Obavezna lektira
Safvet-beg Bašagić ili Mirza Safvet, kako je potpisivao svoje prevode, jedna je od najistaknutijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka. Rođen je 1870. godine u Nevesinju, školovao se u Mostaru, Konjicu, Sarajevu i Beču, gdje je priredio za štampu svoju prvu zbirku Trofanda iz hercegovačke dubrave. Zaslužan je za osnivanje lista Behar, društva Gajret. 1910. godine u Beču brani doktorsku disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur.
Bio je profesor arapskog jezika u sarajevskoj Prvoj, tada Velikoj gimnaziji, kasnije kustos Zemaljskog muzeja gdje radi do umirovljenja. Bio je uključen i u politiku, kao zastupnik Bosanskog sabora, a kasnije i predsjednik Sabora
Umro je u 63. godini života. Njegovo turbe se nalazi u haremu Begove džamije u Sarajevu.
“Na pučini svjetla gori
Kao alem žiška mala;
Kad svemoćni svemir stvori,
Ta je žiška zatreptala.
Kolko bura i orkana
Gasilo je svojim bijesom,
Pa još nije pomrčana,
Još se blista sjajnim krijesom.
Mnogi um je poticala
Da dokuči iskru njenu,
Nu ona se odmicala,
Ostavljajuć svoju sjenu.
I vijekovi redom lete,
I umovi redom ginu;
Ali od te žiške svete
Niko iskre još ne skinu.
I ja eto za njom bludim,
I bludeći slatko sanjam;
Za njom čeznem, za njom žudim,
Njoj se divim, njoj se klanjam.
Ali, zalud su moje želje,
Do nje doći nigda neću;
Ko da shvati tajne velje:
Otkud miris šarnu cvijeću?
Na pučini svjetla gori
kao alem žiška sjajna;
Da je shvati svak se mori,
A svakom je opet tajna.”