Septembra 2020. Donald Tramp je izdejstvovao potpisivanje mirovnih sporazuma u Beloj kući između Izraela i Ujedinjenih Emirata i Bahreina. Sporazumi su nazvani „Avramski“, ali se mogu definisati i kao „sporazumi za zaobilaženje volje palestinskog naroda“. Namera nije bila da se uspostavi mir između Izraela i Emirata i Bahreina, koji nisu nikada ratovali, već da se stvori nova realnost na Bliskom istoku gde bi se palestinsko pitanje, želja Palestinaca da budu ravnopravni i da se okonča okupacija, potisnulo na marginu i prestalo da bude važno.
Četiri i po godine koje su od tada prošle bile su najkrvavije u istoriji izraelsko-palestinskog sukoba. Pola godine posle potpisivanja sporazuma, događaji iz maja 2021. proširili su krug nasilja između Jevreja i Palestinaca na ceo prostor između Jordana i mora, uključujući oblast unutar Zelene linije, po prvi put nakon 1948. Nasilje je dostiglo vrhunac tokom 2022. i 2023. na Zapadnoj obali kao i u Izraelu. Onda je svanuo 7. oktobar, kada je svima postalo jasno da je ignorisanje palestinskog pitanja isto što i ignorisanje linije razdvajanja na autoputu. U oba slučaja ishod je fatalni sudar.
Sada Tramp ima novi plan: ako nije moguće zaobići Palestince, kaže on, hajde da ih proteramo. U prvoj fazi, on predlaže da se proteraju svi Palestinci koji žive u Gazi. „Čuo sam da Gaza nije bila dobro rešenje za njih“, kaže on, i stoga bi bilo bolje „da pređu u neku drugu dobru i lepu zemlju“. Trampov predlog je za sada ograničen samo na Gazu, ali lako može da se proširi i na Palestince na Zapadnoj obali, koja po njegovom mišljenju takođe „nije naročito dobra“ za njih. Sledeći na redu mogu biti Istočni Jerusalim i Nazaret.
Jedan od prvih kriterijuma za proveru Trampovog predloga jeste mogućnost njegove realizacije. Na tom testu on pada. Mala je verovatnoća da dva miliona Palestinaca, većinom izbeglica i potomaka izbeglica iz 1948. koji su odabrali da tokom 75 godina žive u izbegličkim kampovima u Gazi i da ne napuste svoju domovinu, sada pristanu da odu. Šansa da se zemlje kao što su Jordan i Egipat slože da prihvate makar i deo njih veoma je mala, jer bi takav potez opteretio njihove vladajuće režime. Ideja da Sjedinjene Države, koje su se povukle iz Iraka i pobegle iz Avganistana, budu spremne da sada „preuzmu vlasništvo“ nad Pojasom Gaze, da upravljaju njime i razvijaju ga, čini se podjednako uvrnutom.
Ali ovaj plan je gori od zbira njegovih delova. „To je predlog koji može da preoblikuje Bliski istok i donese trajni mir“, rekao je Benjamin Netanjahu. Videli smo 7. oktobra šta se dešava „kada se preoblikuje“ Bliski istok dok se ignorišu Palestinci. Plan o „rivijeri u Gazi“ bi mogao da dovede do rezultata zbog kojih bi 7.oktobar zaista izgledao kao „jednokratni događaj“, kako je ministar odbrane Israel Kac definisao napad Hamasa.
Čak i ako ovaj plan uopšte ne bude realizovan, već je duboko uticao na politički diskurs jevrejskog društva u Izraelu. Možda je ispravnije reći da je razotkrio dublje tokove jevrejskog društva. Niko se nije iznenadio time što izraelska versko-fašistička desnica konferenciju za novinare u Beloj kući doživljava kao božiju objavu. Malo manje se očekivalo da će Beni Ganc Trampov plan transfera palestinskog stanovništva oceniti kao „kreativan, originalan i zanimljiv“. Jair Lapid je izjavio da je konferencija za novinare na kojoj je plan predstavljen „bila dobra za Izrael“. Jair Golan, vođa cionističke levice, zadovoljio se izjavom da taj plan nije praktičan. Izgledalo je kao da su svi političari cionističkih stranaka jedva dočekali da priželjkivano preseljenje Palestinaca dobije košer pečat Made in America.
Ovaj toksični događaj dugo će kolati krvnim sudovima izraelskog društva. Neke posledice mogu biti i trenutne. Osećaj da se današnjem Izraelu ukazala istorijska prilika da isprazni Gazu od palestinskog stanovništva osnažiće zahtev Becalela Smotriča i Itamara Ben Gvira o prekidu primirja u prvoj fazi, okupaciji Gaze i potiskivanju Palestinaca van zemlje. Netanjahu, kome kao da je bilo malo neprijatno dok je Tramp izlagao svoj plan, možda i udovolji ovom zahtevu. Suprotno očekivanjima porodica otetih i nekoliko novinara, Tramp se tome ne bi protivio. A što se tiče vojske, visoki član generalštaba je već citiran na portalu Ynet kako kaže da je inicijativa za transfer Palestinaca „odlična ideja“.
Čak i ako se faze B i C realizuju, oteti oslobode, vojska povuče iz Pojasa i dođe do stalnog prekida vatre, Trampov predlog će opstati u diskursu jevrejske politike u Izraelu i biće prepreka za svaku jevrejsku cionističku partiju koja bi se založila za sklapanje sporazuma sa Palestincima. Jevrejska javnost uvek će radije birati opciju pražnjenja zemlje od Palestinaca. Svaki sporazum, svaki prekid vatre biće shvaćen samo kao privremeni zastoj u ostvarenju glavnog cilja. Smanjiće se i verovatnoća za svako zajedničko političko delovanje sa palestinskom manjinom.
Na palestinskim ulicama Trampov plan može imati poguban uticaj na svaku ideju o mogućem pomirenju sa državom Izrael. Ponekad sa entuzijazmom, ponekad uz škrgutanje zubima, ali od Sporazuma iz Osla 1993. političko rukovodstvo palestinskog naroda zaključilo je da je kompromis sa državom Izrael moguć, da je moguće živeti u njoj, iako je 1948. stvorena iz pepela palestinskog naroda. To nije teklo glatko. Bilo je puno pobuna, lutanja, nasilnog otpora, od strane Hamasa na primer, ali je konstruktivan pristup ostao dominantan svih ovih decenija.
Od trenutka kada američki predsednik predlaže transfer stanovništva kao rešenje palestinskog pitanja i kada ceo Izrael, od verske fašističke desnice do liberalnog centra pa čak i cionističke levice, prihvata ovo rešenje, poruka Palestincima je jasna. Sa državom Izrael i sa njenim američkim rešenjem (barem ovim) nema nikakvog kompromisa, zato što je Izrael odlučan da uništi palestinski narod. To ne znači da će Palestinci odmah krenuti u oružanu pobunu, iako je i to moguće, ali bi svakako moglo dovesti do toga da nijedan palestinski lider koji bi pokušao da postigne sporazum sa Izraelom neće dobiti legitimitet za to. Već sada vidimo kako Abu Mazen gubi podršku. A stvari će biti samo još gore.
Ima još loših posledica. Tramp je, iz potpunog nepoznavanja Bliskog istoka (tokom cele konferencije za medije je ponavljao „da će i Arapi i muslimani“ uživati u postignućima njegovog plana), izvršio „regionalizaciju“ palestinskog pitanja, to jest izvukao ga je iz konteksta sukoba Jevreja i Palestinaca koji žive između Jordana i mora i projektovao ga na zemlje regiona. On ne samo da zahteva od Egipta, Jordana, Saudijske Arabije i drugih država da pristanu da prime na svoju teritoriju hiljade Palestinaca – on od njih očekuje da isporuče konačno rešenje palestinskog pitanja.
Takav zahtev je direktna pretnja režimima u arapskom svetu. Jordan strahuje da će značajan priliv Palestinaca u kraljevinu dovesti do njenog kraja, da će promeniti delikatnu demografsku ravnotežu u zemlji. Ali i u drugim zemljama, koje nemaju direktne veze sa Palestinom, situacija nije manje izazovna. Dovoljno je bilo gledati saudijske kanale, a ne katarsku Al Jazeeru, kako bi se razumeo stepen čuđenja, gneva i straha od tog poteza.
Petnaest godina pre nego što je Palestinska uprava sklopila kompromis sa Izraelom, Egipat je zaključio da ne samo što može da prihvati postojanje Izraela u regionu, već da na tome može i da zaradi. Jordan je krenuo njegovim stopama, a pre četiri i po godine i Ujedinjeni Emirati, Bahrein, Sudan i Maroko. Čak i države koje nemaju odnose sa Izraelom, kao Saudijska Arabija, došle su do sličnog zaključka.
Ali Trampov potez i instinktivno prihvatanje njegovog plana od strane Izraela, mogu da uvere režime na Bliskom istoku, čak i one „umerene“ (u stvari su samo autokratskiji od drugih), da kompromis ne donosi nikakvu korist. Sam Izrael veruje da zbog vojne snage i američke podrške može da nameće celom Bliskom istoku bilo koje rešenje koje mu odgovara, uključujući iseljavanje miliona ljudi iz njihove zemlje i ukidanje prava naroda na samoopredeljenje, čak i ako ga je ceo svet priznao.
U poslednjem ratu Izrael se nije zadovoljio masovnim ubijanjem u Gazi i uništavanjem infrastrukture neophodne za život, već je osvojio i deo Libana iz kog odbija da se povuče uprkos potpisanom sporazumu. Okupirao je i deo Sirije bez namere da se odatle povuče do daljnjeg. Ova činjenica pojačava utisak da je Izrael zaključio da može silom da stvori novi poredak na Bliskom istoku. Bez dogovora i pregovora.
Rat 1973. bio je poslednji sukob u kome je Izrael ratovao protiv vojske neke druge države, a ne protiv oružanih organizacija slabijih od njega. Čak i ako u istorijskim udžbenicima bude pisalo da Izrael nije bio kriv za ovaj rat, nema sumnje da su Egipat i Sirija ušle u njega jer su shvatile da nema šanse da svoje teritorije koje je Izrael okupirao 1967. vrate mirnim putem. Pravac u kome je Izrael krenuo pod uticajem Trampa može ga dovesti do istog zaključka do koga već dolaze njegovi susedi: da Izrael razume samo jezik sile. Izvori iz Amana navode za portal Middle East Eye da je Jordan spreman da objavi rat Izraelu ako Netanjahu pokuša da mu nametne zbrinjavanje proteranih Palestinaca.
Naravno, nije sve izgubljeno. Sve zavisi od otpora Trampovom planu. On mora doći ne samo od Palestinaca, već i od Jevreja u Izraelu koji shvataju da ovde mena budućnosti bez ravnopravnosti starosedelaca. Otpor bi mogao da dovede do nove koalicije na Bliskom istoku i u svetu koji ne prihvata američki diktat. Trampovi agresivni potezi i patetični pokušaj Izraela da ih prati, mogu dovesti do nasilne reakcije. A to će biti loše za sve.