Akademik Muhamed Filipović (Banja Luka, 3.8.1929. - Sarajevo, 26.2.2020)
U jesen osamdesetšeste godine kao tinejdžer počeo sam studij filozofije i sociologije. Moje oduševljenje većinom profesora ubrzo je graničilo sa neskrivenim divljenjem. Prvo predavanje sam slušao kod profesora Vladimira Premeca i ne mogu zamisliti predavača koji bi bolje i brže probudio i rasplamsao filozofski eros jednog studenta od profesora Premeca. Drugo predavanje, iz formalne logike, slušao sam kod profesora Muhameda Filipovića, kojeg smo svi, pa i on sam sebe, zvali jednostavno Tunjo. Stigao nam je ispričati da je taj nadimak dobio još kao dijete jer je govorio Tunja umjesto Dunja.
Inače, Tunjo nam je u četiri semestra samo jednom počeo predavati nešto vezano za nastavni plan i program. Čitao nam je Kantov predgovor za Kritiku čistog uma, čuveni predgovor drugom izdanju. Nakon dvadesetak minuta je skrenuo s teme i pričao o Kantu, njegovom životu, anegdotski. Ali nam je govorio o važnosti predgovora i uvoda jer upravo na tim mjestima autor ponekad otkriva najvažnije ideje. Iako su neki studenti to shvatili doslovno i nakon čitanja uvoda prelazili na skripte, a ne na samo djelo, meni je ta lekcija bila važna jer za većinu onog (manjeg) dijela koji sam uošte shvatio kod Kanta, ključ sam pronašao upravo u predgovoru.
Tunjo je nerijetko preskakao predavanja ne pojavljujući se nakon čega bi mi studenti završavali u bifeu Filozofskog fakulteta ili u Metafizičkom podrumu kako smo zvali kafanu Makarska gdje smo redovno pili gemište, mezili girice i neumorno oštrili stavove. Kad bi se Tunjo ipak pojavio na vlastitom predavanju pričao bi nam o svojoj tetki Melči, šepavom hodži iz Tešnja, terevenkama sa Dervišem Sušićem, o organizaciji, konceptu i simbolici Versaillesa, o prijateljstvu sa Krležom, o zaljubljenosti Gustava Krkleca u Krležinu suprugu Belu, i ko zna o čemu sve još. Ali nikad o formalnoj logici.
Volio sam Tunjina “free style” predavanja. Bio je duhovit. Ponekad urnebesno duhovit. Jednom je pitao studenticu kakvo je to idealno društvo. Nesretnica je počela nešto mucati o svakome prema potrebama, i da svako ima priliku da radi i zaradi za život, neuspješno opisujući hipotetički komunizam. Tunjo se glasno nasmijao. Smijao se “na alnaser”, kao što je pjevao Monteno, kako je to nezaboravno opisao Arsen Dedić. A onda je rekao: idealno društvo je ono u kojem ne radiš ništa a imaš sve. Takvo društvo je obećano kao nagrada vjernicima u mnogim svetim knjigama. Nakon sjajne elaboracije, zaključio je da idealno društvo nije moguće.
Napisao je mnoge knjige od kojih je monografija o Lenjinu vjerovatno najznačajnija. Ja sam pročitao samu jednu, dvaput – Filozofiju jezika I. Drugi dio nije ugledao svjetlo dana, kao ni knjiga o Kantu, koju je često najavljivao riječima “jer Kant je moj filozof”.
Tunjo je bio filozofski pisac, a ne filozof od značaja za filozofiju. Distinkcija koju sam naučio od Danka Grlića. Filozofski pisac je bila odrednica za one koji se bave filozofijom ali nemaju vlastitu filozofiju u smislu značajnih ideja, misli, ili čak sistema.
S druge strane, Tunjo je bio prvi erudita kojeg sam upoznao. Uz Abdulaha Šarčevića usudio bih se reći jedan od najvećih bh. erudita.
U Jugoslovenskom leksikografskom zavodu koji je vodio Miroslav Krleža, Tunjo je bio urednik za Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme šezdesetosme Tunjo je bio profesor univerzalis na Filozofskom fakultetu, predavajući čitav niz predmeta. A te šezdesetosme držao je govor na nadstrešnici Filozofskog fakulteta.
Njegov politički angažman s početka devedesetih, u ratu i poslije rata bio je pun paradoksa i kontradikcija. Bio je učesnik “istorijskog sporazuma” Srba i muslimana koji je brzo propao. Doživio je različite kompromitacije pod stare dane, a Tunjino pod stare dane je trajalo dvadesetak godina. Skoro pa da je postao i opšti predmet izrugivanja. Podsmijeh je inače najčešći oblik humora u Bosni.
Godine su prolazile. Sretao bih ga slučajno. Zadnji put kod Sirana, opskurne kafane na istoimenoj pijaci, prije nekoliko godina. Nikada ga nisam prestao gledati i doživljavati kao profesora, iako se i on “kao i drugi pametni i knjiški ljudi, istrošio vremenom, skroz naskroz”. Suprotno svemu što sam naučio od svojih profesora, o njemu sam razmišljao sa zadovoljstvom nekritički. Iako nije predavao po planu i programu, od njega sam naučio svašta.
Sjećam se partijskog sastanka na Filozofskom fakultetu nakon skandalozne noći “Crnih košulja” kada su nadobudni studenti organizirali žurku i nosilli crne košulje, nacističke simbole (kao ambleme) pa čak i kesu sa pepelom “iz logora smrti” kao rekvizit. Pozvali su i nas studente koji nismo bili u partiji da dođemo na vanredni sastanak otvorenog tipa. Profesor Risto Tubić (Ristos Tubius kako smo ga mi studenti zvali) nije bio prisutan. Neko je upitao zna li se gdje je, a profesor Mišo Kulić je dobacio “na planeti je, i to je jedino pouzdano” a Tunjo dodao: “To znamo, ali ne znamo na kojoj.” Kritikovao je “ideologiju” Laibacha. Spasoje Ćuzulan je insistirao da se radi o amblemima a ne simbolima. A Tunjo bi na svaku i svačiju nešto duhovito dodavao nasmijavajući i nas studente a i profesore koji su se jedva suzdržavali, jer situacija je bila “ozbiljna”. Ipak, Tunjo je najviše zabavljao samog sebe. Kao kad je, nekad poslije rata, na nekom skupu u Domu armije rekao, napravivši lapsus – “vi znate da ja nemam dlake na jajetu”, i prvi prasnuo u smijeh, a za njim i svi ostali, uključujući i Prvog predsjednika u prvom redu.
Dok pišem ove redove osjećam se nepozvan da govorim o Muhamedu Filipoviću Tunji. Znam da nemam pravo, ali imam obavezu da pozdravim starog profesora jednim, makar nemuštim, slovom. U sjećanje na jedno vrijeme koje je davno prošlo. Dužan sam to i sebi i svojim profesorima. Sebi najviše, jer sam bio sretan čovjek još kao student tinejdžer. Bio sam sretan a nisam ni znao. Jer nisam znao šta je sreća.