Šest prstiju, rekao je brišući čukljeve na kojima se presijavao sekret.
Bilo je u tome nečeg duboko uznemirujućeg: možda je, prije nego što će me obići, čačkao nos, a u najgorem slučaju ‒ mrźela sam sebe što mi je to palo na pamet ‒ pregledao drugu porodilju, neku sa opuštenijim pristupom higijeni, jednako, posve jednako kao mene. Na putu dovde morao je dodirnuti barem troje vrata, dlanom ili laktom, što u takvim okolnostima nije bilo izvodljivo, a ni izvjesno s obzirom na to da se prošli put, izašavši iz sale, uhvatio pravo za kvaku. Rukovao se, koliko sam uspjela da utvrdim, samo jednom, s novopečenim ocem, što smo zaključili po tome što je u vizitu došao sa flašom prvijenca, i tom je prilikom, strasno liznuvši palac, zagrebao po površini metalnog bubrežnjaka ne bi li skinuo tragove stvrdnute krvi. I uspio je: sada mu je bila pod noktom.
Kad sam, nakon silnog ustručavanja, pokušala da ga podśetim da malo, nadam se da ne zamjera, ako bi samo mogao ‒ plakne ruke, pogledao me je kao da sam mu saopštila da sam zanijela s njim lično, a zatim:
‒ Ko je ođe doktor, ja ili ti?
Što od straha, što od iznenađenja, tek ‒ više nijesam progovorila.
Nestašica. Igle, špricevi, medicinski benzin, hidrosept i, konačno, sterilne rukavice, za koje smo, o sopstvenom trošku, poslale u najbližu apoteku. Nema ničeg. Voljela bih da su sada tu moje prijateljice koje dobrovoljno prolaze kroz cijeli niz skupih i nadasve opasnih tretmana u postupku vantjelesne oplodnje, prijateljice kojima niko, a naročito ne muškarci sa kojima u posljednje vrijeme, kao po službenoj dužnosti, stupaju ‒ da, to je ta riječ ‒ s t u p a j u u seksualni odnos, nije rekao šta ih čeka kad to majušno klupko života konačno, uz mnogo krvi, donesu na svijet. Uostalom, u bajkama kojima ih kljukaju beba ispada lako, kao iz flaše s majonezom koja je do tada bila oslonjena na sopstveni zapušač, kao mali Kiriku koji se rodi odmah nakon što kaže: majko, rodi me.
Dežurnog ginekologa nije bilo cijelih sat vremena, a onda se, šireći krajeve mantila kao da se sprema da poleti, pojavio sa četiri, ne ‒ pet mladih specijalizanata. Iz ležeće perspektive su se činili važnim, nalik međunarodnoj delegaciji u čijem prisustvu ne bi trebalo reći ništa pogrešno, ali kad sam se uspravila, bilo je ośetno drugačije. Zaudarali su na alkohol. Razgovaraće tiho, šaljivim tonom, na jeziku koji ne razumijem, na jeziku muškog, na jeziku jačeg, pa na jeziku struke: ekspulzija, epiziotomija, hemostaza, CTG. Jedan od njih će, ne mogavši da se suzdrži, ispričati vic o Crnogorcu koji prilikom porođaja saznaje da otac đeteta nije on sâm nego ‒ poštar.
Nastaviće, kao u igrokazu:
‒ Jeste li znali da svaki treći muškarac koji podiže dijete nije biološki otac?
‒ Đe si to pročitao?
‒ Zar je važno? Znam za barem deset takvih slučajeva.
‒ Ja ne znam nijedan.
‒ Pa štos je u tome da se ne zna. Da se meni desi takvo nešto…
‒ …propišala bi majčino mlijeko. Kunem ti se.
Primakli su se mom krevetu i miris nečeg žestokog, rekla bih ‒ tekile, postao je još intenzivniji. Dežurni ginekolog je prišao najbliže i šakom razdvojio moja koljena koja su se, gotovo instinktivno, vraćala u prvobitni položaj. Kad malo bolje razmislim, cijela situacija, uključujući i tu priliku nada mnom, neodoljivo je podśećala na scenu kojoj sam prisustvovala tokom svog odrastanja na selu: bila je to žilava ruka veterinara koja, skoro do ramena, nestaje u kravljoj utrobi. Očajna životinja, koja nije znala šta joj rade, mahala je glavom gore-dolje pokušavajući da oko sopstvenog vrata čvrsto stegne konopac.
‒ Osam prstiju. Probajte Vi, kolega ‒ obratio se specijalizantu pored sebe i, misleći da ja to neću primijetiti, uputio mu saveznički mig.
Kao u snovima u kojima čovjek pred neposrednom opasnošću ne uspijeva ni da se pomjeri s mjesta (kamoli da potrči), u kojima su glasne žice slijepljene jedna za drugu i ne dozivaju nego cvile, nijesam imala hrabrosti ni da se usprotivim jer ‒ šta ako me, kad dođe vrijeme, ostavi da iskrvarim? Kontrakcija. Mladić kojeg sam tada viđela prvi put gurao je pesnicu u moj vaginalni otvor kao da je neđe u unutrašnjosti izgubio dragocjeni novčić i želi da ga vrati po svaku cijenu. Nasrtljivo, proizvoljno, grubijanski, bez svijesti o tome da je baš u tom trenutku ‒ iako bi se, ako bi ga neko optužio, svojski potrudio da to ospori ‒ nada mnom izvršeno silovanje.
‒ Eto, vidite da nije bilo strašno ‒ zaključio je dežurni i dao mu znak da idu dalje.
Predveče su bolovi postali nesnosni. Kontrakcija, kontrakcija, kontrakcija.
Nekako sam se, rukama držeći trbuh kao da će mi ispasti, odvukla do prostorije u kojoj śede sestre, njih četiri. Otvorila sam vrata, nakon čega su me, đavolski crvenu u licu, dočekali gusti duvanski dim i njihovi nezainteresovani pogledi kojim su mi nedvosmisleno davale do znanja da žele da ih samo ostavim na miru.
‒ Šta je? ‒ oglasila se jedna od njih.
‒ Boli… počinje ‒ odgovorila sam uzdržavajući se da ne vrisnem.
‒ Jesi li jedini pacijent ođe? Vrati se u krevet i čekaj doktora. Jesi se klistirala?
‒ Molim?
‒ Jesi se čistila otpozadi?
‒ Nijesam znala… ne?
‒ Kakva jebena glupača! Ne može bez toga. Prvo u WC. Brže, brže!
Najbliža je ispružila nogu i zalupila mi vrata pred nosom.
Trpljenje je potcijenjeno. Naročito moje. Naročito dok, savjesno čučeći na pločicama, čekam da mi neko doda crijevo sa aplikatorom koje, među nama, ne znam kako se koristi. Da imam muža, pretvarao bi se da to zna ili bismo se, u krajnjem, prestravljeni i glupi, zajedno gnušali postupka, sistema, bolnice čija organizacija najvjernije ilustruje kvalitet života u nastajanju. Nikad više ‒ prijetila bih. Da imam muža, dodao bi mi peškir, pridržao bi me za ruku ili bi, na moj nagovor, isprebijao specijalizanta koji mi je bez pitanja zavukao ruku u meso. Pošto nemam muža, trpjeću pitanja zbog čega nemam muža, kao i činjenicu da sam se onesvijestila čim je crijevo za fekalije skliznulo u anus.
Iz nesvijesti me je probudio oštar i isprekidan bol koji je, umjesto u materici, bio koncentrisan u rektumu. To su, takoreći, bila dva odvojena bola kojih sam sve vrijeme bila savršeno svjesna i koje, zbog novonastalih okolnosti, nijesam mogla da, kao inače, razložim na opasno i bezazleno. Preciznosti radi, dvije sestre su naizmjenično śedale na moj stomak, očito nastojeći da iz njega istisnu novorođenče koje bi prema zakonima fizike, ako je uopšte još živo, trebalo da izleti poput metka i da se zakuca u zid. Način na koji su se bacale na mene bio je zapravo najsličniji onom koji su primjenjivali osnovci kad bi ispili sok iz laminirane vrećice ‒ nakon što bi je naduvali, nagazili bi je svom težinom tako da odjekne nešto kao pucanj.
‒ Šta to radite? ‒ uspjela sam da progovorim između dvije plime bola.
‒ Porođaj po ubrzanoj proceduri. Probila si se onim crijevom, a ne radi nam kolonoskop i ne znamo je li ozbiljno ‒ saopštila je jedna spremajući se da ponovo naskoči.
‒ Radi li išta u ovoj bolnici, zaboga?
‒ Ta tvoja pička, kô dragstor ‒ dočekala je razjareno ‒ Da riječ više nijesam čula, inače ću te ostaviti da crkneš. Je lʼ ti jasno?
Dežurnog ljekara nije bilo ni na mapi. Dvijema sestrama se ubrzo pridružila još jedna, koja me je, odmah po dolasku, čvrsto uhvatila za lijevu nadlakticu, a zatim se zgledala sa drugom, koja je učinila isto, samo zdesna. Bio je to mali nagovještaj onoga što slijedi ‒ treća, koju od stomaka nijesam dobro viđela, makazama je napravila nekoliko centimetara dugačak rez koji se protezao od ulaza u rodnicu do rektuma, onaj rez zbog kojeg ću na veliku nuždu narednih mjeseci odlaziti s parališućim strahom da se rana ne pocijepa, isti rez koji će nakon što se porodim zašiti više nego što je potrebno. The husband stitch, za muža kojeg nemam.
‒ Boli… boli! ‒ gicala sam se pomamno.
‒ Nije te boljelo kad si ono radila! ‒ odbrusila je sestra koju sam, batrgajući se, nehotice zviznula u bradu, a zatim me, nekoliko puta uzastopce, odalamila po butini ‒ Napni se! Još jednom!
Da sam živjela od nježnosti, poslije ovoga me više ne bi bilo.
***
Kad su je najzad spuštili na moje grudi, nijesam ośetila ništa osim otkucaja njenog malog borbenog srca, koje je, jednako kao i nakon prvog udisaja, tuklo brzim, ujednačenim ritmom. Baš ništa. Trebalo je da to bude dirljivo, moćno, istinski prosvjetljujuće iskustvo, prožeto nježnom prisnošću dva goluždrava sisara ‒ mladunčeta, koje će uvijek biti gladno, i odraslog, koji nema prečeg zadatka no da mu služi. Umjesto toga, nijemi očaj, neka vrsta protivprirodne dezorijentisanosti koja mi nije dozvoljavala čak ni da se priśetim šta bi u tom času, dok me sestra uveliko šije dvostrukim koncem, mogla biti moja majčinska dužnost. Bila sam beskorisna kao te dvije dojke iz kojih nikako da prokaplje mlijeko. Šta, šta, preśekla sam glasom njene tople, ozbiljne suze iz kojih je plač, gust i natmuren kao oblak, ispunjavao prostor brže od potrebe za ljubavlju; š-š-š, kažem, srce, čuvaj snagu.
Odista, rođena si kao žensko.