Ko to tamo peva
Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja.
Mensur Ćatić (Doboj, 1959.) po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi i stvara u Visokom. Zastupljen u nekoliko antologija suvremene poezije.
KO TO TAMO PEVA, rubrika u kojoj NOMAD predstavlja pjesnike – uređuje Darko Cvijetić
Weiss: Haiku
Blažević: Krugovi u žitu
Kos-Lajtman: Ogled o sljepoći
Sekulić: Katran