U redakciju Portala slobode NOMAD pristiglo je saopštenje koje potpisuje velika grupa univerzitetskih profesora, asistenata i saradnika, iznoseći mišljenje i argumente o Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo. Na spisku su navedena samo imena potpisnika pristigla do trenutka objave saopštenja koje prenosimo u cijelosti.
Mi, dolje potpisani uposlenici Univerziteta u Sarajevu, želimo upoznati javnost s nekim aspektima Nacrta Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo.
Od pokretanja incijative za izradu novog Nacrta Zakona o visokom obrazovanju KS (u nastavku teksta: Nacrt Zakona) pa sve do njegovog usvajanja prošle sedmice, Predlagač Nacrta Zakona, u javnim istupima, neprestano dezavuira javnost iznoseći neargumentirane i netačne tvrdnje o značaju i neupitnim prednostima novih zakonskih rješenja.
Ovim obraćanjem želimo ukazati na kritična mjesta usvojenog Nacrta Zakona i tako pokrenuti javnu raspravu, uvjereni da otvaramo pitanja koja su važna ne samo za akademsku zajednicu, već i za budućnost kako javnih univerziteta tako i akademskih sloboda i prava na djelovanje koje je usmjereno u pravcu ostvarivanja općih, javnih interesa našeg društva.
Krenimo od osnovne tvrdnje Predlagača da se novim Nacrtom Zakona težište stavlja na tzv. dualno obrazovanje i nastavne procese, a ne na institucije, i da su zakonska rješenja usaglašena s normativima Evropske unije. Najprije, ovaj Nacrt Zakona ne može biti usaglašen s normativima Evropske unije budući da na prostoru Evropske unije, ali i šire, ne postoji jedinstven model, odnosno uniforman način reguliranja oblasti visokog obrazovanja. Većina zemalja Evropske unije, ali i regiona, zapravo insistira na vrlo jasnim državnim smjernicima i zakonskim rješenjima koji, pored ostalog, nastoje barem donekle zaštititi neke od vitalnih interesa, poput pitanja statusa jezika, kulture, umjetnosti i proizvodnje znanja koja će biti u službi društva i javnog dobra. Gotovo u potpunosti ignorirajući te važne vrijednosti, i očigledno vođen principima komercijalizacije i novog javnog menadžmenta u obrazovanju, Nacrt Zakona stavlja akcenat na usko shvaćene i isključivo kvantitativne principe izvrsnosti u domenu naučnih istraživanja, statusa nastavno-naučnog osoblja, kao i univerziteta u cjelini.
O tome da ovaj Nacrta Zakona, zapravo, nije usklađen s relevantnim normativima i preporukama Evropske unije najbolje svjedoče sporni članovi koji se odnose na izbor u nastavno-naučna zvanja. Tim odredbama se precizira da će se u kontekstu akademskog napredovanja vrednovati prije svega, ako ne i isključivo, članci objavljeni u časopisima s tzv. visokim faktorom utjecaja (engl. impact factor) (JIF) koji su indeksirani u bazama „najvišeg međunarodnog ranga”. Međutim, sve najnovije preporuke, uključujući preporuke Evropske komisije i DORA-e (San Francisco Declaration on Research Assessment – Deklaracija o vrednovanju istraživanja), izričito traže da se istraživači i naučnici ne vrednuju na taj način, naročito prilikom zapošljavanja i dodjele sredstava za istraživačke projekte. S obzirom na načine na koje se spomenute baze i časopisi stvaraju i održavaju, te imajući u vidu dominantne teme i perspektive koje favoriziraju, postavljanje tih baza i časopisa u sami centar definicije akademske izvrsnosti ne samo da ne uzima u obzir različite potrebe i kapacitete pojedinih grana znanosti i umjetnosti u KS i BiH da se promptno prilagode globalnom „tržištu“ naučnih radova, već i ograničava i krši individualne znanstvene i istraživačke slobode garantirane međunarodnim standardima (npr. Opći komentar br. 25 Komiteta UN-a za ekonomska, socijalna i kulturna prava iz 2020. godine; Preporuka UNESCO-a o nauci i naučnim istraživačima iz 2017. godine). Pukim kvantificiranjem naučnog rada u potpunosti se zanemaruju slobode i specifičnosti istraživačkog procesa u pojedinim disciplinama, ali i vrijeme koje je potrebno za osmišljavanje ili sazrijevanje tema, kao i vrijeme neophodno za pisanje i objavljivanje naučnih radova.
Pored toga, insistiranje na bibliometrijskom određivanju kvaliteta nečijeg rada može odvesti u pogrešnom pravcu, budući da se svaki statistički podatak, pa i broj citata, kvartila, faktor utjecaja i sl. može frizirati i zloupotrijebiti. Ne smijemo zaboraviti da pritisak da se objavljuje više u časopisima s određenim kvartilama zapravo šteti istraživanjima, jer zanemaruje samu svrhu objavljivanja znanstvenih radova. (Svrha je, podsjetimo, razmjena znanja, podsticanje daljnjih istraživanja i unapređenje nauke.)
Nadalje, insistira se na tome da ovaj Nacrt Zakona nastoji unaprijediti i osavremeniti visoko obrazovanje i aktivnosti vezane za nastavne procese. No, usprkos takvim navodima, u Nacrtu Zakona se ne predviđa da se nastavnici i saradnici vrednuju i kroz rad u nastavnom procesu. Sve ono što domaći naučni djelatnici rade na polju organizacije međunarodnih skupova, učešća u redakcijama domaćih i stranih časopisa, obrazovanju naučnog podmlatka i sl. novim Nacrtom Zakona kao da prestaje biti relevantno, što je posebno zabrinjavajuće kada se tiče procesa podučavanja i transfera znanja. Istaknimo još jednom i to da su fakulteti nastavno-naučne institucije, a to se novim Nacrtom Zakonom potiskuje u drugi plan. U tom smislu, nesklad između obaveza i očekivanja u odnosu na nastavno-naučno osoblje, s jedne, i njihovih prava, sloboda i resursa, sa druge strane, a koje Nacrt Zakona predviđa, više je nego očigledan.
Kriteriji za podršku naučnim istraživanjima jednako su problematični i dio su istog konceptualnog problema. Premda relevantni međunarodni standardi u ovoj oblasti predviđaju postepeno i progresivno ostvarivanje strožijih kriterija i zahtjeva, Nacrt Zakona propisuje da se ti standardi primjenjuju preko noći, odnosno odmah nakon usvajanja novog Zakona. Tako se za sudjelovanje na projektima koji će se finansirati sredstvima iz budžeta ove godine već navode isti kriteriji kao i za postupak napredovanja i izbora u akademsko zvanje koje predlaže novi Nacrt Zakona. U tom smislu, umjesto da ponudi platformu i viziju balansiranog razvoja naučnih disciplina u KS, Nacrt Zakona namjerava da ozakoni neravnopravni status quo, favorizirajući određene naučnike, institucije i discipline, a druge osuđujući na marginu, stagnaciju, pa i nestanak.
Jasno je da se o društvenim, kulturnim, umjetničkim, filozofskim i drugim principima ne može misliti shematski, niti se oni mogu isključivo egzaktno odrediti. Naučna misao se oslanja na iskustva i mišljenje uglednih profesora i akademika koji su prije nas stvarali, mislili i djelovali na našim fakultetima. Njihova naučna istraživanja nisu zastarjela, niti su ona ne-naučna. Ona su osnova, koja za mlađe generacije otvara mogućnosti za nove perspektive sagledavanja društvenih, umjetničkih, kulturnih, pravnih i političkih fenomena. A upravo se ovim Nacrtom Zakona obezvređuje naučni rad onih profesora koji su nas obrazovali i čija smo naučna iskustva naslijedili, imajući u vidu da, prema predloženim kriterijima vrednovanja, njihova znanja nisu relevantna jer su objavljena u publikacijama koje nisu imale veliki faktor utjecaja.
Ako njegujemo svijest o bosanskohercegovačkom jedinstvu, trebamo da njegujemo i svijest o tome čiji smo mi nasljednici, te u kakvom društveno-ekonomskom kontekstu djelujemo, kako bismo se otvorili prema novim naučnim horizontima i izazovima. Treba naglasiti da ovdje nije riječ o tome da naše znanje treba biti zatvoreno u provincijalni okvir, već da se ovim Nacrtom Zakona, kako smo već istaknuli, urušava kadrovski i istraživački niz naučnih oblasti/disciplina od fundamentalnog nacionalnog i društvenog interesa.
Nadalje, u bazama „najvišeg međunarodnog ranga”, kao što su WoS i Scopus, nisu u značajnijem broju zastupljeni bosanskohercegovački časopisi, jer nikada nisu učinjeni ozbiljni napori od strane Vlade i drugih relevantnih aktera da im se pruži institucionalna podrška za tako zahtjevan korak. Kako domaćih časopisa iz oblasti humanističkih i društvenih znanosti gotovo da i nema u tim bazama, istraživačima se kao obaveza nameće pisanje i objavljivanje radova isključivo na engleskom jeziku. Ovakav zahtjev ima negativne implikacije barem na dva nivoa: najprije, na taj način se obezvređuje pisanje i produkcija znanja na maternjem jeziku (što je posebno pogubno za nacionalne discipline) i uništava domaća periodika. Šalje se pogrešna i krajnje opasna poruka akademskoj zajednici da su domaći etablirani časopisi, sa dugogodišnjom tradicijom i praksom dvostruke anonimne recenzije, zapravo bezvrijedni jer nisu indeksirani u dvije spomenute baze.
Napomenimo kako je primarna zadaća znanosti da proizvodi znanstvene spoznaje koje će se pouzdanim kanalima diseminirati i na osnovu kojih će cijela zajednica moći da se razvija i napreduje. Ukoliko ovaj Nacrt Zakona bude usvojen, naše buduće znanstvene spoznaje bit će pohranjene prvenstveno u inostranim časopisima na koje naše javne institucije, poput visokoškolskih i gradskih biblioteka, nisu pretplaćene. Tim znanjem se naše društvo zapravo neće moći okoristiti.
Kada se kaže da se ovim Nacrtom Zakona žele riješiti sistemski problemi u oblasti visokog obrazovanja, a ne pojedinih institucija, treba postaviti pitanje kako se mogu otkloniti problemi u visokom obrazovanju ako se zanemare problemi institucija u okviru kojih se realiziraju naučni, obrazovni i nastavni procesi?
Iako poštuje osnovne odredbe Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, Nacrt Zakona uvodi kriterije koji ne samo da pokazuju nerazumijevanje disciplina koje se izučavaju na Univerzitetu u Sarajevu, već su i bitno različiti od kriterija koji se propisuju drugdje u BiH. Očigledna je namjera predloženog teksta da izjednači Univerzitet u Sarajevu s privatnim univerzitetima. Napominjemo da Univerzitet u Sarajevu ima skoro 3.000 uposlenika, te više od 30.000 studenata. Veličinom, iskustvom, rangiranjem i tradicijom koju baštinimo, isto kao i organizacionom strukturom, bitno se razlikujemo od privatnih univerziteta. Naš osnivač je Kanton Sarajevo, mi se finansiramo novcem poreskih obveznika i njima odgovaramo za svoj rad. Sa druge strane, privatni univerziteti imaju privatne osnivače, te su slobodni s njima planirati sve aspekte svog rada. Prostora ima i za jedne i za druge, ali obaveze i mogućnosti nisu iste.
Nacrt Zakona pojavljuje se nepune četiri godine nakon prethodnog, trenutno važećeg Zakona o visokom obrazovanju u KS. Uz činjenicu da su nastavnici i saradnici svakako birani na određeni period i nemaju „stalno zaposlenje“ u uobičajenom smislu, biraju se po kriterijima koji su na snazi vrlo kratko, pravna nesigurnost koja se ovakvim postupanjem stvara nije ni na koji način dobra ni za nastavni, ni za naučni ili umjetnički rad.
Uz elemente u kojima je nepovoljan po studente, Nacrt Zakona zanemaruje nastavu. Pandemija još traje, brojna životno važna pitanja još nisu riješena. Umjesto podrške, unapređenja uslova rada, ulaganja u infrastrukturu, u biblioteke, u nabavku literature, u pristup najnovijim publikacijama, umjesto unapređenja studentskog standarda, jer studenti dijele sudbinu svojih fakulteta, dobili smo „treniranje strogoće“ kroz tekst koji je odraz neinformiranosti, nepoznavanja međunarodnih standarda i prakse, arogancije i neodgovornosti prema budućim generacijama.
Na tragu teze Konrada Paula Liessmanna da u vrijeme velikih priča o društvu znanja mi, zapravo, živimo u neznanju, zaključujemo ovo obraćanje tvrdnjom da vlast poput naše, koja samo na formalnoj razini potiče i nastoji unaprijediti visoko obrazovanje, ovakvim Nacrtom Zakona osigurava procvat neznanja, loše i površne obrazovanosti i permanentni „odljev mozgova“.