Trusi snijeg. U mont jakni, s vunenom kapom na glavi sjedim u parku, s vranama se družim. Paše mi što nema ljudi. Zagledan u gole grane drveta, hvata me san. Sjećam se u vrijeme prve hospitalizacije, na Psihijatrijsku kliniku murjaci su doveli gadnog, presmiješnog tipa na odjel. Frajera je trefila teška distorzija mozga, Udba ga je ćopila u Hercegovini s validnim dokazima da je inkorporiran u ustašku emigraciju. Boravio je u Argentini, poželio rodnu grudu. Brutalno je naprcan u ludnicu na promatranje. U svilenom bade mantilu stegnutom kaišem izgledao je groteskno. Padali su u oči brčići u folu Clarka Gablea. Konstantno je kroz masnu kosu provlačio češalj, bježao od nas pacijenata. Mi smo bili komunistička gamad, smrdjeli smo, stresao se u prolazu, grizao je muda što nas nije mogao eskivirati. Na viziti je predložio da se praktikuje filmska projekcija na odjelu, psihijatar se nasmiješio, počešao po uhu. Poslije ručka uklizao sam mu s namjerom da mu stresem šamarčinu, poslao sam ga u pizdu materinu. Tip je otresao glavom, falsetom zagrgljao neartikulisane riječi, otišao u klozet da se počešlja.
Dokoličarim u kafani, sviram ubitačno dosadnu melodiju na tri labave žice. Za šankom konstelacija budala. Čovjek u plavom skafanderu prodaje šampone i keramičke noževe, šugavog psa vodi na uzici. Pijanac napucava velikog ošišanog pudla na mene. Došlo mi je da prasnem u smijeh. Bilo bi odista nezgodno i prezajebano da me dere smiješna životinja. Pudl odlazi pred klozet, otresa glavom od smrada. Ivo Robić pjeva song: Samo jednom se ljubi, meni se digao na imaginarnu koku. Dvije tabakere cigareta sam ispušio, moram kući po municiju. Moja mudrost je u tome što eskiviram mudrovanje, vidim da sam potrefio, ljudi me na ulici pozdravljaju, tapšu po ramenu. Nagrade nema, sklonili su me ko mrve sa stolnjaka.
Ulica je zabijelila, u snijegu tragovi mačijih šapa. Sklanjam se iza atomobila, prema meni brekti viljuškar. U duši je bonaca. Sanjam na nogama. Na tren zastanem, s lica skidam led mrtvog osmijeha. Na parteru se hrvem sa sobom. Ovaj svijet je dragstor ludila, strave i užasa.
Bijele kiše na pepeo prošlih dana padaju, okrećem se, iza mene se mrak kovitla. Pišući sebi se obraćam i crnim pticama u mrkloj noći. Nema povratka, nema odgovora, mrak je dijaboličan, mračniji od mrtvog svjetla sna. Sreo sam na ulici pijanu ženu, htio sam je za uho ugristi.
Ne čekam traktor krompira, čekam da dođem sebi. Zijevam, urušava se moja sjena, samo da prođe ovaj dan kojeg se nikad neću sjetiti.