Bajramski intervju sa liderom Stranke demokratske akcije na MTV Igman obiluje indikativnim detaljima te senzacionalnim i šokantnim, pa čak i skandaloznim izjavama Bakira Izetbegovića koje, bez obzira da li su istinite ili ne, bacaju sasvim novo svjetlo na recentnu povijest Bosne i Hercegovine i na ulogu najbrojnije bošnjačke stranke u toj povijesti. Vrijeme pred nama vjerovatno će donijeti mnogo osvrta i analiza na taj intervju, u kojem je ono izrečeno možda čak i manje zanimljivo od onog neizrečenog i impliciranog, i ne treba sumnjati da će većina reakcija na Izetbegovićev nastup biti obilježena zaprepaštenjem i nevjericom pred takvom demonstracijom beščašća i manipulacije činjenicama, ali i emocijama.
Bez namjere da se ovdje i sada upuštam u ispisivanje studioznog osvrta na Izetbegovićevu bajramsku naraciju, ukazaću na samo jedan detalj iz intervjua, koji će sasvim zgodno poslužiti kao dokaz da je ludilo vlasti, koje poput kakvog prokletstva često obuzima one što u politiku ulaze sa mračnim i nezajažljivim ambicijama, u slučaju Bakira Izetbegovića ušlo u svoju terminalnu fazu. Ideju da se ispod piste sarajevskog aerodroma prokopa tunel, koji je služio za protok vojnog materijala i ljudstva, ali i visokotarifne, mada nije netačno reći i švercerske robe, Izetbegović pripisuje isključivo sebi i vlastitom vizionarstvu, te hrabrosti da donese i sprovede odluku koju su zvanične strukture odlučivanja smatrale izlišnom ili neostvarivom.
Takva verzija događaja, međutim, nema svoje uporište u historičarskom članku Mesuda Šadinlije pod naslovom Izgradnja i značaj sarajevskog ratnog tunela, objavljenom prije sedam godina u 30. broju časopisa Korak, koji se bavi vojnim, bezbjednosnim i političkim temama vezanim za Bosnu i Hercegovinu u ratu i nakon njega. Šadinlija, koji nije samo historičar, već je bio i ratni načelnik arhiva Štaba vrhovne komande, odnosno Generalštaba Armije RBiH, i koji održava bliske kontakte sa visokopozicioniranim kadrovima iz armijskog vrha, poput načelnika vojne bezbjednosti Fikreta Muslimovića, zasigurno je mogao znatno lakše od drugih historičara pratiti genezu odluke o prokopavanju tunela između Dobrinje i Butmira, koji je nosio kodni naziv Objekat D-B, odnosno Komunikacija D-B, no on, ipak, izostavlja eksplicitne podatke o nastanku te ideje i zadovoljava se osporavanjem učešća Mirsada Čauševića Brade i Senahida Memića, predratnih pripadnika Patriotske lige, u njenom nastanku i operacionalizaciji.
Umjesto, dakle, preciznog datiranja odluke o prokopavanju tunela i preciznom imenovanju osoba, odnosno organa koji su odluku donijeli, Šadinlija implicira, istina, prilično nedvosmisleno, da odluka nije donijeta izvan zvaničnih i ovlaštenih struktura odlučivanja, a izbjegavanje eksplicitnog spominjanja imena može se pripisati činjenici da su radovi na probijanju tunela započeti u vrijeme kada se na čelu Armije RBiH nalazio kontroverzni Sefer Halilović, koji je kasnije ušao u otvoreni ideološki sukob sa svojim vrhovnim komandantom Alijom Izetbegovićem, pa Šadinlija odlučuje da umanji Halilovićev udio u tom projektu. No zanimljivo je da autor u svom članku ime Bakira Izetbegovića spominje samo dva puta – prvi put kada je Memiću prenio pozitivan stav svog oca o ideji za prokopavanje tunela i drugi put kada je kao šef kabineta kontaktirao RMK Zenica radi dobijanja ponude za izvođenje radova na tunelu. Zanimljivo je, takođe, i to što Šadinlija nigdje ne spominje procjenu vrhovne komande, koju Izetbegović navodi u intervjuu, da će odbrana Sarajeva kolabirati u roku od četiri mjeseca, a da je za izgradnju tunela potrebno pet mjeseci, premda bi šef vojnog arhiva nužno morao znati za postojanje takvog dokumenta.
Iz naprijed navedenog nužno proističe da tu neko – laže i prikriva istinu. Ili Mesud Šadinlija ili Bakir Izetbegović. Ako je Šadinlija taj koji je zatajio ulogu Izetbegovića juniora u donošenju odluke o tunelu Dobrinja-Butmir, to znači da je Izetbegović u pravu kada implicira da je komandni vrh Armije RBiH, pa i Predsjedništvo kao kolektivni vrhovni komandant, bilo tromo i birokratijom zauzdano tijelo bez sposobnosti i odvažnosti da donosi kapitalne strateške odluke. To ujedno znači priznanje postojanja paralelnih lanaca komandovanja i proizvoljnog tumačenja nadležnosti i komandnih ovlaštenja. Ukoliko je Izetbegović u pravu, to onda dovodi pod ozbiljnu sumnju mnoge među dobrim dijelom Bošnjaka ustaljene narative o ratu, prije svega onaj o “čudu bosanskog otpora”, a pred vjernike tih narativa postavlja obavezu njihovog temeljitog preispitivanja.
Ako je, međutim, Šadinlija u pravu sa pripisivanjem odluke o prokopavanju tunela formalno nadležnim strukturama, to onda znači da je Izetbegovića juniora obuzelo grandomansko ludilo, koje se, između ostalog, ogleda i u porivu da revidira prošlost i da prenaglašava vlastitu ulogu u njoj, predstavljajući sebe kao ključnu osobu u strateškom odlučivanju i kao vizionara koji je bio prinuđen da nesposobnim tijelima i institucijama nameće spasonosne odluke. Uostalom, potpuno je irelevantno ko je od njih dvojice lažov i neprijatelj istine, sama činjenica postojanja tako disparitetnih i disonantnih verzija o jednom suštinski bitnom događaju vezanom za opsadu Sarajeva dovoljno je zabrinjavajuća, pa i mučna. Kakav može biti razlog da se od javnosti skriva istina o tom događaju i da se iznosi parcijalno, manipulativno i iskrivljeno i šta se takvim postupkom prikriva? I koje nove spektakularne obznane javnost može da očekuje u vremenu koje dolazi?
Premda se ekstenzivno eksploatiše u političkim i ideološkim narativima, rat u Bosni i Hercegovini historičarski i historiografski sramotno je slabo obrađen, a većina postojećih materijala metodološki je ili puko oponašanje komunističkog amalgama historije i propagande ili puki revizionizam. Zbog toga ti materijali stenju pod teretom ideoloških atributa, koji oduzimaju životni prostor činjenicama, pa se iz njih više može saznati o personalnim odnosima pojedinaca iz vrhova političkog i vojnog komandovanja i o njihovim ambicijama, nego o stvarnim događajima, njihovim uzrocima i posljedicama. Zašto je to tako i zašto javnost nema priliku da se upozna sa stvarnom historijom a ne sa njenim ideološki motivisanim interpretacijama, valja ostaviti da odgovore oni koji su takvo stanje kreirali i koji ohrabruju taj samo prividno znanstveni pristup.
Na kraju valja kazati i sljedeće – iz razloga čije bi tumačenje nadišlo okvire ovog teksta, srpska i hrvatska vojna i politička ratovodstva već dugo su izložena reflektorima međunarodnog pravosuđa i o mračnjaštvu tih klika, koje su za sobom ostavile jezive civilizacijske terete i dugove, više-manje sve se zna. No u ratu za raspad Jugoslavije, kao posljednjem sukobu Hladnog rata, Bošnjaci su se najednom javili kao zgodna propagandna moneta u ideološkom trgovanju istoka i zapada, pa ih je zapad u tom trenutku prihvatio kao svoje nominalne miljenike i štićenike, zbog čega je bošnjačko vojno i političko ratovodstvo u dobroj mjeri ostalo zaklonjeno i zaštićeno od ozbiljnih i studioznih uvida u njegovu ulogu i odgovornost za izbijanje rata i za događaje tokom njega.
To je za posljedicu imalo široko prihvaćenu bipolarnu i crno-bijelu konstrukciju, ne samo među kadrovima i simpatizerima SDA, po kojoj zlo nužno stanuje “tamo”, a dobro “ovdje”. Indikativno je da na tu monohromatsku sliku svijeta pristaju i mnogi bošnjački, a poglavito sarajevski intelektualci, koji sebe smatraju humanistima i antinacionalistima, te zakletim borcima za pravdu. A upravo je Bošnjacima, kao društvenoj, povijesnoj i političkoj kategoriji, u interesu da insistiraju na pokretanju široke i otvorene, te neuslovljene diskusije o ratu, bez apriornog insistiranja na ustaljenim floskulama, jer ih samo takva diskusija i njen ishod mogu spasiti od gorkog razočarenja kad sutra počnu saznavati nove verzije događaja u koje su koliko juče vjerovali kao u neupitne istine.
Bošnjaci nemaju niti jedan jedini razlog da se plaše osvjetljavanja svih zakutaka i katakombi ratne prošlosti – ni Nijemci niti nekadašnji sovjetski narodi nisu manje narodi zato što su im u jednom povijesnom trenutku na grbaču zasjeli Hitler i Staljin, pa tako ni Bošnjaci neće biti manje narod zato što su jedan dio svoje povijesti proveli pod vlašću provincijskog reakcionara i izvođača radova u ortačkom poslu ne samo razbijanja Jugoslavije, već i uništavanja njenih društava kao dinamične i moderne kategorije, skupa sa reakcionarima iz komšijskih naroda. Upravo bi Bošnjaci, kao društvena, politička i povijesna kategorija, mogli izvući najveću korist iz takvog pristupa, jer bi im on omogućio da shvate, ne samo deklarativno, kako ne postoji znak jednakosti između srpskog i hrvatskog naroda i njihovih vojnih i političkih rukovodstava devedesetih, a to je sasvim lijep osnov za ponovnu izgradnju života bez straha i tenzija.
Nadati se da će takav život, bez straha i tenzija, omogućiti oni koji lažu i taje istinu o bitnim i neuralgičnim momentima iz skorije prošlosti i oni koji sve perfidnije, ali i sve nevještije, igraju igru dvojnih standarda i licemjerja, oni koji pravednički grme protiv mise za stradale na Blajburgu, a istovremeno daju ulice Pavelićevim vojnicima stradalim na tom istom Blajburgu, znači biti ne samo bolno naivan, već i bolno glup i neodgovoran prema budućnosti i prema naraštajima kojima u toj budućnosti valja živjeti.