Nedjeljni komentar
Priča kaže da je nestajanje američkih Indijanaca započelo jer im je bio nepoznat – koncept posjedovanja. „Native Americans“, kako ih zovu, bili su nomadi, a nomadi ne priznaju granice i nametnutu „mudrost“ bljedolikih koji su u novoj domovini prvo postavili ograde oko SVOJE zemlje. Bijeli Čovjek u strahu od drugog, pokušava spriječiti prolazak preko SVOG zemljišta, čuva SVOJU kuću, ne shvata da je nasljednik onog najgoreg što je Evropa donijela.
Utvrda je, gotovo sam siguran, jedan od najstrašnijih izuma NAŠE civilizacije; kraj je počeo postavljanjem prvog kamena u zid tvrđave koja nas je „čuvala od svijeta“. Nakon što je bijeli čovjek za sebe uzeo zemlju, bilo je pitanje trenutka kada će odlučiti da može posjedovati i – ljude.
Juče, 27. septembra 2018. godine, neki NAŠI bljedoliki su otvorili XIV Neretvanske književne susrete, a tema je, kako stoji na zvaničnon plakatu manifestacije, „Mak Dizdar, hrvatski (i bosansko-hercegovački) književnik“. Sudionici susreta su „brojni književnici“, a razgovori će se voditi u „južnohrvatskim gradovima“ Neumu, Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Čapljini i Stocu. Pričaće se, tvrde organizatori, o NAŠEM Maku Dizdaru, paliće se svijeće, polagati cvijeće na NJEGOVOM grobu… Grob je, poslije svih ovih stoljeća „kulture“ i „suživota“, jedini prostor oko kojeg se ne otimamo; pazimo NAŠE grobove, ali nam je draže da NJIHOVIH ima više.
Svaki pedalj zemlje, pa i one koja je uglavnom od kamena, kakva je ova oko „južnohrvatskih“ gradova, volimo prozvati NAŠIM, a protiv uroka pljujemo (po toj istoj zemlji) svaki put kada smo natjerani reći – MOJ grob. A to je, dragi MOJI, jedini komad zemlje koji nam pripada, i kojoj pripadamo, bar privremeno… dok se drugačije ne dokaže.
Bljedoliki Luko Paljetak, pjesnik iz NJIHOVOG i NAŠEG Dubrovnika, nedavno je primio nagradu iz ruku NJIHOVE predsjednice, a sada putuje na sjever, kuda se stiže do „južnohrvatskih“ gradova, i održaće, u to ne sumnjamo, dirljiv govor o Maku Dizdaru. Na putu, hvala NAŠEM Bogu, neće biti zasjeda. Prva „strijela“ upućena ka organizatorima Susreta odapeta je, logično, iz redova bljedolikog SDA. Oni „oštro osuđuju“ i podsjećaju da „Mak nije NJIHOV, već je NAŠ“, a prošla su davno vremena kada smo vezali SVOJU i NJIHOVU zastavu.
Na kraju, MOJA odluka je ostati na strani „Indijanaca“ i bezuslovno vjerovati da je jedini dozvoljeni oblik „posjedovanja“ iskazan u pokliču „I HAVE a dream!“ Iznad svakog ljudskog jezika je nepce, malo nebo, beskonačan prostor za ljude koji znaju putovati. To vjerovanje, siguran sam, spaja Maka Dizdara i američke Indijance. Hoka Hey!