Imširević: Dan kad se pišu razglednice

Tursko groblje

Zaustavili su se par kilometara od granice i ušli u klimatiziranu kafanu koja je imenom, zahrđalim sidrom položenim kraj frižidera i osmorukim kormilom pričvršćenim za zid, prizivala obalu i morski zrak čiji je miris, da Enki nije istog časa zapalio cigaretu, Merima lako mogla osjetiti u svojim nozdrvama. U prostoriji je, ako ne računamo keramičku figuru brodskog kapetana sa bradom i polomljenom lulom, bila još samo jedna osoba; konobar u bijeloj košulji, čovjek koji nije mogao imati više od dvadeset godina, sa velikim ožiljkom na vratu, trag davno zarasle opekotine. Dok je naručivao kafu za sebe i sok od narandže za Merimu, Enki nije mogao prestati gledati u mladićevu kožu, podsjećala ga je na marmeladu što mu je majka, prije mnogo godina, nožem razmazivala na krišku hljeba. Činilo mu se da bi, uz malo truda, mogao vidjeti ispod površine namaza, ispod konobarske kože, da može ugledati vene, tetive, sve ono od čega je ljudski vrat sastavljen. Korijen jezika, grkljan, cijev kroz koju prolazi glas dok konobar odgovara na Merimino pitanje i rukom pokazuje u pravcu vrata koja na sebi imaju okrugli prozorčić i pričvršćenu morsku školjku sa koje je nestala tek rođena Venera. Umjesto njenih golih stopala sada su prisutna dva crna slova – WC.

Naredni pasus započinje zvukom sa nevidljivog muzičkog uređaja. „Kolovoz se bliži kraju, pobunjene ptice, šuma mijenja boju, more, more mijenja lice… opustjelim gradom lutaju tužne, tužne porodice… odlaze i glumci…“ Kafa je neukusna, pa Enki kašičicom vesla po crnoj tečnosti, potom pravi vir i ubacuje kocku šećera kao da je kovčeg sa gusarskim blagom. Ostavlja ga da leži na dnu i uzima Jutarnji list sa obližnje police.

„Jeba je ježa“, izgovara konobar kao da je u pitanju naslov školske lekcije koju će on predavati malobrojnom razredu.
„Molim?“, kaže učenik Enki ne dižući dva prsta.
„Karadžić. Uvatili ga!“

Na novinskoj fotografiji čovjek sa bijelom bradom, kose svezane u punđu; Arsen Dedić i konobar se pretvaraju u duet, a kao refren ponavlja se fraza „usred Beograda“.

„Isti David Bellamy“, zaključuje istragu Enki.
„Ko?“
„David Bellamy… Don't ask me. Ne pitajte mene.“

„Aha“, kaže konobar i par trenutaka ništa ne pita, a onda, nesposoban da čeka novog gosta kojem će ispričati vijesti, dok mu ožiljak na vratu drhti od smijeha, a koža prijeti pucanjem, izgovara zadnju rečenicu dugo pripremanog vica –

„Krenuo na more!“ Smije se iz grla i za svaki slučaj ponavlja najvažnije dijelove jutrošnje udarne šale. „Ulovili ga sa kuferom… usred Beograda. Krenuo na more! Jeba je ježa! Usred Beograda. A vi, vi isto na more?“

Petnaest minuta kasnije, dok autom stoje u koloni i čekaju da hrvatskom graničaru pokažu bosanske pasoše, Enki ne prestaje da se čudi svojoj supruzi koja je uspjela da se zaglavi u kafanskom toaletu, a Merima odbija ponavljati svoju odbranu i bezuspješno opisivanje pokušaja bjekstva, penjanje uz zid, prozor koji je premal da se kroz njega provuče odrasla žena, mobitel zaboravljen u tašni na stolu, glasno dozivanje upomoć i nadglasavanje sa evergreen pjesmama i pokvarenim vodokotlićem. U trenutku kada dolaze do kućice u kojoj sjedi čovjek u plavoj uniformi, i kojem Enki pruža dva pasoša, bračni saputnici ćute zagledani u sve blaže njihanje jelke na retrovizoru. Ona pući usne, vena na čelu joj pulsira, on skida naočale, čita sitno ispisan tekst na mirisnom privjesku.

„Jelka sa mirisom lavande“, kaže čovjek čiju ženu nikakvo čudo trenutno ne može oraspoložiti. Tišina se nastavlja dugo nakon što im carinik vrati dokumenta i zaželi sretan put. Enki gleda u cestu, prati bijele linije, Morzeovu azbuku za turiste i nomade; Merima je oslonila čelo na prozorsko staklo i gleda u nepokretni oblak koji liči na jedan oblak iz vremena prije rata. Biće to prvi put u životu da ćute u trenutku kada se iza okuke ukaže more, opklada ostaje nedobijena, a njih dvoje nisu ni svjesni da, na budućem velikom bračnom spisku razočaranja, baš taj momenat ostaje upisan pod brojem jedan.

Ispred kuće, u kojoj je i soba za koju su platili desetodnevni boravak, dočekala ih je gazdarica Marija. Žena u pedesetim godinama, sa frizurom Judy Garland, crvenim papučama i psićem po imenu Roko koji je trčkarao oko njenih nogu. Enki je vadio stvari iz gepeka, nosio ih u sobu na spratu kuće, a Merima je ispijala limunadu kojom ju je počastila vlasnica, te prijatnim glasom potanko objašnjavala gdje se nalazi plaža, gdje mogu ostaviti prljave ručnike, kako spustiti žaluzine, kako doći do najbližeg dućana, kako koristiti roštilj, gdje postaviti sredstva protiv komaraca, koliko često nestaje vode, zašto ne radi ulična svjetiljka ispred balkona, kako ženama pomaže ulje kantariona i koliko dugo smokvinim mlijekom trljati bradavice na dječijim prstima.

Još nije bilo podne, a Merima i Enki su ležali na iznajmljenim ležaljkama, tijela još uvijek nenaviknutih na golotinju, mirisali na kreme za sunčanje i oblizivali usne slane od morske vode. On je pokušavao čitati knjigu, sunce i mokre trepavice mutile su mu pogled, pa je zatvarao oči i uživao u osluškivanju zvukova plaže. Dječija vriska, pljuskanje vode, nečiji koraci po oblucima, udaljeni skuter, galeb, glasovi prodavaca kukuruza i krofni, kukci što imitiraju zvuk pretis lonca… I cvrči, cvrči cvrčak, na čvoru crne smrče… Probudila ga je vrelina, osjećaj da mu neko žaračem, ili toplom šerpom punom graha, pritišće grudi i stomak; trebalo mu je par trenutaka da dođe sebi, da uključi vlastiti GPS i tijelo smjesti u prostor, da se locira. Prvo je ispio veliki gutljaj mlake vode iz staklene boce, a onda je pogledao u pravcu gdje se trebala nalaziti njegova žena. Na bijelim plastičnim rebrima ležaljke nalazio se uredno zategnut crveni peškir, mađioničarsko platno kojim se pokrivaju čarobni sanduci, kutije u kojima nestaju golubovi, zečevi i žene.

„Hrkao si“, reče Merima ukazujući mu se iza leđa bez zvuka doboša, završavajući trik u kojem je bila jedina i najveća zvijezda. „Rastjerao si pola plaže. Pogledaj.“ Enki se nasmiješio, podigao naslon na ležaljci i sjedeći uputio pogled prema nezahvalnoj publici. Merima mu u krilo baci dvije razglednice, obje su pale sa slikama okrenutim prema gore, a između prizora plaže, magaraca i lokalnog trga sa crkvom, stajao je natpis – POZDRAV IZ MAKARSKE.

„Kome da pišem?“, upita Enki.
„Jednu mami, a drugu nama.“
„Nama?“
„Da, nama“, potvrdi Merima.

Naravno, Enki nije znao šta mu je teže, pisati sebi ili punici, ali je bez pogovora uzeo olovku i ispisao nekoliko ljubaznih rečenica. Jednom primaocu je, u post scriptumu, naglasio da mu nedostaje. Nepažnjom je na razglednicama ostavio trag svojih kremom natopljenih prstiju, izgledalo je kao da se potpisao otiskom palca, te je slutio da će ta sitnica obradovati Meriminu majku.

„Je l’ istina da je Karadžić ulovljen na putu ka moru?“, upita ga supruga i on razglednicama označi stranicu knjige koju nikad neće pročitati.

Kada su se tog podneva vratili u dvorište kuće gdje je bila njihova iznajmljena soba, Enki sa vrećama prebačenim preko ramena i dušekom ispod lijeve ruke, a Merima sa grožđem i novinama, zatekao ih je plač iz prizemlja. Soba bez tepiha odzvanjala je poput pećine, nekoliko žena se ukazalo u polumraku, izlazile bi na dvorište, kretale se bez riječi, crninom dotičući poluobnažene goste, Merimu i Enkija koji nisu shvatali šta se dešava. Roko je ležao u hladu ispod smokve i lizao šapu. Onda se na vratima ukazala gospođa Marija, uplakana, napravila korak ka njima, glavom pokazala negdje ka unutrašnjosti kuće, kao da je u pitanju kit koji je upravo progutao Đepeta, i rekla: „Ja se ispričavam. Umro mi je otac.“

Merima i Enki su sada sjedili na hladnoj posteljini bračnog kreveta, balkonska vrata su bila poluotvorena, zavjesa se pretvarala u jedro, nevidljiva ruka pomjerala je listove na ukrasnom cvijeću ispod ogledala, a iz daljine se čula muzika i nerazgovjetni glas hotelskog pjevača. Te noći, nakon što je odlučila da ne izlaze, da ne bi uznemiravali porodicu preminulog, Merima je ležeći izgovorila arapsku molitvu i pomolila se za pokojnika kojem nije znala ni ime.

„Sutra idemo?“, prošaputao je Enki.
„Ne, naravno. Ne možemo sada, nema smisla. Da misle da bježimo?“

Ležali su u mraku, ne progovarajući ni riječi. Soba je mirisala na opran veš, zavjesa je bila nepomična, blizina mrtvaca učinila je, znala je Merima, da zvuk komaraca bude za čitavu oktavu viši. Na trenutak joj se učinilo da Enki želi da je dotakne, buljila je u mrak gdje su trebale biti njegove oči.

„Jesi poslao razglednice?“, upitala je.

Iza jednog od kamenih zidova ležao je mrtav čovjek. I cvrči, cvrči cvrčak, na čvoru crne smrče… cvrči, cvrči cvrčak, na čvoru crne smrče, cvrči, cvrči cvrčak, na čvoru crne smrče… na čvoru crne smrče… na čvoru crne smrče… Cvrči cvrčak!

Tursko groblje

Crtice iz notesa
Imširević: Hastaland

RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao