pjesnik
jednog lijepog sunčanog dana
na igralištu alipašinog polja
jedan dečko igra košarke
udarcima lopte od beton
obznanjuje univerzumu svoje postojanje
prazne tribine aplaudiraju
cipele
dolaze mi ljudi
traže da jedu
ja im kažem: nemam hranu
oni odu
vrate se sutra
opet traže da jedu
ja im govorim: ovo je kafić; ne držimo hranu
oni gledaju moja usta
pa ruke
pa usta
pa cipele
gledaju cipele
klimnu i odu
vrate se za nekoliko dana
traže da jedu
gledaju cipele
gledaju nekim pogledom koji ne razumijem
od kojeg se ježim
brzo odu
sa mnom ostaje pogled
danas ih čekam
napravio sam sendviče
čekam da dođu
danas ih nema
molitva
nani
(nano, zašto bog postoji?
zato što smo tako usamljeni.)
bis'millahir-rah'manir-rahim!
gledam te godinama
kako pred zrakom sklapaš ruke
u tišini padaš nice
u molitvu gdje pereš svijet od bruke
i pretvaraš u mjehure sapunice
gledam te godinama i ne razumijem kome se moliš
tom licu od vazduha kuneš se da voliš
vrtove adna izgubljene u planinama
njegovu milost izblijedjelu u daljinama
sreća je što život životom čini
ali ti kažeš: „hvala na svemu što mi dade
što mogah uživati u zdravlju
upoznati tvoju raskoš“ (čitaj: jade)
gledam te godinama
kako pred zrakom sklapaš ruke
vjeruješ da sve to treba tako
bit ćeš sretan
samo i jedino koliko si plako
i niko ne izbjegne njegov sud
ni kaznu njegovu
tom liku od vazduha kuneš se da voliš
njegove poklone (čitaj: kazne)
u tvojim borama on vidi osmijehe
ja vidim nade prazne
što bol je crtao njegovom rukom
al’ ko zna
možda ću i ja pod kraj života
od umora pasti nice
i naoružan molitvama ko četkama
trljati ovaj svijet i sebe
nadama od sapunice