Kad se čovjek ne bi bojo mraka / lakše bi mu legla grobna raka
Da mu kurac nije dignut bio / o’ duhova bi više naučio
Glava 16.
Je glava mrak. U njoj ima svjetla tek toliko da čitatelji vide da se išta događa, da ne sjede poput likova ove glave u tami i neznanju samo naslućujući konture stvari, nikad sigurni u ono što vide. Takav će nam ambijent sjajno poslužiti da upoznamo strašnu bečku ženu mrak, vračaru Alicu.
Definirati mrak kao nedostatak svjetla omalovažavanje je njegove suštine. I mrak može imati dušu, može biti gust i ljepljiv, može titrati i pulsirati, može obuzimati stvari i gušiti ih. Mrak Alicinog bečkog studija prostor je takva animalnog crnila u kojem se svjetlost migoljavih luči lumina probija tek koji pedalj oko izvora. U tom pedlju razaznaju se crni stol na kojem su posložene zagasite karte s likovima ljudi, zvijeri i demona, košćice svete guske razbacane oko glinene figure pilića s četiri noge i bistra staklena kugla u kojoj se reflektira sjena žene koja sjedi za stolom. U sve ostalo utisnuo se mrak. Ne vidi se i ne čuje, ne zna se što se u njemu nalazi. Alicin studio više je od svega – mrak sam, Alica je žena mrak, Beč je mračan, zima je mračna, ovo su mračna vremena, mračne su ljudske pobude, mračne su im sudbine. Zagrebe li se ispod površine, sve je mrak. Svjetlo ne dopire ispod ljudske kože.
„Skinite cipele“, govori Alicina asistentica gostima. Pridošlice se bune, oni su pristojna bečka gospoda, oni ne skidaju cipele, na kraju krajeva, nisu to bilo kakve cipele, to je Scheer & Söhne, jeste li vi ikad čuli za Rudolfa Scheera i sinove? kažu. Bečka gospoda su balavci. Možda nose Scheer & Söhne cipele, Knize odijela i milaneške polucilindre, ali iz nosa su im tek prestale curiti sline, smrde po spermi i Federweißeru, mnogo alkohola, malo pameti, previše bahatosti i naivnosti.
„Alica vas neće primiti u cipelama. Morate skinuti cipele i sjesti za stol“, stroga je Alicina asistentica.
Gospoda se pogledaju preko asistentičina ramena u mrak, tamo gdje lumin otkriva konture stola i crnu siluetu koja sjedi za njim.
„Ganz schön dreist!“, povikne najpijaniji od gospode balavaca. „Mi ne skidamo cipele! Gaće katkad, ako potreba zahtjeva, ali ni tad ispod koljena. Ali cipele – nikad! Bečanin ne hoda bos. Nisu bečke ceste pune govana kao vaše provincijske prćije, pa da se mora paziti gdje se gazi.“
„Imate pravo, Herr. Kod nas govna leže po cesti, a u Beču hodaju.“
„Što? Jeste li vi to nas uvrijedili, gospođo?“
„Moje je ime Anka.“
„Pfh, babe slavenske!“ odbrusi pijani Bečanin.
„Ovo je plan. Prestat ćete govoriti u prazno. Zatim ćete skinuti cipele, potom bosi ući u sobu i sjesti za stol. Ne budete li se držali plana, slobodni ste otići“, tvrda je Anka. Anka ima četrdesetak godina, možda i pedeset, to je možda i dvostruko više od gospode balavaca. Balavci nisu fascinirani. Jedan podrigne, drugi se otrese i demonstrativno okrene.
„Onda idemo. Neće nama Slaveni gledati u čarape.“ Zakorači prema izlazu, ali treći balavac skoči na njih: „Ne!“ Zagrli obojicu i privuče ih sebi. „Ne!“, kumi ih. Stiska ih i grli, viče im u uho. Ne smiju otići. To mu je bitno, moraju ići s njim, oni znaju koliko mu je to bitno. Visi po njima, bazdi na vino, prtlja jezikom, preskače samoglasnike i riječi, cijeli je emocija, plače, nabraja, cijedi se po njima.
„Dobro je, Matthias, učinit ćemo to. Rekli smo da ćemo učiniti, i učinit ćemo“, prekida ga napokon jedan od njih. „Uostalom, ja sam vam već rekao što mislim o tome. Ja sam tu jer te cijenim kao prijatelja, Jozef je tu jer si mu bratić, mi smo tu jer te volimo, a ne zato što vjerujemo slavenskim babama vračarama. Imalo!“, naglašava i baca važan pogled prema stolu za kojim jedna takva baba sjedi. „London! London zna što je prava magija. Tko hoće istinski zaviriti u svijet duhova, treba se uputiti u egipatski hram. Egipat ima direktnu vezu do onog svijeta. Amun-Ra je ostavio piramide za komunikaciju s ovim svijetom. Kad Egipćanin umre, to je samo privremeno. Umotaju ih u mumije koje mogu oživjeti kad požele. To je magija! Jedno Horusovo oko ima više mistične moći nego deset baba Jaga. To nama treba, jedan egipatski hram kakvih je London pun!“
„Jasno da ih je London pun, pa oni su cijeli grad nakitili egipatskim obeliscima, imaju više hijeroglifa nego normalnog pisma. A gdje ćeš u Beču naći obelisk? U Beču možeš naći samo slavenske babe. Oni imaju Egipat, zato imaju obeliske i sfinge, a mi imamo Slavene, zato imamo babe. To je mistika imperijalizma: Kog pokoriš, taj ti čita iz dlana.“
Pokoritelji se izgrle i izljube, a onda napokon pokorno skinu cipele pa ih asistentica jednog po jednog odvede za okrugli stol. Plačljivog posjedne točno preko puta Alice, s desne strane onoga što više vjeruje uvoznim magijama nego domaćim, a s lijeve rođaka, kojem se, kako špriceri popuštaju, sve manje sviđa biti u tom mraku. Kad su se gosti primirili na svojim stolicama, asistentica zatvara vrata i sjeda za stol. U staklenoj kugli na sredini stola sad se krive siluete pet ljudi.
„Što hoće?“, izgovara Alica iz mraka. Glas joj je grub, hrapav. Govori na jeziku koji gosti ne poznaju.
„Alica želi znati zašto ste došli?“, prevodi asistentica Anka na njemački.
Došli su prizvati mrtve. Matthias želi uputiti posljednji pozdrav pokojnoj zaručnici, objašnjava gost asistentici sve ono što je već izgovorio i prije nekoliko tjedana kad je u istom ovom prostoru kod asistentice naručivao seansu sa strašnom Alicom. Dvadeset guldena plus pet guldena za svakog sudionika, a mora vas biti točno trojica, rekla mu je tad asistentica. Morate se obući u crna odijela i crne čarape i doći posljednjeg petka u mjesecu. Na vrata ćete pokucati u istom trenutku kad zađe sunce. Pokucat ćete tri puta, pa pričekati, pa još tri, pa još jedanput pričekati, pa još tri. Ukupno devet. Ni više, ni manje. Onda će početi seansa. Skinut ćete cipele i sjesti za stol. Dok seansa traje, ne smijete ustajati. Kad završi, ne smijete ništa govoriti, samo u tišini napustiti sobu. Plaćate pola sad, pola kad pozvonite, rekla mu je tada, a onda ga ispitivala o zaručnici, kako se zvala, kako je umrla i što joj Matthias želi reći.
„Došli su pozvati Matthiasovu pokojnu zaručnicu“, prevela je sad kratko asistentica vračari. Alica nešto promrmlja i tresne s obje šake o stol. Pogled na vračarine šake otkriva da vračari nedostaju dijelovi prstiju. Svaki joj prst izvire iz dlana tek do prvog zgloba. Onda naglo prestaje, u nastavku prsta samo su praznina i mrak.
„Niste smjeli doći pijani. Duhovi mrze pijanstvo. Možda se ne pojave“, objašnjava asistentica Alicinu reakciju. Gosti se ispričavaju. Ožalošćeni je još u šoku od smrti zaručnice, pravdaju se. Pokušajte ga razumjeti, silno ju je volio. Još je volim, jeca ožalošćeni. Još je voli, ponavljaju. Nije ju prebolio. Trebali su se vjenčati na proljeće. Trebali su preseliti u Hoffstapel, imanje na starome obiteljskom lovištu, a danas vrlo pomodnu lokaciju na samom rubu Beča. Zamislite tu idilu, pijete kavu u vrtu uz šumu s pogledom na Schönbrunn, a jeleni vam prolaze pod rukom. Jednom rukom srčete kavu, drugom ciljate zečeve. Ali ništa od idile, kad je ona umrla. Sad se on boji susreta s njezinim duhom, razumijete, toliko su toga planirali, a ona tako naprasno ode. Tek su se zaručili, nisu pošteno ni proslavili zaruke, a ona ode. To ih je sve potreslo. Zato su prije vračare posjetili usputni heuriger, zavrtjeli nekoliko Gespritztera i Federweißera, zamijenili ture pića za kuru hrabrosti, pa tek tad pokucali na vračarina vrata, i evo sad su tu i skrušeno mole strašnu Alicu da im oprosti.
„Oprosti nam, strah nas je napio“, kažu Alici.
„Meni se obraćajte, ona ne zna dojč“, upozori ih asistentica.
„Recite joj da nam je žao.“
Strašna Alica šuti. Još drži šake na stolu. Gosti gledaju te šake. Koža joj je naborana i mlohava, staračka, ima je višak, ovija dlan poput zgužvane plahte. Poluprsti su joj kratki i debeli, svaki završava naglo i pod različitim kutom. Na vrhu svakog ostatka prsta viri kvržica, možda je kost, a možda je to tek naborana koža, teško je odrediti u mraku. Ostatak tijela skriven joj je u crnoj pelerini koja se stopila s mrakom sobe i tek obrisi lica, odsjaj luči u očima i vrh nos izviru iz te tame.
„Dobro“, izgovori slavenska baba. Bečani prepoznaju ton riječi i prije prijevoda. Duhovi su im oprostili. Asistentica ih navodi na ritual: svi moraju ruke staviti na stol, dlanove pritisnuti o crno drvo. Moraju šutjeti dok im se drukčije ne kaže. Moraju imati zatvorene oči dok im se drukčije ne kaže. Ne smiju se micati, ne smiju mahati, ne smiju pokušati dotaknuti duha, to posebno ne smiju. Ma što se dogodilo, ma kako se večer razvila, ne smiju pokušati dotaknuti ektoplazmu. Duhovi i ljudi nisu od istog svijeta. Da se ti svjetovi spoje, potrebna je golema energija, a spoj je svejedno vrlo krhak, vrlo delikatan i vrlo opasan.
Položili su ruke za stol. Alica je započela pjesmu, mantru, ritmično mrmljanje. Tiho i bez emocije ponavljala je nerazumljivu brojalicu. Sad zatvorite oči, rekla je asistentica. Sad budite tihi. Ne kašljite, ne kišite, ne šmrčite, nek vam se ne čuje ni udisaj ni izdisaj. Nek vam srce utihne. Nek vam strahovi zašute. Neka bude mir.
Bečani su se utišali, a mantra poglasnila. Činilo se kao da se ništa ne događa, samo ritam. Vračarino hipnotično ponavljanje istih stihova ulijevalo se u ljude za stolom. Mrak im se igrao s centrom za ravnotežu, i ritam ih je polako vrtio. Vračara je ponavljala: Kukuvačica zakukuvala, kirales! Kukuvačica zakukuvala, kirales! Kukuvačica, kirales. Nakon nekoliko strofa i sami su zakukuvali u ritmu brojalice. Kukuvačica, kirales, zakukuvala. Pluća su organ ritma, udišu i izdišu u ritmu nekoga svojega unutarnjeg orkestra. No, kad ritam nameće mračan autoritet zastrašujuće vračare, pluća se sinkroniziraju s tim dirigentom. Udišu: Kukuvačica zakukuvala, izdišu: Kirales. I srce je mišić ritma. Uskoro im i srca počinju lupati u ritmu brojalice. Kukuvačica – kirales, kukuvačica – kirales, zakukuvala, zakukuvala. Kad ritam preuzme i um i duh, i dušu i tijelo, tad se otvaraju vrata prema drugom svijetu. Počelo je kao tihi šušanj iz neočekivanog smjera. Kukuvačica – kirales. Zatim je šuštanje postalo tiho pištanje, kirales, zatim zujanje. Zatim se, kirales, pokrenulo. Krenulo s jedne strane i nastavilo negdje iza njih. Pa na drugu stranu. Nešto je jecalo u krugu iza njihovih leđa. Kukuvačica zakukuvala, kirales.
„Sad otvorite oči“, rekla je asistentica. Bečani su otvorili oči i još su bili na istom mjestu u istom mraku. Jedina stvar koju su vidjeli zatvorene su oči vračare i vlastita prestrašena lica. U sobi nije bilo ničega osim mraka i izvora zvuka koji se pomicao iza njih. Nešto je kružilo iza njih. Osvrtali su se, ali mrak nije odavao tajne. Vračara se utišala. Sad je samo šaptala: Kukuvačica, kirales, zakukuvala. I kukuvačica, kirales, zakukutavala je sve tiše i tiše, dok se na kraju njeno kukutavanje nije ni čulo, samo su se vračarine usne bez zvuka nastavile pomicati po istom uzorku. Kad su usne stale, ugledali su izvor zvuka. Ono što je prije bilo samo šum, sad se materijaliziralo u bijeli oblak koji je kružio iznad njihovih glava. Bijela gusta magla vrtjela se po sobi. Hladan vjetar pratio je oblak i uvlačio im se za vrat. Krug po krug po krug Bečani su šutjeli i bez treptaja gledali bijelu mrlju koja kruži iznad njih. Nakon nekoliko krugova, pojava je usporila i napokon se zaustavila iznad Alicine glave. Vračara nije otvarala oči. Oblak se počeo povećavati, izduživati. Mijenjao je formu pred očima prestravljene publike. Sad je izgledao poput velike larve, sad poput fetusa, sad poput djeteta. Bijela magla dobivala je obrise ljudskog poprsja. Sjene na gornjem dijelu tijela počele su se formirati u prepoznatljive oblike. Bilo je to lice. Makar nejasne, konture su bile nježne i blage, poput djevojačkih obraza. Svakim idućim treptajem nepomične publike lice je postajalo sve jasnije. Tanke usne, upali obrazi, oštar nos i oči koje su ih gledale. To nije bilo samo lice, to je bilo nečije lice. Jecaj nesuđenog ženika potvrdio je i čijeg.
„Heike!“, kriknuo je Matthias.
„Tiho!“, viknula je asistentica.
„Heike! Moja Heike!“, zajecao je Matthias pa podigao ruke prema duhu koji je lebdio iznad Alicine glave i gledao ga.
„Spusti ruke na stol! Odmah spuštaj ruke ili prekidamo!“
Matthias spusti ruke i zaplače. Asistentica zaprijeti svima za stolom. Ne budu li se kontrolirali, duh će otići. Duhovi ne trpe životinjske porive. Duhovi su supstancija čovječnosti, ostatak od čovjeka koji je odbacio sve suvišne dijelove. Duhovi su ljudskiji od ljudi. Duhove ne zanimaju niske strasti. Oni su se čežnja zauvijek riješili i sad žive u svijetu slikarstva i poezije. Oni ne podnose muškarce koji dižu ruke u zrak kad se uzbude. Anka podiže kažiprst i upire ga u svakog od muškaraca naglašavajući prijetnju da nema dizanja ruku od stola, jer, podignu li još jedanput ruku, osjetit će drugu stranu svijeta duhova, a ona nije blažena i eterična. Sad mirujte, naglašava Anka tihim, ali prijetećim glasom. Alica je u transu, objašnjava, cijelo njezino tijelo transponira duh pokojnice. Kroz medij Alice možete pokojnici poslati poruku. Reći ćete mi što joj želite reći, ja ću prevesti velikoj vračari, a ona će vašu poruku kanalizirati do duha.
„Heike?“, plače Matthias. „Jesi li to ti?“
„Mein Schatz“, iziđe iz Alicinih usta nježan djevojački glasić s izraženim koruškim naglaskom. „Mein großer! Mein großer Schwanz! Ich vermisse dich!“
„To je ona, to je ona!“, viče nesuđeni ženik. „I ti meni nedostaješ, Heike!“, govori direktno duhu. Ektoplazma ga gleda i ne trepće, ali lice kao da joj se širi u smiješak. Lebdi na istome mjestu i govori kroz Alicina usta.
„Nedostaje mi tvoj veliki kurac! Oh, kako mi nedostaje!“, izlazi njemački iz Alicinih usta.
„Meni nedostaje tvoja pička. Ja je još sanjam! Sanjam tvoju pičku!“, plače ženik pred zaručnicom.
„Oh, ljubavi!“
„Heike, moja pohotnice!“ Matthias se jednom rukom uhvati za srce, drugu pruži prema duhu. „Vrati se, Heike. Vrati se ili dolazim ja k tebi.“
„Spustite ruke“, upozorava asistentica, ali Matthias je već s koljenom na stolu. Penje se i pruža ruke prema duhu. Sad i Alica digne ruke da se obrani od Bečanina koji prema duhu skače preko nje.
„Ne!“, viče asistentica Anka. „Vraćaj se na mjesto!“ Anka ustaje da zaustavi mladića, ali je prekasno, on je već s obje noge na stolu, prevrnuo je staklenku s uljem i luminom i staklenu kuglu, pruža ruke prema eteričnom biću, pratitelji ga gledaju otvorenih usta, vračara se odmiče, kugla pada na pod, Anka se zaustavlja, duh gleda, a Matthiasove se ruke primiču i vrhovima prstiju ga dotiču. U trenutku dodira vrijeme staje. Dodir nestaje, svijet oko njega prsne, a zrak eksplodira. Na mjestu duha sijevne munja. Između međudimenzionalnih ljubavnika u trenu se pojavi i u istom trenu nestane blještava plava strijela. Taj djelićak trenutka u kojem munja snažnim svjetlom osvjetljuje sobu i u kojem je u trajanju treptaja mrak nestao iz mjesta kojem se činio prirođen, mogu se vidjeti širom otvorene oči svih za stolom i zatvorene oči mladog Matthiasa koji se upravo ruši na stol. Mogu se vidjeti zanimljivi detalji unutarnjeg uređenja prostora, debela draperija koja visi sa svih zidova i splet žica montiran po plafonu. Trenutak je ipak prekratak da mozak registrira svaki od ovih detalja, a mrak se vraća brzinom kojom je i nestao. Sad je još gušći i zasitniji, nosi sa sobom nove okuse i mirise. Tu je zadah straha koji glasno ispuhuju svi svjedoci energetskog izboja svijeta duhova, miris mokraće s hlača rođaka Josefa i zagušujuća, a ipak slatkasta aroma zapaljenog čovjeka koja se širi sa spaljenih vrhova prstiju nesretnog Matthiasa. Mrak se može samo namirisati, u njemu se ništa ne vidi. Ne vidi se šok na Matthiasevom licu, koji sad leži na stolu i pokušava se pridignuti. Ne vidi se krv pod noktima popišanog rođaka Jozefa, koji se grčevito drži za stol urezujući brižno manikirane nokte u crnu hrastovinu. Ne vidi se ni cijeli treći Bečanin, onaj koji se kunuo u egipatske bogove, a pljuvao po slavenskima. Nestao je zajedno s cipelama Rudolfa Scheera i njegovih sinova, zajedno sa sakoom Josefa Knižea, koji će među slavenofobnim Bečanima brzo izgubiti kvačicu iz prezimena. Podigao se sa stola i krenuo prema izlazu, pa se brzo izgubio u mraku gdje je panično pipao po zidu tražeći vrata i pustio malo svjetlosti u sobu kad je iz nje izlazio. Malo je svjetla Anki bilo dovoljno da odnekud izvuče svijeću i zapali je. Kad Anka stavi svijeću na stol, za njim sjede samo dvije glave. Nepomična glava vračare skrivene pod dubokom kapuljačom i skamenjena glava popišanog rođaka, koji se još čvrsto drži za stol. Pokraj stola tetura Matthias kojem se vratila snaga u noge pa sad bulji u mrak iznad vračarine glave.
„Otišla je!“
„Naravno da je otišla. Budi sretan što si ostao živ, budalo.“
„Zovi je opet!“, govori Alici.
„Seansa je završena“, odgovara asistentica umjesto vračare koja ponovo ne razumije njemački. „Imao si svoju priliku. Sad napusti prostoriju. Vrata prema svijetu duhova zatvorena su.“
„Ne!“ Zaručnik ne pristaje. Vidio je svoju dragu, samo se za njega vratila iz svijeta mrtvih, za njega je preplivala Stiks, samo da mu kaže koliko joj nedostaje. On ne pristaje na kraj, zavlači ruke u džepove i vadi kožnati novčanik s pedeset guldena. Stavlja ih na stol. Pet velikih papirnatih novčanica s debelim anđelima koji drže grb carstva. Pedeset guldena Alici, ako je ponovo dozove. A on će činiti sve kako su mu rekli, sjedit će, neće se dizati od stola, neće podizati ruke, suzdržat će se od strasti i poriva svih vrsta, moli je, preklinje je, opet mu suze dolaze na oči, njegova Heike, njegova Heike, zahvalan je što ju je strašna vračara dovela njemu pred oči, ali je zaslijepljen strašću posegnuo za njom, sad je naučio, eterična ga je sila naučila, sjedit će, mirovat će, samo želi govoriti s njom, ako treba neka ga zavežu za stolicu, sve im dopušta, samo nek je vrati.
„Ne“, govori Anka, pa se obraća njegovom rođaku: „Predstava je završila. Vodite svog rođaka.“
„Čekaj!“, prekida je Alica.
„Što je rekla?“
„Rekla je: čekaj.“
„Pristaje li?“
„Rekla je: čekaj. Onda šuti i čekaj.“
Alici je dulje trebalo da počne govoriti. Ponovo je stavila okrljaštene prste na crno drvo i jednoličnim glasom iznijela sud. Rekla je da se duhovi ne mogu jebati i ako ponovo pokuša silovati eterično biće, da će i sam postati jedno. Bečanin je rekao da neće, Alica je rekla da mu ne vjeruje, da muškarac ne može držati kurac u gaćama čak ni kad je pička samo spiritistička prikaza i da će zato prizvati njegovu Heike bez ektoplazme. Moći će još govoriti isključivo kroz nju i nema govora o kurčevima i pičkama, inače prekida seansu. Da, složio se Bečanin. Nema kurčeva ni pičaka.
Anka je ponovo pripremila sobu, obrisala i vratila staklenu kuglu na sredinu stola, donijela novu posudu s uljanom lučicom, pa posjela Matthiasa i Jozefa na svoja mjesta, odnijela treću praznu stolicu i napomenula da za seansu mora biti troje, inače bi duhovima moglo zasmetati. Alica je započela istu brojalicu i kukuvačica, kirales, opet je zakukuvala. Pjevanje je sad trajalo dulje, toliko da se sam Matthias počeo vrpoljiti u svojoj stolici u strahu da je incident ipak otjerao Heike i da se ona više neće vratiti, a onda je, usred stiha, Alicin hrapavi glas naglo postao visok i nježan i čulo se: „Mein Schatz.“
„Heike!“, rekao je Matthias nježno i disciplinirano.
„Budalo! Zašto me uznemiravaš? Vidio si me i nek ti to bude dovoljno. Sad me ostavi na miru, da počivam. Ništa ti ne mogu pružiti. Niti ti meni možeš išta pružiti. Naši su svjetovi odvojeni.“
„Mogu ti pružiti! Mogu ti pružiti što si uvijek htjela. Došao sam da ti kažem da ću se oženiti tobom. Raspitao sam se kod župnika, to je moguće. U Rupertovoj su crkvi prošli mjesec vjenčali neku siroticu za njezina pokojnog zaručnika, da im djeca ne budu kopilad. Ipak ćeš mi biti žena. Naš će se san ispuniti. Samo trebaš pristati pred dva svjedoka, evo doveo sam ih, Jozefa i Damiena. Zapravo, Damien je pobjegao, ali svjedočit će ova tu. Vi ćete mi svjedočiti, zar ne?“, obrati se Anki.
„Što to govoriš?“, prvi put ove večeri javlja se i rođak Jozef. „Što to govoriš, Matthias? Ne smiješ se oženiti njome. Njezin će se čopor doseliti u Hoffstapel, samo im nedostaje povod. Tvoj se otac protivi tome.“
„Moj otac nema ništa s tim! To je moja odluka!“
„Kako nema? Hoffstapel je još njegov.“
„E, pa uskoro više neće biti. Njegov je samo dok se ne oženim.“
„Budalo!“, prekida ih ljutit ženski glas. „Manipuliraš mnome, a ja više i ne postojim.“
„Ne, to je zbog nas. Ti me voliš i ti si to željela“, Matthias se sad obraća direktno Alici koja sjedi zatvorenih očiju.
„Moje želje nisu na tebi da ih blatiš“, govori djevojački glas iz Alice.
„Oprosti. Nisam htio manipulirati tobom. Želim se oženiti s tobom iz ljubavi. Ja tebe volim. I ti mene voliš, reci.“
„Budalo. To nije ljubav.“
„Naravno da jest. Zašto to govoriš?“
„Dosta je bilo tvoje patetike. Raskidam zaruke. Ostavi me na miru, ne zovi me više.“
„Ne, Heike, ne!“
„Gotovo je“, govori Alica grubim glasom. Otvara oči i mijenja izraz lica. Duh više ne govori kroz nju.
„Otišla je“, prevodi Anka.
„Ne!“, viče bivši zaručnik. „Ne, Heike, ne! Dozovite je ponovo. Vratite je. Platit ću vam. Otići ću po novac i platit ću vam sto guldena.“
Gotovo je, ponavlja vračara, ustaje od stola i nestaje iza draperija. Mattias plače, nije gotovo, očajan je. Anka zapovijeda Jozefu da pokupi svojeg rođaka i napusti salon. Rođaci se svađaju. Onaj koji smrdi po pišaci vuče ovoga koji smrdi po sramu. Cvileći poput udarenog psa, zaručnik izlazi iz sobe. Anka zaključava vrata za njima, zatim ostane uz vrata slušati ih kako silaze stubama i izlaze na ulicu. I nakon što se glasovi već nekoliko minuta ne čuju, Anka i dalje osluškuje i čeka, a tek onda, dovikne: „Otišli su“ i razmakne draperije iza kojih se otkrije prozor. Širom ga rastvori. Sobu osvijetli slaba svjetlost plinske lampe koja se dobacuje s Margaretenstraße. Hladna bečka jesen upuhne se u sobu i pročisti prostor od smrada urina i paleži.
Zavjese se pomaknu i iza njih izlazi mlada djevojka sa željeznim svijećnjakom na kojem titra linija plamenova. Anka uzima novčanice sa stola i broji ih.
„Jel šefica sišla?“, više ne govori njemački.
„Sišla je“, djevojka dovlači krpu i vedro s vodom pa krene ribati pod ispod Jozefove stolice.
„Šefica je bila jako gruba. Možda nije morala onako grubo“, dobaci djevojka nakon što je oprala pod.
„Osamdeset pet guldena“, maše Anka novčanicama, „za toliko rudar u Styriji tri mjeseca kopa željezo. Osamdeset pet dana po dvanaest sati, od zore do sumraka. Osim što rudar nema ni zoru ni sumrak, po mraku ulazi u rupu, po mraku izlazi, ruke su mu željezo, hrđavo i ispucalo, mrvi se pod teretom obaveza koje su mu nametnute, zbog kojih mora ići umirati u toj rupi. To je grubo, mala moja. To je grubo.“