za Đurđicu Čilić
Nikada tamo nisam kročio sam
Bez prijeka povoda
To se zvalo hàna, namještena
Soba – prozračna svijetla
Prostrana
Tu, u hladno
Uvodili smo musafire
Tu smo okrenuli i pokrili nanu
I naspruđeni šutjeći
Sjedili uz mejta –
Sad mi se čini
Bez zehre izobraženosti
Da je ta soba između svijeta
Dva – hladna odaja prolaznosti