Nema baš previše smisla iznositi kritičko mišljenje, naročito ne javno. Čovjek može imati samo štetu i nevolje zbog toga i, u pravilu, ništa dobro.
Osim toga, svaki glas se gubi u digitalnoj masi ukoliko nije pojačan na ovaj ili onaj način, kroz stranačke medije, botove, propagandiste volontere. Nema baš previše smisla računati na zdrav razum jer većina ne razumije šta se dešava i to nije nimalo slučajno. Ispranih mozgova buljimo u znakove koje čitamo kao slova ali značenje nam promiče. Gledamo kako narod nagrađuje svoje neprijatelje glasovima na izborima. Živimo u vrijeme u kojem ništa nije sveto. U kojem se Bog tretira kao žirant i garant, a religija je ideologija. Izlazimo na izbore bez da znamo programe partija za koje glasamo, već zaokružujemo po osjećaju, po interesu, a i ono što eventualno piše u programu je uglavnom mrtvo slovo na papiru. Nemamo pojma o ljudima na listama, čak ni o onima koje poznajemo. Jer čovjek je jedno van politike a često nešto sasvim drugo u politici, kada osjeti moć, kada se ukažu prilike.
Persone koje ne bi mogle biti ni noćni čuvari kancelarija neke iole ozbiljne partije, postaju ključni igrači čiji glas, koji je uvijek na prodaju jer čast nemaju, na kraju sruši vladu. U RS-u su bila potrebna dva papka, a u KS samo jedan – Fahrudin Pecikoza.
Gledamo bivše borce koji su se kao Selimovićev Karazaim od heroja pretvorili u prestrašene slabiće. Strahujemo od kukavica, izdajnika, ratnih profitera, dezertera. Nismo se bojali gole sile, brutalne i smrtonosne sad se bojimo trezorskih miševa, podrumaša i patriota sa radne obaveze i ratnih logističara.
Izbori su farsa jer se nema za koga glasati. To što postoje ljudi sa imenima na listama ne znači ništa. Sve je obesmišljeno bizarnim koalicijama koje je u bizarnu praksu i svakodnevnicu uveo SDP koalirajući sa SDA, kada je SDA bila najslabija, a nakon toga su još više zastranili i koalirali čak i sa profašističkim strankama. I svi na kraju obično kad su dovljno jaki i kad ne moraju naprave neprincipijelnu koaliciju. Od SDP-a do NS-a. Svi koji su glasali za DF nisu htjeli glasati za SDA, a sada kao da su glasali upravo za SDA jer su glasovi za DF doveli SDA na vlast. Svi koji su glasali za NS nisu htjeli glasati za SBB ili SDP ili DF, a isto kao da su glasali za njih kad je formirana šestorka. Kome god da damo svoj glas taj naš nebitni glas završit će u kutiji SDA, ili nekoj drugoj kutiji, ovako ili onako.
Odavno su sumnjive i domaća i regionalna demokratija. Početak naših nevolja koincidira sa “uvođenjem” demokratije. Demokratija na ovim prostorima je najveća prevara u istoriji naših naroda. Demokratija je, nakon ratova, dovela nepismene a podobne na vlast i umjesto besplatnog i kvalitetnog obrazovanja kao što je to bio slučaj između dva posljednja rata, uvela je tržište instant diploma privatnih provincijalnih univerziteta tako da stranački ljudi mogu imati “formalne” kvalifikacije za sve moguće pozicije koje plaćaju građani, “po zakonu” što bi rekao SDA profiter Branković. U ovih dvadesetak godina osim što smo izluđeni i u pojam ubijeni nismo dobili ništa od demokratije, barem ne mi građani koji nismo i ne želimo biti bliski sa ovima ili onima na vlasti. Odavno je jasno da se nikada nećemo riješiti ovakvih političara. Kao što je jasno da ih nikada nećemo nagovoriti da rade svoj posao za koji se tako žestoko bore, a kada ga dobiju onda ne rade nego mešetare, namještaju tendere, pozicije, fotelje, pljačkaju i kradu… ništa u interesu građana i birača. Svojih vlastitih birača. Njima su birači potrebni samo za jednokratnu periodičnu upotrebu, a građani ih ni najmanje ne zanimaju, zato i zaslužuju ovakve političare, između ostalog jer ih sami biraju.
Nevjerovatno je ali istinito, izgleda kao da niko nije naučio ni jednu lekciju. Svi bi trebali znati bar dvoje. Prvo, da sa SDA ili SDA otpacima, i uopšte sa strankama koje imaju lidere i članove sumnjive političke i svake druge prošlosti i sadašnjosti ne treba koalirati jer je pogubno koalirati sa ideološki oprečnim strankama. Naprimjer, glasajući za Našu stranku pomogao sam Konakoviću i njegovom NiP-u da dođu na vlast, istoj organiziranoj bandi protiv koje sam zapravo glasao. I onda smo nakon izbora opet gledali jednog od najbezobzirnijih i najbezobraznijih SDA kadrova, propalog košarkaša sa više ličnih grešaka nego postignutih koševa, Elmedina Dinu Konkovića kako nam soli pamet u beskrajnim monolozima a nastavio je raditi isto što je radio kao SDA-ovac godinama, uostalom SDA je napustio ne zbog ideoloških razilaženja već jer nije bio zadovoljan statusom odnosno jer nije dobio što je mislio da mu pripada. Zato više neću glasati za NS. Radije ću pojesti glasački listić, a Peđa Kojović neka priča svoje šuplje priče kome hoće i kad hoće između dvije kraljevske plate koje redovno prima, on ovako može do penzije, ali mi ostali nemamo devet života, niti ćemo uživati velike mirovine iako radimo duže i više od Kojovića koji se u Bosnu vratio kad više nije imao gdje.
Druga lekcija je da niko nije preživio koaliciju sa SDA. I to je jedna od osnovnih tehnika koju SDA savršeno uspješno prakticira. Tako su juče eutanazirali DF, a i SBB-u će dohakati, naći će već načina, ne znaju zaštiti interese Bosne niti znaju osigurati boljitak građana ali znaju osvajati i otimati vlast i znaju upokojiti političke konkurente kroz koalicije, kupovinom papaka i na treće načine. Sa svojom sigurnom i garantovanom bazom od nekih 15-20% i sa konkurentima koji redovno lažu i izdaju svoje birače a bez čvrste baze, lako će pobijediti ili osvojiti dovoljno glasova na svim budućim izborima.
O političkom patuljku Komšiću smo juče saznali sve što do sada eventualno nismo znali. Evidentan ološ, dokazani lažov i izdajnik. Slagao je birače i njihove glasove kao glave na pladnju predao Izetbegoviću i Radončiću. Svaku minutu provedenu u Armiji BiH je masno i debelo naplatio u ovih dvadeset godina isprazne političke karijere i funkcijama od ambasadora u Beogradu pa do tri (!) mandata u Predsjedništvu. Izdao je SDP kao što je njegov tvorac i mentor Lagumdžija izdao i SDP i ideju socijaldemokratije. Da je Lagumdžija samo Željka Komšića od videotekara koji iznajmljuje piratske kasete i DVD-ove pretvorio u političara i diplomatu, bilo bi dovoljno da ga se prezire iz dna duše. Lagumdžija je čini se ipak najgori od svih, ali srećom sad je samo politički zombi, mrtvac koji hoda. Željko Komšić je politički šibicar, najobična soliterska varalica i hohštapler. Dokazano. Iako je njegov politički rok počeo da ističe juče, kao otvorena pašteta u konzervi odmah je počeo fermentirati i već danas je otrovan, uznemirava me činjenica da je za dvadeset godina dobio preko miliona maraka samo u platama i da će imati penziju od nekoliko hiljada maraka. A mojih se mrtvih saboraca niko ne sjeća. O mojim ratnim drugovima koji rade na bjelosvjetskim građevinama niko i ne razmišlja. Neki nemaju hljeba jesti, a neki heroji su stradali od heroina razočarani nakon rata tako da nisu dočekali novi milenij. Nekima se ni za grob ne zna. Svi su zaboravljeni, i živi i mrtvi, a borili su se za ovu zemlju da bi Komšić mlatio pare i prodavao narod kao maglu. Sjeme mu se izdajničko zatrlo!
Čini se da samo ako natjeramo političare možemo očekivati promjenu, a prisiliti ih ne možemo izlaskom na izbore. Glasanje je samo jedan od demokratskih procesa. Na ulicama i trgovima je nastala i funkcionisala izvorna demokratija, pa ni takva nije bila najsretnija. Danas su ulice i trgovi poprišta koja čekaju na odlučujuće bitke, ustanke, pobune.
Svakoga dana stvari su gore sa očitim trendom daljnjeg pogoršavanja. Bolje biti neće dok ne promijenimo pristup. Možda će jedan molotovljev koktel učiniti više nego svi izlasci na izbore i svi demokratski procesi. Političari nas nikada neće ozbiljno shvatiti niti će ikada zaista biti odgovorni prema građanima dok ih sami građani na to ne prisile. Jer da su htjeli do sada su imali bezbroj prilika. Ne znam da li je molotovljev koktel rješenje, ali znam da pobuna jeste jedina preostala mogućnost, a s obzirom da gledamo kako “demokratija” širom svijeta koristi pendreke i suzavce sa lakoćom i bez zadrške, moramo znati da bez sile, odnosno bez da moraju, političari neće učiniti ništa od onoga što su obećali i što se od njih očekuje.
Čudno je kako smo bili spremni stati praktično goloruki pred tenkove a sada ne smijemo pogledati u lice kukavicama, izdajnicima, dezerterima, podrumašima, ratnim profiterima i huljama. Jer svi su naši. Shizofrenija je potpuna.
Istina je, ipak, brutalna. Pljačkaju nas i lažu naši. Danas Bošnjacima nisu najveći problem Dodik ili Čović, već bošnjački političari, poput Komšića i Izetbegovića. Kao što bošnjački političari nemaju nikakvog uticaja na stanje u Banjoj Luci koja je grad pod opsadom vladajuće stranke; gdje je ukinuto elementarno demokratsko pravo na javno okupljanje i mirne prosvjede; gdje se roditelji ubijenog djeteta proganjaju kao kriminalci, a imena ubica ostaju nepoznata, sa velikom vjerovatnoćom da upravo ubice proganjaju ožalošćene roditelje. A svi idu u crkve i džamije, na popisu se 95% građana izjasnilo kao vjernici (sic!), možda su popisivači trebali biti detaljniji i saznati u šta tačno vjeruju, je li to Bog, partija, vođa, interes ili nešto deseto.
Možemo pisati čaršafe tekstova, jasno argumentirati sve što tvrdimo i to neće imati nikakvog efekta, neće se čak ni čuti. Sistem je pokvaren i napravljen te svakodnevno adaptiran da služi političarima, a ne građanima. Zato možda treba srušiti sistem, jer građani od njega svakako nemaju nikakve koristi već su dobrovoljni robovi. Ako se građani odluče na alternativnu demokratiju tu je uvijek spremna policija da štiti ne građane već političare. Ali nijedni ni drugi nisu ni upola jaki koliko se to slabima čini. Pali su i jači i brutalniji, samo što ih neko mora oboriti jer neće pasti sami. Da li smo to mi ili naša djeca ili naša unučad ostaje da se vidi, ali će neko svakako morati, prije ili kasnije, mada sada izgleda da će prije biti kasnije, nego prije.