Ne dešava se to prvi put, voluntarizam, amaterizam, odsustvo promišljenosti, nekonsultiranje sa ljudima od struke i znanja... postaju prepoznatljiv "trade mark" ovog političara.
Na Novogodišnjem obraćanju medijima u svom štabu u Istočnom Sarajevu, koje je scenografski podsjećalo na jeftinu repliku Putinovih medijskih masovki iz Kremlja, a dramaturški na provincijalno oponašanje Vučićevih reality show monodrama pred sedmom silom, Milorad Dodik je, među nulte prioritete svog budućeg rada u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine istakao nastavak bitke na dva presudna fronta: prvi je odlazak Visokog predstavnika iz Bosne i Hercegovine, a drugi, možda još važniji, izgon stranih sudaca iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
“Učešće stranaca u Ustavnom sudu”, upozorio je Dodik, “ugrožava suverenitet Bosne i Hercegovine”. Ostavimo po strani to što Dodik u bici za “izvorni Dayton” traži poništavanje dvije institucije koje su dejtonske kategorije. OHR i Ustavni sud BiH sa troje stranih sudaca nisu “duh”, nego su “slovo Daytona”, pa se zadržimo na njegovoj brizi za “suverenitet Bosne i Hercegovine”.
ČISTI, IZVORNI DAYTON
Čak i ukoliko bi se ozbiljnije zarovili u arhive sa Dodikovim “najljepšim” izjavama i najlucidnijim mislima, teško bi iščeprkali previše onih u kojima aktuelni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine državi na čijem je čelu priznaje “suverenitet”. I u tom “detalju” on je vrlo oprezan i selektivan, u istoj mjeri i sa istim ciljem sa kojim njegov beogradski šef Aleksandar Vučić nije Bosni i Hercegovini nikada priznao (pravo na) politički i državni suverenitet. Nije poblem predsjedniku Srbije, i kada se to od njega traži i kada se ne traži, našoj zemlji priznati “cjelovitost i teritorijalni integritet”.
Ali, kada na red dođe pitanje njenog unutarnjeg ili vanjskog suvereniteta, pa čak i ograničenog suvereniteta zbog uloge međunarodne zajednice u njenoj ustavnoj konstituciji, Vučić isključivo preferira tzv. narodni suverenitet. U Vučićevim najkoncilijantnijim govorima i porukama, Bosna i Hercegovina će biti ono što se njeni narodi dogovore. A dogovorit će se samo ono što Vučić preko Dodika eksplicitno i javno, uz pomoć Dragana Čovića, diskretno i samozatajno, želi da se dogovore. Suverenitet, odnosno samostalno odlučivanje o svojoj sudbini jasno je, ne spada u taj korpus pitanja oko kojeg “tri naroda” mogu uspostaviti konsenzus.
Na koji način troje stranih sudaca sudjelujući u radu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine potkopavaju, kako je ocijenio Dodik, “suverenitet Bosne i Hercegovine”? Tako što u svim ključnim presudama, i o tome je Dodik kada god je imao povod i priliku govorio, svojim glasovima podržavaju dvoje ustavnih sudija Bošnjaka. Sve bi bilo u redu, suverenitet, onako kako ga on vidi i doživljava, bi bio cakum-pakum ukoliko bi se u Ustavnom sudu BiH, kao Centralnoj izbornoj komisiji, ili Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću uspostavila domaća aritmetika, pa svaka odluka koju Dodik smatra vitalnom, dobivala podršku predstavnika dva od tri konstitutivna naroda, četiri prema dva domaća člana Ustavnog suda. Poznato je kako je najvažnija presuda koju je Ustavni sud BiH donio od svog osnutka, o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, donesena protivno mišljenjima sudaca hrvatske i srpske nacionalnosti, odnosno uz glasove Bošnjaka i međunarodnih sudaca.
Da li je Milorad Dodik krajem decembra prošle godine, kada je govorio o “reformi” Ustavnog suda BiH znao, ili mogao znati da će mjesec dana kasnije Stranka demokratske akcije pokrenuti inicijativu prema Ustavnom sudu BiH kojom traži provjeru ustavnosti imena jednog od dva entiteta, Republike Srpske? Potvrdan odgovor značio bi zalaženje u teorije zavjere, čega ćemo se maksimalno probati kloniti, ali ostaje dojam da je inicijativa SDA o imenu Republike Srpske u momentu njenog objavljivanja više iznenadila brojne, pa i visokorangirane članove SDA, nego predsjednika SNSD-a.
Dodik je u toku jednog dana dao opsežne intervjue za televizijske stanice (Al Jazeera Balkans i N1) prema kojima tradicionalno njeguje nepristojnost i agresivnost. Njegovi odgovori na SDA-ov pucanj iz zasjede (samo dan ranije njegovi deputati su sjedili sa Izetbegovićevim telalima i u vedrom duhu i tolerantnom ozračju planirali zajedničku vlast na državnoj razini) bili su precizni, koncizni, i, reagirao je k'o zapeta puška, pripremljeno i prijeteći.
APELOV TORANJ
Odmah nakon iznenadne najave SDA-ovog manevra prema Ustavnom sudu BiH počele su se javljati teorije, objašnjenja, analize mogućih razloga, pravih motiva i konačnog cilja ovog čina. Prema nekima, SDA se na ovaj potez ne bi usudila bez ozbiljnog signala/išareta nekog važnog međunarodnog centra. Navodno bi iz cijelog ovog slučaja SDA željela vidjeti Dodika kako se povlači iz pregovora o formiranju državne vlasti, što bi, naposljetku, rezultiralo da se postojeći status quo, sa kadrovima opozicionog Saveza za pobjede produži u nedogled. Zajednički nastup Dodika sa opozicijom u Banja Luci i njihov jedinstven odgovor na bačenu rukavicu od strane SDS-a, ovaj scenariji učinio je nemogućim, čak i kada bi bilo proceduralno-zakonskih pretpostavki za njega. A takvih pretpostavki, jednostavno nema ni u tragovima.
Bakir Izetbegović je dan nakon najave apelacije o provjeri ustavnosti imena Republike Srpske, obraćajući se medijima ponudio svoje obrazloženje i motive za taj potez, koje je s jedne strane djelovalo blijedo, a sa druge bijedno. Lider SDA nastupio je nepripremljen, da ne kažem potkapacitiran za raspravu o ovako krupnoj i dalekosežnoj temi. Ne dešava se to prvi put, voluntarizam, amaterizam, odsustvo promišljenosti, nekonsultiranje sa ljudima od struke i znanja… postaju prepoznatljiv “trade mark” ovog političara.
Umjesto ozbiljne analize, zasnovane na emipirijskoj građi, relevantnim pokazateljima, ekonomskim, demografskim, političkim analizama, referentnim izjavama i mišljenjima o stanju ljudskih prava Bošnjaka (i Hrvata) u RS, Izetbegović se oslonio na provjerena, prepoznatljiva i neproduktivna opća mjesta “bošnjačke ugroženosti” i “srpskog nacionalizma”, koja je redao bez ikakve sistematičnosti, nego ih je “impresionistički”, gadljiv na činjenice, zbrda-zdola prezentirao novinarima.
Čak da je bilo sasvim drugačije, da je lider SDA diskriminacijsku politiku vlasti u RS prezentirao korektnije, metodičnije, opet bi ostala nejasna suština svega toga: hoće li svi ti problemi biti riješeni, k'o rukom odneseni, ako se Republika Srpska više ne bude tako zvala. Ako joj u nazivu budu i Hrvati i Bošnjaci, kako javno priželjkuju Izetbegović i SDA. Umjesto argumentirane rasprave, on se služi lamentiranjem, umjesto ozbiljne političke borbe, poseže za ceremonijalnim, svima lako uočljivim pravnim besmislicama osuđenim na propast.
Ne trebaš nužno biti lider najjače bošnjačke poltičke stranke, ne moraš uopće biti političar da bi političku sliku Republike Srpske, ekskluzivističko-šovinističku i separatističku političku praksu Milorada Dodika vidio onako kako ju je “napreskake” opisao Bakir Izetbegović. Ne treba, međutim, biti ni isključiv i kratkovid pa uočiti da je ime Republike Srpske najmanji i najmanje štetan “problem” kada se vodi rasprava o njenom političkom i nacionalnom profilu. Kad smo već kod naziva Republika Srpska, vrlo je zanimljivo bilo podsjećanje koje je ovih dana javnosti podastro prof. Kasim Trnka, dugogodišnji najvažniji pravni savjetnik Alije Izetbegovića.
Trnka, sudionik svih tajnih i javnih mirovnih pregovora o ustavnim, teritorijalnim i političkim aranžmanima tokom rata u BiH, kaže da je „ime Republika Srpska usvojeno, u julu i augustu mjesecu 1995. na pregovorima u Sjedinjenim Američkim Državama i Ženevi, nakon čega je prihvaćeno od Predsjedništva Bosne i Hercegovine”. Riječ je o povijesnom revizionizmu, neistini, dakle. Nikada Predsjedištvo BiH nije raspravljalo o imenu budućeg “srpskog” entiteta u Bosni i Hercegovini, tu je privilegiranu informaciju, koja je javnosti bila dostupna tek u septembru 1995., nakon što ju je “aminovao” Muhamed Šaćirbegović u Ženevi, imalo tek nekoliko najbližih suradnika Alije Izetbegovića, među kojima je bio i njegov biološki i politički nasljednik, sin Bakir.
BOŠNJACI U RS: DO KONSTITUTIVNOSTI I NAZAD
Predsjednik Stranke demokratske akcije kazao je novinarima da su položaj Bošnjaka u Republici Srpskoj i Srba u Federaciji BiH neuporedivi, jer je prvih u manjem entitetu trinaest posto, dok su Srbi u Federaciji prisutni sa “razumnih” tri procenta. Da, tako govore podaci iz posljednjeg popisa stanovništva, mada rezultati oktobarskih izbora ne bi smjeli biti zaobiđeni. U Narodnoj skupštini RS-a mjesto su izborila svega tri Bošnjaka (pet posto mjesta u Parlamentu), što je u poređenju sa prvim poslijeratnim izborima (1996., 1998., pa i 2002.) za pet-šest puta manji broj. Potpredsjednik RS-a iz reda Bošnjaka postao je Ramiz Salkić sa simboličnih 15-ak hiljada glasova. Treba podsjetiti da su u to vrijeme manjim entitetom još uvijek šetali (i vladali iz sjene) ratni zločinci. Dvadeset godina ranije, kandidati za to mjesto su dobivali 200 hiljada glasova!
Povratak Bošnjaka u RS, eto paradoksa kojeg treba također imati u vidu, bio je intenzivan, masovan i samoodrživ, mnogo više u vrijeme prije ustavne potvrde njihove konstitutivnosti (2000.) u tom entitetu nego u godinama i decenijama nakon toga. I još jedan paradoks treba izdvojiti: povratak u RS najbolje se “primio” u onim sredinama u kojima se on, uprkos teškim posljedicama, katkada i tragičnim, odvijao manje-više spontano, ili barem bez ozbiljnijeg upliva i organizirane podrške bošnjačkih vlasti iz Sarajeva: Kozarac, Janja, Kozluk, Kotorsko… primjeri su za te procese.
Tamo gdje je stranka Bakira Izetbegovića radila na organiziranom povratku, umjesto povratnika ostajali su repovi kriminala, korupcije. Prvi mi na pamet pada slučaj od prije godinu-dvije kada vrh SDA nije imao u Srebrenici, tužnoj općini u kojoj je skršeno brdo novca za “održivi povratak”, gdje održati sastanak osim u lokalnoj džamiji, sve druge “opcije” su bile nezagrijane i neuslovne! Osipanje Bošnjaka u RS-u u demografskom i njihovo marginaliziranje u političkom smislu jesu procesi koji su upisani u “ličnu kartu” RS-a (Dodikov termin), ali su za njihovu dinamiku i ireverzibilnost sve vrijeme imali saveznika u bošnjačkoj politici iz Sarajeva, personaliziranu (formalno i simbolički) u Stranci demokratske akcije i njenim liderima u rasponu od jednog do drugog Izetbegovića!
Istinita je Izetbegovićeva konstatacija da Dodik, zadovoljavajući formalne ustavne obaveze daje neke mrvice entitetske vlasti Bošnjacima, ali samo onima koji su u njegovoj stranci; ali zar SDA mnogo prije Dodika, nije “izmislila” Desnicu Radivojevića, imenujući ga na bezbrojne visoke dužnosti u Federaciji BiH u kojoj nikada nije živio?! Istina je i da je Vijeće naroda u Skupštini RS, pa samim tim i Klub Bošnjaka u njemu, bagatelisan i obesmišljen, ali nesporno je i da Dom Srba u Domu naroda Parlamenta BiH nije konstituiran “još od ZAVNOBIH-a”.
Kako je najavio Bakir Izetbegović, apelaciju Ustavnom sudu BiH o ustavnosti imena Republike Srpske, ukoliko se stanje u RS ne promijeni, to jest vidno poboljša, “podnijet će predstavnici Bošnjaci u Narodnoj skupštini RS”. Jasno je, dakle, da Milorad Dodik, bilo apelacije, ili ne bilo, od ove diletantske, amaterske, svojeglave Izetebegovićeve intervencije u “ustavnu materiju” neće imati nikakvu štetu, dapače, i sam je u njoj pronašao dovoljno koristi za svoju politiku, odnosno projekat. Štetu neće osjetiti ni Stranka demokratske akcije, njen predsjednik pogotovo.
Neće mu se pogoršati status ni u stranci, ni među simpatizerima, niti na birou rada. Posljedice ove nepromišljene avanture mogu snositi isključivo oni u čijem je navodnom interesu, bez njihovog znanja i demokratski provjerene volje, cijeli ovaj jednokratni, iracionalni cirkus upriličen: Bošnjaci u Republici Srpskoj. I to svi odreda koliko ih ima i živi u entitetu “ustavno sumnjivog” imena, ne samo ono troje poslanika u Narodnoj skuštini RS prema kojima je Dodik već najavio sankcije, bolje rečeno odmazdu.
U rano ljeto 1995. godine (dakle u vrijeme kada je po Kasimu Trnki ime Republika Srpska već bilo prihvaćeno od bošnjačkih lidera, a ne od Predsjedništva BiH) vrh Armije BiH u Sarajevu uputio je tajnu naredbu armijskoj komandi u Srebrenici, tražeći od njih da izvode ofanzivna dejstva “u neprijateljskoj pozadini”, kako bi se “rasteretio front oko Sarajeva” tokom pokušaja deblokade glavnog grada. Odbrana brojnih srpskih ratnih zločinaca u Haagu upravo je ta “ofanzivna dejstva u srpskoj pozadini”, što je bio drugi naziv za napade na srpska sela i civile, pa i ratne zločine, uzimala kao dokaz da je napad na Srebrenicu i genocid počinjen u julu iste godine bio “iznuđen” i “odbrambeni čin”.
Zahtjev predsjednika SDA od bošnjačkih poslanika u NS RS da pokrenu apelaciju za promjenu imena tog entiteta uveliko podsjeća na tu vrstu metropolskog autizma i bezobrazluka, jer također ima za cilj “rasterećivanje pritiska na (političko) Sarajevo“. I da, uopće nije zgoreg napomenuti da je onu samoubilačku akciju vojnicima Armije BiH u Srebrenicu uputio general koji je i tada i sada najvažniji bošnjački ideološko-vjerski autoritet i etablirani, nezamjenjivi savjetnik bošnjačkih članova Predsjedništva BiH.
Tekst je objavljen na portalu Slobodna Bosna.