Istrgnute posvete
Ulazim u nas mekokožna, mazna, nasmijana, podatna. Iza sebe ostavljam svijet kao da mi više nikad neće zatrebati, kao da prelaskom mojih stopala preko našeg praga, svijet ide na suprotnu stranu, odbačen jer suvišan.
Dočekuješ me kao da ti se ništa bolje nije moglo pojaviti u okviru vrata, jer ti niko drugi ne bi bio vrijedan strpljivosti. Mojim je ulaskom uspostavljena ravnoteža u našem svemiru, a bila bi i u svim znanim nam svemirima, kad bi nas za njih bilo briga. Vrijeme pripada samo nama dvoma, mjereno aritmijom egzaltiranog srca, a sav prostor koji nam ne zauzimaju tijela, izlišan je. Odjeća s nas spada sama, glatko klizi niz noge, kotrlja se preko glave, spašava se od trganja nestrpljivošću ili od utapanja u moru žudnje. Ruke nam se premrežavaju, jezici spajaju, stapaju. Govorimo si sve ljubavne riječi kojih se možemo sjetiti, a kad ih potrošimo, izmišljamo nove i sve dobro stoje našoj ljubavi jer je ta ljubav mlada i njezinoj ljepoti sve pristaje. Prsti posvud raznose dodire, tvoja je ruka najljepša na dnu mojih leđa, moja se kosa najživlje rasipa na tvome trbuhu. Poljupci uzimaju mjeru svakom komadiću kože, posvećeno pamte pregibe, pomno istražuju skrivena mjesta, kao da će kasnije krojiti tijelo ispočetka, po sjećanju.
Između tvojih i mojih usana, na stanici između dva duga poljupca, susreću se ljubavni iskazi. Nestrpljivi su, snažni, gusti od putenosti. Sva žudnja što se nakupila u nama prethodnih mjeseci, godina, izlazi van jer nepogrešivo prepoznaje trenutak, mjesto i onog koga je htjela. Ako su neke od rečenica koje sad u vrućici izgovaramo bile već izgovorene negdje drugo i nekom drugom, sad oboje znamo da je sve to prije bila vježba za sve ovo sad, i da tek sad zapravo bezrezervno stojimo iza svakog ‘tvoje je tijelo najbolje mjesto na svijetu’, ‘ti si tako za mene’, ‘tebi je mjesto u meni’.
Između dva udisaja tvog daha, kažem ‘kako divno u svemu pretjerujemo. jedan je pjesnik mislio da je poezija lagano pretjerivanje. ako je tako, a šta je onda ljubav, šta je onda ljubav’. ‘ti si ljubav’, odgovaraš. ‘a ti najljepše pretjeruješ’, kažem. Smijemo se.
I ljubimo se kao da nisam tvoja, kao da nisi moj. Pripadam ti kao da sam ti posuđena: samo nakratko ali sva i bez ostatka. I reći ćemo jedno drugom svu ljubav, dodirivati se svom nježnošću i žudnjom što smo je uzgojili u trbuhu i prstima, voljet ćemo se kako god poželimo. Ali ako snažno, onda istodobno i delikatno, ako nestrpljivo, onda s puno takta. Oprezni smo da jedno drugog ne zabolimo. Nijedan požudni stisak ruke na bedru ne želi ostaviti svoj trag za vrijeme koje će doći, nijedan ugriz što ga nosi želja da upije okus kože, neće napravi ožiljak vidljiv drugima. Činit ćemo sve da se osjetimo i upamtimo, a da jedno drugog svijetu vratimo neoštećene.
Tek kasnije ćemo shvatiti da ostajemo najdublje obilježeni bliskošću onog tijela čiji je pečat na našoj koži nevidljiv jer je svoj otisak ostavio u nama. Ti ćeš još dugo potom mirisati mnome, a ja ću odzvanjati ehom svih riječi koje si mi izgovorio. Nosit ćemo se pod prstima i onda kad već dugo ne budemo jedno drugom nadohvat ruke.
Kad zatvorim oči i vidim sve to s unutrašnje strane kapaka, nisam sigurna sjećam li se ja to onog što se desilo ili zamišljam ono što će tek doći?
U oba slučaja, tijelo snažno zadrhti.
NOMAD – Đurđica Čilić: Istrgnute posvete
Mreža
Kolodvor
Čikadem