Dvanaestog marta 2003. godine izvršen je atentat na premijera Srbije Zorana Đinđića. Četiri godine kasnije Helsinški odbor za ljudska prava Srbije objavljuje publikaciju advokata Srđe Popovića “Nezavršeni proces”.
Koje delo je optuženima stavljeno na teret
Proces atentatorima na predsednika prve demokratski izabrane vlade posle Miloševića, tokom četiri godine svog trajanja u našoj javnosti uporno je pogrešno nazivan “suđenjem za ubistvo Đinđića”. Krivično delo koje je optuženima stavljeno na teret, međutim, nije bilo krivično delo ubistva. Optuženima se sudilo za dva krivična dela: “udruživanje radi neprijateljske delatnosti”(član 136. OKZ) i “ubistvo predstavnika najviših državnih organa” (član 122. OKZ). Dakle, optuženima se uopšte nije sudilo za krivično delo ubistva. Ubistvo je delo koje za zaštitni objekt ima “život i telo”, sistemski se nalazi u drugom poglavlju Krivičnog zakona, a u doba savezne države, bilo je čak inkriminisano i drugim zakonom (republičkim).
Dela koja se optuženima stavljaju na teret optužnicom su dela koja imaju za zaštitni objekt “ustavni poredak i bezbednost zemlje”. Ubistvo se kod jednog od ova dva dela pojavljuje samo kao specifično sredstvo izvršenja toga dela, čija je suština napad na ustavni poredak i bezbednost. Najprostije rečeno, ubistvo je delo kojim se napada život, dela koja se stavljaju optuženima na teret su dela kojim se napada država.
“Spasavanje” Srbije
Specijalni tužilac je kvalifikovao delo optuženih kao “državni udar” jer je dokazima prikupljenim u istrazi ustanovljeno da njihova namera nije bila “da ubiju Zorana Đinđića”, već da – po rečima samog Zvezdana Jovanovića, koji je povukao oroz snajperske puške 12. marta 2003. godine – “spasu Srbiju”, to jest da umesto “izdajničke dosovske vlade, na vlast dovedu prave patriote”. Dakle, njihov umišljaj i namera bili su upravljeni na nasilno obaranje prve demokratski izabrane vlade, tj. državni udar kojim bi se praktično izvršila restauracija Miloševićevog režima koji je takođe nazivao svoj režim “patriotskim” za razliku od opozicionih “izdajnika”.
Tvrdnja da je cilj zločinačkog udruženja bila restauracija Miloševićevog režima može izazvati dve primedbe: prvo, da je to bio “komunistički režim”, koji je istorijski nepovratno nestao i koji se ne može restaurirati, i drugo, da se Milošević u trenutku izvršenja dela nalazi u Hagu i da je njegov povratak nemoguć.
Međutim, ove primedbe ne stoje. Jasno je da suština Miloševićevog režima nije bila “izgradnja socijalizma” ili ostvarenje komunističke utopije. Dimne zavese koje je stvarala Mirjana Marković objektivnom posmatraču ne mogu sakriti jasnu činjenicu da je suština toga režima bila: na unutrašnjem planu, prekrajanje unutrašnjih granica bivše Jugoslavije, posredstvom sile, a na spoljašnjem planu, dizanje zida prema Zapadu i okretanje Rusiji i Kini. “Komunistički pedigre” te vlasti bio je tu sasvim sekundaran.
Činjenica da je Milošević u Hagu, i činjenica vojnog poraza koji je zaustavio osvajačke ratove, same po sebi ne predstavljaju prepreku restauraciji politike toga režima. Ciljevi te politike mogu biti privremeno i delimično odloženi, a ona se može voditi i bez Miloševića, sa ljudima koji su mu 24. septembra 1999. godine dali dva miliona glasova.
Ustvari, pokušaji restauracije počeli su 6. oktobra 2000. godine. Nukleus i glavna poluga Miloševićeve politike bili su vojska i policija, a unutar njih takozvane bezbednosne strukture. Restauracijski napori bili su očigledni odmah, pre svega u nastojanjima desnog krila DOS-a da zaštiti Miloševićev aparat od reformisanja, lustracije i odgovornosti, pod izgovorom da bi to destabilizovalo zemlju. Upravo ovaj aparat pojaviće se u optužnici o kojoj govorimo kao okosnica zločinačkog udruženja. Pobunom JSO-a iz novembra 2001. godine poništeni su pokušaji reformisanja tog aparata, kao nukleusa starog režima, a iz tog aparata godinu dana kasnije regrutovani su i atentatori.
“Puzeći državni udar”
Prema optužnici, ovaj “puzeći državni udar” započeo je još novembra 2001. godine, neposredno nakon predaje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. Dakle, onog trenutka kada su atentatori i njihovi nalogodavci morali izgubiti svaku nadu da bi se Slobodan Milošević mogao vratiti na vlast političkim sredstvima. Taj državni udar, prema završnoj reči Specijalnog tužioca, započinje stvaranjem zločinačkog udruženja koje organizuje oružanu pobunu Jedinice za specijalne operacije (“Crvenih beretki”).1 Oružana pobuna je teško krivično delo (član 124. OKZ) protiv ustavnog poretka, ali pošto pobuna uspeva članovi zločinačkog udruženja ostaju nekažnjeni, štaviše, prema optužnici, oni “bivaju ohrabreni” da svoj cilj nastave da ostvaruju “i drugim sredstvima”, to jest ubistvima.
Drugim rečima uspeh oružane pobune bio je prvi korak na putu restauracije i poraz prve demokratske vlade2 i on je stvorio uslove da se “puzajući udar” nastavi ubistvom premijera Đinđića, koje je imalo za posledicu i pad čitave njegove vlade. Da li treba podsećati da je pobuna uspela pre svega zbog političke podrške koju je imala, i da bi taj uspeh bio nemoguć da su Predsednik države i Vojska u tom trenutku izvršili svoju ustavnu obavezu i pobunu ugušili?
Nezavršeni proces
Po mom mišljenju restauracija (bivši premijer Živković to zove “kontrarevolucijom”) je uspela, uprkos činjenice da se njoj još uvek ponekad, ponegde daje otpor.
Ta činjenica objašnjava i skromne domete upravo završenog procesa. Državni udar je uspeo. Naime, kao što je uspeh oružane pobune onemogućio kažnjavanje pobunjenika, tako je upravo ubistvo tadašnjeg Predsednika vlade (koje je gotovo automatski dovelo i do rušenja tzv. Dosovske vlade) onemogućilo kažnjavanje svih zaverenika.
Doduše, u vanrednom stanju, koje je atentatore, po sopstvenom priznanju, iznenadilo, pohvatani su i optuženi neposredni izvršioci, ali je tadašnja vlada ostala suviše slaba (kratkog veka) da bi bila u stanju da razotkrije i sankcioniše celu zaveru (organizatore i nalogodavce).
U tome je određenu ulogu odigrala i tzv. međunarodna zajednica, koja nije razumela prirodu samog događaja i koja je insistirala da istraga ne ide u logičnom pravcu istraživanja umešanosti političkih protivnika te Vlade, u čiju korist je udar i planiran. Može se samo pretpostaviti da je u tom trenutku prevladao (možda i opravdan) strah, kako kod međunarodnih faktora tako i kod same vlade Zorana Živkovića, da bi svaki pokušaj istraživanja te političke pozadine mogao dovesti do destabilizacije zemlje, pa, obzirom na političku orijentaciju Vojske, čak i građanskog rata.3
Sa konačnim padom “Đinđićeve vlade”, tj. sa konačnim uspehom zaverenika, takav tok procesa postao je i praktično nezamisliv. Štaviše, iza zatvorenih vrata, bez obrazloženja, povučena je optužnica prema generalu Aci Tomiću, a “korisnici udara” otvoreno i agresivno minirali su svojim izjavama, postupcima i pritiskom na medije normalan tok procesa, neprikriveno ustajući čak i u odbranu samih atentatora.4
Dva lica jednog suđenja
Nastala je jedna neobična i retka situacija: postupak koji je započeo pod jednom vladom čiji je premijer ubijen, morao se nastaviti pod drugom vladom koja je imala političku korist od toga ubistva.5 Iz te nove vlade odmah je počela opstrukcija sudskog procesa, odatle su počele da dolaze ideje da Specijalni sud treba ukinuti (ministar pravde Zoran Stojković), pa onda da (nakon podizanja optužnice) sve treba “vratiti u stadijum istrage” (ministar unutrašnjih poslova Dragan Jočić), jer je proces montiran od “pravih ubica” (Gradimir Nalić), koje treba tražiti u samoj vladi Zorana Đinđića (generalni sekretar vlade Mihajlov). Pod tom novom vladom specijalni tužilac Prijić, autor optužnice, morao je da ustupi svoje mesto novom tužiocu, njegov zamenik Radovanović je uhapšen pod optužbom da je svojoj supruzi odao državnu tajnu, a predsedavajući veća Marko Kljajević napušta process i sud sa obrazloženjem da ne može da sudi pod pritiskom. Pripadnici policije koji su se istakli u vanrednom stanju otkrivanjem i hapšenjem atentatora izloženi su sistematskoj čistki, hapšenjima, smenama sa važnijih funkcija. Ubijena su dva svedoka, važan svedok-saradnik, i jedini svedok koji je prepoznao optužene atentatore, ministri Jočić i Stojković i direktor BIA Bulatović tajno se sastaju sa prvooptuženim dok se on nalazi u bekstvu, povlači se optužba protiv generala Ace Tomića i Borislava Mikelića.
U toj atmosferi otpočinje suđenje agresivnom zloupotrebom procesnih ovlašćenja od strane advokata odbrane podnošenjem krivičnih prijava protiv sudija, samovoljnim napuštanjem glavnog pretresa. Proces danima ne može da počne, a ove zlouptrebe prava na odbranu ostaju nesankcionisane. Na optuženičkoj klupi vlada opuštena i vesela atmosfera u kojoj često učestvuju i čuvari. Optuženi prete svedocima i Specijalnom tužiocu, vređaju sud i ostale učesnike postupka. Njihovi simpatizeri demonstriraju u sudnici sa upadljivim oznakama Crvenih beretki (što sud toleriše), ređaju se pretnje majci i sestri Zorana Đinđića i samim sudijama. Prvooptuženi postaje medijska zvezda.
Odbrana optuženih gotovo isključivo se sastoji u ničim potkrepljenim tvrdnjama da je njihovim klijentima “sve montirano”, “namešteno”, materijalni dokazi su “podmetnuti”, priznanja “iznuđena”, svedoci i veštaci od strane Specijalnog tužioca “podučeni da lažu”. Ovakva odbrana naravno nije dozvoljena, jer ustvari predstavlja niz optužbi za teška krivična dela zloupotrebe položaja od strane velikog broja službenih lica, ali sud na to ne upozorava branioce, a većina medija savesno prenosi ove klevete, bez ikakvog komentara.
U takvim okolnostima bilo je vrlo teško pokušati da se rasvetli politička pozadina atentata, ali se to prosto moralo učiniti. U sudskom postupku svi učesnici imaju različite, zakonom određene uloge i dužnosti. Te dužnosti se moraju izvršavati bez obzira na ono što čine drugi učesnici postupka i bez obzira na okolnosti koje vladaju van sudnice, u političkoj stvarnosti, u društvu. Ova knjiga o tome govori.
Ono što se dogodilo 12. marta 2003. godine ne može se razumeti ako se ne razume šta se dogodilo novembra 2001. godine. Ja sam zato predložio da se optužnica proširi optužbom za oružanu pobunu. Jula 2005. godine specijalni tužilac je obećao da će “oformiti taj predmet” čim se svrši ovo suđenje, ali iz nekih nedavno objavljenih izjava vidim da sada ima neke rezerve.6
Dokazi koje sam na suđenju predložio imali su za svrhu da razjasne upravo političke činjenice i okolnosti o kojima danas govorim. Kao što je poznato, sud je te predloge odbio. Obrazloženje koje je sud za tu odluku dao potpuno je neodrživo, i ja sam se jedino time i bavio u svojoj završnoj reči, jer budući da oštećeni nema pravo žalbe, to je bila poslednja prilika da se to učini.
Samo suđenje je imalo niz drugih aspekata i stoga nam nije bila namera da na ovom mestu prikažemo čitav tok i punu sadržinu procesa. Da bi se šira javnost upoznala sa pokušajem rasvetljavanja na sudu političke pozadine atentata i odbijanjem suda da se u to rasvetljavanje upusti – dovoljno je bilo da se na ovom mestu predoči samo naš Predlog za proširivanje optužnice i Predlog za dopunu dokaznog postupka (uz priloge i pismene dokaze koji su podastrti sudu), kao i Odluka suda da odbije ove predloge. Završna reč koja sledi data je zato jer predstavlja rezime i osvrt na odluku suda po ovom pitanju, dok misterija transkripta razgovora između Biljane Kajganić i Dejana Milenkovića, koju dajemo u Dodatku, premda se ne odnosi neposredno na temu, najbolja je ilustracija nespretnog i nezakonitog rada suda u pokušaju da se zataškaju činjenice koje otvaraju pitanje mešanja u sudski postupak pojedinih visokih predstavnika izvršne vlasti.
Uvod za publikaciju Nezavršeni proces Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, 2007.
Prvi deo knjige, pdf
Drugi deo knjige, pdf
Treći deo knjige, pdf
[1] “Kad god pomislim na Zorana Đinđića setim se onog kadra, snimljenog noću, u kome on dolazi “mečki na rupu”, to jest prelazi nekih dvadesetak koraka odvratnom, izbetoniranom stazom osvetljenom šugavim neonskim svetlom i ulazi u kasarnu JSO u Kuli. Ispred ga čeka njegov budući dželat ali on korača odlučno, rešen da ide do kraja. Taj trenutak veoma podseća na onaj u kome, svestan da čini možda fatalni korak, Orfej silazi u Tartar, prošavši pored besnog Kerbera.” (Goran Marković, “Zoran Đinđić, ili o hrabrosti”, blog B92, 11. mart 2007. godine)
[2] U svom svedočenju na glavnom pretresu, svedok Goran Petrović, bivši načelnik Službe bezbednosti, ovako opisuje okončanje oružane pobune: “U tom trenutku država je predala vlast kriminalcima”.
[3] “Kako NIN saznaje, na ovonedeljnim redovnim konsultacijama ambasadora vodećih zapadnih zemalja u Beogradu, prvi put od uvođenja vanrednog stanja i konsolidacije vlasti, preovladao je ton blage zabrinutosti… Vlada Zorana Živkovića dobila je jasan signal u tom pogledu (“nećete valjda biti toliko glupi da privodite Vojislava Koštunicu”), o čemu verovatno svedoči i iznenadna poplava izjava njegovih političkih partnera da privođenje Koštunice “ne bi ostavilo dobar utisak” (članak “Peščanik”, Ljiljana Smajlović, NIN, 17. april 2003. godine).
[4] Vid. Marija Obradović, “Sudski proces optuženima za atentat na premijera Zorana Đinđića” u zborniku “Zoran Đinđić, etika odgovornosti”, Helsinški odbor, Beograd, 2006, str. 327-379.
[5] Prema izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije i Crne Gore u 2005. godini, koji objavio “Danas” 14. novembra 2005. godine, kaže se da su “primećeni očigledni pokušaji pojedinih članova Vlade da se mešaju u rad sudstva”
[6] U nedavno objavljenom intervjuu, specijalni tužilac Slobodan Radovanović, na pitanje novinara o pokretanju postupka za oružanu pobunu, odgovara „Što se tiče ovog pitanja ’Crvenih beretki’, o kome je u poslednje vreme bilo puno reči u medijima, sve to vidim kao pokušaj pritiska na rad pravosuđa. Konkretno i na rad Specijalnog tužilaštva, jer se navodno očekuje prema izjavama pojedinih pokretanje postupka“ („Srbijom treba da vlada pravo, a ne kriminal“, Pravda u tranziciji, broj 9, april 2007. godine).