“Nakon nekoliko dana neuzimanja hrane od strane ilegalnih migranata u improvizovanom kampu Lipa, inspektori Službe za poslove sa strancima su na terenu nedaleko od kampa Lipa, negdje oko tri kilometra, u šumi otkrili nelegalni manji broj ljudi koji su vršili distribuciju hrane ilegalnim migrantima. Radi se o jednom državljaninu Bosne i Hercegovine i o više stranih državljana koji za to nisu imali nikakve dozvole od nadležnih organa BiH.“
Ovo su riječi direktora Službe za poslove sa strancima BiH Slobodana Ujića koje su 5. januara 2021. godine, bez ikakvih pitanja, prenijeli mediji. Ujedno, to je i jedini komentar koji je stigao od ove službe nakon više od dvije sedmice agonije koju je posmatrao cijeli svijet, a koja se odvija na Lipi kod Bihaća, vjetrometini na kojoj je tokom ljeta niknuo (uz novac od EU i USAID) kamp-logor i u kojem je smještaj našlo oko 1.000 ljudi koji se kreću Balkanskom rutom ka Europskoj uniji. Većina je prisilno tu dovedena, a nakon što su uhvaćeni u nasilnim, i upitno legalnim, policijskim racijama koje su krajiška svakodnevnica već oko dvije godine.
Svi ti ljudi na Lipi su krajem decembra u požaru ostali bez i ono malo plastičnog krova nad glavom, ispod kojeg su bili prisiljeni da spavaju, nekada i po dvoje na jednom krevetu, dobijajući minimalne porcije hrane i nemajući mogućnost da održavaju ličnu higijenu. Kampom, koji liči na logor kao i svi drugi koji su nikli od 2018. na prostoru BiH, su rukovodili Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Dansko vijeće za izbjeglice (DRC). Uposlenici obje organizacije su napustili taj prostor u vrijeme požara ostavljajući ljude da se pobrinu sami za sebe.
Godine kultiviranja mržnje
Sličnim riječima uposlenici Ministarstva sigurnosti su nas 2018., također u januaru, uveli u ono što nazivaju (kao i brojni drugi zvaničnici i mediji kod nas ali i u svijetu) “migrantskom krizom”. Ovaj naziv je naravno iskrivljena slika onog što se dešava jer migracije postoje od kada postoji i svijet, a trenutnu krizu uzrokuju političke odluke koje se donose u kabinetima širom svijeta, a ne bilo šta što rade ljudi koji su prisiljeni ostaviti svoje domove i krenuti trbuhom za kruhom.
No, te 2018. godine, kada većina stanovnika BiH nije ni znala da u zemlju ulaze i kroz nju prolaze ljudi u pokretu, a nakon sukoba u kojem je učestvovao veći broj osoba koje su, daleko od očiju javnosti, bez pristupa internetu, telefonu, i 15-ak kilometara hoda udaljeni od prve civilizacije u vidu pumpe, bili smješteni u azilantskom centru Delijaš koji je pod kontrolom države. Mediji su tada, bez pitanja, provjeravanja ili istraživanja, prenijeli izjave jednog od pomoćnika u Ministarstvu sigurnosti BiH Marijana Baotića koji je rekao kako su osobe koje su bile pod njegovom zaštitom u azilantskom centru “ovisnici o drogama” (njih 95%, kako je rekao), te “kuriri, koji su nosači droge sa jedne lokacije, tačke A do tačke B – koje koristi neko drugi”. Iako su bili smješteni u azilantski centar, i svi imali podnesen zahtjev za azil, i ovi ljudi opisani su kao nelegalni u javnosti.
I tako, nakon tri godine, uposlenici državnih institucija učinili su nelegalnim ne samo ljude u pokretu koji borave u BiH, nego su tako počeli tretirati i državljane ove zemlje koji daju svoju hranu nekome, ali i uglavnom mlade ljude koji dolaze iz evropskih zemalja sa namjerom da pomognu ljudima u pokretu.
Istovremeno, krivicu za svoj nerad i neodgovornost (isto to radi i međunarodna zajednica) prebacuju na građane BiH koji su od dobrih domaćina pretvoreni u vukove koji svojim tijelima kao žele spriječiti ljude u pokretu da ostanu u BiH. Na svim tim protestima u Bihaću, Kladuši, Blažuju, Bradini… čuju se iste riječi koje političari javno izgovaraju, a mediji prenose. Snagu protesti u BiH, svi znamo, nemaju. (Podsjećamo na 2014. godinu kada je zapaljena zgrada Predsjedništva i još najmanje 10 institucija širom države, ali nikakva promjena se nije desila). Ipak, dužnosnici, domaći i strani, kažu nam ovih dana da su ljudi u pokretu ostavljeni u užasnim životnim uslovima jer ih mi, građani, ne želimo.
Teško je utvrditi pravi razlog zbog kojeg zvaničnici u BiH, svih boja i partija, pa onda i njihovi lojalni mediji, koriste jezik koji kriminalizuje ljude koji imaju prava zagarantovana zakonima BiH, Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja je ugrađena u dejtonski Ustav, po kojem živi BiH već 25 godina. Da se iza toga krije neka dugo planirana politika, usaglašavana na svim nivoima, između političkih partija i unutar njih, malo je moguće ako znamo kako (ne)funkcioniše ova država. Mnogo vjerovatnije je da su ljudi koji sjede u institucijama, i njihovi nalogodavci, shvatili da ispred sebe imaju idealnog “neprijatelja” koji se ne može braniti, te bijes koji oni svojim neradom i nekompetentnošću izazivaju godinama, napokon, sa lakoćom, jednoglasno, bez dogovora, mogu preusmjeriti na neke “druge”.
Istim riječima koristila su se sva tri ministra koja su se od 2018. godine smijenila na čelu Ministarstva sigurnosti, a koje je nadležno za pitanja azila i boravka stranaca. Ova nadležnost, data zakonom koji je pisala međunarodna zajednica, sugeriše kako su svi stranci u BiH potencijalna opasnost. Istovremeno, ostalo je skoro pa zaboravljeno tokom ove tri godine da BiH na državnom nivou ima i Ministarstvo izbjeglica i ljudskih prava, te Ministarstvo civilnih poslova, te su oni koji plaćaju njihov rad prilično zbunjeni i pitaju se koju uopće funkciju i nadležnosti imaju ove institucije.
Takav javni diskurs ustvari pokriva nekompetenciju, nemar i potpunu neizainteresovanost nadležnih institucija da rade svoj posao, ali i činjenicu da države nema. Umjesto toga radije se upuštaju u jeftinu politizaciju i demonizaciju svega što im stoji na putu da održe tu nepostojeću tvorevinu u kojoj imaju fotelju, službeno vozilo i moć.
To im omogućavaju i postojeći zakoni, a koji su većinom pravljeni pod budnim okom međunarodne zajednice. Većina tih zakona pokazala se teško provodivim u ovdašnjim uslovima, što pokazuje da nametanje rješenja, kojim se služila međunarodna zajednica u eksperimentu BiH, nije efikasan metod intervencije. Tako je uz pomoć UNHCR, pored ostalog, napisan i postojeći Zakon o azilu koji u formi u kojoj jeste onemogućava bilo kome da dobije zaštitu od ove države. Nevjerovatan je podatak da od rata u BiH niti jedna osoba nije dobila azil, a bilo je zahtjeva, dok je neznatan broj dobio status izbjeglica ili privremenu zaštitu. Nedonošenjem odluka institucije ustvari šalju poruku da i nisu u stanju zaštititi nikoga.
Upravljanje migracijama sa 100 miliona eura
Podaci, koji se ne mogu smatrati do kraja pouzdanim, kažu da je kroz BiH u toku protekle tri godine prošlo oko 70.000 ljudi koji su krenuli iz svojih zemalja u potrazi za mirom, boljim životom, bježeći od klimatskih promjena, nasilja, torture… Ili samo ljudi koji sanjaju bolji život. Procjene govore da ni u jednom trenutku u isto vrijeme u BiH nije bilo više od 10.000 ljudi.
Za brigu od tim ljudima od ljeta 2018. novac prima IOM, UN agencije, a od 2019. i Dansko vijeće za izbjeglice (DRC). Oni raspolažu i raspoređuju novac koji pristiže iz EU (preko 100 miliona eura do sada), ali i od pojedinih donatora, i to sve na ime zadatka “upravljanje migracijama”. Za taj novac podigli su osam privremenih centara za smještaj, odnosno kampova-logora. Nijedno od tih mjesta nema više od osnovnih uslova za život. (Pored ostalog, većina ovih kampova, čak i oni u kojima žive porodice sa djecom, nemaju tople vode).
Sa tih mjesta, opasanih žicama, već tri godine dolaze priče o nasilju koje vrše pripadnici privatnih zaštitarskih agencija koje plaća IOM. Taj novac koji je utrošen na osiguranje, mogao je biti usmjeren na angažovanje psihologa i sociologa koji bi radili sa ljudima koji su pod stalnom traumom dok hodaju preko nepoznatih i često neprijateljskih granica. No, nije, kao što nije utrošen da stvori ono što zakon nalaže – human i dostojanstven smještaj. Opredijelili su se za logore u kojima su ljudi kriminalizovani i dehumanizovani na svaki mogući način.
Ulazak u te i takve kampove odobrava IOM, te su slike koje dolaze kontrolisane s obzirom da uposlenici ove organizacije ostaju uz posjetitelje, čak i medije, dok su unutra. Kontrola je nametnuta i nad informacijama koje ljudi iz kampova mogu poslati, a aktivisti bilježe nekoliko slučajeva u kojima su pojedinci izbačeni iz ovog jadnog smještaja nakon što su im uposlenici IOM i privatno obezbjeđenje, nelegalno pregledali telefone i našli njihove poruke očaja upućene ljudima izvan kampa.
No, vratimo se na domaće institucije i ono što nas je “migrantska kriza” naučila. Ili nam potvrdila jednom za sva vremena, a to je da je država BiH nefunkcionalna tvorevina napravljena pod pritiskom rata i različitih interesa. Eksperiment međunarodne zajednice koji možda konačno trebamo proglasiti propalim, pa da krenemo u neki novi. No, niko se to neće usuditi uraditi.
Takav neupješan eksperiment nalazi se sada, zajedno sa državama koje su tek neznatno funkcionalnije, okružen naoružanim, ljutim stražarima EU granice. Čuvaju ih od ljudi koji vjerujući u ideju ujedinjene Europe, kao oaze mira, više od njenih državljana često, se kreću tragajući za nečim tako malim, a tako velikim kao što je miran, možda i sretan, život.
EU je svoje granice zaključala čvrsto u martu 2016. sporazumom sa Turskom. Od tada se broj ljudi koji se kreću preko Balkana ka EU smanjio, ali protok nije prestao, niti će. BiH je ostala po strani sve do kraja 2017, kada je nasilje na granicama EU, naročito Hrvatske, dovelo do smrti šestogodišnje Madine Huseini iz Afganistana koja je sa porodicom gurnuta nazad u Srbiju u hladnoj novembarskoj noći. Madinu je zgazio voz jer nije mogla dovoljno brzo preći prugu koja dijeli dvije zemlje.
Ovakvo nasilje natjeralo je mnoge da traže nove puteve, i tu se otvara granica ka BiH. Niko nije sve te ljude niti prebacio, niti poveo, niti bilo šta slično uradio da bi naškodio BiH ili Krajini, za koju većina njih nikada nije čula. Ali, nasilje EU stražara jeste od Balkana napravilo mjesto za mučenje u kojem na desetine hiljada ljudi ostaje zaglavljeno. Nemajući kuda, krenuli su preko bosanskih planina, zadnje stanice prije velike igre (game, termin kojim ljudi u pokretu opisuju svoje putovanje).
Jauci iz Evrope
No, nasilje ne prestaje. Tri godine stanovnici uz granicu sa Hrvatskom u Krajini žive slušajući kako kroz poluprazna sela, preko neuzoranih njiva, odjekuju jauci ljudi koje tuku na granici sa EU. Nemoćni da nešto drugo urade, ispred svojih kuća im ostavljaju hranu, vodu, pružaju prvu pomoć. I plaču zajedno s njima dok gledaju ljudska bića kako pate. Istovremeno, njihove duboko potisnute traume se polako bude, često potaknute izjavama o ilegalnim ljudima koji su navodna prijetnja njihovom ionako bijednom životu. Jer oni su došli tu da vama naškode, da vas pokradu, da siluju vaše žene, da mijenjaju vašu kulturu, i na kraju da se umješaju u tri konstitutivna naroda i da naprave neki svoj, poručuju im dušebrižnici sa vlasti. Sluđeni izlaze na besmislene proteste šaljući često neartikulisane poruke obojene besmislom.
Gomila strahova prosuta je po ljudima koji se bore sa svakodnevnicom, pritisnuti nepostojećom državom, okruženi ljudima u kojima kada bolje pogledaju vide sebe od jučer, ali i sutra. I to ih plaši najviše. Spoznaja da ni sami nemaju budućnost na ovim prostorima.
Istovremeno, nasilje sa granica EU uvuklo se unutar Balkana, pa i policije ovih (ne)država, uključujući i BiH, guraju nazad ljude u pokretu, uz nasilje, dok njihovi šefovi traže još žica, još ograda, još palica, još pušaka i pištolja… da nas brane od nevoljnika.
Međunarodne organizacije u ove tri godine potrudile su se da ne urade ništa da ohrabre poštivanje domaćih zakona i međunarodnih konvencija. Nisu oni samo šutke promatrali urušavanje i ono malo vladavine zakona koja je postojala, nego su uzeli vodeću ulogu pokušavajući se poigravati i nadmudrivati, ne preuzimajući odgovornost ni na tren, mašući čekovima sa milionima eura i moći koju im daje EU.
Nije Lipa prva katastrofa u BiH. Bio je park preko puta Vijećnice, bili su Borići, bila je Željeznička stanica u Tuzli, bio je kamp u Trnovima kod Velike Kladuše, bio je Vučjak… katastrofa je svako ljudsko biće koje nema sklonište nego spava u napuštenim objektima, ispod mostova, u šumama… Non-stop isto i non-stop povici “desit će se humanitarna katastrofa” i “preuzmite odgovornost” kojima se oni koji imaju moć dobacuju sa svih strana. A već tri godine živimo humanitarnu katastrofu. Granice ostaju zapečaćene, ljudi ostaju nelegalni, a nasilje postaje normala protiv koje se više ni ne bunimo.
I dok europski lideri ovih dana vrište na vlasti u BiH jer su im svojim neradom pokvarili praznike, poručuju ništa više nego da im sklone sve te ljude s očiju (i ispred kamera). Ako žele, a što se tiče EU dužnosnika, vlasti BiH mogu sve ove ljude koji su oko nas, zajedno sa građanima ove zemlje, staviti i u kokošinjce. Samo da ih bogata Europa ne gleda na svojim malim ekranima kako plaču u snijegu.
I tako, već evo četvrtu godinu. Pored nas prolaze, neki i ostaju, ljudi koji “kao kornjače nose kuće kao ruksake” na svojim leđima. Umorni, gladni, ali još uvijek sa snovima dovoljno jakim da ih pokreću. Jedino rješenje i za nas i za njih su otvorene granice. A taj ključ nije u rukama onih koji ne znaju da ljudi ne mogu biti ilegalni, ali nažalost ni onih koji još uvijek znaju šta je solidarnost i nesebično je pokazuju. Taj ključ je u rukama onih koji drže bedeme EU pod budim okom, država u kojima su ljudska prava ekskluzivna kategorija ostavljena onim sa pasošima zemalja članica, što naš državni eksperiment, budimo realni, neće nikada biti.