Zubčević: O revijalnom aktivizmu

Saznajemo da je Art Ensemble of Chicago otkazao svoj koncert na Akbank Jazz Festivalu u Istanbulu.

Trenutno je na evropskoj turneji znameniti, legendarni, jedini Art Ensemble of Chicago, koji ove godine obilježava 50 godina postojanja, što koincidira sa 50 godina postojanja nezaobilaznog njemačkog izdavača ECM, izdavača nekih od posljednjih zaista važnih albuma ovog herojskog i neponovljivog kolektiva.

Ovo je vjerovatno posljednja “posljednja” evropska turneja ovog ansambla kojeg su zauvijek napustili, napustivši ovaj svijet, trubač Lester Bowie, prije dvadeset godina, basista Malachi Favors, prije petnaest, i Joseph Jarman u januaru ove godine. Ova historijski važna čikaška skupina i kičma onoga što znamo kao AACM, davno je osigurala svoje mjesto u istoriji kreativne muzike, jazza, američke kulture i subkulture.

Saznajemo da je AEOC otkazao svoj nastup na Akbank Jazz Festivalu u Istanbulu, festivalu koji se održava ove godine 29. put, festivalu koji je vjerovatno jedna od najvažnijih manifestacija kreativne muzike i jazza u Turskoj.  Koncert je otkazan zbog rata, odnosno turske invazije na sjever Sirije.

Napad turske vojske i njihovih sirijskih saveznika, plaćenika islamista militanata, odnosno vojna operacija i invazija nisu samo kontroverzni, već i brutalni. Iako se zvanična Ankara poziva na pravo da osigura svoju granicu od “terorista”, činjenica je da svoje akcije izvode u Siriji. U ovom slučaju “teroristima” Ankara naziva jedine dokazane borce protiv plaćenika i fanatika takozvane islamske države. Za razliku od kurdskih jedinica, Turska i Amerika naprimjer, nikada nisu uspješno osporile navode i indicije o upletenosti u stvaranje zloglasnog Daesha, ISIS-a. Turska je čak kupovala naftu od ISIS-a. Danas izvode klasičnu agresiju, kršeći, kao i mnogi prije njih u Siriji, međunarodno pravo. Ali koga briga za to? Izgleda, nikoga. Ostaje činjenica da ljudi stradaju i da se radi o ratu i agresiji.

Kakve sad veze ima legendarni umjetnički ansambl sa prljavštinom bjelosvjetskih politika?!

Art Ensemble of Chicago je otkazao nastup na Akbank festivalu zboga rata. Retorički se pitam da li su otkazali ijedan koncert u Americi u vrijeme američke barbarske invazije na Irak. Otkazuju koncert koji su trebali svirati na slobodarskom muzičkom festivalu, otkazali su koncert organizatorima koji tri decenije promoviraju sve ono što je suština AACM-a. Organizatorima koji su angažirali AEOC iz poštovanja a ne nužno zbog toga što će dobiti najbolju muziku na svijetu. Otkazuju koncert publici koja je nada i snaga povratka turskog društva na put na kojem su bili prije Erdoganove diktatorske stranputice.

Tragičan je i patetičan čin naših heroja iz AEOC. Jedan rat više, jedan koncert manje. Inače, toliko je ratova da bi svaki dan trebalo otkazivati koncerte. Upravo je održavanje koncerta najbolji i možda jedini muzičarima dostupan način stvarnog protesta. Ako nisu spremni održati kontinuitet svojih principa onda to nisu nikakvi principi, već proizvoljni činovi pseudoaktivizma, pseudostava, pseudomorala i čine više štete nego koristi. Nama, iz perspektive nekoga ko je na teži način naučio važne lekcije o licemjerstvu politike, domaće i svjetske, o lažima i manipulacijama, o nepravdi, o nasilju i smrti…  sve skupa izgleda nakaradno.

Politika Turske je mutna i neiskrena, baš kao u Bosni – nas vole, a u druge investiraju, o Bosni pričaju, ali drugdje grade – koriste nas kao i Palestinu za svoje dnevnopolitičke potrebe, a naš narod kao i palestinski, zamišlja bivšeg okupatora kao prijatelja, spasioca – očaj je čudo!

Sve to nije ništa novo, ali je novina da slavni muzičari koji se jedva kreću od starosti odu na turneju i onda otkazuju koncerte zbog rata, dok u njihovoj majci zemljici nastaje politika koja direktno ili posredno počinje ratove, indirektno ili neposredno inspiriše i pomaže ratove širom planete. I to ne od juče. Upravo Amerika podržava ofanzivu i invaziju Turske, protiv jedinih američkih saveznika koje su ikada imali u Siriji, u borbi protiv ISIS-a. Pobjeda nad ISIS-om kurdskim jedinicama je donijela izdaju i zaborav od Amerike.

I onda američki bend otkaže koncert u Turskoj, i vrati se u svoju Ameriku i nastavlja svirati kao da se ništa nije desilo. Ne pada im na pamet da otkažu neki koncert u Americi zbog recimo novog vala rasizma i rasističkih politika i ideologija. Iskreno, povraća mi se od estradnog ad hoc aktivizma, od zauzimanja stava po potrebi. Frustira činjenica da to čine moji heroji i jedni od najsjajnijih muzičkih umova našeg vremena.

Otkazivanje nastupa je egzistencijalni paradoks za svakog umjetnika. Umjesto da iz razloga zbog kojih je otkazan koncert upravo održe koncert, muzičari kažnjavaju organizatore i publiku, a svima ostalima i sebi samima mažu oči da su uradili nešto plemenito, moralno, ispravno. U isto vrijeme sve one koji su svirali na festivalu indirektno moralno diskvalificiraju.

Prije će biti cinizam i licemjerje, nego protest, a volio bih vjerovati da se radi o nepromišljenosti, neznanju. Otkazivanje ovog koncerta je autogol pod prečku, makazicama. Senzacionalno!

Šteta što je autogol.

Zubčević: O Republici petkom
Online izložba
Damir Avdić u SARTR-u