Djeca imigranata, mnoga odvojena od roditelja u okviru provođenja Trumpove politike “nulte tolerancije”, smještena su u šatorima u blizini meksičke granice, u Tornillu, u Texasu, 2018.

Zubčević: Kultura zaborava

Vrli stari svijet

Danas je dan sjećanja. Da bi se sjetili prošlosti trebamo na trenutak zažmiriti pred sadašnjošću. Sjećamo se prošlosti, valjda, radi budućnosti. Da se ne ponovi. Nikad više!

Genocidi se ponavljaju od kada je svijeta i vijeka, samo mijenjaju oblike. Upravo sada u Kini je od 1.500.000 do 3.000.000 muslimana obuhvaćeno “programom” kineske vlade a u cilju “prevaspitavanja”. Mnoga muslimanska groblja zbrisana su s lica svijeta, bezbrojni vjerski objekti nestali su zauvijek a na njihovima mjestima pojavljuju se parkinzi, stambene zgrade, parkovi… Stotine hiljada muslimana, vjerovatno milioni, preko noći ostali su bez svih prava. U Burmi, Mijanmaru, muslimanska manjina je proganjana, ubijana, silovana, U Burmi smo naučili da su čak i budisti zlikovci i krvolovci. U Indiji muslimani uskoro neće imati možda ni državljanstvo ni građanstvo. Muslimani u šejtanskom pokretu takozvane islamske države učinili su strašna zvjerstva, prvenstveno i skoro isključivo prema muslimanima. Saudijska Arabija je pokrovitelj terorizma o kojem niko ne govori jer su saveznici sa “zapadnim silama”. Odnosno kao i druge bizarne arapske države svoju vladavinu plaćaju kao reket, s tom razlikom da se radi o dobrovoljnom i zajedničkom pothvatu. Kina, Burma, Indija, Palestina… Ništa se to ne tiče sunitskih diktatora.

U Americi, trenutno postoje koncentracioni logori za latinoameričku migrantsku djecu odvojenu od roditelja. Čitav kazneno-popravni kompleks, jedan veliki privatni zatvorski sistem, u Americi je ujedno i jedan od najunosnijih poslova čije su razmjere takve da se porede sa farmacijom i vojskom, uz bankarski, dva najveća finansijska kompleksa uopšte. Uz pripadajuće lobije koji održavaju vatru u ratovima daleko od američkih domova na kojima visi zastava. Daleko od tajnih marokanskih zatvora, Guantanama i svih američkih tamnica za sve one koje ne mogu legalno zatočiti.

I onda će možda neko nekad u dalekoj budućnosti napraviti dan sjećanja na sve ovo što se dešava danas. Upravo sada.

Govoriti “nikad više!”, “da se ne zaboravi!”, sada dok se genocidi dešavaju u svijetu zaista je, u najmanju ruku licemjerno naročito dok gotovo svi veliki svjetski mediji horski šute ali nastavljaju priču o holokaustu, danu sjećanja, pravima i slobodama, a kada se to i onda dešavalo, znali su i šutjeli skoro svi, baš kao i danas, šute o zločinima i vraćaju migrante, odvajaju djecu od roditelja i šta sve ne. Tako je bilo i onda sve dok Rusi nisu počeli oslobađati nacističke logore smrti, a onda su se svi užasnuli genocidom nad Jevrejima. A nacisti su svoje rasne zakone donijeli još 1935., već 1936. organizirali olimpijske igre u Minhenu. Uveli defile i svemu dali konačni oblik, format koji je aktuelan i danas.

Standardna je relativizacija i negiranje genocida, na sličan način danas se negira genocid nad Armenima na početku prošlog stoljeća ili onog nad Bošnjacima na kraju prošlog stoljeća.

Kakva korist od sjećanja ako se svi ne sjećamo istog? Kakva korist od istorije koja se kao i svaka učiteljica ponavlja ako mi ne želimo da učimo, odnosno zanemarujemo i zaboravljamo naučeno? Ili je sve naučeno samo poželjna laž umjesto nepodnošljivo neugodne istine?

Sve što je jako ima tendenciju da postane agresivno. Sve što je jače u pravilu napada prvenstveno slabije. Ne poštujemo i ne uvažavmo druge ako ih se ne bojimo. Naš strah sveopšti je mjera svih stvari.

Danas nedostaje hrabrost da se “udari lajk” na komentar da ne bi ”onaj vidio, ko zna za šta mi može valjati” i slično. A želimo ljepši i bolji vrli svijet.

Veliki smo na riječima a beskonačno mali na djelima.

Da li je išta zaista važno osim sile i svega onoga što do sile dovodi? Da li je unaprijed poznato da je pobjednik onaj ko ima mogućnost eliminacije svakoga ko misli drugačije?

Jači određuju pravila i zakone, u skladu sa svojim interesima. Sve ostalo je zabava za dezorijentirane bezoblične mase.

Blok – tri ko jedan
Škrgo: Kazalište