Kako bi mogao izgledati novi svetski poredak i ko će ga uobličiti? Breton Vuds kao istorijski presedan, otkriva kako su ideje reda, bezbednosti i pravednosti bile prepletene s moći, hijerarhijom i ljudskim delovanjem. Savremeni globalni izazovi, od geopolitičkih tenzija do uspona Kine, zahtevaju promenu perspektive, premeštanje pažnje s nepromenljivih struktura na kontinuirane procese uređivanja sveta, praktične saradnje i strateških angažmana u sve povezanijem i problematičnijem svetu.
Nema jednostavnih odgovora na pitanja kako će izgledati novi svetski poredak i ko će biti zadužen za njegovo oblikovanje. Ali moguće je naslutiti neke pravce u kojima bi se mogao tražiti odgovor.
Breton Vuds: istorijski presedan i savremeni mit
Svaki pokušaj razvijanja novog svetskog poretka iziskuje razmišljanje o prethodnom, a za nas je to poredak uspostavljen krajem Drugog svetskog rata. Taj poredak, nazvan Bretonvudski sporazum, oblikovao je 1944. mapu svetske ekonomije i međunarodni monetarni sistem zahvaljujući naporima ključnih, harizmatičnih ličnosti, iz Velike Britanije posebno Harija Dekstera Vajta i Mejnarda Kejnsa.
U tome ima nečeg opsesivnog. U 2024, kad se obeležavala 80. godišnjica Bretonvudske konferencije, naglo je skočio broj skupova čije je tema novi Breton Vuds. U isti mah, postojala je mogućnost da se republikanski predsednički mandat završi pre vremena. Ali čak i pod Bajdenovom administracijom, dakle uprkos najkooperativnijoj, atlantističkoj, globalno usmerenoj grupi demokrata, već je bilo jasno da postoje duboke tenzije u svetskoj ekonomiji. Globalni jug je vršio pritisak da se razmišlja o novom sistemu koji će bolje funkcionisati. Uz to, uspon Kine i napad Rusije na Ukrajinu izvršili su ogroman pritisak na ono što je zapad uzimao zdravo za gotovo. A sad se pokazalo da su stvari mnogo dramatičnije nego što se prošle godine očekivalo.
Čak i oni koji su od drugog Trampovog mandata očekivali sve najgore, teško su mogli predvideti najhirovitiji i najsamovoljniji napad na trgovinski sistem i istovremeni, prilično sistematičan napad na strane investicije i vrednost dolara. U tom svetlu, bilo bi bezmalo perverzno postaviti pitanje zašto bismo želeli novi svetski poredak.
Ali šta uopšte znači „novi svetski poredak“? I zašto se taj pojam tako često povezuje s Breton Vudsom? Takvo razmišljanje je istorijsko i neprestano se vrti oko „Breton Vudsa“. Na jednom nivou, u tome se ogleda niz stvari koje smatramo vrednim: red kao suprotan neredu, suvislost nasuprot haosu.
U tome ima nečeg bezmalo estetskog. Bretonvudski sporazum davao je utisak da je stavio ekonomiju pod kontrolu i time ispunio san da se ta mutna pojava učini prozirnom. Pored toga, obećao je bezbednost a možda i sigurnost široj populaciji, što je tema koja danas često iskrsava u raspravama o populizmu.
U njemu je bilo sadržano obećanje, ako ne stvarne pravednosti, barem poretka zasnovanog na pravilima. Ne treba zanemariti ni opravdano tvrđenje da predvidljiviji sistem podstiče investicije, uspostavlja bezbednost i smanjuje neizvesnost, koje je potkrepljeno ekonometrijskim istraživanjem. U nemačkoj tradiciji društvene teorije taj argument seže unazad do Maksa Vebera. Ali postoji još nešto što Breton Vuds čini privlačnim: osećaj da je to bio trenutak svrhovitog ljudskog delovanja, u kom su se pametni akteri okupili da smisle sistem koji se može izboriti sa istorijskim haosom. To se doživljava i kao prevlast mudrosti: nije dakle reč samo o ljudskom delovanju, već o takvom delovanju koje uspostavlja red, koje samo sebe ograničava. Nije to bilo agresivno utiskivanje sopstvenih interesa u svet, već delovanje koje je pokazivalo dobru volju da se samoobuzdava. Upravo to Breton Vuds čini inspirativnim.
Na vrhuncu svoje moći na kraju Drugog svetskog rata, Velika Britanija i Sjedinjene Države zaista su odlučile da izgrade sistem, a ne da prosto nametnu svoju volju. To je važna vrlina, ali činjenica da 80 godina kasnije Breton Vuds još služi kao totem ili utešan način razmišljanja o međunarodnoj ekonomiji navodi da se prisetimo onog što sam nazvao „finansijska fikcija“, a moglo bi se reći i bajka.
Dekonstrukcija mita o Breton Vudsu
Poznato je da bajke imaju mnogo funkcija, ali u njima ne tražimo praktične savete osim ako je naš problem vuk koji se prerušio u staricu. Zbog toga bretonvudski model iziskuje ispitivanje ne kao nacrt već kao referenca za razumevanje međunarodnog ekonomskog poretka. Ova analiza može biti strukturisana iz više perspektiva: psihološke, istorijske, političko-ekonomske i filozofske. Iz psihološke perspektive, privlačnost Breton Vudsa nagoveštava da on služi kao nekakvo kolektivno uporište. Zašto se uporno vraćamo tom ključnom trenutku i šta se time prikriva? Odgovor na to pitanje može poći od pogrešnog datiranja konferencije: obično se kaže da je posredi poratni sporazum iako je on zapravo sklopljen između iskrcavanja u Normandiji i sovjetskog uništenja grupe armija Centar u operaciji Bagration. Pogrešno datiranje doprinelo je ideji o dobronamernoj američkoj sili. Tako Breton Vuds pruža pojednostavljeni narativ koji prikazuje Sjedinjene Države kao dobroćudnog hegemona, a zamagljuje poreklo američkog autoriteta.
Iz istorijske perspektive, sprovođenje Breton Vudsa bilo je protkano katastrofama. Posle konferencije iz 1944. usledili su britanska monetarna kriza iz 1947, kojom je odloženo sprovođenje sistema, i Maršalov plan, koji je zapravo bio plan B za izbegavanje obaveze sprovođenja sporazuma postignutog u Breton Vudsu. Posle toga je izvršena devalvacija funte i svih drugih evropskih moneta radi povećanja konkurentnosti, što je bio ogroman šok za njihove sisteme, i uspostavljena je Evropska platna unija od 1950. do 1958. U obliku u kom je prvobitno zamišljen, Breton Vuds je počeo da se sprovodi tek 1958. i iziskivao je vojnu podršku i uspostavljanje Pete republike u Francuskoj. Francuska je mogla da se pridruži Breton Vudsu zahvaljujući planu Žaka Ruefa (u saradnji sa Šarlom de Golom) da obezbedi konvertibilnost franka. Ranih 1960-ih, napetost u sistemu iziskivala je korišćenje mehanizama za razmenu valuta između centralnih banaka (swap lines) kao flastera koji će mu omogućiti da preživi. Već 1967. Breton Vuds je doživeo prvi poremećaj ekonomskog ciklusa, a 1971. američki predsednik Ričard Nikson je ukinuo zlatni standard. Tako da bi se Breton Vuds teško mogao opisati kao pogon poratnog rasta koji je glatko funkcionisao.
Iz perspektive političke ekonomije ta slabost nije iznenađenje. Takve velike organizacije obično se suočavaju s dva velika fundamentalna problema. Prvo, izvorni greh takvih sistema je to što se moćni akteri obavezuju da će poštovati zajednička pravila kojima se podriva njihov suverenitet. Ne treba se čuditi što sistem nije mnogo obavezivao Sjedinjene Države, glavnog igrača 1944. Sjedinjene Države su zapravo zadržale izvanrednu autonomiju. Dolar je bio vezan za zlato, a sve druge valute za dolar. Amerikanci su stekli basnoslovne privilegije. Sistem je počeo da radi kad su Amerikanci odsvirali početak, a prestao kad su Amerikanci odsvirali kraj. To je suštinska politika Bretonvudskog poretka.
Zašto bi slabije države pristale da budu deo tog sistema? Zato što su slabe, nemoćne i ogorčene. Iz filozofske perspektive, ničeanski rečeno, one su bile u podređenom položaju poput ničeanski shvaćenih hrišćana, koji su se opredelili za hrišćanstvo zato što su verovali da će ih ono zaštititi. Podređene države, kao i svi oni koji su nemoćni pred gnevom stvarne moći, povinuju se naređenjima hirovitih moćnih sila zato što im naređenja i pravila pružaju izvesnu zaštitu. Ali teškoća s ogorčenim podređenim članovima takvog sistema jeste to što je njihovo ogorčenje stvarno. To je drugi suštinski problem: uvek postoji mogućnost da će podređeni igrači u fiksnim sistemima s dominantnim igračima početi da zaobilaze pravila i rade za svoj groš.
Primer za to je Nemačka. Ako se poslednjih godina neki istrajan, uspešan mali igrač okoristio globalnim sistemom koji su hegemonizovale Sjedinjene Države, to je Nemačka. Zapadna Nemačka je posebno nagomilala ogromne viškove pod Bretonvudskim sporazumom 60-ih godina, što je opteretilo sistem i doprinelo njegovom raspadu; uzgred, Nemačka je optužena je da se od 1990-ih slično ponaša i u okviru NATO-a. Nemci mogu reći da je razumna odbrambena politika bila moguća zato što su bili okruženi prijateljima. Ali iz američke perspektive, to ponašanje izgleda kao švercovanje. Upravo takve optužbe joj je upućivala američka administracija.
Ponašanje moćne Nemačke pojačava taj utisak. Tokom 1970-ih, kad su drugi insistirali da Nemačka učini nemačku marku rezervnom valutom, Bon i Frankfurt su na sve moguće načine nastojali da to spreče. Jedna strategija kojom se to moglo izbeći bila je stvaranje Evropske monetarne unije, čime se odgovornost raspoređuje na celu evrozonu. A primećeno je i to da se Nemačka nije pretrgla da pomogne ostalima za vreme krize evra.
Tokom prethodnih 80 godina Nemačka je često izgledala kao nekooperativan, nadmen i dvoličan partner, vrlo uspešan i vrlo loš u makroekonomiji. Zato će ključni izazov za svaki budući svetski poredak biti da se prekine taj obrazac i da se nemačko makroekonomsko i ekonomsko ponašanje uskladi sa zajedničkim odgovornostima.
Savremena stvarnost: svetski poredak naspram uređivanja sveta
Da li je nastupio čas kad ljudi žele da izgrade globalni ekonomski poredak? Nije izvesno. Ovo je trenutak diskrecionog nasilja, diskrecionih odluka o remećenju sistema.
Putinov napad na Ukrajinu, Trampov trgovinski rat i brexit – svi ti događaji su podstaknuti izvorima ogorčenosti, ali ogorčenost ne određuje donete odluke. Naizgled nedužno pitanje o tome ko će uobličiti novi svetski poredak zapravo je vrtoglava praznina. Ovo nije trenutak za umirujuće priče pred spavanje, već trenutak da se dozovemo pameti ako želimo da preživimo.
Kao da živimo u košmarnoj bajci: progutao nas je veliki zli vuk, zarobljeni smo u njegovom stomaku i ne znamo da li će lovac doći da nas izbavi. U tom trenutku već sanjamo o novim porecima, ali nema novog poretka.
Znači li to da moramo napustiti vrline poretka – obuzdavanje moći delovanja, transparentnost, pravednost, funkcionalnost? Ne, ali moramo promeniti način na koji razmišljamo o funkcionisanju sveta. Umesto da tragamo za novim prelomnim momentima – bio to Breton Vuds, hamiltonski momenat ili neki drugi koji se u istoriju upisuje kao tačka na kraju, potrebno je da se usredsredimo na kontinuirane sekvence, mreže delovanja, ponavljane trenutke odlučivanja. Treba da se usredsredimo na konjunkture, a ne na fundamentalne momente. Umesto da razmatramo ustave i poretke, možda treba da se okrenemo dogovorima. Koliko god da su Tramp i njegova administracija zagadili tu reč, dobar dogovor u kom dve strane vide svoje interese možda nije najgori ishod.
Umesto na svetski poredak, bolje je da se koncentrišemo na uređivanje sveta. Umesto da polazimo od premise da postoji jedan svet koji je isti za sve, potrebno je da razmišljamo o svetu s raznih stanovišta. Umesto da se oslanjamo na pravila i ustave da bismo stvorili izvesnost i mogućnost dugoročnog planiranja po cenu ograničavanja sopstvene slobode odlučivanja, zašto ne bismo razmišljali o zajedničkim planovima, programima, političkim pripadnostima, obimu akcije i jasnoći vizije? Trebalo bi da se više okrenemo opipljivim rezultatima, a da manje brinemo o normama.
U evropskom kontekstu, sve ovo zvuči poznato. Na kraju krajeva, svi već neko vreme govorimo u suverenitetu. Suverenitet znači sposobnost donošenja sopstvenih pravila i postoji u dijalektičkom odnosu s poretkom. Suveren je onaj koji objavljuje izuzetak, ali suverenitet zahteva i priznanje od drugih suverena.
U tom kontekstu govorili smo i o strateškom izboru, savezima i dogovorima kao o nečem što je potrebno Evropi. Mučna istina je da je to očigledno pravi odgovor i pravi put napred, a ipak imamo utisak da se sve stalno ponavlja, a ništa se ne rešava. Mada je predsednik Makron 2017. predvideo izazove s kojima se sad suočavamo, sve je palo u vodu na nemačkoj strani. Moramo se suočiti s otrežnjujućom stvarnošću: već smo bili ovde; u stvari, ovde smo već neko vreme. Ako i dalje postavljamo ista pitanja 2025, odgovore već znamo. Jasno nam je šta se mora uraditi ali ne delujemo ili delujemo prekasno. Voz je već napustio stanicu.
Budućnost uređivanja sveta
Neki su zabrinuti zbog toga što je možda odveć kasno da Sjedinjene Države stvore novi poredak. Mislim da je ta briga opravdana koliko i zastrašujuća. Mene zabrinjava što je to možda prekasno i za Evropu; u tom slučaju, gde ćemo dalje ići?
Odgovor je očigledno Kina. Ali čim se to izgovori naglas, pojavljuju se prigovori. Ona ko kaže da će Kina stvarati novi svetski poredak mogao bi biti nazvan ratnim huškačem jer se takvim tvrđenjem opravdava povećanje američkih vojnih troškova.
Istovremeno, ta ideja se čini potpuno nerealna. Ko zaista zna šta se događa u Pekingu? Nema mnogo dokaza o tome da Kina teži stvaranju svetskog poretka po američkom obrascu. To Pekingu prosto nije na dnevnom redu.
Zbog toga je promena u jeziku veoma važna. Iako se Kina možda ne bavi stvaranjem novog svetskog poretka po uzoru na američki, ona se nesumnjivo bavi uređivanjem sveta. Kina nije samo nasledila svet koji je napravio zapad, između ostalog pomoću imperijalizma; ona aktivno radi na preoblikovanju ili stvaranju sveta.
Ta nije samo metodološka razlika, već nam pomaže da bolje vidimo. Kina je kasnih 1990-ih zapravo samostalno stvorila novi Breton Vuds tako što je vezala svoju potcenjenu valutu za američki dolar, a tu vezu nije lako prekinuti. To je izazvalo teškoće u samoj Kini, ali ona je u stanju da njima upravlja i da na taj način potvrđuje svoj suverenitet u okviru sistema. Kineski izvoz u Sjedinjene Države čini približno 2,5% svetske trgovine i ne raste brzo. Iz toga vidimo u kojoj meri je naš diskurs postao dezorijentisan.
Globalnom trgovinom dominiraju dva ključna igrača: jedan veliki blok je trgovina u okviru Evrope: drugi je niz mreža oko Kine, a svaka od njih je skup konekcija, čin stvaranja sveta i uređivanja sveta s kojim moramo računati i koji će oblikovati našu budućnost. Ako dodamo kineske investicije u inostranstvu, meku moć Kine, njene tehnološke veze i sve veće vojno prisustvo, da li će zbir ličiti na američki svetski poredak? Ne, očigledno neće, ali to pitanje nas skreće s pravog puta. Moramo napustiti takav način razmišljanja.
Kina uspostavlja politiku povezivanja. Možda ona nije sasvim dosledna, ali je veoma promišljena. U Pekingu se razvija više različitih logika pomoću kojih se organizuju i koordiniraju ti različiti elementi. Ako postoji ijedan aspekt koji je fascinantan i nov, to su izazovi razvoja velikih nacija na globalnom nivou. Tu budućnost koja se uobličuje verovatno će stvarati igrači, posebno Kinezi, za koje je najvažnije pitanje velikog nacionalnog razvoja. Evropska unija, s druge strane, uglavnom je usmerena na postnacionalna pitanja srednjih razmera koja se tiču održivosti.
Veliki program nacionalnog razvoja je ono čime će se baviti ključni igrači, koji trenutno aktivno grade sisteme. U ovom trenutku, svima nam ide na živce to što Kina traži status ekonomije u razvoju. Ali dok ne shvatimo da je razvoj u žiži pažnje, ne možemo istinski razumeti šta je smisao tog programa stvaranja sveta i obnovljive energije. Novim ga ne čini to što on predstavlja poredak ili što zamenjuje Sjedinjene Države, već to što je njegov cilj ostvarivanje programa razvoja na globalnom nivou, bez obzira na posledice, koje su spektakularne sa stanovišta globalne ekološke neravnoteže i menjanja ravnoteže snaga.