Tri zaboravljene fotografkinje

Fotografkinje rođene u Njemačkoj, dale su značajan doprinos modernoj fotografiji Latinske Amerike.

Izložba De l'autre côté (S druge strane) prikazuje radove tri gotovo nepoznate fotografkinje 20. stoljeća koje su imale sličan životni put. Sve tri su rođene u Njemačkoj i sve su krajem tridesetih godina prebjegle u Južnu Ameriku kako bi izbjegle prijeteću društvenopolitičku realnost u tadašnjoj Evropi. Iako su njihovi radovi izloženi na zajedničkoj izložbi u Maison de l'Amérique Latine u Parizu, estetski gledano Jeanne Mandello, Hildegard Rosenthal i Grete Stern nemaju dodirnih tačaka – zajedničke su im samo slične životne okolnosti i duh feminističke neovisnosti i umjetničke vizije.

Njihova fotografija nije isključivo način samoizražavanja, već sredstvo putem kojeg dolaze u dodir s drugim progresivnim vizionarima (arhitekti, slikari, mislioci) i komuniciraju čak i kada su se našle u nepoznatom kontekstu. Fotografija je bila i ostala sredstvo putem kojeg se stiče osjećaj povezanosti izvan dometa zajedničkog jezika i osjećaj da sudjelujete u kulturnim dešavanjima, makar samo kao posmatrač.

Na njihovoj ovogodišnjoj zajedničkoj izložbi, predstavljeno je 150 fotografija ove tri žene koje su započele svoje karijere u Berlinu, Parizu i Londonu, prije nego su potražile utočište s druge strane Atlantika. Njihove su priče i danas aktuelne, budući da svijetom i danas vlada nesigurnost, ljudi su prisiljeni napustiti svoje domove, antisemitizam je u usponu, a tu je – što je daleko manja prijetnja – i sve veći interes za često zanemarene opuse žena-umjetnica u namjeri da se otkrije i pokaže kako su žene doživljavale i prikazivale vrijeme u kojem su živjele.

 

Jeanne Mandello

Mandello – djevojački Johanna – rođena je 1907. godine u Frankfurtu. Odrastala je u jevrejskoj građanskoj porodici, a fotografijom se bavio i njen djed. Dvije godine je pohađala stručnu školu gdje joj je mentor bio Paul Wolff koji je opširno pisao o Leica fotoaparatu, a počela se predstavljati kao Jeanne kada je 1934. godine emigrirala u Pariz. Imala je atelje u 17. arondismanu, a radila je kao fotograf za modne kuće Balenciaga i Molyneux, kao i za francuski Vogue. Eksperimentirala je sa solarizacijom i fotomontažom.

S obzirom da je bila izbjeglica i Jevrejka, njen status u Francuskoj postao je neizvjestan; uhapšena je i poslana u logor u Gursu 1940. godine, iako je oslobođena tokom jednog primirja. Zajedno sa suprugom je 1941. godine prebjegla u Urugvaj, koji je tokom tog perioda prihvatio 10.000 izbjeglica Jevreja, a oboje su iza sebe ostavili svoj kompletan dotadašnji fotografski opus. 

U Urugvaju, Mandello radi reportaže za lokalne novine, kao i portrete umjetnika u egzilu (balerina, koreografa, pjesnika). Radila je i fotografije mrtve prirode, uglavnom prikazujući biljke (lišće, borovnice, itd.). Urugvaj je napustila 1953. godine i preselila se u Španiju gdje je ostala da živi. Do kraja života koristila je Rolleiflex aparat.

 

Hildegard Rosenthal

Rosenthal je rođena 1913. godine u Frankfurtu, gdje se aktivno bavila fotografijom još kao adolescentica, te je pobijedila na lokalnom fotografskom takmičenju kada je imala 16 godina. Kao i Mandello, školovala se u studiju Paula Wolffa, prije nego što je prebjegla u São Paulo sa svojim zaručnikom – Jevrejem njemačkog porijekla.

Tamo je radila za malu lokalnu novinsku agenciju i bavila se uličnom fotografijom, prateći urbani razvoj grada jer je industrijalizacija sve više uzimala maha, a sve više se povećavao broj tvornica i firmi. Na svojim fotografijama je prikazivala energičan ritam grada, kao i neke mirne trenutke: žena koja gleda svoj odraz dok se šiša; elegantna silueta, leđa okrenutih posmatraču, pod kišobranom. Radila je portrete pjesnika i pijanista, stranaca koji su čitali novine u kafićima i na ulici, hvatala je svjetlosne efekte neonskih reklama. Kada je 1948. rodila kćerku, prestala se profesionalno baviti fotografijom.

 

Grete Stern

Stern je rođena u Wuppertalu 1904. godine, a odrasla je u dobrostojećoj porodici povezanoj s tekstilnom industrijom. U Berlin se preselila 1927. godine, a studirala je fotografiju sa članovima Bauhaus škole (konceptualna umjetnička škola koja je zatvorena 1933. pod pritiskom nacističkog režima) prije nego što je otvorila vlastiti studio. Radila je s još jednom umjetnicom, Ellenom Auerbach, a svoje zajedničke slike – mješavinu fotomontaže, kolaža i tipografije slikane u studiju – potpisivale su kao “ringl + pit”.

Svoj razigrani grafički stil na koji je snažno utjecao dadaizam primjenjivale su na reklamne kampanje za farbe za kosu i parfeme. Svoje radove su također objavljivale u prestižnom francuskom umjetničkom časopisu Cahiers d'Art. Stern se preselila u London, gdje se družila s drugim umjetnicima kao što su Bertolt Brecht i njegova djevojka, glumica Helen Weigel, ali je 1936. godine otišla u Buenos Aires sa svojim suprugom Argentincem, s obzirom da je u Londonu imala sve manje angažmana, a kreativni prostor je postajao sve ograničeniji.

U Južnoj Americi živjela je u kući inspiriranoj Bauhaus arhitekturom a kuća je bila poznata pod nazivom “tvornica”. Fotografirala je sve – od slikara do plesačica, od kojih su mnogi također bili u egzilu zbog svojih antifašističkih ideja. Sredinom stoljeća nastali su neki od njenih najsnažnijih radova: redovno je objavljivala u argentinskom časopisu Idilio svoju seriju Sueños (Snovi), stvarajući izuzetno duhovit i nadrealan niz kolaža utemeljenih na Jungovoj psihologiji koji su objavljivani uz odgovore na pitanja žena koje su se obraćale tom časopisu tražeći savjet.

Njeni radovi bili su niz vinjeta kojima je secirala porodična očekivanja i rodnu hijerarhiju – vješt feministički manifest artikuliran putem drskih vizualnih prikaza. U jednoj od njenih fotomontaža, žena otvorenih usta gleda muškarca u odijelu s glavom kornjače (Ljubav bez iluzija, 1950); na drugoj fotografiji prikazana je ženska silueta kako podupire abažur dok muškarac pali lampu (Kućna elektronika, 1949). Stern je svojom zaigranošću uspjela preobraziti i dekonstruirati ograničena očekivanja vezana za ženska iskustva i pokazati takva očekivanja kao nešto apsurdno.