Smrt na pragu EU

U ponedjeljak 4. maja, društvnim mrežama prostrujala je vijest o smrti čovjeka u kampu Ušivak u Hadžićima kod Sarajeva. Nastradali se zvao Ahmed Mahmoud Omar, 53-godišnji Kurd iz Kurdistana, Irak, otac četvero djece koja su također u BiH.

Već nekoliko mjeseci porodica je smještena u ovom prilično neuslovnom kampu u kojem boravi oko 1.000 ljudi iz raznih dijelova svijeta, sa različitim prošlostima, traumama, životima. U ovom kampu su inače smješteni samci, djeca bez pratnje i porodice.

Vijest o Ahmedovoj smrti nije bila udarna niti za jedan medij u ovoj zemlji. Većina je nije ni objavila, kao da je normalno da ljudi umiru u kampovima, nasilnom smrću. Nezvanično, nakon oko mjesec dana boravka u bolnici, Ahmed je podlegao od povreda nanesenih tokom tuče u kampu. Dovoljno za postaviti brojna pitanja.

Ipak, niko nije postavio pitanje šta se to dešava u ovom kampu, kao ni unutar zatvorenih ograda, žica i zidova drugih kampova koje u BiH finansira Europska unija, a vode međunarodne organizacije na čelu sa Međunarodnom organizacije za migracije (IOM). To pitanje niko ne postavlja od ljeta 2018. kada je IOM počeo dobijati novac i otvarati kampove, preuzumajući potpuno proces upravljanja migracijama u BiH, na prilično netransparentan način. Ovdašnje vlasti naprosto nisu bile zainteresovane da se bave time, a još nisu našli način kako da zarade i na ovim ljudima, kao što zarađuju na nama.

Od 2018. do danas, međunarodne organizacije su dobile više od 40 miliona eura na ime pomoći BiH da se nosi sa povećanim brojem migranata i izbjeglica u zemlji. Za taj novac, trebali su osigurati human i dostojanstven smještaj, pored ostalog.

Vlasti u BiH, na svim nivoima, su u međuvremenu odlučile da se ipak zanimaju za ovaj problem, i da nađu načina da imaju korist od toga, barem populističkim izjavama koje daju uoči izbora. Demonizacija i kriminalizacija izbjeglica i migranata postaje predominantan diskurs u javnosti u BiH.

EU i organizacije koje finansira u BiH, pomažu im ignorisanjem svih kršenja zakona, konvencija, pa i Ustava kada je riječi o pravima ove kategorije. Tako su prešutjeli i kada je sredinom marta donesena odluka prema kojoj je svako kretanje migranata i izbjeglica onemogućeno, dok su kampovi zatvoreni i na taj način praktično pretvoreni u detencijske centre za oko 6.000 ljudi.

Stidljivo, saopćenjem, je reagovala organizacija Vaša prava upozoravajući koje sve zakone BiH krši ovom odlukom. No, ta njihova reakcija jedva da je našla put do javnosti, a čini se i do međunarodnih organizacija, ambasada, donatora, i ko zna ko sve nije prisutan u ovoj zemlji i bavi se migracijama i zatvorenim granicama, jer su ostali nijemi.

U međuvremenu, hiljade zatvorenih ljudi, koji imaju tek osnovnu zdravstvenu njegu i nikakve aktivnosti unutar kampova, žive bez mrve privatnosti, danima su dobijali minimalne količine hrane, pa su – očekivano – postajali nervozniji i nestrpljiviji da izađu na slobodu. Gladni, napravili su i nekoliko protesta u kampovima tražeći hranu i humane uslove. Mediji i političari su te proteste komentarisali kao sukob između različitih nacija, te su ponovo iskoristili priliku za demonizaciju ljudi kojima treba zaštita. Međunarodne organizacije i ovo su prešutjele, mada znaju da su razlog ovih pobuna upravo oni i njihov način vođenja ovih centara.

Od samog početka, IOM i ostali koji rade u centrima su, umjesto da uposle veliki broj psihologa i socijalnih radnika te da dopuste rad organizacija koje bi osmislile aktivnosti, izabrali da novac usmjere na angažovanje privatnih zaštitarskih agencija, čime su dali prioritet sigurnosnom aspektu umjesto humanitarnom. Ovakav stav prati i ponekad prilično neprijateljski odnos pojedinih uposlenika organizacija koje su prisutne u kampovima, a koji – tvrde oni koji žive unutra – se prema njima odnose “kao prema životinjama”, ili gore od toga.

Navodi o nasilju unutar kampova postoje od 2018. godine. IOM ih uglavnom negira ili ignoriše. Nevladine organizacije, a i pojedini mediji, su objavili snimke i fotografije nasilja, uključujući i slike radnika na obezbjeđenju koji koriste elektro-šokere, što im zakon zabranjuje ali IOM dozvoljava. Ni to nije pomoglo.

Navodi o nasilju stižu stalno i iz svih kampova, pa i onih u kojima žive samo porodice i ranjive kategorije.

Uporedo su stizale i vijesti o tome kako porodice koje su u miješanim kampovima, odnosno kampovima u kojima žive i muškarci koji putuju sami, nisu na dobar način odvojene od ostalih. Žene su pričale kako ih je strah ići u toalete, a maloljetnici kako ih tuku i zlostavljaju ljudi iz osiguranja, ali i druge osobe koje borave u kampu…

Istovremeno, oni koji vode kampove u javnost su slali skoro pa idilične slike nasmijane djece kako se igraju, ljudi koji farbaju ograde, druže se, igraju društvene igre, piju čaj, birajući pažljivo kome će dozvoliti ulazak u kampove i šta će vidjeti oni koji uđu. Uz to, sve vrijeme tvrde da su centri po “međunarodnim standardima”, šta god to značilo.

I sve vrijeme se negira svaka mogućnost da nešto nije uredu, dok su predstavnici IOM-a (lokalni i međunarodni uposlenici) sakrivali istinu.

Tako javnost u BiH ništa ne zna o dječaku koji je umro od upale pluća 2018. godine; ne zna ništa o čovjeku koji se, nakon pokušaja prelaska granice zimi, u kamp vratio sa promrzlinama na nogama i koji je nakon mjeseci agonije tokom kojih mu nije pružena dovoljna njega, preminuo. Ništa javnost ne zna ni o djeci koja ne idu u školu, niti o svim onim maloljetnicima koji putuju sami; ne zna ništa o tome da nema pitke vode u nekim kampovima, ni u jednom dovoljno tople vode za održavanje higijene, da ljudi satima stoje u redu čekajući nedovoljan obrok, da…

O puno toga se šuti.

Šuti se i o nasilju izvan kampova, optužbama o prekomjernoj upotrebi sile od strane policije, o napadima lokalnih kriminalaca i pojedinaca na migrante i izbjeglice, o tome kako im kradu novac i imovinu, kako ih ne primaju u zdravstvene ustanove čak ni kada je njihovo stanje izuzetno teško, o tome kako ih pojedini zdravstveni radnici tretiraju na krajnje nehuman način koji nekada uključuje i upotrebu sile…

Istovremeno se šuti i o dobrim primjerima, prijateljstvima, ljubavima i životima naših novih sugrađana. Piše se samo o “ilegalnim migratima”, o nelegalnim prelascima granica i potrebi da se ojača policija i granična kontrola, te se stvara slika neke opasnosti koja se nadvija nad nama i dolazi baš od tih ljudi. Vlast, kao i IOM, u fokus stavlja sigurnosni umjesto humani odgovor na ono što se dešava.

I tako se sada šuti i o, još jednoj, nasilnoj smrti u kampu koji finansira EU.

Prema navodima porodice i ljudi koji žive u Ušivku, kao i nekih uposlenika, incident se desio prije više od mjesec dana. Počelo je tučom u kojoj je učestvovalo više lica te se uključilo obezbjeđenje. Završilo je tako što, tvrde ljudi u kampu, je pripadnik obezbjeđenja udario Ahmeda u glavu tako jako da je izgubio svijest, te je odveden u bolnicu gdje je ležao narednih nekoliko sedmica, da bi podlegao od udaraca koji su mu naneseni.

Iz IOM-a se nisu oglasili zvaničnim saopćenjem, ali je šef misije za Zapadni Balkan, koji sjedi u Sarajevu, na svom privatnom profilu objavio niz postova, te se upustio u raspravu sa pojedincima koji su mu se javili. On pak negira da su krivi ljudi iz obezbjeđenja koje IOM plaća, a kao krivce navodi ljude koji žive u kampu. Ipak, iz tog posta saznajemo da je istraga u toku.

No, kako je to njegov privatni profil, teško je sve te tvrdnje uzeti zaozbiljno i shvatiti da li dolaze od šefa misije IOM-a ili su njegovi lični komentari.

Nije ni bitno, na kraju.

Ahmed Mahmoud Omar je mrtav, a njegova djeca i supruga će ostati još dugo za-robljeni u ovoj nedođiji, ostavljeni na milost i nemilost raznih organizacija i njihovih čuvara, i ovdašnjih nemarnih vlasti. Sanjao je bolji život i bio dovoljno hrabar da pokuša ostvariti taj san. Sanjao je i o miru, i da mu djeca mogu imati djetinjstvo ispunjenom smijehom i igrom. Nažalost, nakon pakla Kurdistana, ovaj bosanski nije mogao preživjeti.

On je ujedno samo jedan od više od 30 ljudi koji su kao izbjeglice ili migranti došli u ovu zemlji od 2018. godine, i umrli u njoj, a da im niko nije posvetio ni sekundu pažnje i brige.

Sve po međunarodnim standardima iza kojih se kriju birokrate koje dižu zidove i zatvaraju granice, i domaćih bezobzirnih politikanata koji malo znaju o zakonu, pravima, a najmanje o slobodi.