W. Blake, ... Guarded by Angels, detalj

Zubčević: O svjetlu na početku tunela

Odlazak. Kraj, bez novog početka. Rastanak. Konačni rastanak, sa nadom novog susreta i novog početka, bez kraja, randevu u vječnosti. U bespuća razmišljanja o konačnosti i sanjanoj vječnosti grubo nas gura učestalost i intenzitet rastanaka sa ljudima koje smo poznavali. Ljudi odlaze svaki dan. Ništa novo, ali uvijek tragično. Odlaze svi. Stari i mladi, djeca, voljeni i željeni, dragi i nemili, prijatelji i neprijatelji, bezbrojni bezimeni neznanci, bogati i siromašni, sretni i nesretni, dobri i zli.

Ljudi umiru svugdje i svaki dan, na sve načine. Naši dnevnici su postali kolekcije čitulja i posljednjih pozdrava. Dokumentarni filmovi uspomena. Iznenada, smrt nam se približi tako što pozove na ples naše najbliže, ljude koje oduvijek srećemo na ulicama, drage prijatelje, bivše prijatelje, bivše ljubavi, rodbinu, drugove, braću i sestre. U grupama. U kolonama prolaze kroz ešalone nas koji ostajemo. Kao na traci, odlaze.

Srećom, život je jači od smrti. Uvijek je više onih koji ostaju da se sjećaju nego onih koji odlaze. Bolna je to utjeha, posebno kad u kratkom periodu previše dragih nenadano, čudno, bizarno ode, ili pak odšetaju uspravno, prije nego polete, i zauvijek odlete.

Naše hronike mrtvih, ono što pamtimo o onima koji više nisu sa nama, pripremaju nas na očiglednu istinu da ćemo prije ili kasnije i mi za njima, ostavljajući druge da nas se sjećaju. Ostavljajući iza sebe budućnost bez nas.

Ponekad se desi da neka smrt bude okidač za pucanj sjećanja i osjećaja. Međusobno nepovezani odlasci znanaca za koje nas vežu uspomene tako da oni koji su otišli ostaju sa nama u svojoj idealnoj verziji – istina je da ih bolje i ljepše volimo mrtve nego žive.

Oni koji su direktno na nas uticali, genetski, po vremenu provedenom zajedno ili na bilo koji treći način ostavljaju nam dio sebe pa i mi koji ostajemo sjećamo ih se onako kako su odjeknuli u našim životima, onako kako su pomogli da budemo ti koji jesmo sada, nakon svega, zahvaljući njima, bez njihovog i našeg znanja, mislimo to što mislimo, osjećamo a ne znamo koliko je sve što ćutimo zapravo određeno upravo njima koji su manje ili više pomogli da postanemo to što jesmo, takvi kakvi jesmo. Čak i slučajan, kratak, susret može promijeniti nečiji život. Kako li su nas promijenili svi oni koje smo poznavali, živjeli s njima život? Koliko smo mi danas, mi koji ostajemo, drugačiji upravo zahvaljući njima, odlazećima, to nikada nećemo saznati.

 

Na izvoru ponornice

Spomen-park Vraca. Poslijepodne. Oblačno. Kiša je rekla da neće večeras, ali lažljiva je i nevjerna. Barem prema meni. Oduvijek. Nadam se da neće, ali joj ne vjerujem.

Poruka od Ajne – “Edo, mislim da nećemo doći. Umro je Faris Arapović.”

Malo kasnije, te noći, saznao sam sljedećeg jutra, nova poruka smrti je stigla kao novi šamar, Prijedor će napustiti teta Sada, majka sjajnih sinova i supruga Ibrahima. Ostao je u sjećanju nemalog broja ljudi moj prvi susret sa Sadinom kuhinjom. Na samom kraju, kada smo svi zadovoljni i siti završavali preobilan ručak, rekao sam sebi “šta je, tu je” i nastavio jesti. Ostali smo nasamo, veliki lonac i ja, sve dok se nisam ugledao u blistavom dnu šerpe. I nisam zažalio. Bilo je to prejedanje bez imalo griže savjesti. Teško je povjerovati ali se ne radi o mojoj proždrljivosti, nije da je nije bilo, već je teta Sada kuhala kao šampion svijeta. Ko zna o čemu pričam, zna o čemu pričam.

Čini se, nisam ni sjeo na stolicu u kuhinju kod tete Sade, a već me prekrstilo u “Produkcija”, i tako me je teta Sada zvala, a sa neskrivenim zadovoljstvom i drugi vitezovi od trpeze, i do zadnjeg zalogaja, i zadnjeg teškog uzdaha preko punog stomaka, i dan poslije, i dan danas ostalo je zapamćeno što je tada rekla teta Sada – “Može Produkcija pojest’”.

Produkcija je bila mokra i gladna kada je odlazila Sada. A bilo bi svima ljepše da je bio lijep dan i da smo u bašti kod tete Sade, da se smijemo recimo Produkciji kako “može pojest”, i da na to posoli ko i kako stigne u svojoj verziji priče.

Ne znajući da Sada odlazi, Produkcija je na kiši gledala i slušala koncert Pjevamo borbene i razmišljala o Farisu, o teti Žanki, majci najbolje prijateljice, divnoj ženi na vratima onostranog ali još uvijek sa svojima. A već me danima pohodi Tula sa gestama, izrazima lica. Pojavljuju se u bljeskovima dragi putnici. Otac još uvijek čeka u vječnosti da se pozdravimo. Mirza se smije pokrivajući usta zabacujući glavu unazad. Tarik govori bisere kojih se ne bi postidio ni moj rahmetli dedo. Sjećam se sa tugom i radošću. Zazivam najdraže uspomene, gledam na ružna sjećanja s prezirom, uživam u društvu onih koji više nisu tu. Sa scene dolete stihovi i polaritet stanja stvari se u meni promijeni. Ništa više nije smiješno. Kiša je počela padati. Krenula je nimalo stidljivo, usred pjesme Bella Ciao. Pustio sam je da pada. Neka opere sve nas i Spomen-park Vraca. Nisam se ljutio na ovu očiglednu izdaju i pokušaj sabotaže. Onda sam se, kao Produkcija, sjetio opreme, razglasa, svjetla, mikrofona. Sa zadovoljstvom sam gledao kako tehničari rade brže nego što ja mislim. “Nek’ je bar neko sa mnom”, rekoh sam sebi. Oni koji uvijek prvi dolaze, i uvijek zadnji odlaze i sve vrijeme rade. A rijetko dobiju aplauz. Koncert traje. Dobar dio publike ostaje kisnuti. Poneko ima kišobran. Veselje se širi na sve strane. Počinje predzadnja pjesma, iz filma Boško Buha – Nek nas sjete ove slike.

August devedesetsedme. Sjedim u Boku. Na omanjoj sceni Sikter ima probu. Faris go do pasa. Dok svira gleda preko lijevog ramena u pravcu u kojem nema drugih članova benda. Bubnja podignutih ramena. S njegove desne strane velika China činela. Šamara je negledajući, nastavljajući zagledan u suprotnom pravcu. Prečesto je svira za moj ukus, ali nijednom suvišno. Svaka je na mjestu. Forsira i insistira, ali muzikalno. Svira tačno kao metronom. Precizno i čvrsto. Samouvjeren i drzak. Sve kako treba. Znao sam za Farisa još iz vremena kad je bio čudo od mladog bubnjara u Zabranjenom pušenju, ali na toj probi Siktera sam ga prvi put zaista slušao i čuo. Bilo je to možda nekoliko dana pije prvog sarajevskog jazz festivala i tu sam ze zatekao slučajno, vjerovatno radi nekog dogovora u vezi nečega. Sam.

Ne sjećam se da li je bilo više od dvoje-troje drugih gostiju i nenamjernika na probi. Bio je to kao mali privatni koncert. Pola sata neočekivanog zadovoljstva. Ne sjećam se pjesama koje su tada svirali ali se veoma dobro sjećam da su bili odlični. Napolju teška vrućina, u podrumu ugodan hlad. Na sceni Sikter. Sviraju, ne šale se. Nema foliranja, nema zezanja. Frontmen izaziva inteligentnim pogledom, izbjegavam produženi kontakt očima, vidi se da je spreman na sve, i na sceni i inače. Šejtanski energičan. Talentovan, očito, rođen za scene. Ambiciozni i uvježbani aranžmani, energija kao da pucaju sa bine dok Faris iz pozadine podržava baražnom vatrom velikokalibarske haubice. Bendoznost, zvuk, pjesme – sve je više nego uvjerljivo. Iznenađujuće uvjerljivo za podrumsku kafanu u Sarajevu.

Mnogo godina kasnije je u toj znamenitoj kafani počelo snimanje dokumentarnog filma “Sanjao sam o Smirnoff Buffalu” u kojem sam malo i skromno pomagao. Početak je intervju sa Buretom,  frontmenom Siktera, a nastavak istog razgovora je sa Buretom u njegovoj kući; u međuvremenu je uspio na skijanju temeljito povrijediti nogu tako da je drugi dio intervjua snimio kostimiran u skijaškom odijelu i sa nogom u gipsu. Između ostalih protagonista u filmu učestvuje i Faris. Sa svima smo razgovarali na posebnim lokacijama, a sa Farisom se nekako sam od sebe nemetnuo centar stadiona Koševo kao pravo mjesto.

Sam. Stoji na centru. Bez ikoga drugog, čak ni na tribinama. Predivan dan. Odavno ne svira ali govori o svemu samouvjereno i bez imalo skromnosti. Ne radi se o pukoj samouvjerenosti, već o Farisu. Nakon razgovora nazvao je da zamoli da se izbaci dio u kojem govori neke stvari o nekim ljudima – “Sve ja to mislim, ali nema potrebe, uvrijediće se ljudi. Nema smisla. Eto, ako može. Nije meni frka, nego je bezveze. Ispasti će kao da su oni najgori, a nisu.”

Zadnji put sam ga vidio prošlog ljeta na izložbi Briana Enoa u Sarajevu. Ulazi Faris, u svom uobičajenom maniru oslobodioca, gazde svega, ministra bez portfelja. Zagrlio je Enoa i fino ga izveo iz prepunog Istorijskog muzeja, najnormalnije, kao mlađeg brata sa derneka, praktično ga je oteo sa vlastite izložbe. Ubrzo završe kod Bureta. Na internetu fotografija – svi sjede nasmijani u bašti na Staroj Breki.

Stari su to znanci još od prvog albuma Siktera koji je Eno producirao u Muzičkom centru Pavarotti. Sjajan album! Jedan od klasika poslijertnog roka u našoj zemlji, za moje pojmove obavezan album u dikografiji ex-yu teritorija. Album pod naslovom “Now Always Never”. Možda bi se upravo tim riječima mogla ispričati najkraća priča o Sikteru. Ako postoji nešto što je sarajevski rokenrol onda je priča o Sikteru jedna od najneobičnijih i najnevjerovatnijih, tragična i lijepa, i jedna od važnijih.

Sve što jedna velika priča treba imati je tu – ljubav i smrt, snovi i nade, koncerti na stadionima i u podrumima, pred desetinama hiljada u publici i u praznoj sali. Producent prvog albuma Brian Eno, album čeka na objavljivanje godinama. U2 koncert na Koševu koji je počeo himnom Bosne i Hercegovine. Eso je odsvirao Jednu i jedinu sam na gitari i katapultirao sve nas u stanje koje je završilo čistom katarzom. Još do juče je bio rat a sada nam svjetski bend na svjetskoj turneji svira tu ispred nas na Koševu. Ne sjećam se da je Sarajevo bilo poslije rata sretnije nego te noći. možda još samo nakon plasmana na Mundijal. Mislili smo da smo pobijedili jer smo preživjeli. Zamišljali smo sve koncerte koji bi se uskoro mogli održati u Sarajevu i širom Jedne i jedine. Vidjeli smo Sikter kako u budućnosti svira po svijetu kao pravi predstavnici sarajevskog rokenrola, predratnog, ratnog i poslijeratnog.

 

Pucajte, ja još držim bank!

Koncert je završen, a i naš san o boljem, zasluženom, pravednijem sutra. Ipak, sanjali smo još dugo nakon te ljetnje noći, ali su naše nade padale kao saborci u bezglavom jurišu. Ubrzo je postalo jasno da postajemo tamni vilajet. Sikter nije postao svjetski bend. Faris više nije svirao bubnjeve. Posvetio se nekim drugim stvarima koje mu ništa dobro nisu donijele, kao ni mnogima prije njega. Otišao je iznenada. Nije dočekao pedesetu. Živio je kao da je znao koliko ima vremena. Čini se da nije loše računao. Odlazak je zazvonio glasno i odjeknuo kratko. Kao Farisova China činela.

Dok završavam ovaj tekst, saznajem da je majka moje najdraže prijateljice prešla na onu stranu i zatvorila vrata za sobom. Bilo je očekivano ali je i dalje besmisleno i bolno. Tup osjećaj besmisla zamijenila je slika na kojoj su oni koji više nisu tu živi negdje drugdje, svi zajedno.

I Žanka, i Sada. Moje dede i nane, ratni drugovi i mirnodopski prijatelji. I moj otac koji još uvijek čeka da dođem da se pozdravimo, još jednom, da se šegačimo da se strpi jer neće još dugo. Da mu kažem sve što nisam stigao reći a što znam da bi volio čuti, od mene. Da mu kažem da ništa nije važno i da ga volim. Da mu kažem da znam da i on mene voli, iako to nikada nije dokazao ne ostavljajući razloga za razumnu sumnju, bar ne na suđenju na kojem sam ja bio tužilac, ali jeste u ponovljenom procesu u kojem sam bio njegov advokat i branitelj. Gdje god da je otišao biće drugima zabavno s njim. Zavodit će ih svojim šarmom i humorom. Teta Sada će im, blago njima, kuhati. Teta Žanka će im pomoći da shvate kako stvari stoje kad budu pred zidom, u dilemi, kad treba neko da presječe, ona će bez imalo napora reći neočekivanu ali po sebi razumljivu istinu, ali će ih uglavnom sve skupa ćutke promatrati i ko zna o čemu misliti. Tula će preuzimati bank po vlastitom nahođenju na zadovoljstvo svih prisutnih. A Faris će osigurati da nikome ne bude nimalo dosadno.

Iskreno me obradovala ova pomisao. Oni gore i ne slute ko im sve u goste, na vječni konak, ovih dana dolazi. Za Farisa nisu spremni, to znam sigurno. Kao da ga gledam kako ulazi samouvjereno kao da svi samo njega čekaju. Nema šanse da ne preuzme bank čim se pojavi. Držeći cigaretu među prstima, palcem iste ruke će podići naočale i nastaviti docirati o bilo čemu što bude tema. Faris će i gore držati bank, ako banka bude bilo. A svi će vrlo brzo shvatiti da ga nije nimalo teško voljeti.

Koncert je završen. Kiša je padala još malo i prestala, ali dovoljno dugo da tehničari zažale što su se rodili, dok pakuju opremu. Mokre ulice podsjećaju na večerašnju izdaju i ritualno pranje. Da li je nebo plakalo ili se samo radilo o uobičajenom meteorološkom fenomenu, ne znam ali sam siguran da kiša nije pala tek tako. Nikada nije. Ona ponekad dođe samo da nas podsjeti ko je glavni i čija je zadnja, ponekad padne da sakrije suze, a ponekad da opere lice i duše nas koji ostajemo, privremeno iza onih koji su otišli, dajući nam varljivu utjehu da smo još uvijek tu, iako znamo da je peron sa kojeg ćemo otići blizu, i da se čeka još samo da vozač zapali još jednu, odbaci opušak, zatvori sva vrata i poveze nas na put u jednom pravcu.

“Jedan rani okus smrti nije tako loša stvar”, sjetih se dok sam vozio mokrim sarajevskim ulicama. Gorak je to okus, ali na kraju ponekad i sladak. Slatka je spoznaja da je sve samo farsa, vodvilj u kojem mijenjamo maske i kostime, uloge i predstave, scene i rekvizite, scenariste i režisere, ali Producent je uvijek isti. Njegove su i prva i zadnja, a i sve između, samo što trajemo uvjereni da je sve naše između početka i kraja. Slatka je utjeha da će sve doći na svoje. Da ćemo svi otići za mojim ocem, Žankom, Sadom, Tulom, Farisom… Čudna družina. Osim Tule i Farisa, nisu se poznavali. Nikada sreli. Ali eto, desilo se da ih sve međusobno upoznam nakon što su svi otišli. Iz mračnog podruma sjećanja izveo sam šareno društvo na ovaj prelijepi sarajevski sunčan dan koji nudi novo isprazno ali neodoljivo obećanje smisla i ljepote.

Kao što kapi kiše mogu biti suze, tako i sunčan dan može biti osmijeh. Suze na ispraćaju i osmijeh na dočeku. Ostajemo kao redovni gubitnici u suzama, a oni odlaze kao dobitnici vječnosti sa osmijehom.

Zaboravljamo, i njih i sebe, i nastavljamo svoj hod prema peronu na kojem nas čeka vozač sa već zapaljenom cigaretom. Njemu se ne žuri, zna da cigareta brzo izgori. Uživa dok odbija dimove zagledan u nas dok mu sa horizonta prilazimo.

Svakog časa smo mu sve bliže.

I bi svjetlo
Neka bude svjetlo!