Mural posvećen Ecu u Bologni

Antibiblioteka Umberta Eca

Kako postati “antinaučnik” u svijetu koji znanje tretira kao “ukras koji omogućava napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici”

“Naše znanje – stvari u koje smo sigurni – pokreće svijet u krivom smjeru i sprečava nas da uviđamo i učimo”, napisao je Lincoln Steffens u svom prekrasnom eseju iz 1925. godine. Iako ova istina prodire u samu srž, još od čuvene Platonove alegorije o pećini, ako ne i od ranije, znamo da”većina ljudi ne samo da se osjeća ugodno u svom neznanju, nego je neprijateljski raspoložena prema svakom ko ukaže na tu činjenicu”. Iako se nauka vodi “potpuno svjesnim neznanjem” i duhovnošću utemeljenoj na upozorenjima protiv iluzije potpunog razumijevanja, mi se grčevito držimo našeg znanja – našeg nepotpunog, nesavršenog, beskonačno ograničenog u apsolutnom smislu – na isti način na koji se grčevito držimo života.

Pa ipak, obrisi našeg znanja samo su puka sjena koju beskonačno svjetlo nepoznatog baca na platno spoznaje. Veliki E.F. Schumacher definirao je ovu neobičnu dinamiku konceptom nazvanim adaequatio – to je pojam da “razumijevanje onog ko spoznaje mora biti primjereno onom što se spoznaje“. Ali, kako se dostojanstveno suočiti sa svojom neadekvatnošću i mudro se nositi s ovom vječitom tenzijom između poznatog i nepoznatog, između stvari koje možemo spoznati i onih koje ne možemo?

To je ono što libansko-američki naučnik, statističar i esejist Nassim Nicholas Taleb istražuje u jednom dijelu svog modernog klasika Crni labud: Utjecaj krajnje nevjerovatnog – gdje na prosvjetljujući način propituje ono što je izvan naše spoznaje, kao i nepredvidive, statistički netipične događaje koji izazivaju suštinske promjene, i bavi se razmatranjem naše sklonosti da ih pojednostavljeno objašnjavamo, obično post-factum, na osnovu našeg ograničenog znanja.

Taleb koristi neobičan odnos legendarnog talijanskog pisca Umberta Eca prema knjigama i čitanju što mu služi kao parabola o najplodnijoj vezi sa znanjem:

“Pisac Umberto Eco pripada maloj grupi naučnika čije je znanje enciklopedijskih razmjera, pri tom je pronicljiv i nimalo dosadan. Posjeduje veliku biblioteku (koja sadrži trideset hiljada knjiga), a svoje posjetitelje dijeli u dvije kategorije: one koji reagiraju sa ‘Vau! Signore professore dottore Eco, kakva biblioteka! Koliko ste ovih knjiga pročitali?’ i one – a radi se neznatnoj manjini – koji shvataju da lična biblioteka nije instrument kojim hranite vlastiti ego nego da je ona alat za istraživanje. Pročitane knjige su daleko manje važne od nepročitanih. Biblioteka bi trebala sadržavati ono što ne znate u onoj mjeri u kojoj vam to dozvoljavaju vaša financijska sredstva, rate hipotekarnog kredita, i trenutno ograničeno tržište nekretnina. Što ste stariji imat ćete više znanja i više knjiga, a s polica će vas prijeteći gledati sve veći broj nepročitanih knjiga. Zapravo, što više znate, to će biti veći broj polica s nepročitanim knjigama. Nazovimo ovu kolekciju nepročitanih knjiga antibibliotekom.”

I sam Eco je pisao o neobičnoj vezi čovječanstva s poznatim i nepoznatim u svojoj enciklopediji izmišljenih zemalja, čije je postojanje samo još jedan simptom naše kompulzivne tendencije da praznine u našem razumijevanju popunjavamo konkretnim objektima “znanja”, čak i ako ih moramo izmisliti snagom vlastite mašte. Taleb dodaje:

“Imamo običaj naše znanje tretirati kao lično vlasništvo koje treba štititi i braniti. To je ukras koji nam omogućava napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici. Dakle, ova tendencija da vrijeđamo Ecove osjećaje prema njegovoj biblioteci fokusiranjem samo na poznato, predstavlja vrstu ljudske pristranosti koja svojim širokim obuhvatom uključuje i naše mišljenje. Ljudi ne hodaju okolo s anti-biografijama govoreći vam šta nisu proučavali ili šta nisu doživjeli (to rade njihovi suparnici), ali bilo bi lijepo da o tome pričaju. Baš kao što trebamo obrnuti logiku kada razmišljamo o bibliotekama, tako ćemo raditi i na okretanju znanja naglavačke.”

Imajući da umu da se njegova teorija Crnog labuda zasniva na “našem nerazumijevanju vjerovatnoće iznenađenja“, jer potcjenjujemo vrijednost onoga što ne znamo a ono što znamo “preozbiljno shvatamo“, Taleb zamišlja nekog savršenog plesača kako pleše tango s znanjem:

“Ovog antinaučnika – osobu koja se se fokusira na nepročitane knjige i pokušava se prema svom znanju ne odnositi kao prema blagu ili vlasništvu, pa čak ni kao prema instrumentu koji služi za jačanje vlastitog samopouzdanja – nazovimo skeptičnim empiristom.”

Uz Crnog labuda, koji je od početka do kraja fascinantno djelo, čitajte astrofizičara Marcela Gleisera koji piše o tome kako zadržati misterioznost u svijetu opsjednutom izvjesnošću, djela Hannah Arendt o tome kako pitanja na koje nema odgovora oblikuju ljudsko iskustvo i promišljanja spisateljice Marilynne Robinson o ljepoti nepoznatog.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga

Daft Punk prije epiloga
Latifić: Sin vjetra
Begagić: 2stih o 2nošcima