Studenti neće izaći na ulice. I ni u kojem slučaju ne bi izašli. Zašto? Prvo, korona je i mnogi nisu u Sarajevu. Drugo, na dan kada je prijavljeno okupljanje, padala je kiša. (Ne bi oni izašli ni da je sunčan dan.) Treće, ovi što su im ostali neki nepoloženi predmeti su u manjini jer je većina položila na prethodnih pet ili šest rokova. I sigurno se ne bi svi digli radi te manjine. A ko je na istom predmetu padao toliko puta, teško da zna izaći na ulicu i protestovati. Elem, ne bih dalje da se ne zamjerim studentima. Ipak je meni s njima raditi.
Skupština Kantona Sarajevo je odlučila popustiti pred njihovim ultimatumom i omogućiti još jedan socijalni rok u oktobru i “bezuslovan prelazak” u narednu godinu, šta god to značilo. Ipak, idu izbori i ne treba se sad nikome zamjeriti… Plus, Skupštinu to ništa ne košta. Neka i profesori zarade plate! Doduše, do trenutka pisanja ovog teksta, ja kao saradnik (asistent) nisam dobio nikakve detaljnije informacije vezane za realizaciju te odluke. Naprimjer, ne znam da li se taj rok odnosi na ljetni ili zimski semestar, koliki je broj ispita kojima student ima pravo pristupiti ili ih prenijeti u narednu godinu i slično… Ali, mi ćemo to u svakom slučaju realizirati, jer ne trebamo se ni mi nastavnici i saradnici nikom zamjeriti, a mnogi smo i u kreditima… Istina, tako ćemo postati dijelom marketinškog i populističkog poteza vladajuće koalicije u Kantonu, al nije sad vrijeme za talasanje…
Neko ko je studirao prije deset-petnaest godina će pomisliti da nema smisla toliko puta izlaziti na ispite i da je prolaznost ionako prevelika, ali bez tolike prolaznosti bi Univerzitet ostao bez potencijalnih budućih studenata koji bi otišli na privatne fakultete, a tamo je prolaznost stopostotna. Ne treba se zamjeriti budućim studentima.
Istina je i da su studenti mogli uputiti i suvislije zahtjeve i tražiti npr. digitalizaciju sistema jer ih ja pred Filozofskim fakultetom znam zateći i po pedeset u redovima kako čekaju potpise, upise ocjena i slično, iako pri upisu godine uredno predaju potvrde o uplati za poboljšanje informacionih tehnologija na Fakultetu i Univerzitetu. Cjelokupne protivpandemijske mjere i online nastava samim tim i nemaju nekog smisla. No, postaviti pitanje i tražiti uvid u to dokle se stiglo s tim poboljšanjem tehnologija značilo bi i zamjeriti se pojedinačnim organizacionim jedinicama tj. fakultetima, a i samom Univerzitetu. Ne treba se nikom zamjeriti, a ionako se studira samo nekoliko godina. To će rješavati ove generacije poslije. Studenti bi, recimo sad pred izbore, mogli uputiti još nekoliko ultimatuma vezanih za kvalitet nastave, nedostatak opreme i uslove u studentskim domovima, ali to će već nekako riješiti naredne generacije. Sad treba položiti ispite…
Studentski parlament UNSA se u svom zahtjevu žalio i na slabiji kvalitet nastave na većini fakulteta, naravno bez preciziranja kod kojih je to profesora i asistenata kvalitet bio slabiji. Mogli su recimo imenovati pojedinačne profesore i asistente koji su zakazali tokom pandemije i poslati mail na svima dostupne adrese Dekanata, Rektorata, Senata, Ministarstva obrazovanja ili Inspektorata, ali bi se u tom slučaju zamjerili tim konkretnim profesorima, a što će im to? Valja položiti taj ispit i ići dalje. A i iz svog iskustva znam da se na te adrese ne vrijedi obraćati.
Zastupnici u Skupštini vele da su prijedlog izmjena Zakona o visokom obrazovanju dobili svega petnaest minuta prije same sjednice, ali su ga svejedno podržali i vlast i opozicija, jer ne možeš se ti sad pred izbore zamjeriti studentima, a samim tim i njihovim porodicama. Jeste prijedlog populistički, al šta sad… Neki bi rekli: “Ja, i?”
Ja se, recimo, odnedavno, isto tako, nikom ne zamjeram i super mi je.
Prije nekih godinu dana na Filozofskom fakultetu izađe konkurs za doktorski studij i ja se kao nadobudan asistent prijavim i, naravno, budem primljen. Predam papire kad ono traže da se uplati i rata školarine. Ne bude mi mrsko i pregledam Pravila studiranja za treći ciklus studija na Univerzitetu u Sarajevu objavljena na stranici Univerziteta i nađem da tamo u članu 26c stoji da studenti doktorskog studija koji su uposlenici Univerziteta „ne participiraju u troškovima doktorskog studija (školarine) ako uredno i na vrijeme izvršavaju svoje obaveze utvrđene ugovorom o studiranju odnosno ugovorom o radu“ i obavijestim Studentsku službu da neću platiti troškove.
No, tamo mi kažu da će Filozofski fakultet donijeti odluku suprotnu toj. I stvarno donese. Ja se potom uputim u Ministarstvo obrazovanja i primi me Sifet Kukuruz – pomoćnik za visoko obrazovanje. Veli mi da samo postupim po odluci Univerziteta i da mi Filozofski fakultet nema pravo naplatiti školarinu. I ne samo to, kaže mi i da Filozofski fakultet nakon integracije Univerziteta više nije pravno lice i nema pravo na vlastiti račun u banci. Super! Nekoliko dana poslije, zove me sekretar Filozofskog fakulteta – Azra Kreso. Ja se onako pun samopouzdanja isprsim i velim da je gospodin Kukuruz stao iza mene. No, ona mi na to kaže da ga je upravo kontaktirala i da on tvrdi da ništa takvo nije rekao i da moram platiti školarinu.
Onda se opet uputim u Ministarstvo, gdje me Kukuruz obavijesti da on stoji iza svojih riječi, ali i doda da jedino Senat ima pravo tumačiti ta pravila. Shvatim ja da Kukuruz ne želi da se zamjeri gospođi Kreso, jer ipak je ona jedan akademski moćnik čije prijedloge Vijeće Fakulteta gotovo bez izuzetka usvaja, a uz to su na istom fakultetu uposleni i neki članovi njene šire porodice, što će reći da se radi o akademskoj porodici, a takvima se baš nikako ne treba zamjeriti.
Stoga se obratim Rektoratu i pokrenem upravni postupak u kojem rektor donese odluku na moju štetu u kojoj stoji da FF kao organizaciona jedinica ima pravo da reguliše troškove studija, iako na nekim drugim organizacionim jedinicama, poput Pravnog fakulteta, uposlenici ne plaćaju doktorski studij. To će reći da me Univerzitet diskriminiše jer su plate na organizacionimn jedinicama iste, a izdaci različiti. Onda se obratim Inspektoratu prosvjetne inspekcije. Tamo mi u uredu Amre Čomor kažu da se oni ne mogu o tome odrediti dok ne dobiju mišljenje Senata. Elem, odem ja i kod rektora prof. dr. Rifata Škrijelja u pokušaju da lobiram da se Senat na sjednici koja je trebala biti narednog dana izjasni u moju korist.
Na moje zaprepaštenje, njegov sekretar Kenan Filipović mi pročita odluku koju će Senat sutra donijeti. Demokratija na djelu! Čemu onda služi Senat ako rektor unaprijed donosi odluke? Naravno, odluka je ponovo na moju štetu. Zatim mi rektor počne obrazlagati kako je moj zahtjev opravdan, kako je i njemu muka što je Univerzitet postao pijaca i što fakulteti naplaćuju školarine kako im padne na pamet, te kako će to pitanje biti riješeno u naredne dvije godine jer još nije prošla pravna integracija Univerziteta, iako finansijska jeste. (Otprilike, kao da je tek došao na tu poziciju.) Potom mi počne dijeliti neke životne savjete, tipa da ne smijem biti tako nagao, da je i on imao velikih problema u početku karijere i slično. Ja ga tu prekinem i kažem da nisam došao po „jeftinu životnu filozofiju nego da mi se riješi konkretan problem“. Malo se on tu i naljuti. Ne treba se zamjeriti našem rektoru…
Ponovo se vrati u element i počne pripovijedati kako njegov sin tri godine nakon što je završio arhitekturu ne može da nađe posao, samo zato što je njegov sin. Ja ga i tu prekinem i kažem da može bit i da mu je sin loš arhitekt pa zato nema posla. Rektor se tu opet malo kao naljutio, ali i shvatio da se nisam došao s njim nadmudrivati, te mi obeća da će se moj problem riješiti tako što ću pisati molbu Nastavno-naučnom vijeću FF-a da me oslobode troškova studija zbog toga što sam cijelu prošlu akademsku godinu radio preko norme i još doda da se u molbi pozovem na njega. Izađem ja iz rektorovog kabineta i kontam da se ono nekad u životu i treba s nekim zamjerit. Isplati se! Evo sad lično rektor stoji iza mene! Kroz nekoliko dana, NNV na sjednici uopšte nije razmatralo moj zahtjev. Samo me je Dekanat, tj. ranije pomenuta Azra Kreso, obavijestio da se moja molba odbija, bez obzira na to što sam se pozvao na samog rektora. Sljedeći put mi u rektorovom kabinetu kažu da me on ne može primiti. Njegov sekretar mi nije odgovorio na nekoliko mailova. Ja na kraju budem prisiljen platiti školarinu, nakon što me je Azra Kreso putem šefova odsjeka (da ne spominjem imena i dalje se zamjerim ljudima) obavijestila da će mi poništiti sve položene ispite na prvoj godini studija.
Jedno vrijeme sam razmišljao i o napuštanju posla, ali sam odustao. Kad zanemarim tu situaciju s finansiranjem doktorskog studija, fino sam se uhljebio i sad ne talasam mnogo. Kad nešto i kritikujem, gledam da to bude više satirično i da ne spominjem konkretna imena nego pojave, otprilike kao što rade na twitteru. Te novce za doktorski studij zarađujem nekim prevodilačkim poslićima sa strane, kojih hvala Bogu uvijek ima. Jest da će zbog tog trpiti kvalitet mojih vježbi sa studentima, al od kvaliteta je mnogo važnije ne zamjeriti se rukovodstvu. U tom smislu, razumijem i studente i njihove zahtjeve. Ovdje socijalizam (i to najgore njegovo lice) i socijala neće uskoro umrijeti, a oktobar će biti mjesec rokova, a ne revolucija. Studenti su nekad rušili Čaušeskua il’, šta ja znam, Rezu Pahlavija, al tad su univerzitete i fakultete vodili malo odvažniji ljudi. Ovakav univerzitet i ne zaslužuje bolje studente niti ovakvi studenti zaslužuju bolji univerzitet.