Pljevljima, uz ostavljene letke na kojima je odštampano “Dolećela crna ptica, biće Pljevlja Srebrenica”. I, naravno, “Driton” i njegove kolege iz pobjedničke koalicije su za ove “incidente” optužili ošamućenu crnogorsku vlast, koja je radila isto što svojevremeno i Dubrovčani koji su “palili gume na Stradunu” i Sarajlije koje su “same sebe granatirale”.
I vjerovatno je i to bila jedna od kapi koje su prelile čašu strpljenja crnogorskih patriota i antifašista. Prvo je u srijedu na Cetinju održan miting podrške očuvanju države Crne Gore i njenog multietničkog karaktera uz učešće nekoliko hiljada građana. A onda je u nedjelju navečer u Podgorici, na glavnom gradskom trgu, održan miting sa pozivom “Crna Gora te zove” koji su organizovale crnogorske patriotske organizacije, uz upadljiv izostanak učešća i podrške bilo koje političke stranke. Bio je to najveći skup u historiji nezavisne crnogorske države, veći i od onog uoči referenduma o nezavisnosti 2006. godine – prema procjenama više od 50.000 ljudi iz svih dijelova Crne Gore bilo je u Podgorici. Ovo je bio vjerovatno najmasovniji antifašistički miting održan u ovom stoljeću na Balkanu i prošao je bez ijednog incidenta, uz crnogorske zastave i pjesme. I govornici i mnogi učesnici mitinga nisu skrivali ogorčenost najavom Dritana Abazovića da će vlast formirati sa četničkim koalicijama, optužujući ga za izdaju građanske Crne Gore. Najimpresivnije obraćanje građanima imao je Nemanja Batričević, sa Fakulteta političkih nauka u Podgorici. U prvoj rečenici on je rekao da se nisu okupili kako bi ukrali nečiju izbornu pobjedu, niti u ime bilo koje političke partije. “Da pošaljemo poruku našoj braći Bošnjacima, muslimanima, Albancima i Hrvatima, koji već danima strijepe u svojim domovima: vi nijeste sami. Zajedno sa vama strijepe i Crnogorci i građanski orijentisani Srbi. Za nas vi nikad nijeste bili, niti ćete ikada biti – lažni ljudi (Amfilohijeva izjava o muslimanima, op. aut.). Vi ste u suštinu ove države ugrađeni taman koliko i mi. Do neba cijenimo i poštujemo vašu žrtvu i lojalnost državi Crnoj Gori, koja nama, bez vas, nije ni potrebna.” Ove njegove riječi izazvale su ovacije prisutnih, nakon čega je nastavio: “Tu smo da se pogledamo u oči i obećamo jedni drugima da se nećemo dati ravnogorskoj fukari!” Na kraju obraćanja Batričević je uputio poruku Abazoviću i drugim čelnicima njegove koalicije: “Predate li Crnu Goru četničkim vojvodama u ruke, da s njom čine onako kako sanjaju punih 75 godina, ostaćete upamćeni kao najgori izdajnici svojega roda!”
Zanimljiv je taj odnos prema muslimanima u Crnoj Gori i odnos muslimana prema njoj. Ja sam rođen i do odlaska na odsluženje vojske u JNA sam živio u njoj. Sjećam se da je to bila zemlja bez ikakvih nacionalnih podjela: dijelili smo se na pravoslavne i muslimane. Fasada “bratstva-jedinstva” je redovno glancana i održavana, ali su muslimani bili svjesni očekivanja da trebaju biti zahvalni što su kao takvi trpljeni. I bili su zahvalni. Nije bilo pravovjernijih komunista, samoupravljača, Jugoslovena… U mojoj kući se nikad nije jela svinjetina; iako oni nisu jeli, meni roditelji nisu branili da jedem svinjske viršle kojim su nas često gostili naši prijatelji, pravoslavci. Moj otac, unatoč čestim prijedlozima kolega iz opštinske uprave u kojoj je radio, nikada nije htio pristati na članstvo u Savezu komunista. Nije mi nikad želio objasniti razloge svog nepristajanja, ali je navaljivao na mene da se učlanim dok sam pohađao gimnaziju. Činilo ga je nervoznim moje istrajno odbijanje, ali nije imao odgovor na moje pitanje kojim bi nervozno završavali naš razgovor: “A zašto se ti nisi učlanio u Partiju?” Bio je ateista, obožavao je španskog borca Veljka Vlahovića, mislim najviše zbog Veljkovog solidarisanja sa studentima prilikom demonstracija u Beogradu 1968. godine. Sjećam se da je mjesecima od prijatelja u Beogradu tražio da mu nabave veliku Vlahovićevu portret-fotografiju. Nakon upornih pokušaja uspio je nabaviti divan crno-bijeli portret crnogorskog revolucionara. Ubrzo se portret našao uokviren na zidu sobe koju smo koristili kad nam dođu gosti – zvali smo je “primaća soba”. Rahmetli stara majka je klanjala namaze u dnevnoj sobi, u kojoj je i spavala; ako bi nas u njoj bilo previše, išla je da klanja u primaću sobu. Ponekad sam virio kroz odškrinuta vrata – valjda mi je bilo zanimljivo da gledam kako se klanja Allahu pod slikom Veljka Vlahovića. Kad sam pošao u osnovnu školu osjećao sam nelagodu što sam musliman. Učiteljica nas je upisivala u dnevnik i mene je bilo nekako stid što mi se otac zove Zaim – zavidio sam svojim drugovima i drugaricama čiji se očevi zovu Zoran, Janko, Nemanja… Nikada mi neće biti jasno otkuda takav osjećaj jednom sedmogodišnjaku. O toj mojoj pionirskoj frustraciji jednom sam poslije rata pričao u redakciji Dana. Objašnjavao sam im da taj cankarevski (pripovijetka “Zastidio se majke”) refleks vjerovatno potiče od vrlo ranog sticanja svijesti da si pripadnik manjine u nekom društvu (vjerovatno se tako osjećaju i nemuslimanska djeca danas u Sarajevu kad im se raja masovno kune sa “Allaha mi” i “Kurana mi”). Šokirao sam se, nisam mogao vjerovati i dva puta sam je pitao tražeći potvrdu kada mi je redakcijska kolegica koja je rođena u Sarajevu, muslimanka, rekla da je ona imala identičan osjećaj kada je krenula u prvi razred jedne sarajevske osnovne škole. I taj osjećaj nelagode je trajao tokom cijelog pohađanja osnovne škole. Meni i drugoj muslimanskoj djeci u razredu najteže je padalo kada bi iz časa u čas analizirali i za domaći zadatak učili napamet “Gorski vijenac”. I danas bez greške mogu odrecitovati dobar dio:
“Viđi vraga sa sedam binjišah, su dva mača a su dvije krune, praunuka Turkova s Koranom! Za njim jata prokletoga kota, da unište zemlju svukoliku, ka skakavac što polja opusti! Francuskoga da ne bi brijega, aravijsko more sve potopi…”
Njegošev književni genij, uostalom baš kao i Andrićev, žrtva je nacionalističih interpretacija u školskim programima i političkim argumentacijama, veoma bolna, pogotovo za djecu, u sredinama u kojoj i muslimane i Bošnjake nazivaju “Turcima”. Niti mi je bilo jasno šta su nama, muslimanima, Turci, niti zašto nas tako zovu. Uvijek sam volio školske časove jezika, puno sam čitao književnost i pisao dobre “sastave”: kad bi mama htjela da se pohvali prijateljicama kako sam odličan učenik govorila je da sam dobar “srbista”. Ipak, najneugodnije mi je bilo kad bih čuo da je jedan predavač matematike, i to baš poslije časa srpskog na kojem se obrađuje “Gorski vijenac”, prozvao učenika: “Ajde ti, Turčine, obriši tablu!” A poslije tih časova – dakle, radi se o osnovnoj školi – dešavalo se ono što me užasno boli, čega se i sad stidim, što nikad nikome nisam ispričao, niti sam bilo s kim evocirao uspomene; čuvao sam to za roman, baš kao da umijem pisati i kao da ću ga ikad napisati. Dakle, na malom odmoru, nakon časova srpskog i “Gorskog vijenca” ispred table bi se tukli po jedan “pravoslavni” protiv jednog “Turčina”. Bile su to fer tuče: pesnicama isključivo u glavu, pa ko duže izdrži. Pola razreda je navijalo za jednog, pola za drugog borca. Ja sam navijao za Mersida, iako mi je i Milan bio dobar drug. Škola se zvala po mom i danas omiljenom piscu, nevjerovatnom kosmopoliti čak i za današnja mjerila, Ristu Ratkoviću.
Iako sam bio među najjačim u razredu, u ovim borbama nisam učestvovao. Više sam uživao u verbalnom maltretiranju i nastavnika i učenika, te poduzimanju potpuno nevjerovatnih akcija: jednom sam, poslije časova, odložio zakazanu fudbalsku utakmicu protiv IV2 i nagovorio sve muškarce u razredu da ostanemo u učionici. Objasnio sam im šta su Ujedinjene nacije i da mi treba da osnujemo Klub Ujedinjenih nacija u našoj školi. Blenuli su u mene, ja sam, naravno, predsjedavao, niko se nije javio za riječ ni po jednoj tački dnevnog reda i usvojili su sve moje prijedloge kojima je osnovan Klub Ujedinjenih nacija u Osnovnoj školi “Risto Ratković”. Čim su jednoglasno usvojili moj prijedlog da ja budem predstavnik Amerike, krenuli smo na fudbal.
Položaj manjina u Crnoj Gori se znatno pogoršao dolaskom Slobodana Miloševića na vlast, a pravi teror nad njima je počeo sa početkom rata u Hrvatskoj. Dojučerašnje komšije su počele okretati glavu od njih, a policija je počela dijeliti automatsko oružje pravoslavcima. Dobrodušni Danilo, prijatelj mog oca, pričao mu je da su mu jednu noć policajci kući donijeli automatsku pušku. Iako ih je pitao šta će mu (“Neću valjda pucati na svoje komšije muslimane?!), utrapili su mu pušku. Počela su regrutiranja dobrovoljaca, a onda i mobilizacija vojno sposobnih muškaraca za odlazak na dubrovačko ratište. Puno se i muslimana i pravoslavaca skrivalo od patrola vojne policije koje su kupile vojne obveznike, a mnogi su uspjeli dočepati se i inostranstva. Mi smo u Titogradu imali drage prijatelje. Često su nam dolazili, a i mi smo išli kod njih. Najsretniji bih bio kada, u vrijeme smokava, idemo kod čika Miška i tete Stane, te njihove djece Željka i Žane. Dok je trajao lov na vojne obveznike, mama je nazvala teta Stanu i predložila da Željka pošalju kod nas, da se sakrije. Teta Stana se našla jako uvrijeđenom: “Nama je ponos da Željko ide da brani domovinu!” Mama je ostala zabezeknuta i to je bio posljednji kontakt naših porodica. A onda je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Preko satelitskih antena u Bijelom Polju su se pratili programi stranih televizija. Muslimani su sa tugom pratili vijesti i patili za Bosnom, plašeći se za svoju sudbinu. Najteže je bilo u Pljevljima, gdje su dobrovoljci četničkog vojvode Čeka Dačevića okupirali grad i blokirali putne prilaze. Stravični dani za pljevaljske muslimane su bili dugi kao godine, sve dok Milo Đukanović nije poslao jedinice specijalne policije da uspostave red. U obližnjem selu Bukovici počela su ubistva i progoni muslimana, te paljenje njihovih kuća. Moji prijatelji muslimani su me često gledali u TV prenosima iz Sarajeva, sa svakodnevnih konferencija za štampu ministarstava policije i odbrane, bio sam glasnogovornik.
Ali, gledao me i dopisnik beogradske Politike ekspres iz Priboja Mujo Bjelopoljac. Bio je zadužen za tekstove o meni. I dok su beogradski mediji javljali da Mirza Delibašić i Davorin Popović bacaju srpsku djecu u kaveze lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, ja sam u Mujinim tekstovima bio “Alijin Gebels” koji “kolje srpsku djecu i siluje Srpkinje”. Moja majka je radila kao službenica u trgovačkom preduzeću “Bjelasica”. Dijelila je kancelariju sa još nekoliko kolegica, a radno vrijeme je počinjalo u sedam sati. Jedno jutro, po dolasku na posao, na svom stolu je našla zalijepljen Mujin tekst o meni: najfascinantnije mi je bilo da je neki vrijedni “branitelj Jugoslavije” još prije početka radnog vremena došao do Ekspresa, izrezao tekst i zalijepio ga na mamin radni sto u kancelariji prije njenog dolaska na posao. Početkom rata još su radile telefonske veze Sarajeva sa Crnom Gorom. Nazvao me je bliski prijatelj iz Bijelog Polja i prenio mi da su u grupi lokalnih bjelopoljskih kriminalaca odlučili da siluju moju sestru, koja je išla u prvi razred gimnazije. Informaciju je u povjerenju zetu mog prijatelja prenio jedan od njih, musliman, kojem je valjda proradio merhamet, rekavši mu da ako može javi meni i prenese poruku da moja porodica što prije mora ići iz Crne Gore. Bio sam užasnut, odmah sam nazvao oca i najodlučnijim mogućim tonom mu, ne otkrivajući povod, saopćio da odmah moraju ići negdje van zemlje. Za divno čudo – poslušao me. U manje od sedam dana bili su u Švedskoj, gdje su ubrzo po dolasku prebačeni u neko selo nekoliko stotina kilometara daleko od Sjevernog pola. Ostavili su u Bijelom Polju svoje dotadašnje živote i moju stariju sestru. Ona i njena porodica su, takođe, htjeli otići, ali ona nije imala pasoš. Kad ga je pokušala dobiti, službenik u policiji je pitao je li ona moja sestra. Nakon potvrdnog odgovora, rekao joj je da može dobiti pasoš “jedino ako interveniše Pavle Bulatović”, tadašnji ministar policije Crne Gore…
Sudbina prognanih u ratovima koji su inicirani velikosrpskim projektima bagatelisana je u svim raspravama koje se vode. Na to je podsjetila i liderka beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić: “Dritan Abazović treba da zna da je Milo Đukanović primio preko 100.000 Albanaca 27. i 28. marta 1999, koje su srpske snage proterale iz Peći i okolnih sela”.
Nastavit će se…