Možda nekad napišu o tome udžbenik
samo što mi nećemo biti njegovi koautori
jer drugi uvijek bolje znaju šta je rat
jer drugi uvijek znaju bolje
pa dobro
ali jedno poglavlje
jedno poglavlje nam dajte
i tako nećete naći dovoljno literature
to će biti poglavlje o šutnji
ko nije bio u ratu ne zna šta je šutnja
ili naprotiv zna
samo mi ne znamo
kao što ribe ne znaju za vodu koja ih hrani i naftu koja ih ubija
kao što voluharica ne zna za tamu koja ju skriva od vodomara ali
vodomara isto krije
dozvolite nam da napišemo to poglavlje
znam bojite se krvi pa napisaćemo ga vodom
vodom koju je tražio ranjenik nije mogao gutati i samo je
gledao u nju
vodom koja curi kroz srušeni krov
vodom upotrebljivom umjesto suza
da – doći ćemo vam s vodom
na vašim parolama i vrijednostima koje smo tako zloupotrijebili
da ne znate kako ih izreći svojoj djeci
nećemo ostaviti za sobom tragove koji se ne daju sprati
to će biti samo nekoliko naših strana
i samo rijetki će znati da one nisu prazne
Bilješka uz pjesmu
Krzysztof Czyżewski
Usamljenost žrtve. To je novi Campo dei Fiori. Još jedna lomača za heretike koju podiže otupjela imperijalna sila i razlog za legitimno porobljavanje. Ukrajinci su iskusili veliku solidarnost svijeta. No nije dovoljno učiniti samo to da se ne bi osjećali usamljeni. To što su politički i vojno ostavljeni – to nije konačno, o tome se može pregovarati i, barem djelomično, spriječiti. Ipak, postoji još jedan oblik ostavljenosti – izvjesna drugost žrtve, i posljedično, istina usamljenosti u iskustvu nasilja i rata. Boli smrt najbližih, boli i glad, bole uništavanje i beskućništvo, ali podjednako, a ponekad i više – da, zaista – boli osamljenost u istini. Svijet, tj. mi/ja, može imati najbolje namjere, slušati razna objašnjenja, reći da ništa nije crno-bijelo, može ponavljati onu vječnu mantru o miru i o tome da se humanisti trebaju držati podalje od oružja… Ali ni na pamet mu ne pada da time može uvrijediti žrtve rata jer tako produbljuje njihovu usamljenost.
Što možemo učiniti u vezi s tim? Više od jedne stvari. Svaki oblik solidarnosti i pomoći je bitan. Važno nam je shvatiti da u Ukrajini vojna pomoć nije poseban oblik potpore, već predstavlja dio humanitarne pomoći, koja u egzistencijalnom smislu znači biti ili ne biti. Znam da ovo može biti u suprotnosti s mišljenjem mnogih, to se dogodilo i meni. Ali ovo je baš taj trenutak kada možemo slomiti tu usamljenost žrtava, ili im se barem jako približiti. Da, ponekad i po cijeni da se sam slomiš. To sam shvatio kad sam se našao u opkoljenom Sarajevu. Tri godine trajalo je ubijanje tisuća njegovih stanovnika, uz pratnju svjetskog orkestra glasova koji su nas uvjeravali da naš humanitarizam prestaje kad nahranimo žrtve. Tko jednom prihvati usamljenost umirućih, neće se od nje rastati do kraja života i gledat će svijet drugim očima. I sa svakom eskalacijom nasilja pokušat će čuti glas žrtve prije nego što progovori vlastitim argumentima. Možda je ovo najviše što možemo učiniti da razbijemo njihovu usamljenost – pustiti silovane i ubijene da govore, otvoriti se istini heretika zarobljenog uma.
“Onima koji umiru ovdje, usamljeni / Od svijeta zaboravljeni, / Naš jezik postao je / Jezik kakve drevne planete.” Nije još sve izgubljeno. Još se možemo izboriti da razumijemo njihov jezik. I tako da promijenimo svoj govor, tako bolno tuđ onome tko nevin umire. Za razliku od Czesława Miłosza, koji je pjesmu “Campo di Fiori” napisao izvan zidina Varšavskog geta, Ostap Sływynski piše pjesmu “Šta je rat” iz unutrašnjosti Ukrajine. Mnogo je razlika između popratnih okolnosti njih dvojice, ali jedno im je zajedničko: usamljenost žrtava i zastrašujuća istrajnost onih koji “uvijek znaju bolje”. U međuvremenu, naša međuljudska istrajnost koja je, ponovo suočena s plimom mraka, još moguća. Jer još možemo slomiti sebe, prevazići vlastitu nemoć i, da upotrijebim ukrajinski izraz peremohty, dodati nekoliko stranica o istini izoliranih u udžbenike bez njihova koautorstva.