Gustav Dore, Božanstvena komdija, Pakao

Zubčević: O Republici petkom

Dan Republike. Mnogi su ovaj dan proveli neradno, odlaskom na rasprodaju, planinu, džumu… i nisu razmišljali o Republici koje više nema, čak ni dok na putu do džamije hodaju po republičkom asfaltu. Kao i svakog petka na džumi će zbiti safove vjernici i kriminalci, političari i šibicari, sjecikese i munafici, čestit i pošten svijet. Nisu razmišljali o Republici. Umjesto Dana Republike slavio se Crni petak – rasprodaja svega u slavu konzumerizma. Nije se slavio Dan Republike, ali se nije ni radilo. Kao što se petkom obično ne radi nakon džume. U radno vrijeme se moli Bogu, i za to u pravilu uzima dnevnica, plata, kako ko.

Prije pedeset godina na Dan Republike je otvorena Skenderija, kulturno-sportski centar. Za otvorenje premijera filma Bitka na Neretvi, zvanice – holivudska elita: Orson Welles, Yul Brynner… domaćin Tito. Pedeset godina kasnije Skenderija propada, i to propadanje traje godinama. Ledena dvorana je urušena još otkako je snijeg, koji niko nije čistio, onomad srušio krov. Dom mladih više služi za postavljanje banera i ekrana na zgradu i prodavanje oglasa nego za organizaciju koncerata. A u “mraku” Republike koncerti su, naprimjer, bili redovniji, i domaći i strani bendovi su češće nastupali u Skenderiji nego što je to slučaj u zadnjih dvadeset godina.

Na Dan Republike smo se mogli sjetiti da je na taj dan prije 30 godina otišao Zuko Džumhur. Ko pomisli na Zuku pomislit će i kako je navakat otišao. U pravo vrijeme da izbjegne nevakat koji se spremao. Otišao je navakat da izbjegne nevakat. Šta li bi Zuko rekao, koliko bi ga zabolilo umorno srce da je vidio bosansku sirotinju u logorima, na stratištima, u rovovima? A šta bi bilo da je poživio još samo desetak godina, šta bi rekao da je vidio neuke a na lopovluk spremne Bosance i Hercegovce? Uvijek horni za samopljačku i otimanje. Kako bi Zuko gledao na svirepost političara prema vlastitim narodima? Ne znamo, ali smo sigurni da ne bi bio sretan u ovakvoj nakazi od društva u kojem, povrh svega, uvodimo tradiciju trčanja na rasprodaje.

Zuko je prezirao ljude koji rekreativno trče. Poznati su brojni bliski susreti sa trkačima koji su protrčavali ispred Zukine avlije i bašte u Herceg-Novom. Jednostavno nije podnosio ljude koje trče bez da moraju. Često se vraćam na ovaj Zukin prezir. Redovno bih se sjećao i rado počinjao razgovor sa Zukom na svojim dugim i strmim biciklističkim uzbrdicama. Na leđima vjernog Sizifa pedalao sam varirajući peripatetičke tehnike u filozofskom dijalogu sa Zukom, koji je redovno dobijao debate. Imao je pravo Zuko i kad se opkladio svojevremeno u Beogradu da će veslati do Beča, naravno pravo iz kafane, sasvim izvjesno dobro pripit. I zaveslao je, i do Austrije doveslao. Stigao je dobiti i moždani ali opkladu nije izgubio. Bilo je to pred samo snimanje serijala Hodoljublja u režiji Mirze Idrizovića. Zuke više nema, i još samo tu i tamo proleti njegova sjena, neka uspomena, anegdota, vic.

Da li će se neko sjetiti da je prije dvije godine otišao sjajan umjetnik. Izabrao je upravo Dan Republike za odlazak. Za razliku od Zuke on nije bio te sreće, kao ni mnogi od nas, da ga zaobiđe jad i bijeda poslijeratne Jugoslavije, tama vilajeta i čemer ove Bosne i Hercegovine. Za razliku od Zuke koji je ubio život, Anura, najvažnijeg bosanskohercegovačkog poslijeratog dizajnera je ubio život.

Ali ostavimo na miru Zuku i Anura, i nastavimo uznemiravati žive. One koji se vraćaju sa džume, iz crkve ili samo bježe s posla. Da li je ikome pala na pamet ideja jugoslavenstva, ideja starija od svake Jugoslavije. O jugoslavenstvu su sanjali najveći sinovi i kćeri naših naroda i narodnosti. Kao što je već rečeno, sanjali su je i stvarali najbolji, a uništili najgori.

Evociranje uspomena iz bivše Jugoslavije nije nikakva nostalgija, niti nerealno zazivanje prošlog. Često se sjećamo onoga što nam nedostaje, a nedostaje nam ono što je bolje od onoga što danas imamo. Zato se sjećamo. Imali smo bolje školstvo i obrazovanje. Zdravstvena zaštita je bila kvalitetnija i nije se čekalo mjesecima na pregled, niti se plaćalo privatno doktorima koji rade u klinikama. Opšta sigurnost je bila neuporediva sa današnjom. Korupcija je bila pojava, a danas je pošast. Na stručnim pozicijama je bilo više stručnjaka, a manje rođaka i rodica.

Jedino što se čini da je ostalo isto je politička podobnost. Nekada si morao da budeš član KPJ da bi napredovao, a i danas je isto tako samo što postoji bizarni pluralizam, odnosno više stranaka, za razliku od jednopartijskog sistema. Podobnost je isti standard i danas kao i prije 50 godina. Danas su religije ideologije. Mnogi danas vjeruju svako u svoga Boga, kao što su nekad vjerovali u KPJ. Jasno, malo je tu iskrenih vjernika, a čini se da ih je prije bilo više. Danas je konjunkturno ići u crkvu i džamiju. Danas su oni koji se pozivaju na patriotizam najveće barabe, kukavice i izdajnici.

I zagađenje je slično. Samo što su onda radile mnoge fabike. Pravili smo sve od bicikla do aviona, od puteva do hidrocentrala. Danas se gušimo iz istog razloga kao i London prije skoro dva stoljeća. Osim što smo uz niskokalorični ugalj dodali i bezbrojna vozila u gradu koji je svega desetak kilomatara dug, i jedva nekoliko kilometara širok.

Te osamdesetidevete kad je otišao Zuko uveliko je počeo proces mijenjanja istorije. Od lupetanja do elaboriranih falsifikata, revizionisti su nastavili udarati u jednu žicu i stvorilo se dovoljno buke da za sve one koji danas ulaze u balkanske političke krčme nije posve jasno da su, naprimjer, ustaše bili vjerni psi nacista, iako su po zvjerstvima koja su činili pod bajrakom Endehazije zaprepašćivali i same SS-ovce, svirepost i krvoločnost je bila stravična. Pobijeni zlikovci, u pokušaju bjekstva, danas se slave kao mučenici. Nisu li svi naši narodi spremno dali brojne kvislinge? Nije li isti takav izdajnički, svirepi šljam, zamaskiran kao ovaj ili onaj nacionalizam, rasturio Jugoslaviju, zavadio narode, donio smrt svima i na sve strane, oduzeo samopoštovanje i pojedincima i društvu, ukinuvši svaki obzir i stid.

Ili kao u našoj mahali famozni nacistički apologet Mustafa Busuladžić je dobio čast da se po njemu zove jedna škola. Ne znam da li će đaci te škole ikada čitati njegova pisma na arapskom u kojim eksplicitno zagovara protjerivanje jevreja, i tambura istu pjesmu, istu kao i nadriljekar s Durmitora. Samo što su umjesto jevreja, u naš vakat, na red došli muslimani. Ista priča, ista djela. Koliko jedan narod mora biti zatucan, zaluđen i zaveden da se sam sebi ruga marširajući sporednim ulicama i smetljištima istorije?

Ko bi prije trideset godina rekao da ćemo posrnuti, ne samo mi, već i globalno, u živo blato povampirenog takozvanog liberalnog kapitalizma koji još jednom ukazuje na milenijsku činjenicu da je ekonomija osnovni razlog svih ratova, a Bog samo izgovor, prvenstveno u formi pljačke i otimačine, nasilje je često samo tehnika. Kapitalistička demokratija daje sebi za pravo apsolutno sve. Da redovno ruši regularno, demokratkim putem izabrane vlade i predsjednike. U Latinskoj Americi, na Bliskom Istoku… i gdje god da zatreba, a podržava diktatore i siledžije u njihovim skarednim državicama. A sada se čini da se sve skupa okreće protiv njih samih, poput Hanibalovih slonova, pomahnitale kapitalističke zvijeri kidišu jedne na druge. Teško je ne osjetiti nasladu kada vidite da neko poput Trumpa vodi najveću supersilu na svijetu. Poput mahnitih rimskih generala i imperatora spremni su izbrisati narode i društva u jednom mahu. Sve radi pljačke i otimačine. Radi pervertirane demokratske ekonomije.

Kakva li je ekonomija pokrenula južnoslavenska plemena u bratoubilački rat do istrebljenja, u ime koje vjere, nacije i interesa?

Ostalo je mnogo pitanja, a svakoga dana kao da se pretvaraju u retorička. Poznat nam je odgovor – nema mjesta vjeri u bolje sutra osim ako se sami ne pobrinemo da to bolje sutra zaista svane sutra, a ne nekog drugog jutra zamišljenog u vječnosti. Lakše je boriti se nego trpiti samovolju i nasilje “naših” vođa dok privatiziraju sve i vladaju u maniri ludih monarha. Svakoga dana sve više u svemu pretjeruju.

U jednom od brojnih prijateljskih susreta Zuko i Andrić su dugo slušali nekoga ko je zbrda-zdola pričao o svemu i svačemu. U jednom trenutku Andrić se nagnuo prema Zuki i šaptom upitao: “Zuko, znaš li šta piše u Kur’anu?” Ne čekajući više od Zukine podignute obrve, pisac je odgovorio: “Allah ne voli one koji pretjeruju.”

Online izložba
Damir Avdić u SARTR-u
Đerković: Bijela košulja