Crtice iz notesa

Tursko groblje

„Vaša groblja su na najljepšim mjestima u gradu“, rekao je Paulo dok smo s Alifakovca posmatrali Sarajevo. Nisam mu ništa odgovorio, rukom sam gladio nišan i mučio se računajući u glavi starost pokojnika pored čijeg uzglavlja smo zastali da dođemo do daha nakon penjanja uzbrdo. „Kad bi ovo bio Portugal, tu bi bile najskuplje vile. Zamisli bazen na ovom mjestu.“ Zamislio sam… i izračunao. Dvedeset i jednu godinu stariji od mene, Arif M., čovjek na dnu nevidljivog portugalskog bazena. Zapalim cigaretu, Paulo nešto zapisuje u svoj notes, pokreti su mu nervozni, ali i odlučni. Kao da piše recept.

Godina je 1999. i Paolo je prvi put u Sarajevu. Ljudi iz književnog festivala, na kojem je gost zajedno sa grupom mladih spisatelja, zamolili su me da mu pokažem grad. Danas obilazimo groblja. Juče je vidio tri pozorišta, srušeno kino, pijacu i lažne tragove stopa Gavrila Principa. Dok smo sjedili u bašti ispred kuće pjesnika Maka Dizdara, imitirao je moje pokrete i grizao kocku šećera prije gutljaja vruće i ukusne tečnosti, a potom, oduševljen kao dijete, tražio da mu u notes zapišem vrste bosanske kafe – sačekuša, sikteruša, doljevuša, razgovoruša… Na vrhu stranice bila je ispisana rečenica na bosanskom „Keno ima psa“. Objasnio mi je da zapisuje grafite ispisane po zidovima gradova koje obilazi; ima punu svesku rečenica prepisanih iz Praga, Beča, Torina, Rijeke, Atine i sada, konačno, i iz Sarajeva. Notes je prepun, nabubrio, korice se naborale, kofer za neuredno složene komade priča. Zavidim Paulu na radoznalosti, oči su mu pune, ima talenat za turizam, ima vjeru u nenapisano. Keno ima psa. Ja imam nastavak priče o sarajevskim grobljima.

Nekad davno, što je vrijeme i mjesto gdje započinju najljepše priče, muslimanima su zamjerali nebrigu za svoje mrtve. Groblja nisu ograđivana, a mezari se nisu obilazili i ukrašavali cvijećem. Zato se u našim jezicima hodanje nezainteresovanog prolaznika opisuje frazom „kao pored turskog groblja“. (Paulo simultano prevodi rečenicu na portugalski i, naravno, zapisuje je u notes.) U stara vremena muslimani su ukopavani u vlastitim dvorištima i u haremima džamija. „U ratu smo se vratili tradiciji“, kažem opisujući sahrane po parkovima, fudbalskim igralištima, avlijama. Pored mrtvih se šeta, djeca se igraju, ljubavni parovi sjede na klupama Velikog parka, a nišani im se naginju preko uzdrhtalih ramena.

„Kao opomena?“ pita Paulo.
„Više kao podsjetnik“, kažem.

Paulo šuti, potom primiče fildžan ustima i ja mu na ruci, između palca i kažiprsta, vidim hemijskom olovkom, na bosanskom jeziku ispisanu riječ „desno“. Na šaci koja je ostala ležati na krilu mu, i koja stiska vrijedni notes, piše „lijevo“. „Da se ne izgubim“, odgovara moj portugalski prijatelj na nepostavljeno pitanje i pod zubima gnječi kristale šećera.

Sutra sam njega, i još par mladih spisatelja i spisateljica, odveo na nikad dovršenu vikendicu svojih roditelja. Kupili smo meso, vreću uglja i piće, a ja sam dobro znao da mi nije do druženja sa književnicima, do mudrovanja o ratu i smrti, koliko do gledanja u tetovažu što je mladoj poljskoj pjesnikinji provirivala iza ruba farmerki. Monika je pila pivo iz flaše, pričala loš engleski i bila otporna na udvaranje. Na moju radost odlučno je izbjegavala razgovor o poeziji, plesala je uz muziku sa radija i nije se niti malo uznemirila kada je ugazila u pseće govno, već je izula patike i nastavila hodati bosa. Ja sam sa marljivošću hodočasnika komadom drveta skidao komade izmeta sa njene obuće, potom je saprao pod mlazom vode i ostavio na travu da se suši. Sjeo sam na zemlju, slušao glasove pisaca nesposobnih da zapale običnu vatru za roštilj i gledao rasplesanu tetovažu što je bezuspješno pokušavala pobjeći iz Monikinih hlača.

„Shamin’ gay“, izgovorio je Paulo kao kakav junak koji povikom otvara tajni prolaz u pećinu sa blagom, ali umjesto Sezama priziva nekog „posramljenog homoseksualca“. Nisam shvatao šta govori, ali sam nekim čudom bio pretvoren u junaka vodvilja „Buba u uhu“, uhvaćen u bračnoj prevari, optužen kroz usta čovjeka koji ne umije dobro govoriti. „Šta?“, gotovo sam viknuo, ne trudeći se ni da prevodim na engleski pitanje koje se moglo pročitati iz mojih pokreta i mog glasa. Nasmiješeni Paulo, sa neizbježnim notesom, stajao je ispred ulaznih vrata vikendice i gledao u limenu ploču sa imenom ulice. Šamin gaj, dvadeset i jedan. U Rakovici, naselju gdje se nalazi vikendica, nije registrovana LGBT zajednica, ali pouzdano znam da je broj pčelara u opadanju. Na obroncima izrastaju kuće, međutim košnica je sve manje; pčele lete u sretnije krajeve, na sve strane svijeta. Jedna je, ipak, ostala. Sletjela je na Monikine grudi i zabila joj žaoku duboko u predivnu blijedu poljskopjesničku kožu. Jezikom straha, jasnijim od esperanta i poezije, djevojka nam je dala do znanja da je alergična i da trebamo biti prisebni i brzi.

Samo par minuta kasnije, stajali smo Paulo i ja u lokalnoj ambulanti, zagledani u vrata iza kojih je mladi doktor, slutio sam, oslobađao Monikinu zatočenu tetovažu i spuštao vrh injekcija na njeno dupe. Rakovica je, palo mi je tog časa na um, dobila ime po rakama, ali sam ćutao. Paulo je zaboravio notes, ispustio ga je negdje na travu, tamo u Šaminom gaju. Kad smo izašli iz ambulante, još uvijek uplašeni od pčelinjeg gerilskog napada, uhvatio sam djevojku za ruku i rekao rečenicu iz nenapisanog rakovičkog turističkog vodiča – „Na ovom mjestu je nekad bila džamija. Srušena je u ratu. Nema nikakvog traga. Ali groblje polako raste.“

„Ne seri više!“, reče moj portugalski prijatelj.

Dva dana kasnije vratio se svojoj kući, pred Novu godinu javio se kratkom i ljubaznom porukom i to je bio kraj našeg poznanstva. Nikad nisam saznao da li je neki od zapisa iz njegova notesa pretvoren u priču. Sjetio sam ga se nenadano, prije par dana, na dženazi poznanika koji je umro od virusa korone. Ukopan je na Alifakovcu. Bilo nas je desetak na sahrani, sa maskama preko lica, udaljeni jedan od drugog za dužinu tabuta. Bog nam je, kaže hodža, bliži od žile kucavice; gledam u sasušeno blato na dezinficiranim rukama, izgovaram molitvu zagledan u linije na dlanovima. Poslije dženaze prolazim pored onog istog mezara kraj kojeg sam stajao sa Paulom i gledao Sarajevo. Ponovo u glavi računam godine umrlog.

Rahmetli Arif M., čovjek ukopan u portugalskom bazenu, star je 49 godina. Danas smo vršnjaci.

„Kako ide, pisac?“, dovikuje mi prijatelj iz automobila i nastavlja put ne sačekavši odgovor. Kao pored turskog groblja.

Tursko groblje


RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao