Nekoliko stotina prosvjednika marširalo je za vikend u talijanskom gradiću Civitanova Marche reagirajući na dva incidenta koja su zgrozila antirasistički dio talijanske javnosti. U prvom je jedan Talijan usred bijela dana na glavnoj ulici Civitanove zatukao na smrt Nigerijca Aliku Ogorchukwua. Incident je snimljen i brzo objavljen u medijima. Gotovo istovremeno, na drugom kraju zemlje u Kalabriji, Beauty Davis, također Nigerijka objavila je snimku fizičkog napada svog poslodavca na sebe, nakon što je tražila zaostalu plaću. Iako policija i pravosuđe ni jedan od tih napada ne tretiraju kao rasno motiviran, malo je kome u Italiji promaknula ta rasna dimenzija priče. Osobito u kontekstu kampanje za parlamentarne izbore koji se održavaju u septembru.
Nakon neslavnog kolapsa “tehničke” vlade Marija Draghija prošlog mjeseca, čini se izvjesnim da će prvi puta vodeća politička snaga u Italiji postati stranka koja proizlazi iz fašističke tradicije. Većina anketa, naime, predviđa pobjedu stranke Braća Italije (Fratelli d'Italia, što su početne riječi talijanske himne), koju vodi Giorgia Meloni, a čija je fašistička povijest neupitna. Meloni će, po svemu sudeći, nakon izbora trebati potporu još dvije stranke: ekstremno desne Lige bivšeg vicepremijera Mattea Salvinija i stranke Forza Italia bivšeg premijera Silvija Berlusconija. Osamdesetšestogodišnji Berlusconi tokom svoje duge karijere i sam je bio smatran krajnje desnim rubom evropskog političkog mejnstrima. No danas je on gotovo faktor stabilnosti: ako desnica doista osvoji vlast, Forza Italia je tu da garantira kontinuitet.
Odnosi između tri desničarske stranke suštinski su se promijenili. Berlusconijevu stranku prvo je još 2018. pretekla puno radikalnija Liga, a zatim ih je sve zajedno pretekla stranka Giorge Meloni, koja sada uživa popularnost veću od svih ostalih stranaka desnice zajedno. A o kakvim je strankama riječ možda najbolje govori njihova reakcija na ubojstvo u Civitanovi. Salvini je dismisivno zaključio kako se “stotine Talijana napada svaki dan” i, slično predstavnicima stranke Braća Italije, zaključio kako je riječ o kriminalnom djelu koje nema nikakve veze s rasom. Paradoks je u tome što obje stranke ekstremne desnice kriminal inače najizravnije vežu uz Afrikance, optužujući ih usput za sve nevolje u Italiji, od nezaposlenosti do visoke cijene osnovnih namirnica. Ništa od toga nije osobito novo. Za vrijeme dok je bio vicepremijer i ministar unutrašnjih poslova, od 2018. do 2019., Salvini je odmahivao rukom na očiti val desničarskog nasilja nad izbjeglicama, istovremeno koristeći poziciju vlasti da diže tenzije.
Salvini i Meloni dijele veliku većinu stavova, bilo da se radi o animozitetu prema izbjeglicama, protivljenju LGBT pravima i feminizmu ili potpori antisocijalnim ekonomskim politikama. Ono u čemu se razlikuju jest ton. Iako vodi stranku nastalu iz fašističkog pokreta koja se zalaže za ukidanje proslave oslobođenja od fašizma jer to “ugrožava nacionalno jedinstvo”, Meloni se nastoji pozicionirati kao ozbiljnija političarka od incidentima sklonog Salvinija. Jedna od točaka njihovog razlaza je i odnos prema ratu u Ukrajini, u kojem je Meloni puno snažnije stala na stranu zapada od Salvinija koji je do rata redovito iskazivao simpatije prema Vladimiru Putinu, kao ideologu ultrakonzervativizma.
Naposljetku, unatoč redovitom fašističkom folkloru članova njezine stranke, Meloni poput drugih evropskih ekstremnih desničara svakako veću inspiraciju pronalazi u desnici američke Republikanske stranke i suradnicima Donalda Trumpa nego u sjećanju na Mussolinija. I dok vodi stranku koja kao jedan od svojih simbola i dalje koristi fašistički trobojni plamen, Meloni ulaže velike napore da se prezentira kao ozbiljna političarka, uključujući i povremeno negiranje jasnih veza s fašizmom. No njezina potraga za respektabilnošću mogla bi se pokazati kao riskantna oklada. Na prošlim izborima 2018. Talijani su najveći broj glasova dali dvjema populističkim strankama koje su se najsnažnije prezentirale kao protivnici establišmenta: Salvinijevoj Ligi i danas posustalom Pokretu 5 zvijezda, koji je svojevremeno služio kao inspiracija našem Živom zidu.
Od zadnjih izbora 2018. Italija je gotovo neprestano u stanju političke krize i malo je vjerojatno da će i naredni izbori rezultirati stabilnijom situacijom. Nestabilnost i rast ekstremne desnice imali su pak ozbiljne posljedice za sve one koji se nalaze u poziciji manjine u toj zemlji.