To je bilo ljeto na Sredozemnom moru, sjećaš se,
u okolici Toulona, suho ljeto, zaljubljeno u sebe,
govorilo je na teško razumljivom dijalektu pa smo razumjeli samo komadiće slanih riječi,
to je bilo ljeto u nakošenom svjetlu večeri, u blijedim
mrljama zvijezda noću, kad bi utihnuo žamor
bezbrojnih nevažnih razgovora i samo je
tišina čekala da se oglasi snena ptica,
ljeto u svakodnevnoj eksploziji podneva, kad su čak i
cvrčci padali u nesvijest, kad se plavičasta voda
velikodušno otvarala, tako velikodušno
da smo potpuno zaboravili na amfore što su ležale
par tisuća godina na dnu mora, u mraku,
u samoći; to je bilo ljeto, sjećaš se,
kad se vječno zeleno lišće kaline smijalo,
to je bio srpanj, kad smo se sprijateljili
s onom mladom crnom mačkom,
koja se činila tako pametna,
to je bilo isto ono ljeto, kad su u Srebrenici
ubijani muškarci i dječaci;
a tamo nebrojeni suhi pucnji
i zasigurno također vrućina i prašina,
i cvrčci nasmrt prestravljeni.
